04
utorak
veljača
2014
Poglavlje četvrto – dio drugi
Jeste li se ljubili noćas?
Katarina je podrijetlom iz onih građanskih obitelji što su se od šegrta obućara i pomoćnih kuharica u menzama koje gule krumpir razrasle do uglednih položaja obrtnika uslužnih djelatnosti i otmjenog srednjeg staleža u sedamdesetim godinama kada je već olabavio komunizam i u duhu socijalizma moglo pokretati malo privatno poduzetništvo sa najviše do sedam najamnih radnika pod budnom paskom državnog aparata da ne bi došlo do izrabljivanja ili pretjeranog bogaćenja.
Od zagrljaja volim tople, jutarnje, sa tragovima sna i poljubaca u kosi.
Uostalom, veličina privatnog vlasništva u smislu posjedovanja nekretnina bila je zakonom ograničena.
Prsti postoje da prolaze je kroz kosu i prelaze preko nasmijanih usana prije poljupca.
Ali kada je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, već znatno nakon smrti dugogodišnjeg doživotnog vlastodršca – koji je bio silnik častohlepnim gulikožama željnih zgrtanja izrabljujući mada on nije sprječavao da svi oni koji su nezadovoljni životom u društvenom uređenju kakvo je provodio mogu slobodno dobiti pasoš i otići u bijeli svijet, – postalo jasno da se politika zaokreće u smjeru omogućavanja bezobraznog bogaćenja, za Katarininu obitelj bio je to dirljiv događaj jer napokon će doći na vidjelo njihov pošteni građanski ugled onih koji poštenim radom skrbe i ostvaruju bolji život.
Od poljubaca volim jedan pospane u leđa, pri prevrtanju u toku noći. Uz osmijeh.
Ta tko je mogao predvidjeti kaos koji će pogodovati mešetarima da preko noći izvedu pretvorbu općih dobara u vlastiti džep. I tko je mogao naslutiti da će sudbina 'kiss me Kety-inog' tepanja premetnutog u prijevod s engleskog u riječi 'moj dobri gospodine Mjeseče' sinu jedne dotad ispravne obitelji, na liniji državne politike, sa kojim je sklopila brak pa, moglo bi se tako reći, u nekoj vrsti pomirbe i suživota dva staleža iz suprotnog tabora, nepodobnog građanskog i podobnog proleterskog, hrvatskog i srpskog bratstva i jedinstva – i tako pomalo sračunate kao primjer po kome nema mjesta za grubu netrpeljivost, ta brza i kratka pobjeda dva mlada zaljubljena bića zaplesti u nemogućnosti da nastave zajednički život – to jest svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Ženi uvijek treba poljubac u vrat umjesto pitanja "što ti je''.
Naročito to: držati se za ruke oficir JNA i 'kiss me Kety'.
Poljubac bez strasti nije poljubac.
Osim toga to je bilo onemogućeno i samom činjenicom što je 'Majmun Mrgud' upućen jednog proljetnog dana negdje na nepoznat teren po službenim zadacima, na uzavrelo područje razgraničenja odakle se ili nije imao vremena ili nije smio javljati, a odakle je, još prije vukovarskog događanja već krajem ljeta 1991. godine, svečano vraćen u naš mali grad, i pokopan uz vojničku glazbu.
Od plesa volim ono kad su nam čela prislonjena, a nosovi se dodiruju kao kad se Eskimi ljube.
Dobio je mramorni spomenik s ugraviranom petokrakom, a njegova udovica simboličnu tugu u prozirnom crnom velu.
Od pogleda volim jedan u usne kad vidiš da drhte jer ne mogu izdržati od žudnje za poljupcem.
I ništa joj nije više nedostajalo nego da svako poslijepodne prolazi kroz park držeći se za ruke pa sjednu za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba te zatim s rukom u ruci otiđu do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Poljupci u jagodice na prstima su neodoljivi.
A kada je zatim, nešto više od četiri i pol godine nakon smrti 'my Month Mr. Gooda' već odavno završio Domovinski rat i dogodilo se sve nimalo romantično zbivanje koja jedna građanska cura dobrog odgoja koja, moglo bi se reći, živeći pod staklenim zvonom uopće nije razumjela, (taj varljiv kotač sreće koja se okreće pa je 'sad gori tko prije bi dolje') i u našem su se gradu poslije svojih krvavih grabeži pojavili tajkuni.
Dan je besmislen ako niste nekog poljubili. U dupe se ne računa.
'Kiss me Kety' se ponovno udala za sina jednog takvog novopečenog bogatuna jer sve u svemu bila je tada još uvijek lijepa i mlada žena od tek dvadeset i sedam godina i stvarno dobra prilika, školovana i uzornog građanskog odgoja.
