31

petak

siječanj

2014

Poglavlje treće – dio prvi

Ja sam pametna osoba koja svako toliko doživi neugodan trenutak i na to zaboravi pa učini nešto glupo.
I onda opet doživim taj neugodan trenutak kada se u ozbiljnoj situaciji, zbog te bedastoće, smijem do suza, a čim suze kliznu niz obraz ograničeni ljudi me pitaju zbog čega plačem.
Pa eto plakala sam još od jeseni jer nisam jako društvena, a zatucani ljudi su mi jako dosadni. Oni su se onomad utaborili podno državnih ustanova čiji su nazivi napisani latiničnim i ćiriličnim slovima i prosvjedovali. Pokazali su svoje skockano crveno-srebreno rodoljublje i mahali crven-bijeli-plavi barjak u „neoskvrnavljenom zanosu i rodoljubnom taktu“ pjevajući domoljubne pjesme do duboko u noć. Žućkasti odsjaj ulične rasvjete treperio je po zgradi, večer je bila mila i topla i ja sam se vraćala kući slušajući odjeke glasova okupljenih bundžija koji je donosio lagan povjetarac. No već sam vam ispričala o tom slučaju kad sam držala čekić u ruci zbog čega me je uhitila policija pa ga sada ovdje neću ponavljati.
Kad sam ozbiljna uglavnom to uzmu kao šalu, a kad se šalim onda to što pričam uzmu za ozbiljno.
Zašto sad ponovno govorim o tome? To je tajna, a ja sam stvarno osoba od povjerenja koja dobro čuva tajne, jer pet minuta kasnije zaboravim to što mi je netko rekao zato što me nimalo ne zanima.
Pa kako sam onda ovo upamtila? Jer sam jedan od onih cura koji su uvijek gladne, ali kad mislim da nema ničeg što bih htjela jesti kažem da nema što za pojesti, ali pritom nisam tužna jer iako prvo želim obilno jesti kao drugo ne želim se udebljati. Ali sada je zima a ako jedete jako vruću hranu pogotovo na ulici kad je vrlo hladno počnete disati kao maloumni zmaj, napravite scenarije u glavi o stvarima koje su se dogodile i više se nikada neće ponoviti, ali učine vam se tako zgodni da se samo zadržati na njima zamišljajući o nekim gotovo nestvarnim događanjima od nekoć u koji ni sami ne možete povjerovati. To je raspoloženje u kojem vas svaka mala stvar naljuti. No neke razložne motivacija nema, motivacije za stjecanja poznanstva nema, motivacije za razgovor nema, motivacije za nešto učiniti nema, motivacije za disati nema, motivacije za život nema, motivacije za bilo što nema. I tako sam se prisjetila tog momka čije ime nisam saznala. Nije me zanimao ni njegov izgled ni dobi ni težina ni privlačnost ni visina ni seksualna orijentacija ni ime. Dokle god me ništa nije pitao i puštao me je na miru i ja se nisam htjela obazirati na nj. Da budem iskrena, ja se stvarno ne dam zajebavati. Svakodnevno gubim prijatelje. Ako se i sprijateljim s nekim odmah napravim od njega neprijatelja. Ali bez obzira na sve, ja ću uvijek biti takva. Moja dnevna rutina u tri točke glasi: prvo probudim se; drugo strašno se ljutim zbog toga i treće vratim se na spavanje. Zato i jesam, nakon što sam pozvala poznanika koji je pravnik po struci, legla na klupicu u ćeliji gdje su me pritvorili samu. Ležala sam odsutno, poluzatvorenih vjeđa, promatrala momka. Nije pogledao u mom pravcu, nije ustao i nije prišao rešetki da me pogleda i razgovara. Sjedio je na klupi pored zida sam u položaju mislioca i idiotski dotučeno slušao žamor uhićenih bundžija. To je poput slušanja glazbe. Kao glazbena tema koja se nazire neki pojedinci, uglavnom osamljeni govore istinu, a ostali su samo buka. Baš na ti je podsjećao taj momak dok je odsutno promatrao vlastitu Sjenku na podu koja se činila barem dvadeset godina starija i pametnija od njega. I on je s tom Sjenkom je vodio tihi razgovor u sebi, a ja, ne znam ni kako ni zašto, ali prisluškivala sam i sve to kao što jastuk upija snove pa ga, čim se probudite, priključite na računalo i gledati iznova sve to.
MOMAK: Još sam bio dijete kada mi je moja pokojna baba pričala kako je to bilo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a zatim i poslije drugog svjetskog rata kada su nahrupili u vlakovima bez voznog reda. A zatim još i sve ono iz Domovinskog rata: Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik pa i bezbroj drugih razaranja. Nikada nisam vjerovao da je moguće tako odvratno svojatati podneblje što ih gostoljubivo prihvati. I uz to besramno od domaćina zahtijevaju privilegije i prihvaćanje sveg znamenja rušilačkog pohoda kao da ga nije bilo. To je duboko barbarsko stanje! I ne mogu te rogobore drugačije doživjeti nego kao neprijateljstvo što se ne pokušava uklopiti u kulturu sredine gdje živi već nju želi podrediti i preobratiti u vlastitu, Najradije bih uzeo pušku u ruku nego da ih ovako bespomoćno gledam i samo gutam suze.
SJENKA: Vi ste dragi moj gospodine naivni domoljub. Ali morate se sažaliti na ove neprilagodljive i zagrižene jadnike koji vlastito potomstvo osuđuje da žive izolirano, u getu i neprihvaćanju suživota i kulture kao da su zatvoreni u logor. Kako možete biti okrutni i uperiti pušku u nevina bića koja sama sebe i svoje potomstvo zatvaraju?
MOMAK: Možda je istina da sam naivan, ali ja, evo, osjećam u sebi neki neshvatljivi poriv da obranim Domovinu od neprijatelja, od te poplave nametanja, svojatanja i bezobzirnog traženja privilegije među isto obespravljenim, izrabljivanim, nezaposlenim, ugnjetavanima… Ako su oni nevina manjina i mi smo jednako nevina većina koja teško živi! Oni odbijaju živjeti u našem zavičaju kao mi, a ne mi u njihovom kao oni! Trebali bi se prilagoditi i prihvatiti naš način života, a ne
SJENKA: Prije svega oni nisu nikakvi neprijatelji i rođeni su u istom zavičaju u kome su ti barbari kako ih nazivaš isti seljaci, prosjaci i robovi, jednako obespravljeni, ponižavani, zlostavljani, ugnjetavani, nezaposleni…! Neprijatelji, oni pravi neprijatelji, oni su nevidljivi i oni sigurno nisu među tim pukom! Oni se samo služe zahtjevima za privilegiju, ćirilične ploče i potpiruju nesporazum da zavade i lakše vladaju, da skrenu pažnju sa vlastitog otimanja i prisvajanja istog svima vama zavičaja. Ti prodavači magle za skupe novce mešetare i prodaje i rasprodaju zavičaj i Domovinu svih. Oni pravi neprijatelji čitavu tu krvavu zbrku mute iz pozadine. Od drugog nekog, kako ja to vidim i ne treba braniti postojbinu u ovom trenutku..
Uhvativši glavu među objema rukama momak naivno zavapi, pun blažene djetinje naivnosti koja silom pokušava uvjeriti starijeg iskusnog sugovornika da loše vidi i prosuđuje pa jekne...
MOMAK:.Zar ne vidite kako ti barbari žele podmuklo našu zemlju, naš narod, našu uljudbu poniziti, obezvrijediti, oklevetati, zgaziti? Zar ne vidite tu našu nesretnu Domovinu kako očajno vrišti? Zar ne vidite, zar ništa ne vidite?
SJENKA: Ne, ja ne vidim to što mi ti govoriš.
MOMAK: Zar ne vidite barbare kako razaraju naše svetinje? Oni žele staviti slova i znamenje pod kojim su razarali i sve opet uništiti tako da ne ostane kamen na kamenu.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

