01

subota

veljača

2014

Poglavlje treće – dio drugi

Prisluškujem dosadna čavrljanja traju od početaka do beskraja. Jedan od onih dana kada vjerujem da je sve na svijetu već odavno ispričano i da nema novih rečenica. Divan dan i divno mjesto da se osjećam prazna i da se sporazumijevam zijevanjem. Ali ne. Škripe vrata opažanja. Kroz polu spuštene vjeđe promatram momka u pritvoru koji pripovijeda sa svojom sjenkom. Ponovo je ne uspijeva pronaći. Izgubili su se ne tako davno, u ovom životu, jedne jeseni. Ili je već bila zima? Ne pamtim. Pamet mi je odnijela bahatost. Ali tu ja nisam važna. I ne uznemiruje me to. Mene uznemiruje istrajnost u bilo čemu što je izgubilo smisao, a sve to samo zato jer smo nekada davno mi ljudi svoja srca bacili iza rešetaka – u tamnicu iza rebara. Kao zločinca. A ono kao svaki prijestupni, pravi izgrede i ne poštuje pravila. Jedno od pravila kaže da jedina prepreka da budemo besmrtni jeste vrijeme. Zato mi ljudi i ubijamo vrijeme, ubijamo da bi postali besmrtni. Zato se i pojavila ta neka priča o serijskom samoubojici. Čitav život je ubijao jednog po jednog sebe i ostavljao je krupne riječi kao zaštitni znak, kao svoj potpis. Radio je to u očaju. Očaj je neka vrsta sljepila u kojoj naziremo tračke svijetlosti u sjenci dobrote. Iskrenje dobrote u očaju.
Svi mi imamo iskru dobrote kao neku simpatičnu panda u sebi. Neke su rijetke, neki su zgodne, neke su ugrožene, a pojedine samo sišu bambus kao ona u meni dok momak i njegova sjenka nastavljaju opipavati kolaž života sačinjen od nebitnih stvari, nevažnih priča o neosnovanim događajima i sporednim ulogama bezličnih ljudi. Na kraju, kao konačnu sliku, subesjednici će dobiti beskrajnu samoću.
.Ali u ovom trenutku usamljenost još nije nastupila, još uvijek se moja dosada utišana prisluškivanjem razgovora momka i njegove sjenke u pritvoru nastavlja.
MOMAK: Zar još uvijek ne vidite baš ništa?
SJENKA: Savršeno ništa. To što vi momče smatrate opasnim i pogubnim za Domovinu to se ne događa. To je obična laž. Izmišljotina političara da skrenu pažnju sa svog obnašanja povjerenih im dužnosti upravljanja državom. To što se događa je zapravo niz malograđanskih dekoracija kojima se blagorodne duše zavaravaju, opijajući se lažima pred strahom od stvarnosti. Naša, to jest tvoja i moja stvarnost nije, nažalost, veselica nego sušica, pijanstvo, neimaština, a narod, naš narod, on je bijedan, ponižen, obespravljen i zatvaran kao štetočina i razbojnik.
MOMAK: Oprostite, ali mi smo uljuđeni i imamo tradiciju od stoljeća sedmog, a to je da nikada nismo bili svoj na svome i uvijek sluge strancima pa nam je pamćenje o našoj samosvojnosti slabokrvno. Ako smo štetočine nismo za to krivi jer mi ne nanosimo štetu nikome drugom jer nismo mi osvajači nego smo uvijek bili nečiji sužanj i sluge. Takva je naša sudbina. Tako živimo više od šesto godina. Nekoć smo mačem, a sada puškom u ruci, ratovali za tuđu korist i prolijevali krv za strane džepove. A opet, kroz čitavu našu povijest nama uvijek drugi ne dozvoljavaju pristojan život. Nas već šesto godina kolju u stilu izreke: Velike ribe jedu male ribe. A mi nismo male ribe. Mi ne želimo biti male ribe. Mi samo želimo slobodno živjeti u vlastitom zavičaju, a to je posve prirodno, zar ne?