Kad otvoriš oči i poslije sam udahneš pa shvatiš da je to bio posebno lijep poljubac od kojeg ti se zavrtjelo u glavi.
Ah da, nisam ni spomenula da je išla u glazbenu školu, svirala klavir te da je diplomirala za učiteljicu engleskog jezika, ali važnije od toga je da je opet u toj porodici koja se doselila iz hercegovačkog kamenjara pronašla jednog dragog momka čije ime namjerno prešućujem jer su'kiss me Kety' i on, opet svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Dođi. Poljubi me. Možda ti se ostane
Taj, na prvi pogled neznatno i svakidašnje ponavljanje nosi u sebi neizmjerno puno romantičnih profinjenih nijansi koje podsjećaju na ono mračno događanje za koje bogalj bez ruku koji je bio moj vodič u obilasku spomenika stradanja u gradu Vukovaru da su – „u zoni sumraka čovječnosti “.
Ne grizi tu usnu, daj meni, ja ću.
Pobila se dva tabora 'otrovnim kopljima' i ognjenim granatiranjima, skrivali se u kukuruzištima i vodili borbu zalazeći u požar gorućih kuća na čija su pročelja šikljali mlazovi krv iz bezbroj prerezanih grkljana.
Zatim poljupci u ključnu kost, divnoća.
I Bog je ušutio, zanijemio od užasa zvjerstva koje je buknulo u ljudima koji su zaboravili da ih kod kuće očekuju tople ženke s nabreklim usnama i punim dojkama.
Zatim poljupci u unutrašnju stranu lakta, predivnoća.
I to zašto.
I zatim poljubac 'hoću, iako znam da trebalo bi da neću?.
Da skrenu pažnju dok s otimačine, 'ratnog profiterstva' kako se to uglađeno kaže za 'ljuštenje' ono što se nekoć zvalo 'društveno vlasništvo', pa time natrpali džepove, prisvojili, proćerdali, oglodali do kosti da bi im potomci prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Na kraju zagrijanim usnama, poljubiš dugo, nježno, kao da ljubiš prvi puta i onda nastaviš dugo kao da nikada nećeš prestati.
komentiraj (27) * ispiši * #
03
ponedjeljak
veljača
2014
Poglavlje četvrto – dio prvi
Pustim laganu muziku i mogla bih pisati o poljupcima do ranog jutra, ali umjesto toga ja opisujem svoju posjetu podrumskim prostorijama Vukovarske bolnice gdje se prikazuje život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja tijekom višemjesečne okupacije grada tijekom jeseni 1991. godine.
Mogla bih opet o poljupcima, ako ste za, recimo unutrašnja strana zgloba ruke, tamo gdje ostaje trag parfema, divno mjesto za ljubiti.
Ovčara... imanje sasvim obično, slična tisućama drugih, desetak kilometara jugoistočno od Vukovara za koje se ne bi ni znalo da se 1991. nije dogodila da postane masovna grobnica, mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Njih 263.
Žmiriš i prčiš usne, zamisliš muziku i pratiš njen ritam poljupcima.
Dok nas sa zida promatraju iskrene, začuđene, nedužne oči, ne može se ne pomisliti kako su se osjećali toga hladnog dana kasne jeseni? Kome su uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama?
Ne zanemarujte činjenicu da postoje i gornja i donja usna, ne samo čitava usta. Ljubite ih pojedinačno, kao omiljeno voće.
Zatim Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata. 938 bijelih križeva, svaki za jednu žrtvu ekshumiranu ovdje. Čitava generacija, mladost Vukovara…
Poljubac među lopatice na leđima je rijetko opuštajući.
Tako je jedan bogalj (kome su obje ruke odrezane u laktu, a on tužno zvekeće protezama presvučenim crnom kožom) pokazivao snimke i film haračenja što se odvijalo nakon.
Ako niste nikad nekog probudili u sred noći poljupcima, vrijeme je da to sad uradite jer ne postoji ljepše iznenađenje od toga.
Taj bogalj s objema odsječenim rukama, govorio je jednolično, mehanički, da su ti barbari pristigli sa istoka primitivni, moglo bi se reći ljudožderska plemena nimalo uljuđena te da žive u zoni sumraka čovječnosti, da se stalno opijaju rakijom, a ženke otimaju kao skupocjen ratni plijen za iživljavanje…
Najljepše je kad nekog tko spava probudiš poljupcima, pa dobiješ osmijeh i on ti vrati poljupce nazad.