30

četvrtak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio četvrti

Ponekad je lakše živjeti u udobnosti vlastitih zabluda nego u skučenosti tuđih opažanja.
Pojam bajnog života bio je u nas uvijek usko povezan sa blještavilom holivudskih filmova i dokonog života. Još od pradavnih vremena odlazaka u pečalbu za koricom kruha svi oni koji su ostajali u svom zavičaju sanjali su da će naslijediti bogatog strica iz Amerike i tako će im sinuti sunce koje će ugrijati ozeble kosti kad im zima u starosti pokuca na vrata.
Uzdah ispušten u tuđa usta za vrijeme poljupca!
Američki san je doista stigla u našu domovinu jednog predvečerja, ali se nitko nije javio da je na kućnom pragu našao sunce.
U životu dođe vrijeme kad i ogledala izgube svoju privlačnost.
Bilo je sve tako jadno, tužno i ružno kad se je taj legendarni američki film počeo odigravati u jednom pograničnom gradiću na obali Dunava kome je Vukovar ime. Bio je to pravi košmar akcijskog horora u kom krv teče u potocima, a razaranje, nasilje i klanje su jedina zabava.
Nisam u međuvremenu dvije rečenice koje zapisujem, između života i smrti sam.
Na čelu četa bradatih demona u šubarama, u sivo-maslinastim odorama sa šajkačom ukrašenom crvenom zvijezdom jurišala je Jugoslavenska narodna armija s plavo-bijelo-crvenom trobojnicom, ali sa zvijezdom petokrakom prekrivenom crnom zakrpom što je prekrivala gotovo čitavu bijelu traku i na kojoj je bijelim vapnom na ćirilici bilo ispisano: »Ovo je Srbija«.
Prokleta sam zdravim razumom koji shvaća stvari same po sebi razumljive.
Bili su to unovačeni ratnici, propala vojska, psi rata unajmljeni bez vlastitog znanja i pristanka, potrošna roba ili kako se to već kaže u ratu: topovsko meso koji su u posve drugom uvjerenju prihvatili ulogu širenja pošasti rata kao da se radi o dobitku glavne uloge u filmu strave i užasa pa će sve završiti u sat i pol te će se zatim upaliti svijetla i svi će mirno poći kućama.
Prešutjet ću puno toga, jer ako izgovorim, postat će stvarno.
Ali istina je bila da nitko od njih nije ni pročitao scenarij, a kamo li upoznao scenariste i redatelje jer ili su bili nepismeni i nisu znali da tako nešto postoji ili im to i nije bilo važno obzirom da su se dobro zabavljali i očekivali svoj komadić slave i koristi pa kako su bili iskusni gledatelji u mnoštvu projekcija borbi u akcijama ratnih filmova i ti su pijani statisti u svom rušilačkom pohodu nemilice palili i uništavala u luđačkom zanosu.
Ja ne mogu odglumim ni osmijeh, a neko odglumi čitav svoj život.
Pod pritiskom korporacijskog interesa, u američko-britanskim vanjskopolitičkim orijentacijama ukorijenila se zamisao da se developmentalističke vlade uvuku u dvodijelno rasuđivanje Hladnog rata. „Ne dozvolite da vas prevare demokratskim tonovima,“ upozoravali su ti grabežljivci. „Nacionalizam Trećeg svijeta prvi je korak na putu prema potpunom komunizmu, što se treba sasjeći u korijenu.“ Rezultat je bio da je sredinom dvadesetog stoljeća CIA organizirala prva dva državna udara: u Iranu su uspješno zbacili s vlasti Mosshadegha i postavili okrutnog šaha, a zatim puč u Gvatemali.
Voli sebe, jer nitko drugi to neće.
Zatim je na red došao plan kako da Čile, koja je tada bila kolijevka državno-cenzurirane ekonomije, postane laboratorij za pokus uspostavljanja slobodnog tržišta u kom će Milton Friedman iskušati teorije što ih je izložio u svojoj knjizi »Kapitalizam i sloboda« da, unutar trodijelnog izraza: deregulacija, privatizacija i rezanje troškova, kao prvo, vlast ukloni sve zakone i propise koji ometaju gomilanje kapitala, drugo, moraju prodati sve vlasništvo od što ga korporacije mogu koristiti za ostvarivanje profita i treće mora oštro srezati potpomaganje javne potrošnje.
Sebičnost je kukavičluk, strah od tuđih potreba i želja, sebičnost na sve strane vidi horde jadnika, prosjaka, sirotinju, nevoljnike….
Iako se vješto prikriva jezikom znanosti ta se vizija podudara sa interesom multinacionalnih tvrtki po vlastitoj prirodi vječno gladnih golemih i novih tržišta. U prvoj fazi širenja glad je zadovoljio kolonijalizam – 'otkriće' novih područja i otimanje zemlje bez naknade, a zatim vađenje rudnog bogatstva bez ikakve naknade stanovništvu koje tamo živi. U ovom novom ratu protiv 'socijalne države' i 'snažne vlasti' opet se javljala mogućnost brzog bogaćenja. – samo ovog puta ne osvajanjem novog područja nego unutar uspostavljenih država kad one svoje javne službe i vlasništvo prodaju za daleko manje od njihove stvarne vrijednosti.
Obaveza izbija zrak iz pluća ljubavi.
Plan provođenja bio je jednostavan i nije skrivao namjeru – američka vlada platit će da se čileanski studenti školuju na Čikaškom sveučilištu kao najbjesomučniju »protukomunjarsko« nadleštvo.
Tako je ispaljen prvi hitac u ratu protiv developmentalizma objelodanio Čileancima da je američka vlada odlučila koje zamisli smiju, a koje ne smiju proučavati njihovi vlastiti studenti. Bilo je to besprizorno miješanje u pitanje slobodnog mišljenja pa je dekan Čileanskog sveučilišta, vodećeg u državi, odbio takvu suradnju. Izjavio je da će prihvatiti samo ako njegovo sveučilište može utjecati na to od koga će u SAD poučavati studente. Ali to što je on odbio prihvatilo je Čileansko katoličko sveučilište, daleko konzervativnija škola na kojoj je također bila katedra za gospodarstvo.
Neke stvari ne mogu zamisliti da radim sa nekim osobama, dok sa drugima nema ništa slađe od toga!
Od samog početka ratobornost nije prikrivana. – cilj 'Projekta Čile' bilo je stvaranje ideoloških ratnika koji će pobijediti u ratu različitih svjetonazora. Kroz projekt je do 1970. godine prošlo stotinjak čileanskih studenata. Stekli su visoke akademske naslove na račun američkih poreznih obveznika. 1965. godine program se proširio na studente iz cijele Latinske Amerike, što je stipendirala 'Zaklada Ford', a to dovodi da na Čikaško sveučilište, da unutar programa na dodiplomskim studijima bude otprilike trećina latinoameričkih studenata. Indoktrinacija je imala prvenstvo tako što je utemeljena posebna »Čileanska radionica« gdje su profesori Čikaškog sveučilišta izlagali svoje spoznaje pogrešaka u Južnoj Americi prožetoj ideologijom – i nudili znanstvene recepte za ozdravljenje.
Osjećaji se ili skrivaju ili priznaju. Samo je pitanje u kom slučaju ćeš ispasti budala?
Čvrsta mreža socijalne zaštite, zaštita nacionalne industrije, obrazovanje, trgovinske barijere, nadzor kretanja cijena – samo je dio hrpe nedostataka na koje je ukazivano. Uz to studente su podučavali da preziru pokušaje ublažavanja siromaštva te su oni svoje doktorske teze uglavnom posvetili seciranju 'svih gluposti latinoameričkog developmentalizma, da 'pljuju' po čileanskom zdravstvu i obrazovanju – tada najboljem na kontinentu – nazivajući ga „besmislenim pokušajem da se živi iznad vlastitog prosjeka nerazvijenosti“.
Blokirala bih ja tako neke svoje misli, al ta je mogućnost nemoguća.
Kad se prva skupina obrazovanih 'magistara gospodarstva Čikaške škole' vratilo u Čile bili su »veći 'fridmaniti' od Friedmana osobno«. Većina njih zaposlila se na katedri ekonomije pri Katoličkom sveučilištu i podučavalo isti program, istim priručnicima na engleskom, isto pravovjerno svojatanje 'čistih' i 'znanstvenih' spoznaja. Studenti koji su prošli program Čikaške škole u Chikagu ili njegovoj čileanskoj podružnici, poznati kao »los Chicago Boys« širili su diljem Latinske Amerike zamisli Miltona Friedmana u procesu koji je zastrašujući primjer prijenosa izravnog utjecaja iz jedne države unutar sfere druge sračunate da je podvrgne i u potpunosti slomi.
Jedino osjećaji sa kojima se ja poigravam su ova moja.
Kao oblik intelektualnog imperijalizma proces je bio neprikriven, ali ipak postojao je problem – nije bilo djelotvorno. Iako je kao 'temeljni cilj projekta' navedena obuka naraštaja studenata »mogućih intelektualnih vođa čileanske gospodarstvene politike« 'los Chicago Boysi' svoju državu nisu poveli – zapravo, ostali su u pozadini.
Ali nažalost postoje i slijepi kod očiju i glupi kod mozga.
Upravo u Čileu. – epicentru čikaškog pokusa. – poraz zamisli postao je očit. Država je skrenula ulijevo i tri najveće čileanske stranke zagovarale su nacionalizaciju najvećeg izvora prihoda. – rudnika bakra što su dotad nadzirali američki korporativni divovi. 'Projekt Čile' je, drugim riječima, postao skupo plaćena propast.
Oči vide što um želi
Ideološki ratnici 'los Chicago Boysi' podbacili su u misiji miroljubive bitke za provedbu svojih zamisli.
Kod blagovanja razbor je uvijek zakasnjeli gost. Svi se gosti prije njega posluže te često ni mrvicu da založi ne stiže.
Možda bi to završilo kao minorna povijesna fusnota da tih godina nije za američkog predsjednika izabran Richard Nixon koji je osmisli novu cjelovitu i učinkovitu vanjsku politiku i koji će čikaškim diplomcima i njihovim profesorima pružiti ono o čemu su dugo sanjali – priliku za dokazivanjem da je njihova mišljenje nešto više od puke teorije podrumskog laboratorija – mogućnost da u potpunosti preobraze Čilensku demokraciju.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

29

srijeda

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio treći

Nisam očekivala to da mi priđe starčić, dok sam čekala na pješačkom da se upali zeleno svijetlo da pređem ulicu, upita me zašto sam tužna i ponudi bombon.
Dogodila se katastrofa!
Skuhala sam ručak za danas i sutra… i pogađate: pojela sam ga čitavog danas, a bilo ga je za tri dana.
Domovinski rat je učinio da se dogodi otimačina, bogatstva se preliju u džepove pojedinaca, imutci iz domaćih sefova i trezora banaka odlepršaju poput ptica selica, a gospoda političari koji su pogodovali ova zbivanja na štetu onih koji su im povjerili upravljanje državom pozobali su do posljednje mrve ostatke preobrazbe i ostavili gladne i žedne bijedne i ponižene jadnike od kojih jednako žustro viču i traže od njih da se svega odreknu.
Nemojte zamjeriti ali sirovi fileki mirišu po stajskom gnojivu ako se taj vonj može mirisom nazvati.
Kiše. Magle. Pusta polja. Zarasle njive. Prazne staje, kokošinjci… Posječene voćke poslije kiše. Trgovine puni uvezene robe i lijepo upakiranog voća i povrća – sve to genetski modificirano smeće, nezdravo napuhano, sve bezukusno i bljutavo, sve zamamno kao jabuka koju vještica poklanja Snjegulici, a u svemu tome bahate se političari kao »veleizdajnici«, kao nadglednici roblja i kmetova – ponosni podanici i jataci pohlepnih otimača…
U povijesti će ostati zapisano da nikada nisu pronađeni Atlantida, sirene i moja desna čarapa.
San 'od stoljeća sedmog' probuđen u dvadeset i prvom vijeku kao ostvarenje noćne more u kojem je siloviti olujni vjetar razorio i opustošio postojbinu, a preostale i preživjele ostatke domoljuba tjera odlutaju u svijet kao skupina tužnih klaunova propalog cirkusa.
Svi vi s raznim teorijama zavjera Iluminatima, New World Order-ima, Vanzemaljcima itd. prestanite blebetati i nađite neki drugi posao.
'Čikaška škola' ne smatra marksizam svojim najljućim protivnikom. Istinski izvor nevolja skriva se u keynesijanskim zamislima 'Zapadnog svijeta' i takozvanim developmenalistima država, tada, 'Trećeg svijeta'. Te skupine nisu vjerovale u utopiju nego u miješano gospodarenje – u očima Čikaške škole odvratnu kašu kapitalizma u proizvodnji i raspodjeli proizvoda, – socijalizma u obrazovanju, državnog vlasništva u području vodoprivrede i ostalog javnog dobra te svih mogućih zakona stvorenih da obuzdaju pohlepu i zgrtanje kapitalističkog sustava.
Tko razumije, razumije, a tko ne shvaća, neće shvatiti niti uz najpodrobnije objašnjenje.
Baš kao što religije nevoljko prihvaćaju druga religiozna okupljanja i preziru zaklete ateiste, ali iz dna duše preziru obične vjernike koji pomirljivo dočekuju i sve različitosti, tako je i Čikaška škola objavila rat tim svaštarima koji usvajaju od svih načina gospodarenja smatrajući kako u svemu ima ponečeg poželjnog i ispravnog.
Nitko ne prosuđuje oštrije od neobrazovane osobe. Ona ne poznaje i ne priznaje nikakve razloge niti proturazloge te je uvjerena da je uvijek u pravu.
Da bi proizvode učinili pristupačnijima, političari su zamrzavali cijene; da bi smanjili izrabljivanje radnika postavili su granicu najmanje plaće; da bi osigurali pravo svih na obrazovanje školstvo su zadržali u državnim rukama, a mada su takve mjere pomagale ljudima, Friedmanovi učenici nisu bili uvjereni u to, – to su dokazivali na svojim modelima – smatrali su da politika nanosi neopisivu štetu ravnoteži tržišta kao i sposobnosti djelovanju zakona ponude i potražnje.
U zemlji bez puteva teško je odabrati pravi put.
Nakon Drugog svjetskog rata zapadne silo prihvatile su načelo da tržišno gospodarstvo treba jamčiti količinu temeljnog dostojanstva dovoljnu da razočarani građani ne traže utjehu u njima privlačnoj tvrdokornoj ideologiji poput fašističke ili komunističke. To je i dovelo do stvaranja društvenih odnosa koje danas povezujemo s minulim danima 'uljuđenog kapitalizma' – socijalna i radnička prava kakva su bila u državama takozvanog 'Zapada'.
Još uvijek mi je stalo do nečega – dakle postojim.
A slično, iako nešto oštrije pojavilo se u zemljama u razvoju, u zemljama Trećeg svijeta ili nesvrstanih, – kojima je pripadala i sada već raspala Jugoslavija, – a takva su se uređenja nazivali 'developmentalizam' ili 'nacionalizam trećeg svijeta'.
Sa kapom na glavi često pogrešno čujem neke riječi koje mi zvuče jako smiješno i onda me oni koji mi nešto kažu čudno gledaju kad se smijem do suza.
Developmentalistički gospodarstvenici su tvrdili da će njihove države probiti začarani krug siromaštva ako provedu na unutra okrenutu strategiju industrijalizacije pa umjesto da se oslanjaju na izvoz sirovina zagovaraju oblikovanje gotovih proizvoda za tržište u svojoj zemlji te čak i nacionalizaciju nafte, rude i ključnih industrijskih grana tako da bi dobar dio zarade omogućavao državno poticane razvojne procese.
Stvorite svijet samo za sebe. Okružite se dragim ljudima, bojama, zvukovima i bavite se onime što vam hrani dušu.
Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća i developmentalisti i keynesijanci i socijaldemokrati u bogatim državama mogu se hvaliti nizom uspjeha što je ujedno značilo crne dane za učenja Čikaškog sveučilišta. Glavešinama multinacionalnih korporacija koji su se borili s neprijateljski nastrojenim svijetom u razvoju, kao i brojnim zahtjevima sindikata kod kuće, te godine procvata predstavljale su burna vremena.
Neki ljudi prođu kroz naš život i u kraćem vremenskom roku nego što smo se nadali nauče nas onom što nikad ne bi znali da su ostali.
Gospodarstvo se razvijalo brzo, stvaralo se golemo bogatstvo, ali su vlasnici i dioničari bili prisiljeni najveći dio tog blaga preraspodijeliti u korporacijska davanja i radničke plaće. Doduše, svima je išlo dobro, ali kada bi se vratili na pravila prije New Deala, onom broju od osamdeset pet ljudi koji posjeduju vlasništvo od dvije trećine vrijednosti kojima raspolaže čovječanstvo bi išlo neizmjerno bolje.
Toliko država propade, tolike vrste izumrle, a oni uvijek, kako je to moguće, opstaju.
Povratak tvrdokornog kapitalizma u novonastalom ozračju nije se moglo rješavati burzovnim mešetarenjem i izazivanjem neke Velike krize. Takav križarski pohod mogla je povesti samo Čikaška škola.
Priroda je jedina knjiga koja na svakom listu koji okreneš nudi neizmjerno puno sadržaja.
I tako se u sve upleo Milton Friedman, sjajan matematičar, iskusan u raspravama, sposoban iznositi argumente tvrdokornog kapitalizma na način da djeluju znanstveno i dobronamjerno. Možda ih se i može smatrati pogrešnima, ali prizvuk njegovog izlaganja svakako ima aureolu znanstvene nepristranosti.
Svijet neće uništiti oni koji čine zlo, nego oni koji ih gledaju i ništa ne poduzimaju da ih spriječe.
Golema prednost promicanja korporacijskog svjetonazora kroz znanstvene ili tobože znanstvene ustanove ne samo što je Čikaško sveučilište doslovno zatrpalo novcem nego je u kratkom roku pomoglo stvoriti svjetsku umreženost desno orijentiranih trustova mozgova koji će postati vojnici za preobrazbu svijeta po načelu tvrdokornog kapitalizma, a što se upravo dogodilo u našoj stvarnosti.