SJENKA: Sve su to samo isprazni govori, momče moj, sve to nije tako. Sve su to uvjeravanja koja ne drže vodu, umišljanja po jednom te istom kalupu za čitav ovaj glupavi ljudski svijet rascjepkan državnim granicama ispod istog zvjezdanog neba. A bilo je već neizmjerno puno glupavih uobrazilja na ovom svijetu, ali nacionalne religije koje dijele čovječanstvo spadaju doista među najgluplje.
MLADIĆ: To nije glupost, to su činjenice. I mi se ne damo. Mi imamo pravo na život. Na ponos. Evo vidite konačno smo izborili svoju državu i sada valjda možemo u njoj urediti život kakav nama odgovara bez da bilo kome polažemo račun…
SJENKA: Molim vas, drago moje momče, da poslušate jednu drugu priču što vam je želim reći. Odnosi se na jedan posvema drugi svijet, ali, ako pažljivo poslušate i malo promislite i nije nimalo različit od onoga što se ovdje događalo. Čovjek bi jednostavno mogao gotovo koristeći imena ljudi ovih krajeva, u povijesti iz doba što je neposredno prethodilo današnjem, uz još neku manju izmjenu, mogao ispričati istinu o tome što se zapravo odigralo. Riječ će biti dakle o Salvadoru Allendeu. Bio je predstavnik novog soja latinoameričkog revolucionara – kao i Che Guevara bio je liječnik, ali je više podsjećao na akademika nego na romantičnog buntovnika. Poput Fidela Castroa govorio je vatreno, ali bio je tvrdokoran demokrat uvjeren da se socijalne promijene moraju ostvariti pomoću glasačkih kutija, a ne pomoću puščanih cijevi. Tako je i došao na vlast kada je njegova Stranka Narodnog jedinstva pobjedilac na čileanskim izborima 1970 s programom koji je obećavao državno preuzimanje velikih područja gospodarstva što su ih do tada nadzirale strane i domaće kompanije. Iako je izjavio da će dogovoriti pravične naknade kompanijama koje gube vlasništvo i ulaganja, američki vlasnici multinacionalnih kompanija strahovali su da politika Salvadora Alliendea predstavlja početak kretanja unutar Latinske Amerike gdje su imali 5 436 lokalnih podružnica. Zarade su bile basnoslovne. Spomenimo samo da je ulaganje od milijardu dolara u čileansku industriju bakra omogućio dobit od 7,2 milijarde. Zato i ne čudi da čim je Salvadore Alliende pobijedio, još i prije ustoličenja, korporacijska Amerika objavila rat njegovoj upravi. Osnovna i jedina zadaća bilo je natjerati ga da odustane od nacionalizacije „prijeteći mu gospodarstvenim slomom“.
Svoju prijetnju korporacije su ostvarivale na brojne načine: blokirali su američke državne zajmove Čileu i „potajno nagovorili velike američke privatne banke da urade isto, a zatim se u istoj namjeri udružili i sa neameričkim bankama; prekinuli su iskapanje rude u Čileu tijekom slijedećih pola godine koristeći rezerve, izazvali nestašicu američkog dolara u Čileu“… popis se nastavlja u beskraj.
Čim je Salvadore Allende preuzeo vlast, odmah su Sjedinjene Američke Države na državnoj razini pokušale izazvati njegov „pad u slijedećih šest mjeseci“ kako navodi senatsko izvješće objavljeno u lipnju 1973. No unatoč višegodišnjim bezočnim prljavim trikovima Salvadore Allende je i dalje obnašao vlast. Osam milijuna potajno uloženih dolara nije uspjelo poljuljati njegove temelje. Na slijedećim parlamentarnim izborima njegova stranka osvaja veću podršku od one kojom je došao na vlast 1970. U Čileu je rasla podrška socijalističkoj alternativi gospodarenja pa su protivnici takvog načina upravljanja državom postalo jasno da je za preuzimanje vlasti potreban puno žešći plan.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se