Ondje, među onim izlošcima gdje crno-bijeli izlošci boje krvi znače nekog mrtvaca prerezanog grkljana ili kundakom zdrobljene lubanje, tamo gdje se živopisno predočava svjedočanstvo mržnje i nasilja, tamo gdje je spomen na žrtve za nama nepoznate božice.
Poljubac u otvoren dlan ima posebnu draž. Ljubiš nekoga po liniji života.
Tada sam se u jednom trenutku prisjetila na susjedu Katarinu koju su davno nekoć prozvali ' kiss me Kety', tu nasmijanu ženku mladog oficira JNA, kojeg su, ne znam zašto, – valjda zbog šaljive dvosmislenosti anglicizama što je djevojčicama na pragu puberteta izgledalo kao zgodna slagalica dok su promatrale romantičnu ljubavnu priču u vlastitoj ulici – mužjaka te ljubavne priče nazvale su my Month Mr. Good (čitaj: Majmun Mrgud).
Svi koji ljube srcem predivno se ljube, a svi koji ljube tog nekog Iz ljubavi se najdivnije ljube. Nema tu znam, ne znam.
A nemojte se, molim vas, štrecnuti što sam gledajući dokumentarac o predaji vukovarske bolnice Veselinu Šljivančaninu – koji je u nedjelju 17. studenoga 1991. godine bio oficir sigurnosti u Prvoj gardijskoj motoriziranoj brigadi JNA – pomislila na tepanje 'moj Mjeseče Mrgude' i povezala izvjesne podudarnosti u odnošenju sa posve različitom oficirskom pojavom koja odudara majoru Veselinu Šljivančaninu sa jednim drugim oficirom JNA kojeg usmena predaja pamti pod imenom 'Majmuna Mrguda'.
Ili ljubi da se od poljupca zatreperi ili nemoj ljubiti.
Djed i pradjed tog romantičnog pustolova 'Majmuna Mrguda', prema kazivanju moje majke bili su partizani koji su došli s oslobodilačkom vojskom u prethodnom, drugom svjetskom ratu u moj rodni grad pa je tako u njegovo slobodarsko srce doslovno tekla oslobodilačka krv onog našeg slavnog hajdučkog junačenja po šumama i gorama koja se premetnula, štono se veli, iz opanka u cipele uzornih drugova koji uživaju privilegije jer su zaslužili da žive bolje od drugih obzirom na osobne zasluge u stvaranju društva u kome su svi jednaki.
Nema zabušavanja kad su poljupci i zagrljaji u pitanju. Ne smije ni biti. Odgojen u duhu komunizma (kako i samo ime veli "zajednički život", uređenje besklasnog društva u kom nema osobnog vlasništva jer je sve zajedničko) 'Majmun Mrgud' je po prirodi bio bolećiv i krhak kao da su njegovi preci potrošili svu životnost roda svoga.
Ništa ljepše od pogleda u usne, prilaska tik kao da daješ poljubac ali držiš se na sigurnom odstojanju i stojiš na milimetar, gledaš izravno u oči dok taj neko ne diše.
Resila ga je još jedan nedostatak u svojstvu svojih predaka, naime nije bio nimalo buntovan već vrlo poslušan ako se izuzme da je u potaji čitao ljubavnu poeziju, a od pjesnika je najviše cijenio Federicoa Garcíau Lorcau.
Ne treba odmah ljubiti, tek kad počne ubrzano disanje, tada je pravi trenutak, tada je poljubac za pamćenje. Gledaš u oči i čekaš.
Stoga ne čudi da je postao nepopravljivo romantičan što nikako nije bilo u skladu s porodičnom tradicijom i pozivom za koji je školovan. I još je nešto bilo proturječno barbarskom podrijetlu njegovih korijena: žena je za njega bila 'nadzemaljsko' uzvišeno biće dostojno ljubavi i obožavanja, a ne tamo neki izmišljeni Bog koji je ionako posve izgubio svoju ulogu, prepustio državnoj vlasti da određuje zakone i običaje po kojima će biti određeni međuljudski odnosi te odlučuje o životu i smrti.
Onda ljubiš uši obilazeći usne, ljubiš jagodice, oči, obraze, bradu, ali ne i usne. Iščekivanje je čarolija poljupca.
Ali on ionako nije bio sklon dubokoumnom promišljanju već više sanjarenju i zato je posve prirodno da je kao takav uzimao zdravo za gotovo sve podobnosti koje su mu pripale obzirom na porodične zasluge proleterskog revolucionarnog puta.
Jedan od najnježnijih poljubaca je onaj ispod podignute kosu u vrat otpozadi.