28

utorak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio drugi

1. srpnja 2013. došlo je do značajnih promjena. Od tada više ne prihvaćamo tuđe mišljenje nego se rukovodimo isključivo za vlastitim EU promišljanjima.
Tako je izgledao taj život skrojen po školskim metodama u povijesnom 'prijelaznom periodu' u novu državu pod nekim specifičnim okolnostima 'državotvornog htijenja' koje ni u jednom povijesnom periodu nisu bile tako osobito izražene da ne bi bile 'prijelazne'.
Građane 28. članice EU je prevela žedne preko vode, a zatim im nakon 1. srpnja 2013. naplaćuje svaku čašu vode.
Što da rade oni koji sve pokušavaju zlorabiti da se bezočni domognu bezobrazno velikog bogatstva kad je pohlepa genetski upisana u njihovoj prirodi?
Ni nakon 1. srpnja 2013. najnovije poskupljenje građani 28. članice EU nisu osjećali. Ni otad nisu imali čime platiti jer su već postali nezaposleni.
Ono što se dogodilo u pretvorbi vlasništva još tijekom Domovinskog rata i kljucanje mrvica preostalih nakon toga nije premijera u svjetskim zbivanjima. Nije se dogodilo prvi put da se otimačina ozakonjuje, da političari svoje biračko tijelo predaju na milost i nemilost osornim protivnicima i to da polože oružje pred nasilnim i zločinu sklonim neprijateljima.
Ovisno koja im polovica mozga nedostaje oni koji se bave politikom se dijele na lijeve i desne, a ako nemaju obje tada su biračko tijelo što bira političare za vlast.
Kada su širom otvorena vrata potrošačkog društva sa slobodnim tržištem i slobodnim izrabljivanjem svi zakoni o radničkim pravima po kojima sva ova naša bijeda i sirotinja ima čast da ostane bez posla u interesu snalažljivih otimača onog što im niti pripada niti bi na pošten način mogli steći.
I 28. članica ima konja za trku sa standardima kakvi prevladavaju u EU mada su njeni građani prinuđeni da ga pojedu.
Poštenje je svetinja koja obvezuje ponižene i ugnjetavane, ali lakome nikako.
Imam osjećaj da je 28. članica EU Divlji zapad. Jeftino su prodali svoju kožu i još k tome dali samo za 1. kunu (uz troškova sanacije) banke.
Kao i sve samodopadne i nepomirljive vjere, gospodarstvo po načelima Čikaškog sveučilišta svojim istinskim zagovornicima predstavlja zatvorenu petlju.
EU je toliko uredilo život građana 28. članice da oni više uopće neće morati voditi brigu o tome kako i da li će uopće moći živjeti. Neće. Morat će se iseliti.
Početna premisa glasi da je slobodno tržište savršen sustav u kom pojedinci, poticani vlastitom požudom ostvaruju dobrobit za sve. Iz toga nedvojbeno proizlazi da ako unutar slobodnog tržišta nešto nije u redu – visoka inflacija ili nagli porast nezaposlenosti – uzrok tome je jer tržište nije posve slobodno.
Politika EU ni u 28. članici neće dozvoliti da radi što tko hoće ili kom padne napamet nego samo ako postoje uvjeti za organizirani zločin preuzimanja ili preotimanja javnog dobra.
Prosuđuju da zacijelo postoji kakvo miješanje pa stoga valja strože primijeniti načela neuplitanja političara koji dopuštaju da u sustav prodre prevelika količina novca umjesto da tržištu dozvole da uhvati samo po sebi ravnotežu, baš kao prirodna koja se uređuje sama po sebi uspostavlja ravnotežu za opstojnost različitih vrsta tako i tržište prepušteno samom sebi stvara točan broj proizvoda po točnim cijenama koje proizvode radnici koji primaju savršeno poštene dohotke kojima mogu kupiti proizvode – rajski vrt minimalne nezaposlenosti, bezgraničnog stvaralaštva i nulte inflacije s božanskim dobročiniteljima koji koristoljubivo zgrću i zaradu trpaju u vlastiti džep.
Veliki doprinos Demokraciji 28. članice EU je u istrjebljenju srednjeg društvenog sloja izravnim spajanjem podzemlja s vrhom vladajuće elite.
Opjevano slobodno tržište, sagledan kao 'žrvanj s zupčanicima od rubina' ili umjetničko djelo toliko privlačno da ih svaki čovjek samo poželjeti može.
Najveći trošak države što nije otplata kredita nego naknada plaćena EU za intelektualno pravo na državnu proizvodnju nezaposlenih.
Veliki dio svoje privlačnosti učenje Čikaške škole duguje da nastaje u vrijeme kada su drastično ljevičarske zamisli o radničkoj moći sve više jačale i izazivale, pružale mogućnost onoj drugoj krajnosti da brani vlasnički interes jednako oštro natopljen vlastitim savršenim postavkama.
Dosad u EU nije zabilježeno da je izumro neki narod. Prihvaćamo li izazov? Hoćemo li mi biti prvi?
Slušati Miltona Friedmana kako ih iznosi, – a njegove zamisli nisu ni zagovarale ni odobravale pravo izrabljivanja i rada za niske nadnice – u potrazi za najčistijim oblikom 'participacijske demokracije', (budući da na slobodnom tržištu 'svaki pojedinac može glasovati za omiljenu boju kravate') tamo gdje su ljevičari obečavali oslobađanja radnika od vlasnika, građana od diktatura, a država od kolonijalizma, Milton Friedman je obećao 'individualnu slobodu', – zamisao koja pojedince uzdiže iznad bilo kakvog zajedništva i omogućava iskazivanja osobnosti putem potrošačkog izbora.
Otkad nam je 1. srpnja 2013. EU. mahnula repom od sreće što joj se priključila 28. članica i mi se na njenom repu pomičemo lijevo-desno.
„Osobito nas je ushitila činjenica,“ prisjeća se jedan od njegovih studenata, „da se radilo o istim značajkama koje su marksizam činile privlačnim mladima: jednostavnost sljubljena s očitom logičnom cjelovitošću; poezija spojena s britkošću.“
Vrlo uspješna politika kojom smo zaslužili članstvo u EU ukinula je radna mjesta i proizvodnju pa više nitko ne pravi gubitke.
I tako su dvije krajnosti svaka zagovarale vlastitu utopiju: marksizam radničku, a Čikaška škola poduzetničku – i obje tvrdile da ako bude po njihovom u svijetu ljudi će zavladati savršenstvo i ravnoteža.
I tako se razvedena hrvatska obala 1. srpnja 2013. ponovno udala za EU.
A pitanje je, kao i uvijek opet glasilo: Kako iz postojećeg stanja, kako iz stvarnosti stići u tu zemlju čudesa?



27

ponedjeljak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio prvi

Je li i vi kao ja, ako padne snijeg, idete mimo utabanog puta da napravite otisak cipele tamo gdje nitko ne prolazi?
I eto, što je bilo u glavama toj gospodi koji su zakulisnim radnjama provodili to da raskuže Balkan od zamisli samoupravnog socijalizma? Nije prošlo ni pet godina nakon tog »veličanstvenog križarskog rata«, a ta su gospoda strgala odjeću uspostavljenog svjetonazora, popljuvali je i pretvorili u dronjak jednako ono dobro kao i ono loše: nedostatke i nedorečenosti kojih uvijek ima.
Danas se jako malo ljudi može nazvati čovjekom. Većina laže, krade, milja, rade te budalom iza leđa…
Ti isti političari unovačeni da raskuže prostor od takozvane jugonostalgije za suživotom vjera, naroda, običaja, svega različitog osim jedne jedine politike kojoj su još jučer oduševljeno klicali oni koji su se prisegli na veleizdajničku borbu protiv mišljenja promijenjenog u dvadeset i četiri sata skroz suprotno svim načelima u koja su se do jučer zaklinjali. I nikome nije palo napamet da unaprijede stari način neke vrste krnje demokracije.
Ne živimo svi u istom vremenu.
Trebalo ju je razbiti i zamijeniti novom pa su se ti isti političari od nekada po bijelom danu, naočigled svojih suvremenika, presvukli u kostime različitih stranaka što zastupaju posve oprečna stajališta, a uz jasnu nakanu da izbrišu sa lica zemlje staru uspomenu kada su svi zajedno bili okupljeni u istoj partiji.
Kad sam ja u pitanju, oni koji me upoznaju uvijek se uplaše da ću podići zidove jer znaju da ih ja neću srušiti nikada. A ipak sami dodaju cigle.
Opisane su borbe u kojima su ratovale države jedna protiv drugih pokoravajući i robeći, ali takav turobno raspršivanje političara okupljenih u jedinstvenu partiju u tisuću malih stranaka kao da je kristalna vaza tresnula na pod i rasula se u tisuću krhotina – taj slučaj još čeka svog komediografa.
Kafić na kafić, sve puno, a nitko ne proizvodi.
Ni to nije bila posljednja razbijanje kristalne vaze koja je sudbina dosudila borcima za 'velike korjenite promijene'. Onima koji su se protivili i koji se nisu priklonili takvom načinu razmišljanja, – onim različitog, drugačijeg mišljenja svukli su do gola i izbacili ih na ulicu, istjerali iz arene demokratski slobodnog zastupanja različitih mišljenja.
Čovjek se ne ljuti na osobu koju ne voli nego koja mu nešto znači.
I ti su se pustolovi i tvrdokorni junaci koji su imali velike privilegije u prethodnom jednoumlju, njima je bilo suđeno da se odreknu povlastica i padnu na dno života među veleizdajnike. Ništa strašnije za te smutljivce nego biti žigosani kao politički nepodobni, »veleizdajnike« slobode čovjeka i nitko im ne vjeruje na poštenu riječ ni na prisegu.
I ne samo da su ti nekoć slavni borci za slobodu i jednaka ljudska prava odjednom postali »veleizdajnici«, nego oni načelni borci za ljudska prava i slobodu osuđivali su ih, pljuvali, olajavali, kinjili, valjali u blato i zalijevali katranom i kitili perjem poput najgorih zločinaca.
Volim i one koji me mrze jer oni barem misle na mene.
Bila je to preobrazba jednako kao kad od negativa na filmu odjednom postane izvanredno vjerodostojan snimak.
Što se mene tiče ja nisam sposobna ni da nađem drugu čarapu, a kamoli srodnu dušu.
Malo je akademskih krugova toliko prožeto mitologijom kao što je katedra gospodarstva Čikaškog sveučilišta – ne samo kao gola izobrazba nego i 'škola promišljanja'. Skupina znanstvenika čije su zamisli oprečne dotadašnjem poimanju države.
Grabež u nefunkcionalnoj državi proizvodi samo bijes i nemoć.
Jednako kao i psihijatarski odjel Ewena Camerona na McGillu tijekom istog tog razdoblja tako je i katedra gospodarstva Čikaškog sveučilišta potpuno opčinjena upuštena u korjenitu promjenu unutar poziva.
Iako je Milton Friedman imao brojne mentore i kolege koji su jednako bili odani stvaranju ognjem i mačem, upravo je njegova silovitost učenju davala poseban pečat.
Kada stignete do toga da vas usrećuje tuđa sreća i uspjeh, e, tada ste postali čovjek.
„Uvijek bi me pitali,“ prisjeća se jedan od njegovih učenika „zašto si toliko uzbuđen? Imaš li sastanak s nekom divnom ženom? A ja bi odgovorio: Ne, idem na predavanje iz ekonomije. Biti Miltonov student bilo je očaravajuće…“
U ritmu aritmije.
Friedmanovo jednako kao i Cameronovo učenje počivalo je na snu o povratku u prvobitno stanje – dok je Camerun maštao o vraćanju ljudske svijesti u nedirnuto stanje, Friedman je tražio povratak u stanje čistog kapitalizma, očišćenog od svih smetnji: vladinih propisa, trgovinskih barijera i ukorijenjenih interesa, a oruđe mu je bila politika u izazivanju kriza i ratova.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