Ali i to je vrijeme prošlo i došao je trenutak kada se sve olabavilo, društvo više nije živjelo u prvobitnoj stezi trideset godina nakon rata, više se nije žestoko opiralo različitostima i državna je vlast postala blagonaklona prema dobrodušnim pojavama, a više nije prevladavala neimaština.
Kad ljubite, ljubite pošteno, temeljno, polako, tako kakvu ljubav želite neka je. Takve poljupce nikad nitko neće i ne može zaboraviti.
Ali čemu bi o tome uopće razmišljao 'Majmun Mrgud' kada je on čitavu svoju mladost proveo bez nekog velikog jada, a onda se zaljubio i oženio nadzemaljsko biće ' kiss me Kety' pa su zatim oni bili toliko sretni u svom braku da su svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
komentiraj (7) * ispiši * #
02
nedjelja
veljača
2014
Poglavlje treće – dio treći
A zatim se ničim izazvana u mojoj glavi javi pomisao: 'Sudi se nevinima jer nemoguće je uhvatit nedodirljive!'
Bilo je to dok sam bila u pritvoru. Ležim na klupici gdje sam u ćeliji jedina ženska i promatram momka kroz rešetke u susjednu za muški rod. Sjedi sam na istoj takvoj klupici i u sebi razgovara sa svojom sjenkom koju promatra uprevši pogled u pod.
Dogodilo se to u zemlja snova gdje ako zaspimo, ne želimo se probuditi... Zašto? Možda zato jer smo tamo svako za sebe i stranci jedni drugima.
Tamo loši učenici bježe iz škole, a odlični iz države.
Tamo sam odjednom shvatila da čujem tajanstveni razgovor. I prisluškivala sam ga jer nisam imala nikakvog pametnijeg posla, ali… ali čak ni radoznalost nije mogla obuzdati volju mog gladnog stomaka. Kako glad čovjek može osjetiti na ovako nezgodnom mjestu? Ali nije važno.
Možda i vi živite u Hrvatskoj, možda vam je život težak, ali makar možete dohvatiti pod ispod nogu ako sjednete na dovoljno nisku stolicu...
Ali ja ne bih nikada tako prisno sagledala očaj mladog čovjeka koji mi je potpuni neznanac da nisam pokušavala utišati kruljenje svog praznog stomaka.
Jedva čekam da mi neko kaže “biće sve u redu” pa mu kažem “jedi govna”
Slušala sam sjenka nepoznatog momka dok upravo izlaže razloge svojih pogleda na stvarnost. Njene zamisli su podsvjesne spoznaje u sjeni. Stvarnost iz dana u dan postaje sve okrutnija tvrdi ona. Bit će više patnje, više otimačine, više obespravljenih. Ni najmanje naznake da će nas prigrliti topli zagrljaj čovječnosti. Zaraza otuđivanja postupno poprima razmjer pošasti. Svatko misli samo na sebe i sve čini jedino za sebe. Čista sebičnost, prema tome, nije pogubna nego način opstojnosti. Svako živi vlastiti život, zasebno i bezobzirno, čekajući bolje međuvrijeme. Preoblikovano beznađe.
U zdravom tijelu zdravo ludilo.
I tako sam provodila vrijeme u zatvoru iza zatvorenih vrata moje ćelije.
Svaki put kad čujem “iza zatvorenih vrata”, pomislim na zahod makar si ne mogu objasniti razlog.
Imamo toliko toga zajedničkog onaj nepoznati momak i ja... na primjer sranja na koja ukazuje njegova Sjenka. Jedino što ne mogu dokučiti je razlog radi čega toliko pažljivo slušam njena tumačenja. Ona govori o tome da naš svijet vode vlastodršci kojima nije interes da čovjek budete razborit čovjek nego uplašeni čovjek – nijemi promatrač zločina.
Da li je zločin prava riječ koja može objasniti ozračje u koje je uronila stvarnost? Možda je malo pretjerana ali i da pogledamo istini u oči, ponekad moramo zažmiriti. Još donedavna željela sam da čitav svijet progleda i spozna vlastitu zabludu o dobronamjernosti onih kojima je povjereno stvaranje svijeta za sve ljude. Njihove umotvorine uvijek omogućavaju opstojnost samo njih i njima sličnih. Svaka obmana o pravednosti djela uređenih ljudskom ruku otpala je od mene. Više ne očekujem sliku u kojoj ljudskost ne baca mračnu sjenku.
Poslije toliko godina možda ipak shvatimo da je privatizacija u Hrvatskoj bila obična trgovina nekretninama. Danas se ta trgovina iz prošlih vremena zove: 'investirali smo u budućnost'.