26

nedjelja

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio osmi

Sad' nam je daleko gore, nego kad nam je bilo loše. Ako me razumijete?
Današnju strku u međuljudskim odnosima treba promatrati kao događanje Sudnjeg dana i ne treba se ničemu čuditi. Zamislite najznamenitije krvnike ovog svijeta koji jednim jedinim hladnokrvnim potpisom šalju u smrt beskrajne kolone ljudi da jednog dana sjednu na pločnik pored svog šešira moleći milostinju.
Uopće ne pišem o politici. Pišem o seksu. O tome kako nas ovi na vlasti jebu, tko kako stigne.
Zamislimo samo moćnike svjetskih velesila – koji ni prstom neće mrdnuti dok divlji narodi istrebljuju jedni druge i čak bez imalo stida isporuče stotinu i pedeset tisuća žena, djece i staraca kao što je to nizozemski bataljun učinio u Srebrenici kad je odbio pružiti zaštitu bespomoćnim stanovnicima u svom taboru odakle ih je istjerao u zagrljaj dušmana – kako žedni i gladni prose u mimohodu nedužnih žrtava čiju smrt nisu spriječili.
O ljude se opečeš ako im vjeruješ.
Ali te osobe, koje nisu žalile stotine i stotine tisuća ljudi na svim kontinentima jednako kao ni vlastitih sunarodnjaka, nakon svog mandata uživat će blagodati mirovine i sjediti u nekoj kavani gdje obavezno čitaju novine i pije jutarnju crnu kavu pa, ako im se nekim slučajem malo zadrhte ruke te proliju nekoliko kapi na tanjurić ispod šalice, u strahu da ne bi propalo nekoliko kapljica vodnjikave tečnosti, brižno i oprezno, kap po kap, vratit će izliveno natrag u šalicu… ako im nekim slučajem zadrhte ruke ili se zbog neke nesmotrenosti izlije…
U laži je mali svijet.
Da li je postojalo na svijetu nešto niže, prljavije, ušljivije, bezdušnije, nedostojnije naziva uglednog plemenitog velikana nego što su to zamisli velmoža svjetskih velesila kad se radi u pogledu pojma čovječnosti? To je za tu gospodu razborite uglednike državna tajna o suradnji sa plaćenim ubojicama družbe 'Psi rata', krivokletnicima, potajnim zavjerenicima… to je za njih bagra jedna balkanska koja razara sela i gradove vlastite otadžbine i koju treba u interesu napretka i uljuđenog svijeta pustiti da se pokolju, poubijaju i rastjeraju, a preostale zgaziti kao stjenice. A evo što su namjeravali učiniti sa ponosnim domoljubima koji su se u Domovinskom ratu digli pod stijegom braniti vlastiti zavičaj: – htjeli su raskužiti prostor zapadno od Drine do granice EU od sjećanja, polomiti kralježnicu i smrviti uspomene da postoji i da su oni nekad prije živjeli u ne baš netrpeljivom suživotu s ostalim sustavima svjetonazora, uvjerenja i vjera, – gdje je ipak bilo moguće imati i nešto drugačiji pogled ako se nisi petljao u politiku da su radnici ostvarili pravo na samoupravljanje u tvornicama gdje su bili zaposleni, – a sustav nije prezirao raznolikost i zahtijevao slobodne ruke u primjeni tog svog 'savršenog sustava' iskorjenjujući sve drugačije oblike življenja.
Od modnih detalja, izdvajam entuzijazam besparice.
Samo što je sa suvremenim 'križarskim pohodom' slobodnog svjetskog tržišta? Državni udari, ratovi, pokolji s ciljem ustoličenja i održavanja režima naklonjenih korporacijama. Jedino taj pohod koji upravo traje promidžba ne proziva pravim imenom: zločin kapitalizma. Vlastitu bešćutnost pripisuju kao pretjerivanje odveć revnih diktatora, kao uzavrele bojišnice nekadašnjih prostora svojih protivnika iz Hladnog rata, a sada mjestu gdje vode Rat protiv terora… i tako sustavno uklanjaju najžešće protivnike korporacijskog gospodarstvenog modela opravdavajući se da to dio prljavog rata protiv komunizma ili terorista – a nikada nipošto ne priznaju da je riječ o provedbi samo i isključivo čistog neobuzdanog izrabljivanja, prisvajanja i zgrtanja pohlepnih sa slobodnim tržištem bez granica.
Ovo me vrijeme podsjeća na plaću koja je nekoć bila redovita.
Kapitalisti katastrofe dijele istu tu netrpeljivost prema bilo kakvom drugačijem ustrojstvu, isključivost i nesposobnost razlučivanja između razaranja i stvaranja, između ranjavanja i liječenja. Vatreni pristaše teorije spasiteljske moći šoka – arhitekti korporacijske kolonizacije svijeta – zamišljaju da će korištenje nasilja biti toliko zaprepašćujuće, toliko sveobuhvatno da će države ili regije, prostor na kome se provodi prijeći u stanje slično hibernaciji, najsličnije opisanom stanju u priručniku za torturu.
Glavno političko oruđe je APP. 'Ako prođe, prođe' pa smo zajebali narod, a ako ne prođe,tko jebe narod. Ionako kratko pamti.
Na prvoj stranici priručnika stoji da je njegova svrha opisati isljedničke metode temeljene na 'dugotrajnim istraživanjima, a među kojima su i znanstveni pokusi provedeni od specijalista na bliskim im subjektima'.
Priručnik otvara novo doba pomnog i podmuklog mučenja. – gotovo srednjovjekovne inkvizicije.
Stara vremena su nam uvijek dobra samo zato što nadolaze samo još lošija.
U stanovitom obliku predgovora navodi: „Obavještajna služba koja je sposobna svoje probleme rješavati izravnom primjenom suvremenih spoznaja nalazi se u golemoj prednosti pred službom koja svoje skrovite zadatke obavlja na način osamnaestog stoljeća… nije moguće sprovesti iole značajniju raspravu o ispitivanju, a da se ne spomenu psihološka istraživanja provedena tijekom posljednjih desetak godina.“
Nakon toga slijede kratki napuci o tome kako se razara osobnost.
U sadašnjosti bi većinu psihičkih poremećaja trebalo podijeliti u dvije grupe: nejebica i besparica.
U priručniku se nalazi i poveće poglavlje u kom se spominju 'brojni pokusi na sveučilištu McGill'. U njemu se objašnjava kako izgraditi izolacijsku komoru za čime slijedi primjedba da se 'uskraćivanjem podražaja potiče napredak odvajanjem svijesti podvrgnute osobe od dodira s vanjskim svijetom što za ishod ima okretanje svijesti samoj sebi. Pritom, proračunata količina podražaja tijekom ispitivanja navodi podvrgnutu osobu da istražitelja doživi kao očinsku figuru.
Idealni se podsmjehuju drugačijima. Idealni? Da, idealni idioti.
Kao što se događa s pojedincem identično je djelovanje i na sredinu ili državu koja se napada i provodi niz šokova – gospodarstvenih – i njima na 'obrisanoj ploči', nakon ratnog razaranja, stvori 'uzor-demokraciju slobodnog tržišta'.
Gluhi i slijepi za različitosti. Zbog ograničenosti.
Samo što u stvarnosti nisu doprli do prazne ploče spremne za upis novog… – zatekli su razvaline i utučene ali gnjevne ljude koji su se opirali pa su ih zasipali novim šokovima…


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

25

subota

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio sedmi

Život je kao plovidba morem. Ponekad su uzburkano i prijete veliki olujni valovi, a ponekad bonaca u zagrljaju živopisne mirne uvale.
Da biti poznat za sva vremena i u svim pokoljenjima u slavi istinskog pregaoca čovječanstva nije netko tko se bavi politikom to svatko zna.
Važno je u kakvom svijetu živiš, ali je još važnije kakav je svijet u tebi.
Slava političara je odista prolazna pa tako i častohlepni u našem vremenu su tek balon uzalud napuhan taštinom i jalovošću kao da im je nepoznato da jedina čuvenost što traje vjekovima je svjedočanstvo mnogobrojnih pogrešnih i lažnih ocjena vrijednosti u okviru određenog vremena.
Jedini put kad čovjek može drugog čovjeka gledati na sa visine je onaj, ako je taj drugi posrnuo i pao pa se prvi spusti da mu pomogne pridignuti se.
Glasoviti su često sumnjivog podrijetla i neprispodobivi s poimanjem jedne povijesne pojave. Bilo bi puno blagotvornije da su zdimili u zaborav nego da još uvijek traju u pamćenju.
Sagriješila sam u ovom za tri života, ali tuge osjetih za deset.
Obrukani sramotom te jalove i isprazne pojave u napadu samodopadnosti, svi redom, jedino blagonaklono prihvaćaju udvorničko tituliranje i laskanje o pripadnosti posebnoj izvrsnosti elitne kaste.
Od pravog prijatelja kad dobiješ na poklon i grudu snijega, istopiš se od miline jer, već ti je poklonio najdragocjenije: svoje vrijeme da sačini tu grudu…
Političari elitizam dokazuju protokolom kićenja lentama, ordenima, naslovima i previšnjim priznanjima odlikovanja, – a ta se predstava odvija u scenografiji sa čitavom garderobom jednog kostimiranog bala koji trajno banči po krčmama povijesti od koje nitko ništa nije naučio.
Sorte ljudi kao sorte grožđa za vino, neka vrhunska za užitak, neka samo da te glava zaboli.
Jer uzmite ohole ministre koji putuju u sjaju EU ceremonijala u nezakopčanim sakoima zbog nabreklih trbušina i razvezanih kravata oko vrata što viri iz raskopčanih košulja, pomalo reklamni baloni kakve dijele djeci svojih gostiju bolji restorani u danima promaknuća, a pomalo bumbari koji zuje šireći oko sebe neugodu straha i trepeta među manjim kukcima na cvjetnoj livadi.
Pristojnost nikada ne izlazi iz mode.
Suvremeni predstavnik velevlasti u ulozi plemstva negdašnjih dvorana, ali se po ovom usaljenom tkivu već širi pjegava gnjilež sviju gnjida koje gnjile po muzejima voštanih figura u iznošenim i već izlizanim odorama što onomad bijaše veličanstvena.
Žali bože neponovljivo lijepih riječi i potrošenog vremena koje smo dali ljudima koji to ne zaslužuju.
Uzmite stupove elitnog, otmjenog, plemenitog soja u zlatu raskošnih kongresnih dvorana, pod svijetlima reflektora kao glumci na pozornici.
U pretjeranoj želji da zablistaju nikad ne primijete one koje su oslijepili, već samo one koji im plješću..
Pogasite pak svijetla i skinite im krinke, operite im acetonom lažnu boju kose i namješteni izraz tih povijesnih fizionomija, svucite ih do gola, izbijte im kriva zubala pa će se pokazati da nisu nikakvi uzoriti primjerci ni bogomdani ni heroji nego paraziti, mizerija neinteligentnog niskog naboranog čela, seljački grubih ručetina koje drže nož na kolinju i jadniji od niškoristi ili ništarija iz onog prostog puka što ga zovu biračko tijelo sa kostobolnim skeletom.
Riječi su nakit za osjećaje.
Strgnite sa tih kostura laž i komediju i karnevalsko šarenilo pa ih postavite u tmurno osvjetljenje posljednjeg suda iz Dana Gnjeva, pred zeleno sukno objektivne povijesne prosudbe, ti će se uzvišeni izgubiti u masi bijednika koje su klali i tiranizirali. Nitko živ neće razlikovati vrsne od neodabranih.
Neznanče, ako se ikada budemo sreli po nevremenu i pljusku, prepoznat ćeš me po otvorenom kišobranu. Priđi slobodno, bez riječi se uza me skloni od kiše...
Upalih očiju, izbezumljeni, oni će se kukavički prokrijumčariti u ništavilo samo da izbjegnu sveprodorni pogled povijesnog suca što bi bez imalo dvojbe prepoznao da su 'ti velikani povijesti' podjednako besmisleni kao i bezbrojna rulja beznačajnih pojava koju kao skakavci pustoše planet, a koje su ovi ljudožderi proganjali kroz povijest kao pse hraneći se pritom topovskim mesom u povijesnoj kaši stvorenoj po Gospodinu nad Vojskama da se gine besmisleno i bezglavo za tuđe interese.
Na jedvite jade skrpani klaunovi neznalački žongliraju oštrim riječima nesvjesni da njima mogu povrijediti i druge i sebe...
Ali kad pred njima ne bi trubile fanfare najavljujući njihova zvučna imena koja u novinama pišu podebljanim masnim slovima i kad ne bi stupali mimohodi vojnih povorki – onda bi ovi obnaženi heroji svakodnevne stvarnosti, krvavi pod kožom, izgledali tek jadnici samilosti samo dostojni sa spolovilom koje komično jedva proviruje ispod nadutih trbušina kao komadić klatna iz crkvenog zvona.
Loš čovjek će se potruditi da i anđelu nađe manu. Dobar čovjek će, i u najvećoj bitangi, pronaći neku vrlinu.
Jednostavno povezano mada raznorodna pojavnost iste strahotnog rasuđivanja Ewena Camerona i njegove propale teorije temeljene na zamisli da se, šokiranjem pacijenata i izazivanjem kaotičnog uznapredovanog stanja može stvoriti preduvjete za 'ponovno rođenje' zdravih i uzornih građana.
Zaljubimo se u zagonetku, a rješenje nas razočara.
Mala utjeha za polomljene kralježnice i smrvljena sjećanja. – no, u vlastitim zapisima Ewen Cameron, svoj način razaranja opisuje kao stvaranje, dar sretnim pacijentima koji nakon neumornog preoblikovanja čeka novo rođenje.
Što mi vrijedi ako pripadam nebeskom narodu, a ne znam letjeti?!
Ewen Cameron je upravo veličanstveno podbacio u ostvarivanju onog što je htio..
Najbolji dan u životu je kad odlučiš da je tvoj život samo tvoj ! Bez isprike ili opravdanja. Bez ikoga od koga ovisiš... Bez ikoga na koga se oslanjaš ili koga kriviš za bilo što.
Bez obzira koliko Ewen Cameron ispraznio um pacijenata oni nikada nisu upili ni prihvatili uporno ponavljanje uvjerljivih poruka sa snimljene vrpce.
Sve dok prepoznajemo dobre ljude, iako ih ne vidimo, ima nade za nas.
Iako genij za uništavanje ljudskog uma Ewen Cameron nije ga bio sposoban uobličiti. Nakon njegovog odlaska sa instituta Allan pokazalo se da je sedamdeset i pet posto njegovih bivših pacijenata bilo u lošijem stanju nakon provedbe njegove terapije nego u trenutku kada su primljeni na kliniku.
Život je crtanje u kome ne možete upotrijebiti gumicu za brisanje.
Više od polovice pacijenata, nekoć stalno zaposlenih pojedinaca, nije moglo obavljati posao, a mnogi su dodatno patili od čitavog mnoštva novih psihičkih i fizičkih tegoba. 'Psihička prisila' nije imala željeni učinak. Ni u jednom slučaju. Ni najmanji.
U životu možeš da se osloniš samo na sebe. A kakav oslonac takav i život!
Očito je da se problem skriva u premisi na kojoj počiva teorija Ewena Camerona – zamisao da prije nego dođe do izlječenja mora obrisati sve što je do tada postojalo. Ewen Cameron je bio uvjeren da će, ako uništi navike, obrasce ponašanja i sjećanja ostati netaknuti prazan um. No, ma koliko ustrajno primjenjivao elektrošokove, drogirao i dezorijentirao, nikada nije postigao cilj. Pokazalo se, baš naprotiv: što je više uništavao um, pacijenti su bivali sve više opustošeniji. Svijest im nije postala 'čista'. Pretvorili su se u zbrku raspadnutih sjećanja i izdanog povjerenja.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

24

petak

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio šesti

Prvo pokaži koliko veliki imaš štap za ribolov, a onda tek za žensku kaži da je 'dobra riba'
Ne bih sada još govorila o tome što je bio cilj i potreba da se zaboravi, da se izbriše, da postane 'tabula rasa', prazna ploča na koju će upisati novu svijest. Ne bi još obrazlagala psihijatarski 'modus operandi' balkanskih psihijatara Jovana Raškovića i Radovana Karadžića u izglede odrasle verzije klinaca koji su bili zlostavljani u školi, (nasilništvom nasilnik stvara od žrtve svog nasljednika: novog nasilnika, zar ne?) pa su ti zlopatnici koji su tužakali sve svoje mučitelje i još izmišljali čemu su ih sve podvrgavali kažu:
„Pazi, sad se pojavilo dosta antikomunista ali još uvijek postoji puno komunista. Kako se i jednima i drugima uvući u dupe?“
Nisu oni ništa poduzeli na vlastitu ruku osim stvaranja mogućnosti u kome novac uzmeš od svih očajnika koji žele spasiti živu glavu i pobjeći iz 'Balkanske ludnice', a puste trećini njih i da to stvarno uspiju i pobjegnu u izbjeglištvo. Ali glupi i zlonamjerni tako ne prosuđuju.
Val ratne plime je prelio potop užasa preko svega jedne noći kad je kukuruzovina šuštala na mjesečnici potišteno kao u kakvoj baladi što je, prebirući po žicama gitare dok sjedi na pragu, pjevuši ispod glasa netko tko gleda kako zvijezde padaju s neba.
Ima jedna pjesma koja me grebe svuda po srcu.
Nad gradom u koji je nahrupila prljava, crna, bradata soldateska, a u zgradama osnovne škole utaborile su se pijane paravojske. U bolnici, gdje su još do jučer jaukale trudnice, a medicinsko osoblje rješavalo slučajeve jednake svim bolestima ili nesrećama uljuđenog društva odjednom su ležali ranjenici sa bojišta, a na nosilima hitne pomoći i pomoćnim ležajevima tko zna odakle izvučenim, po pretrpanim sobama i zatrpanim hodnicima sjekli su kirurzi ruke, noge i glave, a medicinske sestre su u toj silnoj masi ratnika na svim zamračenim prozorima zapalile svijeće jer se struja dobivena od generatora nije smjela rasipati za rasvjetu.
Samo kofer uspomena za pamćenje.
Vani, na ulici, na pločniku gdje je nebo promatralo kako mu gaze oblake, između razvalina i ruševina zgrada, u poplavi vojnih vozila, u smradu paleži, u grmljavini topova, u kamionskim i u beskrajnim pješačkim kolonama, u onom bjesomučnom vijanju crnih i trobojnih zastava, u požaru srednjovjekovnog bizantinsko-rimskog religioznosektaškog progona, u galopu konjanika i škripi kočenja džipova, u vražjem zemljotresu stvari i ljudske kobi, poljuljao se svjetonazor čovječnosti te onako, posljednji put u smislu činovničko uređenog ustrojstva po smislu saobraćanih propisa, uredan i glup kao tinejdžer kad ocu ukrade ključeve automobila i bezglavo jurca gradskim ulicama noću pa pregazi nedužne i sam završi u nekoj provaliji pored puta.
Više volim zvuk vlakova u svom sjećanju. Taj me zvuk vraća u vrijeme i daljine kada smo znali puno više o ljubavi. Tek poslije smo se zaljubili…
Godine 1988. 'New York Times' istražuje u umiješanost znanstvenih istraživanja u ubojstva i mučenja koje se provodi u ratu.
„Poučavali su nas psihološkim metodama,“ govori jedan od vojnih djelatnika, „kako istraživati zarobljenikove strahove i slabosti. Tjerati ga da stoji, uskraćivati mu san, držati ga golog u izolaciji, u ćeliju mu ubacivati štakore i žohare, davati mu pokvarenu hranu, životinjske leševe, zalijevati ga hladnom vodom, mijenjati temperaturu prostorije.“
Zaboravio je spomenuti samo jednu tehniku – elektrošokove.
Imam ja svoja prešućivanja, svoj trenutak u svemiru, jutarnju kavu i dok je ispijam jednu sliku na zidu s pogledom na daljinu, između dva svitanja.
Ipak neću prešutjeti da sam pročitala izjavu jedne zatočenice iz Domovinskog rata koju su u zarobljeničkom logoru podvrgnuli tolikom broju elektrošokova da je „vrištala od šoka pala na pod. Vrisak jednostavno izlijeće iz usta,“ rekla je. „Nanjušila sam dim i shvatila da gorim od vreline elektroda. Rekli su da će me mučiti sve dok ne poludim. Nisam im vjerovala. Tada su mi raširili noge i priključili na genitalije.“