Što stvarnije to mračnije. Ovo nisu luči. Ovo je tama, mračnost, turobnost u kojoj protivnici Salvadora Allendea pažljivo izučavaju modele 'promijene režima'. Prvi je bio nametanje vlastitog smrknutog pogleda približno miroljubivo – izostaviti otvorene okrutnosti, masovna uhićenja i, iako se na koncu uvijek pojavi da su neki 'subverzivni elementi' zvjerski mučeni, ipak se radi o malobrojnim slučajevima pa vijesti jedva preskoče zatvorski zid. Oči boje šizofrenije zanemaruju crno-bijelu sliku obzirom da se ne guši potpuno već štoviše, zadržava se neke ostatke demokracije, među kojima ograničenu slobodu tiska i slobodu okupljanja. Ovako uvođenje poreza na samopouzdanje takozvanog džentlmenskog puča provedenog u Brazilu 1964 pod vodstvom generala Humberta Castella Branca izazvao je gnjev. Sve više većinom osiromašeni koji su krivili huntin gospodarstveni program okrenut krupnom poduzetništvu prema načelima Čikaške škole. Do 1968. ulice su preplavili protestni marševi, a režim se našao na rubu. Ne gubi nadu ni ako padaš jer uvijek postoji nada da možda padneš na odskočnu dasku.
U očajničkom pokušaju zadržavanja vlasti vojska mijenja taktiku – guši demokraciju, gazi građanske slobode, mučenja su postala pravilo i, prema tvrdnji kasnije utemeljenog 'Brazilskog odbora za istinu': „ubojstva koja su izvršena da se održe na vlasti pretvorila su se u rutinu“.
Ne zavaravajte se: nikada svi ljudi nisu imali ista prava. Sva prava imaju uvijek isti ljudi – ili njihova djeca. Barem to je provjerljivo.
Drugi je način provođenja okrutnog nasilja kakav je primijenjen za Indonezijski državni udar iz 1965. godine. Sukarto, jedan od stupova pokreta nesvrstanih (među kojima je onomad djelovala i bivša država na ovim prostorima kad je odustala od tvrdokornog nametanja komunističkog svjetonazora i polako se okretala prema trpeljivosti drugačijih poimanja socijalizma) razgnjevio je države koje omogućavaju zgrtanje imutka preraspodjelom bogatstva i izbacivanjem Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke iz zemlje, optužujući ih da zastupaju interesne fasade zapadnih multinacionalnih kompanija. Udarac je uzvraćen primjenom znamenite krilatice 'posvađaj pa vladaj' – iako nacionalsocijalist po opredjeljenju Sukarto je surađivao sa tamošnjom komunističkom partijom i njenih tri milijuna članova koja, u duhu nesnošljivosti prema drugim opredjeljenjima započinje preotimati vlast – CIA u tajnosti prikuplja popis tamošnjih ljevičara, dostavlja ga na ruke Suhartu, prodaje mu vojnu opremu i promatra napredak dostavljene 'liste za odstrel'. Pokolji po kojima je Suharto postao ozloglašen, najvećim su djelom izveli učenici vjerskih škola koje su na brzinu obučeni da okoliš 'očiste'.
„U samo mjesec dana ubijeno je najmanje pola milijuna, a možda i više ljudi,“ navodi 'Time', a jedan izvjestitelj piše: „S užitkom su pozvali svoje sljedbenike, za pojas pozadijevali noževe i pištolje, toljage prebacili preko ramena i krenuli na zadatak kakvom su se odavno nadali,“ a drugi novinar izvješćuje: „Putnici koji se vračaju iz tih krajeva govore o rječicama i potocima doslovno zatrpanim truplima, a ponegdje to ometa plovidbu…“
"Ljudi danas žive bez hrane!!" kaže narod.
"Znači, kad se hoće, sve se može," zaključuje vlast.
Ne ovakve će se bljuvotine povratiti, ismijati domoljubnu sliku zavičaja, šutnuti u stražnjicu Domovinskom ratu, zaštitniku nevoljnika, milostinji ubogima, pomoći potrebitima, jadnicima, nejakima, nezaštićenima… zloupotreba svih mogućih i nemogućih dobročinstva. Iz sjenke izviruju zbivanja kakva su nadahnula stvarnost koja se više-manje ponavlja u svakom kutku svijeta pa isto tako oblikuje snagom primjera događanja i u mom zavičaju. Slučajna alegorija koju opisuje sjenka u ovom slučaju je skupina indonezijskih ekonomista, obrazovanih na američkom sveučilištu Berkely (poznata kao Berkeleyjska mafija) izvršila golem utjecaj na generala Suharta koji se nije snalazio u financijama – predočili su mu 'kuharicu' s 'receptima' kojim se rješavalo ekonomsko stanje u Indoneziji, a general Suharto je autore imenovao ekonomskim savjetnicima. Oni su donijeli zakone koji su stranim kompanijama dopuštale preuzimanje cjelokupnog vlasništva nad sirovinama, dijelili 'porezne blagoslove' i u samo dvije godine čitavo prirodno bogatstvo Indonezije – bakar, nikal, plemenito drvo, guma i ulje – međusobno su podijelile najveće rudarske i energetske tvrtke svijeta.
U svakom slučaju stvaranje kriza nam je pojednostavila život jer se više ne moramo baviti naučnoistraživačkim radom u otkrivanju da li je čaša poluprazna ili polupuna. Prazna je!
Da biste slikovito prikazali morate opisati poznatu sliku. Morate imati saznanja i ponešto pronicljivosti. Nije potrebno skidati masku ili obnažiti zakrabuljene. Bitno je htjeti predočiti. To je način na koji nas neće zavarati. Ja nisam u zabludi da je nedugo nakon Allendove druge pobjede 1970, njegovi su protivnici, sablasno preciznošću oponašali indonezijsku tehniku. Veći dio 'los Chicago Boysa' pristupa fašističkoj stranci 'Partia y Libertad te u rujnu 1971., godinu dana pošto je Salvador Allende opet izabran, vodeći su se poslovni ljudi sastali da dogovore promjenu režima (koju je CIA obilato plaćala uz pomoć brojnih stranih multinacionalnih kompanija što su kovale vlastite urote).
Gori od ovih što sami sa sobom mogu satima razgovarati, samo su mi oni, koji sami sebe satima slušaju i u trećem licu navode vlastite zamisli kao neprocjenjivo mudre zaključke.
Meni je bilo jasno što je govorila sjenka nepoznatom momku u susjednoj ćeliji navodeći planiranje državnog udara razvijalo u dva jasno odijeljena kolosijeka – vojska je osmišljavala puč, a ekonomisti brisanje njegovih zamisli.
Ako računate na odanost onih kojima ste pomogli zajebat ćete se, ali ako računate na pohlepu – nema greške.
Bilo bi mi drago kada bi bolje mogla tumačiti o čemu se radilo u pogledu sukoba koji se u mojoj domovini zove Domovinski rat, ali to nikada ne bih mogla potkrijepiti. Opovrgavali bi takvu prosudbu bližnji onih koji su sudjelovali u tom poduhvatu. Nikako ne mi mogli prihvatiti dimenziju promišljenosti rukovođenu koristoljubljem unatoč svih prigrabljenih povlastica i imutka. Obmanuli su odviše vjerodostojno ili nedovoljno pouzdano. Pomno kao što je razrađen program koji će hunta provoditi od prvog dana – u Čileu poznat pod nadimkom 'Cigla'.
Ako ti je kapitalizam katastrofe uzor, moraš biti spreman da zbog takvog savršenstva i umreš… od gladi.
Kasnija istraga američkog Senatskog odbora utvrdila je „da su CIA-ini suradnici bili umiješani u pripremu početnog i sveobuhvatnog ekonomskog plana što je poslužio za donošenje najvažnijih ekonomskih odluka hunte.“ Osmorica od deset najvažnijih tvoraca 'Cigle' ekonomiju su studirali na Čikaškome sveučilištu.
Neki dvolični ljudi što imaju dva lica, a oba su im ružna
Nakon državnog udara u Čileu pokazalo se da je to bila provedba tri uzastopna jasno određena oblika šoka: šok samog čina državnog udara pa zatim kapitalizam katastrofe 'šok terapijom' Miltona Friedmana, a kao treće šok Ewena Camerona zasnovanog na istraživanju učinka droge i uskraćivanja podražaja osjetilima obuhvaćene u priručniku 'Kubark', – saznanja koje je CIA unutar svojih programa obuke prenosila latinoameričkim policijama i vojskama.
Čekaš, čekaš, pa dočekaš………….nešto gore…
Ta su tri oblika šoka osnažili učinak razaranja i obnove te brisanja sjećanja i stvaranja drugačijih gledišta te potpomogli prvu stvarnu pobjedu uređivanja ustrojstva na način Čikaške škole provedenu Pinochetovim državnim udarom 11. rujna 1973. u Čileu.