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

23

četvrtak

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio peti

Nima jebenijeg grada. U njemu najžešći Rvati ne znadurvatski po crikvan se beštima, po konoban Boga moli, a ne zna se ko pije ko plaća.
Tamo su se spremale makarunade i pašticade, zavonja je bakalar, pekla se riba na gradele, vukle su se demejane, a po konoban otvarale bačve vina.
„Čovjek u ovoj državi postaje elitni stup društva tek kad obnaša dužnost ministra,“ odgovorio mi je jedan ministar kada sam ga zapitala zbog čega je postao ministar. „Taj naročiti osjećaj kako ti žilama kola plava krv, aristokratsko blaženstvo koje su osjećali u bivšem jednoumlju bivše države sekretari Centralnog Komiteta, takvu ti moć sad jedino možeš doživjeti ako se zavališ u ministarsku fotelju.“
Svečana je večera. Jili su se makaruni i pulastri i lokalo se vino.
Svi obespravljeni i osiromašeni građani kojima tiranija Demokracije još nije posvema zagadila maštu mogu si dočarati sve rajske divote kad si ministar.
Ovo je najluđi grad na svitu u kome je svak kontra svakog! Vrag nikad ne spi.
Biti ministar jest veličanstveni uzor te nema među uzvišenim političarima nijednog u društvu istaknutijeg imena koji barem pet minuta svog života nije proveo kao ministar ili se ne sprema za ministarstvo u sazivu neke buduće vlade kao doktor mačak na pršut što se suši pod strehom na tavanu dalmatinske kuće.
Zgadila mi se čila ova greza, surova Riva i tovari, težaci, ribari, šetači i kamenjari, murve, jidra, šporki ćozoti. Pobasji svit, batelanti, grobari, picigamorti, pituri, maranguni, grezi barbiri, ribari ča piju i ćakulaju – pivaju oli tuguju po konoban i oštarijan.
U bunilu reprezentativnog ručka za dogovoreni posao što se nikada neće ostvariti i sumnjivih zakupa na korištenje javnog dobra svi ti naši ministračine (djeca seljačina ili uglađenije rečeno malograđana) ponašaju se luckasto, kao da su plemstvo sa baroknog dvora, soleći pamet kako je jedina ovozemaljska mudrost biti nosilac jedne dvadesetine budžeta u obliku ministarske lisnice.
Iman par riči za političare: Profundali se da Bog da i tila van se ne našla!
To bi se u dvije-tri riječi moglo zvati povijesnim ostvarenjem ovog zaista veličanstvenog perioda demokracije koju izborene
Iman par riči za političare: Sinje vas more izilo!
Domovinskog rata. Kada ministruju zdravom razumu usprkos.
Nitko nije naučio od povijesti ništa i ovo kokodakanje saborskog kokošinjca ne će u stvarnosti promijeniti ništa.
Najbolje je da smista oden u konobu popit po litre, a neka se jebu i stranke i ministarstva i čila politika ovega svita.
Kada bi naši politički karijeristi imali samo mrvu nadarenosti, da se zamisle, kamo su iščezle mnogobrojne društvene krabulje koje su još prije tri decenije igrale glavnu ulogu na ovom povijesnom balu pod krinkama, objasnilo bi se gospodi ministrima, da je ritam jedne ministarske karijere kraći od lepeta krilima jedne muhe koja slijeće na govno te da za nekoliko trenutaka elitističke uzoritosti odabranih, – što oni smatraju »tvrdoglavo ostvarenom zbiljom« – neće biti više nijednog plesača koji se vrti sa svojom 'gospođom ministarkom' (izravno iz rukopisa Branislava Nušića) toliko krevelji tijelom ukočenim kao da je netom progutao metlu u ritmu kozaračkog kola dok orkestar svira valcer „Na lijepom plavom Dunavu“.
Moredu i svi vinogradi izgorit, dalmatinskoga vina uvik će bit, nikad ga neće nestat.
Te su domaće izvedbe ministarskih slavodobitnika prozirnije od pramena dima što se povija nad svježim grobovima mrtvih iluzija prevarenih glasača…
„Doli eksplatatori!“
„Doli gnjila buržoazija!“
„Doli narodne krvopije!“
„Oćemo kruva i rada!“
Prevara pak Hipokratove zakletve dr. Donalda Hebba, direktora katedre psihologije na sveučilištu McGill, kad su mu dodijeljena sredstva u tajnim istraživanjima blokade osjetila imat će drugačiji završetak. Ali to se događalo u jednom drugom vremenu i u drugačijem, krajoliku od svjetske važnosti.
Sva ta mjesta na kojima nisam bila, sva ta mora u kojima nisam ronila, svi ti ljudi koje nisam upoznala – čekaju me.
Dr. Donald Hebb je skupini od šezdeset troje studenata plaćao dvadeset dolara dnevno da sjede osamljeni u mračnim sobama s tamnim naočalama na očima, slušalicama iz kojih izvire 'bijeli šum' i kartonskim cijevima koje su prekrivale i ruke i noge da spriječe osjet opipa. Plutali su morem 'ništavila', nesposobni se orijentirati očima, ušima ili rukama i živjeli u vlastitom, sve življem, izmaštaju. Zbog provjere da li su na taj način »ispiranja mozga« podložni upisu drugačijih zamisli puštane su im snimke glasova o postojanju duhova i znanstvenim nepoštenju – postavke koje su sami studenti prije toga smatrali upitnima.
Postoji priča o jednom labudu koji je zavolio pustinju samo zato jer se plašio vode.
Sprečavanje osjetila uzrokovao je potpunu smušenost i umišljanja te je 'tijekom i neposredno nakon lišavanja osjetila došlo i do pada umne učinkovitosti', a zbog gladi za podražajima usvojili su zamisli kojima su bili izloženi. Nekolicina je razvila istinsko zanimanje za okultno, pojava što je potrajala i tjednima nakon pokusa. Kao da im je djelomično obrisana svijest u koju je bilo moguće ubaciti nove obrasce. Bio je to uspjeli dokaz da pojačana samoća djeluje protiv zdravorazumskog zaključivanja i čini ljude podložnim nagovaranju. Rezultati su jako zainteresirali obavještajnu zajednicu. Donald Hebb je u konačnici shvatio da njegovo istraživanje nudi raznorazne mogućnosti, ne samo u traženju načina sprječavanja 'ispiranja mozga' već i pri izradi uputa za psihološko mučenje.
Kada pamet dođe iz dupeta u glavu ponese sa sobom i razna sranja.
U razgovoru prije smrti Donald Hebb je rekao:
„Savršeno je jasno da smo sačinili opis doslovno savršenih tehnika ispitivanja.“ te je naveo i da su četiri ispitanika 'spontano primijetili da je pokus zapravo oblik mučenja pa ih takvom stanju nije podvrgavao dulje od dva ili tri dana jer bi time narušio liječničku etiku.
Najveća govorna mana je govor mržnje.
Tisuću puta izgovorena laž postaje istina, a glupost turbo folk hit.
Ali psihijatru Ewenu Cameronu moralnost nije predstavljala problem.
Već prije uvjerio je samog sebe da je razaranje pacijentove svijesti neizbježan korak ka stvaranju nove svijesti. Nakon što je dobio sredstva za provođenje svojih eksperimenata, memorijalni institut Allan gdje je bio zaposlen sve manje sliči bolnici, a sve više podsjeća na stravičan zatvor.
Peh ti je to kad ideš žedan pustinjom, a imaš vodu u koljenu.
Čak je preinačio staru štalu iza bolnice u izolacijske sobe. Isto je učinio i s podrumom bolnice gdje je dodatno opremio jednu prostoriju, zvučno je izolirao, a u nju preko zvučnika puštao bijeli šum pa pacijentima stavljao gumene čepiće u uši, tamne naočale, oblagao kartonskim cijevima noge i ruke.
Ma koliko dobro cura govorila kada previše priča uvijek izlane i neku glupost kao recimo kad kaže „Nisam ja laka djevojka“ sigurno misli na kilažu.
Dok je Donald Hebb studente zadržava u takvom stanju najviše tri dana Ewen Cameron pacijente drži tjednima tako, (jednog čak trideset i pet dana.) Zatim bi osjete pacijenata izgladnjivao u 'Sobi sna'. Držao bi ih u farmaceutski izazvanom polusnu između dvadeset i dvadeset i dva sata dnevno.
Inače mene osobno puno češće služi konobar nego pamćenje, – tek toliko da se zna!
Da spriječe dekubitus bolničari bi ih okretali svaka dva sata, a budili su ih samo u vrijeme obroka ili radi odlaska na zahod. Takvom stanju bili su izloženi petnaest do trideset dana, ali izvješće navodi da su neki pacijenti podvrgavani sa šezdeset i pet dana neprekidnog sna.
Nervozna sam uvijek nakon što me neko pita: „Zašto si nerviraš?“
Bolničko osoblje dobilo je nalog da im onemogući svaki razgovor i uskrati saznanje o duljini boravka u takvom stanju. Kako bi spriječio izbjegavanju takve more, Ewen Cameron je manjoj skupini pacijenata ubrizgao male doze kurerea, biljnog ekstrakta koji uzrokuje paralizu i doslovno ih pretvori u zatočenike vlastitog tijela.
Ja sam doma na staru klimavu perilicu za rublje zalijepila sliku mora pa čim uključim centrifugu imam bučni klima uređaj s morskom klimom.
Ewen Cameron je također povećao i doze elektrošokova – zastrašujućih 360 šokova svakom pacijentu što je uz zapanjujuću lepezu droga vodilo do promjene svijesti kakva je nadasve zanimala CIA-u.
Ako pomisliš da ne možeš bez nekoga, udalji ga na tjedan dana iz života. U 99,9% slučajeva pitat ćeš se kako si mogao i pet minuta provesti u njegovom društvu.
U svom 'znanstvenom radu' iz 1960. godine Ewen Cameron piše da postoji 'dva osnovna čimbenika' koji omogućavaju 'održavanje prostorno-vremenske slike' – drugim riječima da znamo gdje smo i tko smo. Te dvije silnice su:
a – neprekidan priljev osjetilnih podražaja,
b – ljudsko pamćenje.
Svi mi oprostimo ako uđemo u fazu da zaboravimo.
Elektrošokovima se poništava pamćenje, a izolacijskim komorama priliv podražaja.
Čim pomisliš da će netko jednog dana nešto shvatiti udari se čekićem po prstima da ubiješ budaliu u mozgu.
Ewen Cameron je bio odlučan da svoje pacijente natjera da u potpunosti izgube svijest o tome gdje se nalaze u prostoru i vremenu. Otkrivši da neki od njih prate protok dana mjereći razmak između obroka, kuhinjskom je osoblju naredio da miješaju obroke, mijenjaju vrijeme obroka, služe juhu za doručak ili kašu za večeru.
„Mijenjajući razmake i jelovnik, uspjeli smo razbiti taj sustav,“ naveo je Ewen Cameron u svom izvješću.
Da bi ostvario svoj san prvo se trebaš probuditi.
Ipak, jedan je pacijent zadržao vezu sa vanjskim svijetom jer je opažao 'jedva čujnu tutnjavu' putničkog zrakoplova koji je svako jutro u devet prelijetao bolnicu.
Loše misli su genetska predispozicija. Kancerogeno razmišljanje poput recimo: „Eno apokalipse. Dolazi od iza ugla. Ima veliki osmjeh kao čitav svemir.“
Postoji naznaka da je Ewen Cameron svjesno izlagao pacijente mučenju. Kao uvjereni antikomunist, uživio bi se u pomisao da su oni dio hladnoratovske borbe. U razgovoru za jedan popularni časopis otvoreno ih je usporedio s ratnim zarobljenicima tvrdeći da su „jednako kao i oni u komunističkom zarobljeništvu, – običavaju se opirati terapiji i mora ih se slamati.“
Poslije prve čaše vina sve je istina. Poslije druge čaše vina sve je laž. Poslije treće: „Ma zabole me što je…“
CIA je plaćala pokuse Ewena Camerona sve do 1961. godine. Dugo vremena poslije nije bilo jasno kako se, ako se uopće, američka vlada koristila rezultatima. Potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih kada su dokazi o CIA-inu podržavanju iznalaženju učinkovitih oblika 'znanstvenih metoda mučenja' konačno dospjeli na svijetlo dana tijekom senatskih saslušanja, a potom i bile povod da skupina pacijenata tuži nalogodavce i izvršitelje.
Da mi je samo jedan novčić za svaki kojeg nemam, o kako bih bogata bila.
Najveći dio pozornosti usredotočio se na pojedinost da je vlada financirala korištenje droge, a nešto manje oko činjenice da su se bez opravdanog razloga uništavali životi pacijenata. – naime, već tada je bilo obznanjeno da je ispiranje mozga od strane Istočnog bloka jedan hladnoratovski mit.
98% ljudi nema ni znanja ni sposobnosti ni pameti ni zdravi razum kojim bi moglo dokučiti povezanost ni izvući pouku iz onoga što čuje ili pročita. Srećom ja spadam u onih drugih 20%!!
CIA je sama snažno poticala takve izjave, shvativši da joj je bolje biti predmet poruge zbog druženja sa ludim znanstvenicima nego da se sazna da je zapravo financirala rad učinkovitog laboratorija 'kontrole svijesti' i 'ispiranja mozga'. Riječ 'mučenje' nigdje se ne koristi.
Da ne bi bio žrtva tuđih interesa, otresi ih se dok te miluju po glavi. Kada te lupe tada je već kasno.
Ustvari, čitava je epizoda proglašena „nepromišljenom pogreškom… strašnom greškom“ ali da li to opovrgava pojava 'nekih drugih psihijatara' koji su se bavili 'znanosti o strahu' početkom i tijekom Domovinskog rata u liku i djelu psihijatara Jovana Raškovića i Radovana Karadžića. Pojavili su se potpuno jasno određeni uzorci. – svi redom osmišljeni da stvore, prodube i održavaju stanje šoka: stanovništvo se progoni, zarubljuje i izgubljeni stanjem da ih 'pojede noć' ili ranojutarnjim racijama, premlaćivanja, silovanja i sveprisutnim korištenjem elektrošokova – kao što podučava priručnik za provođenje zakulisnih igri širenja moći i stvaranje novog poretka…