Prisjećajući se sadržaja što je sjenka govorila pomalo sam uronila u vlastita bockava zapažanja te uronila u neku vrstu sanjarenja u kome mi je smisao postao manje-više kulisa peckavim opaskama. I baš kad sam tako naposljetku pomislila: "Ne osuđuj nikoga, dok bar dva tjedna ne provedeš u njegovim dva broja premalenim cipelama," sjenka završi svoje izlaganje riječima:
„U stanovitom smislu sve je to jako povezano s političkim događajima i onim što se odigralo u sjeni Domovinskog rata i sukobima na teritoriju bivše države te prigodom njenog raspada, zbivanjima koja su je odvela u smrt, pri čemu je, nota bene, izgledalo da ćemo svi sve poklati. I nas i ove na smrt osuđene barbare. Sve te fraze krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, tim je ljudima trebalo objasniti da su nevini, da su osuđeni na smrt, da će umrijeti za tuđe dividende.“
MOMAK: „Što ste rekli? Nisam vas dobro razumio. Odlutao sam na trenutak u mislima. Gdje ste? Gdje ste?“
Sjenke je odjedanput nestalo, a momak je zbunjeno išće, a ja ga promatram kroz poluotvorene vjeđe i još pomislim:
„Ako niste spremni za pitanje 'U kojoj pozi?' – ne izgovarajte: 'Sanjala sam te'."
komentiraj (8) * ispiši * #
01
subota
veljača
2014
Poglavlje treće – dio drugi
Prisluškujem dosadna čavrljanja traju od početaka do beskraja. Jedan od onih dana kada vjerujem da je sve na svijetu već odavno ispričano i da nema novih rečenica. Divan dan i divno mjesto da se osjećam prazna i da se sporazumijevam zijevanjem. Ali ne. Škripe vrata opažanja. Kroz polu spuštene vjeđe promatram momka u pritvoru koji pripovijeda sa svojom sjenkom. Ponovo je ne uspijeva pronaći. Izgubili su se ne tako davno, u ovom životu, jedne jeseni. Ili je već bila zima? Ne pamtim. Pamet mi je odnijela bahatost. Ali tu ja nisam važna. I ne uznemiruje me to. Mene uznemiruje istrajnost u bilo čemu što je izgubilo smisao, a sve to samo zato jer smo nekada davno mi ljudi svoja srca bacili iza rešetaka – u tamnicu iza rebara. Kao zločinca. A ono kao svaki prijestupni, pravi izgrede i ne poštuje pravila. Jedno od pravila kaže da jedina prepreka da budemo besmrtni jeste vrijeme. Zato mi ljudi i ubijamo vrijeme, ubijamo da bi postali besmrtni. Zato se i pojavila ta neka priča o serijskom samoubojici. Čitav život je ubijao jednog po jednog sebe i ostavljao je krupne riječi kao zaštitni znak, kao svoj potpis. Radio je to u očaju. Očaj je neka vrsta sljepila u kojoj naziremo tračke svijetlosti u sjenci dobrote. Iskrenje dobrote u očaju.
Svi mi imamo iskru dobrote kao neku simpatičnu panda u sebi. Neke su rijetke, neki su zgodne, neke su ugrožene, a pojedine samo sišu bambus kao ona u meni dok momak i njegova sjenka nastavljaju opipavati kolaž života sačinjen od nebitnih stvari, nevažnih priča o neosnovanim događajima i sporednim ulogama bezličnih ljudi. Na kraju, kao konačnu sliku, subesjednici će dobiti beskrajnu samoću.
.Ali u ovom trenutku usamljenost još nije nastupila, još uvijek se moja dosada utišana prisluškivanjem razgovora momka i njegove sjenke u pritvoru nastavlja.
MOMAK: Zar još uvijek ne vidite baš ništa?
SJENKA: Savršeno ništa. To što vi momče smatrate opasnim i pogubnim za Domovinu to se ne događa. To je obična laž. Izmišljotina političara da skrenu pažnju sa svog obnašanja povjerenih im dužnosti upravljanja državom. To što se događa je zapravo niz malograđanskih dekoracija kojima se blagorodne duše zavaravaju, opijajući se lažima pred strahom od stvarnosti. Naša, to jest tvoja i moja stvarnost nije, nažalost, veselica nego sušica, pijanstvo, neimaština, a narod, naš narod, on je bijedan, ponižen, obespravljen i zatvaran kao štetočina i razbojnik.
MOMAK: Oprostite, ali mi smo uljuđeni i imamo tradiciju od stoljeća sedmog, a to je da nikada nismo bili svoj na svome i uvijek sluge strancima pa nam je pamćenje o našoj samosvojnosti slabokrvno. Ako smo štetočine nismo za to krivi jer mi ne nanosimo štetu nikome drugom jer nismo mi osvajači nego smo uvijek bili nečiji sužanj i sluge. Takva je naša sudbina. Tako živimo više od šesto godina. Nekoć smo mačem, a sada puškom u ruci, ratovali za tuđu korist i prolijevali krv za strane džepove. A opet, kroz čitavu našu povijest nama uvijek drugi ne dozvoljavaju pristojan život. Nas već šesto godina kolju u stilu izreke: Velike ribe jedu male ribe. A mi nismo male ribe. Mi ne želimo biti male ribe. Mi samo želimo slobodno živjeti u vlastitom zavičaju, a to je posve prirodno, zar ne?
SJENKA: Sve su to samo isprazni govori, momče moj, sve to nije tako. Sve su to uvjeravanja koja ne drže vodu, umišljanja po jednom te istom kalupu za čitav ovaj glupavi ljudski svijet rascjepkan državnim granicama ispod istog zvjezdanog neba. A bilo je već neizmjerno puno glupavih uobrazilja na ovom svijetu, ali nacionalne religije koje dijele čovječanstvo spadaju doista među najgluplje.
MLADIĆ: To nije glupost, to su činjenice. I mi se ne damo. Mi imamo pravo na život. Na ponos. Evo vidite konačno smo izborili svoju državu i sada valjda možemo u njoj urediti život kakav nama odgovara bez da bilo kome polažemo račun…
SJENKA: Molim vas, drago moje momče, da poslušate jednu drugu priču što vam je želim reći. Odnosi se na jedan posvema drugi svijet, ali, ako pažljivo poslušate i malo promislite i nije nimalo različit od onoga što se ovdje događalo. Čovjek bi jednostavno mogao gotovo koristeći imena ljudi ovih krajeva, u povijesti iz doba što je neposredno prethodilo današnjem, uz još neku manju izmjenu, mogao ispričati istinu o tome što se zapravo odigralo. Riječ će biti dakle o Salvadoru Allendeu. Bio je predstavnik novog soja latinoameričkog revolucionara – kao i Che Guevara bio je liječnik, ali je više podsjećao na akademika nego na romantičnog buntovnika. Poput Fidela Castroa govorio je vatreno, ali bio je tvrdokoran demokrat uvjeren da se socijalne promijene moraju ostvariti pomoću glasačkih kutija, a ne pomoću puščanih cijevi. Tako je i došao na vlast kada je njegova Stranka Narodnog jedinstva pobjedilac na čileanskim izborima 1970 s programom koji je obećavao državno preuzimanje velikih područja gospodarstva što su ih do tada nadzirale strane i domaće kompanije. Iako je izjavio da će dogovoriti pravične naknade kompanijama koje gube vlasništvo i ulaganja, američki vlasnici multinacionalnih kompanija strahovali su da politika Salvadora Alliendea predstavlja početak kretanja unutar Latinske Amerike gdje su imali 5 436 lokalnih podružnica. Zarade su bile basnoslovne. Spomenimo samo da je ulaganje od milijardu dolara u čileansku industriju bakra omogućio dobit od 7,2 milijarde. Zato i ne čudi da čim je Salvadore Alliende pobijedio, još i prije ustoličenja, korporacijska Amerika objavila rat njegovoj upravi. Osnovna i jedina zadaća bilo je natjerati ga da odustane od nacionalizacije „prijeteći mu gospodarstvenim slomom“.
Svoju prijetnju korporacije su ostvarivale na brojne načine: blokirali su američke državne zajmove Čileu i „potajno nagovorili velike američke privatne banke da urade isto, a zatim se u istoj namjeri udružili i sa neameričkim bankama; prekinuli su iskapanje rude u Čileu tijekom slijedećih pola godine koristeći rezerve, izazvali nestašicu američkog dolara u Čileu“… popis se nastavlja u beskraj.
Čim je Salvadore Allende preuzeo vlast, odmah su Sjedinjene Američke Države na državnoj razini pokušale izazvati njegov „pad u slijedećih šest mjeseci“ kako navodi senatsko izvješće objavljeno u lipnju 1973. No unatoč višegodišnjim bezočnim prljavim trikovima Salvadore Allende je i dalje obnašao vlast. Osam milijuna potajno uloženih dolara nije uspjelo poljuljati njegove temelje. Na slijedećim parlamentarnim izborima njegova stranka osvaja veću podršku od one kojom je došao na vlast 1970. U Čileu je rasla podrška socijalističkoj alternativi gospodarenja pa su protivnici takvog načina upravljanja državom postalo jasno da je za preuzimanje vlasti potreban puno žešći plan.
komentiraj (6) * ispiši * #