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

22

srijeda

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio četvrti

Pa kad bude tih novih izbora ja i nadalje neću glasovati. Zabole me dupe da biram tko će me okrasti i otimati mi zalogaje iz usta.
Kada su onih sada već davnih dana ugašeni lampioni na pobjedničkim bakljadama i prestalo slavlje pobjede u Domovinskom ratu opet su naši političari oštroumno shvatili da se radi o smrti jedne ranjene ptice koja neće iznići iz pepela poput Feniksa pak su jednog jutra otišli na trg svetoga Marka u devet sati, u propisno uredovno vrijeme koje se oteže do današnjih dana.
Poduzeće za javni gradski prijevoz pokreće tužbu protiv jedne žene koja je jutros idući na posao porodila u autobusu – jer je poništila kartu samo za vožnju jedne osobe.
Onda su ti naši političari u tom nekom danu po dan uvijek istom, postali ministri u posve izmijenjenim okolnostima, zaigrali politički tarok velikog stila i kao što su nekoć Mađarima prodavali metar po metar morske obale, sada su im prodali naftnu kompaniju, Francuzima tunele, zračnu luku i mljekarstvo, Nijemcima i Austrijancima banke, Talijanima tvornice tekstila, Amerikancima farmaceutiku…
Ministar poljoprivrede je izjavio „Sumnjiva roba na tržnici.“ Ono crveno je mrkva, ono zeleno je kupus, a purpurna je sisa od seljanke koja je izvirila kroz razderotinu na istrošenoj bluzi pa je štipaju kupci provjeravajući kakvoću i svježinu izložene robe.
Tako su opet iz političkih pobuda zajahali kao u arhaično doba na fijakerske konje službenih vozila i ponavlja se povijest još od prije Austro-Ugarske monarhije pa kreću put EU gdje, evo ti padanja na koljena i dizanja dupeta s poda na stolicu raznoraznih ureda, čas u sedlu, a čas u prašini.
A naši vrli političari čas na vlasti čas u oporbi stalno smišljaju kako će jedni drugima preoteti obnašanje političkih dužnosti podsvjesnim povikom: „Dosta je on krao. Sad malo ja…“
U toj raspodjeli karata kartaške igre pada crveni tobože socijalistički as sa prizvukom nacionalsocijalizma za narod krupnog kapitala u bijelim rukavicama, a čas odmah zatim veleizdajnički tref s paragrafom kaznenog zakona zbog dotoka novca naroda svog u vlastiti džep blage nacionalsocijalističke retorike.
Partija traje i traje već gotovo trideset krvavih godina, bacaju se ustavi, kradu se milijuni, a po novinama se laže da se 'rješavaju važna narodna i socijalna pitanja'.
Što bi ljudi rekli „O isti se prag uvijek spotakneš.“ pa bi dodali da svaki problem koji nije u glavi i nije problem. Ili varijaciju na temu: sapleteš se o neke loše ljude uvijek i stalno. Psihijatar Ewen Cameron, američki državljanin škotskog podrijetla, dosegao je zenit slave: bio je predsjednik Američke udruge psihijatara, predsjednik Kanadske udruge psihijatara i predsjednik Svjetske udruge psihijatara, na primjer. To za čim on pati Jeck Trbosjek ne bi ni omirisao! A ni ja dok živim neću shvatiti plitke, zle i zajedljive ljude. Pa što ste nesretni, jadni i neostvareni?!
Kažu: ako me i nije briga ni ne događa se. Ali se događa. Uvijek ima onih koji zlorabe ili kukolja u žitu. Zlih i zločestih znanstvenika. Fizičara koji rade atomske bombe, kemičara koji kozmetiku ispituju na psima, plastičnih kirurga koji ženske grudi i ostale dijelove tijela pretvaraju u silikonske nakaze onim silikonima, botoxima i ostalim?!
Sapletat će se o takve zle ljude i nadalje mada je psihijatar Ewen Cameron već je odavno mrtav, ali za sobom je ostavio desetine stručnih radova i predavanja.
Nemojte da ste surovi prema neostvarenima, samo se nadajte da će se međusobno uništiti. Hahahaha... Ne smijem se ja sama sobi jer sam luda, majke mi! Smijem se činjenici da je izašlo nekoliko knjiga o američkoj obavještajnoj agenciji CIA koje ukazuju o povezanosti psihijatra Ewena Camerona i financiranju pokusa kojom se proučava nadzor svijesti ljudi. Te neke zle ljude ćete neizostavno morati popiti, ako ih progutati već ne možete. Na suho.
Psihijatar Ewen Cameron odbacio je frojdovsku 'razgovornu terapiju' u namjeri razotkrivanja 'osnovnih uzroka' mentalnih oboljenja svojih pacijenata. Najteže je ipak naći sa kim ludilo podijeliti. On je težio tome da ne 'krpa' niti 'popravlja' svoje pacijente već da ih 'ponovno stvori' koristeći vlastiti način koji je nazvao 'psihička prinuda'.
Ima mi se neki tuđi mozak. Recimo onaj što pristaju posrnulim glazbenicima.
Kako Ewen Cameron piše u tada objavljenim radovima, vjerovao je da jedino kako se pacijenti mogu poučiti novom 'zdravom' ponašanju je ako se prodre duboko u njihovu svijest i 'razbiju stari patološki razlozi'.
Kažu najkraći vic svih vremena je: "On razmišlja."!
'Razbijanje' je prvi korak da bi postigao stanje koje je Aristotel nazivao:
„pločica za pisanje na kojoj još nije ispisano ništa“ odnosno 'tabula rasa'. Tko bi pristao da svu tu vašu jadnu pamet koju ste nekako kroz život sakupili neka budala tek tako razbucati o proćerda? Ewen Cameron je bio uvjeren da to može postići napadajući mozak svime za što se zna da će zaustaviti njegovo normalno djelovanje. Zlo mi je.. Od ispiranja mozga. Od promjena. Mozak me boli, na promjenu vremena.
Ali vrijeme se nije promijenilo. Ewen Cameron napada svijest 'surovim nasiljem i bolnim ranjavanjima'.
Generalno mi fali malo apetita, za hranu, za ljude, za život kao i trudim se, stvarno se trudim razumjeti metode stanovitih psihijatara, ali opet?
Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća elektrošokovi su postali omiljeni u psihijatriji. Uzrokovali su manja trajna oštećenja od kirurške lobotomije. Ili se barem činilo tako. Histterični pacijenti bi se smirili, a u nekim je slučajevima strujni udar budio lucidnost.
Ajd što ja nisam sva svoja, nego ne znam čija li sam?
Liječnici koji su razvili tu tehniku nisu mogli dati znanstveno objašnjenje za djelovanje. Mora se reći da su bili svjesni posljedica, da terapija može prouzročiti amneziju – što je bila najčešća popratna pojava. Blisko povezano s gubitkom pamćenja je napredovanje. U opažanjima koje su zabilježeni navodi se da nakon terapije pacijenti sišu palac, grče se u fetalni položaj, mora ih se hraniti, a oni plaču dozivajući majku (često su bolničko osoblje smatrali za roditelje).
Zašto neki ljudi misle da je dovoljno biti lud da bi bilo zanimljivo?
No i takvo je ponašanje ubrzo nestalo, a pri korištenju jakih doza elektrošokova pacijenti bi čak zaboravili govoriti i hodati.
Nije to bio neki izbor, to im je jedino preostalo.
Ewen Cameron je u tome vidio nešto drugo. – praznu ploču, očišćenu od svih loših navika na kojoj je bilo moguće upisati novi obrazac ponašanja. Za njega 'potpuni gubitak sjećanja' je bilo rješenje. Jedan zdrav razum je morao biti ubijen jer tisuću i tisuću gluposti je moralo da ispliva na površinu.
Čim srcu postane strašno razum se uplaši a duša preda.
Jednako kao i »šok terapija« pri obnovi gospodarstava i uvođenju novih 'pravila igre' kada se ratnim stradanjima pokoravaju države. Povezanost za koju je psihijatar Ewen Cameron rekao:
„Ne dolazi samo do gubitka prostorno-vremenske slike već se gube osjeti, a javlja se i čitav niz drugih pojava: gubitak znanja drugog jezika ili svijest o bračnom statusu. U uznapredovanim mijenama gubi se sposobnost hodanja bez pomoći, a ponekad dolazi i do teškog poremećaja svih vidova pamćenja.“
Istekao je rok kajanja.
Za razbijanje 'bolesnog uma' pacijenata Ewen Cameron se služio Page-Russelom, uređajem koja izaziva šest uzastopnih šokova umjesto samo jednog.
I nikad nije prijatelj onaj kome odaješ tajne, već onaj s kime ih stvaraš.
Nezadovoljan se i dalje hvataju za ostatke vlastite osobnosti Ewen Cameron im je pojačavao dezorijentaciju antideprisivima, sredstvima za umirenje ili halucinogenima: kloropromazinom, barbituratima, natrij-amitalom, dušokovim oksidom, dezoksinom, seconalom, nebutalom, emliconom, torazinom, largactilom i inzulinom.
Monopol na reklame ima farmaceutska mafija, ali ne mogu odoljeti.
Što se tiče Ewena Camerona on piše da se je navedenim drogama služio za „dezinhibicije (otklanjanje nagonske i podsvjesne volje) pacijenata i njihovog obrambenog mehanizma.“
Ti neki ljudi sa kojima obične stvari postanu posebne.
Nakon što je Ewen Cameron postigao 'posvemašno razaranje obrasca osobnosti' mogao je započeti s prisilnim upisivanjem poželjnog. Ona se sastojala od uvjeravanja porukama. Vjerovao je da će liječeni upiti poruke i promijeniti ponašanje kad su drogama i šokovima dovedeni u vegetativno stanje morali slušati – i to šesnaest do dvadeset sati dnevno tjednima. U jednom je slučaju pacijentici puštao neprekidnu poruku sto i jedan dan:
„Ti si dobra majka. Ljudi vole tvoje društvo…“
Kad se srce ne slaže sa dušom, znači da je duša neispunjena a srce lažno.
Sredinom pedesetih godina CIA-ini istraživači pokazali su zanimanje za metode Ewena Camerona. Agencija je upravo započela izučavati 'posebne tehnike ispitivanja'. Kada je puno godina poslije skinuta oznaka tajnosti sa ondašnjih istraživanja izašlo je na vidjelo 'da su tražili i odmjeravali brojne neobične tehnike ispitivanja među kojima i psihološku torturu potpune izolacije jednako popularne kao i korištenje droga i kemijskih spojeva'. Tijekom slijedećih desetak godina usvajali su nove tehnike slamanja zatvorenika osumnjičenih za komunistička stremljenja ili optuženih da su dvostruki špijuni. U programu je surađivalo osamdesetak institucija među kojima i četrdeset četiri sveučilišta i dvanaest bolnica. Stvarno zadivljujući broj znanstvenika koji surađuju na programu mučenja ljudi.
Žao mi je onih nekih koji nikada neće shvatiti da novac ne mogu ni voljeti od srca ni grliti iz duše. Ili se varam?
Sudionicima projekta nije nedostajalo stvaralačkih zamisli kako prinuditi ljude da otkriju što baš i ne bi htjeli odati. – problem je samo bio iznaći kako zamisli provesti. Tijekom prvih nekoliko godina sve se doimalo kao u tragikomičnim špijunskim filmovima. – špijuni su jedni druge hipnotizirali ili kradom ubacili LSD u piće i čekali. U nekim je slučajevima pošlo po zlu, (nekoliko samoubojstava), a da se ne govori da je to doba 'hladnog rata' pa je bilo u igri i mučenja navodnih ruskih špijuna… Sve je više djelovalo poput neslanih šala zloćudnih studentskih bratovština nego ozbiljan znanstveni rad, a ni rezultati nisu imali zahtijevanu učinkovitost. Ustvari nedostajao je potreban velik broj ljudskih bijelih miševa za pokuse. Doduše, bilo je tu i tamo, nekoliko sporadičnih provedbi, ali prevelik rizik da će stvari procuriti u javnost koja postupak ne bi odobravala dovelo je do ukidanja programa. Tada se okreću psihijatarskim stručnjacima. Za 'ispiranje mozga'.
Život je kao ples, neko savršeno zna plesne korake, a neko gazi po tuđim cipelama.
Uzimajući to u obzir, prvi je korak bio provesti 'kliničko ispitivanje stvarnih slučajeva' i vidjeti kako pranje mozga stvarno djeluje.
Žalosno je kad ljudi imaju krila, ali ne znaju što bi sa njima, pa ih vuku po zemlji dok koračaju stazom boli i tuge.
Zapravo razlog koji su naveli obavještajnu agenciju u pokretanju suradnje sa akademicima i znanstvenicima nije bio pokušaj da se okoriste kontrolom svijesti zatvorenika – cilj im je, kako su rekli, da pripreme vojnike svojih postrojbi na sve moguće metode prisile u slučaju ako ih neprijatelj zarobi. Naravno da nisu otkrili stvarni interes. Čak i na zatvorenim sastancima, na kojima se obvezuje čuvanje državne tajne, neposredno dok je još uvijek trajalo zgražanje i odbojnost diljem svijeta zbog otkrića nacističkih zvjerskih tortura, nije se moglo otvoreno priznati da ih zanima razvoj vlastitih, mogućih načina ispitivanja.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

21

utorak

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio treći

Odakle dolaze te nagle promijene raspoloženja pa te sa vrha pošalju na dno?
Nitko nije imao pojma o čemu se zapravo radi i kako je nestalo uljuđenosti iz suvremene uljudbe te kamo će se strovaliti zapadnoevropsko stil međuljudskih odnosa.
Dosada i svi njeni utjecaji.
Nitko živ nije bio sklon ni pomisliti da nestaje u nepovrat. Iz opernog ozračja glazbe Ivana plemenitog Zajca »Nikola Šubić Zrinjski« zaorila se arija „U boj, u boj za narod svoj“.
Važno je u pravo vrijeme poludjeti!
Urlao ju je pijani domoljub sa etiketom PTSP-a i u sve ljude nemirne savjesti ulazio je strah te tajanstvene duševne bolesti.
Toliko propuštenih života dočekuješ i ispraćaš.
A što reći za branitelje iz Domovinskog rata, na primjer 'X' ili 'Y' koji su postali baš takvi stradalnici u domovini koja je napokon ostvarila budućnost za koju su žrtvovali život i zdravlje? Ništa! Jedino stoji činjenica da nitko nije zamišljao stvarnost kakva će postati nakon zamalo tridesetak godina! Niti čijih su namjera postali žrtve.
Biti nevidljiv, običan to prija dok te ne nagaze.
Dakle potpuna tjeskoba kakva obilježava stvarnost ovih dana, kada je krvavi rat daleko iza nas, iz razloga, naravno, posvema drugačijih nego što je: „Tekovine suvremene demokracije slobodnog tržišta roba i zamisli u tehnološki naprednom okruženju!“
Brine li vas vlastita nevažnost?
U sve ljude nemirne savjesti uvukao je strah. A nemirnu savjest imao je svatko tko je pročitao ćirilične zapise na pločama državnih nadleštva.
Ljudi su zaista čudna bića. Ponekad ih je stvarno teško razumijeti: što žele, što osjećaju ili što očekuju?
(Kakva je to provedba terapije po »Doktrini šok« opet u provedbi?)
Zapitaš se pa odmahneš glavom.
U takvo apokaliptičko vrijeme u ljude ulazi panika. I mene su jedne noći poslije dvadeset i dva sata priveli u policiju jer su me vidjeli kako ulicom hodam držeći u rukama čekić.
Nazdravljam slovima što me čine živom. Stvarnom.
Čekala sam u policiji više od dva sata dok nije došao moj poznanik, a inače odvjetnik, koji je stručno objasnio pravno gledište da imam pravo i u kasne noćne sate nositi alat koji sam posudila da zabijem čavliće i objesim slike u stanu što sam ga tek unajmila…
Ima li kakva manja glupost da s ove skrenem pažnju?
Tjeskoba zbog koje pate ljudi u svakodnevnom ludilu suvremenog međuljudskog ponašanja?!
Čovjek u haremu svojih misli teško odabere miljenicu.
»Za dlaku« pogrešna dijagnoza ipak je promašaj, zar ne.?
Zapravo toliko malo znamo o ljudima.
Eto, naime, kao shizofrenija svetog Franje Asiškog. Zbunjeni ste. Ta kap prelijeva čašu. Tog sirotana iz Umbrije koji je protresao srednjovjekovnu elitu, oštro zagovarao siromaštvo i ponovno otkrio živi svijet oko sebe i pticama veličanstvenog duha, zar njega proglasiti duševno bolesnim? O da, život tog plemenitog, buntovnog i radišnog sina industrijalca svakako je neobičan, ali o njemu ipak treba razmišljati kao da je shizofrenik. Nedvojbeno je imao strašno prenaglašene slušne halucinacije – čuo je glasove koji su mu nešto naređivali, a to je jedan od osnovnih obilježja shizofrenije. U San Damianu, maloj trošnoj crkvi u blizini Assisija, sveti Franjo je s raspela začuo Isusov glas: „Obnovi moju crkvu!“
Riječi nije shvatio preneseno već kao izravno obraćanje, zapravo doslovno. Obnovio je Božji hram kamen po kamen.
I za sumnju treba mozga.
Zamišljam što bi bilo sa kakvom Paris Hilton ili Naomi Campbell da u prnjama počnu obnavljati crkvicu u nekoj zabiti – recimo u krajoliku poput razvalina našeg Domovinskog rata. Zvali bi policiju i strpali u umobolnicu.
Neimaština kao gorivo za maštu?!
Je li to rješenje? Neosporna je činjenica da se u psihijatriji stanoviti oblik slušnih umišljaja smatra »prvorazrednim simptomom« shizofrenije.
I najveći mrak krije u sebi svijetlo samo je potrebno izoštriti vid.
Zar odista na osnovu toga sve izvanredne pripadnike iz različitih sredina što ponekad bespoštedno čine čudnovate stvari, uopće nisu božanstveno nadahnuti nego duševno poremećeni?
Nametljiva ljepota postojanja.
Buda kad se odriče vladarske krune i okreče duhovnom pozivu te Ivan Krstitelj, Ivana Orleanska pa i majka Tereza, a onda među njima i spomenuti sveti Franjo?
Odgovor bez riječi ponekad je i moja osobnost.
Odlučujuće bi pitanje liječenja trebalo glasiti: da li bolesnik pati? Je li, ako već spominjemo Franju Asiškog, on imao nekih teškoća u suživotu sa drugim ljudima ili problema pri sporazumijevanju?
Očito da ne. Bio je vedar, ni mrava ne bi zgazio, a usto je bio nevjerojatno rječit i uvjerljiv pa je sa svojim propovijedanjem uspio oduševiti tisuće svojih suvremenika.
Svoju osobnost ja ljubomorno čuvam. Kao otisak prsta.
Da li bi zapravo drugačije tumačenje psihičkih bolesti moglo pomoći čitavoj zajednici malograđanskih ustrojstava i osloboditi ih iz čeličnog stiska suludo i glupo normalnih?
Čak i kada danju ne dogodi se ništa, noću imam noćne more.
Nitko nije toliko promišljao o granicama našega postojanja, napisao toliko pjesama o njima i patio zbog njih kao Friedrich Nietzsche. Kršćani njegov cjelokupni opus vole prikazivati kao nusprodukt ludila, međutim, to nije znak zdravog promišljanja. Friedrich Nietzsche nije bio lud. Tek potkraj života od posljedica upale mozga izazvane sifilisom. I laž je da ga je njegov način promišljanja otjerao u ludilo kakvim zavidni i ograničeni u pripitom stanju u kavanskim razgovorima prikazuju trabunjajući mit da previše razmišljanja izludi čovjeka. U psihijatriji takav slučaj nije zabilježen.
Ženama je potreban samo mali znak: nagovještaj, mig, sitan povod, detalj. Zatim sve rade same: vole, pate, nadaju se, maštaju i plaču.
Iz svega zapravo proističe upitnost utvrđivanja i svrstavanja. Naravno da nema bolesnog stanja duha niti postoje shizofrenija, depresija i ovisnost kao bolest uzrokovana nekim čimbenikom. Postoje samo ljudi koji pate od različitih očitovanja ponašanja, a nazivi što su nadjenuli psihijatri za takvo stanje služi im da bi na ispravan način pomogli onome tko pati. Dijagnoze ukazuju na to koju terapiju primijeniti – samo toliko.
Čekam na izlaz iz depresije kao da čekam Godoa.
Dakle pri susretu s ljudima koji pate od psihičkih poremećaja mirne se duše može zaboraviti na dijagnozu. Naime nema ni shizofrenika ni depresivaca ni ovisnika. Riječ je o drugačije dojmljivim ljudima koji privremeno ili dugoročno pate od stanovitih rijetkih očitovanja.
Zagrlila sam tišinu – bila je usamljena; zagrlila sam usamljenost – bila je prazna; zagrlila sam prazninu – bila je tiha. Čitavo vrijeme grlila sam samo samu sebe.
Dijagnoze se su se u neko doba ili u nekoj sredini surovo zlorabi. Ne služe da se pomogne oboljelom već ih se uzima kao istina, smrtno ozbiljna činjenica. Poistovjetiti čovjeka s dijagnozom je izopačeno.
Ja poštujem tuđe 'ne želim' mada me boli kad se ne poštuje to što ja 'želim' I pored svega zemlja se i nadalje okreće.
Međutim, Svjetska zdravstvena organizacija, zastarjelim besmislenim objašnjenjima zdravlja uvelike pridonosi nestvarnoj i neostvarivoj slici.
„Potpuno tjelesno, duševno i društveno blagostanje,“ glasi njihovo geslo. To je, naravno, nemoguće, a neizvedivost služi kao poziv na bezgranično obožavanje. Tako nastaje besmislena religija zdravog življenja čiji poklonici bi trebali na kraju umrijeti zdravi. Religija zdravog života odličan je recept za nesretnost jer zdravlje se u stvarnosti nikada potpuno ne postiže pa smo svi mi na stanoviti način osjećamo nekako jadno bolesno…
Životni lomovi te ne čine snažnijom nego ravnodušnijom.
Svatko je zdrav dok mu se ne dokaže bolest. Parafraza koja govori o žigosanju bolesnih duševnih stanja. Psihijatri trebaju zastupati prava pacijenta, a ne postati sluga društva koje se želi riješiti razdraženosti što mu ga stvara psihički bolesnik. Ona bi trebala pomoći suživot, da psihički bolesnici sa svojim čudnim osobinama i navikama žive u takvom društvu ako su bezopasni. Pravo je pitanje: mogu li se oduprijeti pritisku sredine da osobite i nezgodne ljude proglase bolesnim? A društvo bi trebalo pokazati slobodoumni stav i snošljivost da onima koji odudaraju dopusti svojim nerazumljivo neprilagođenim članovima da se nesputano kreću među njima.
Nekim ljudima ni guranjem prsta u oko ne bi mogao staviti do znanja da trebaju obratiti pozornost na nešto.
Sloboda se od doba prosvjetiteljstva smatra razlogom ljudskog dostojanstva koju zaslužuje svaki čovjek. To je također jedno od gledišta koje treba imati na umu ako se promatramo iznimne psihičke pojave – i to očitovanje svih oblika bez iznimaka. Međutim i sama je sloboda uvijek tek jedno više-manje primjereno gledište.
Pozdrav svim ljudima koji misle mozgom, a ne televizijom, žutim tiskom i zamislima velikih vođa političkog opredjeljenja koje im izgleda dopadljivo. Vi ste barem SLOBODNI ljudi!!
Ovisnost je nesloboda. Ali ne potpuna nesloboda. Ovisnost se danas smatra bolešću slobode izbora. Ovisnik nema izbora. On se mora opijati, drogirati, kockati, peglati karticu u trgovačkom centru, igrati računalne igrice… Liječenje pokušava pacijenta vratiti u stanje ponovnog omogućavanja slobodnog odabira načina života.
Tuga, očaj i nesigurnost svuda ima istu boju, isti miris, isti ukus.
»Odabir« je izričaj neodređenog smisla. Ne okrivljuje jer ne podrazumijeva prisilno posezanje za opijatom, gubitak nadzora i druge otežavajuće okolnosti. »Odabir« podsjeća na ovisnikovu slobodu koja još uvijek postoji mada se on posve prepustio. I upravo treba potaknuti volju i iskoristiti je da donese odluku da odbaci okove svog duševnog stanja. Tako je ovisnik suočen u procjepu dvojbe između silovite potrebe za opijatom svoje duše i slobodom odluke kako postupiti. Da bi potakao tu dvojbu terapeut ne smije posezati za jednako nasilnom metodom po krilatici: „Klin se izbija klinom“.
Možda bi bilo lakše kada bi život kao lokvicu na ulici preskakali?
S druge strane psihička se neobičnost može sagledavati i iz perspektive pacijentove životne priče. Zbivanja i okolnosti koja prethode možemo promatrati kao uzrok psihičkog poremećaja. Takvo je stanovište jednakovrijedna traženju biološke zaraze. Uostalom, sam pacijent i njegovi bližnji najčešće to tako promatraju.
Bole me noge od trčanja iz krajnosti u krajnost.
Naravno, psihoanaliza razvijena od učenja Sigmunda Freuda i njegovih sljedbenika doista je u neprikladnim rješenjima i sukobima nastalim u djetinjstvu pronalazila uzrok kasnije duševne patnje. Psihoanalitičko liječenje pokušava ponovo osvijestiti te potisnute sukobe, ukazati na njih i time postići blagotvoran učinak. Sve se psihičke neobičnosti može tumačiti kao posljedicu djetinjstva, a takav pogled zapravo nije ni pogrešan ni točan. Ipak psihoanalitičari su je u nekom razdoblju smatrali jedinim ispravnim promatranjem događanja u ljudskoj duši. Suvremeni će dakako odbiti isključiv i zatucani stav jer vrijeme je pokazalo da psihoanaliza može pomoći u nekim, ali nije čudesan lijek za sve probleme.
Tako se brzo smjenjuju dan i noć da mi se čini da su se stopili u jedno.
Dakako, psihoanaliza je baka psihoterapije. Dugo se morala boriti za priznanje. Sred besmislene i štetne iskrivljenosti svjetonazora građanskog društva pod čijom su krhkom površinom ključale nasilne seksualne fantazije, obznanio je da je ključ čudnovatih duševnih stanja prikriveno u tajnim pretincima naše podsvijesti. Time se pokušava doskočiti, u ono doba, zabrinjavajuće raširenim uzrujanostima dama. Nova je metoda omogućila uvid u osjetljiv svijet nagona i više-manje uspješnog nošenja s njima.
Treba li dati šansu kad si siguran da je zagarantiran promašaj.
Psihoanaliza se u početku doimala poput ispovjedi svojstvenoj odnosu dušobrižnika i vjernika u kršćanstvu. I Sigmunda Freud je svojim najbližim i najvažnijim sljedbenicima dijelio prstenje kao što je ritualni običaj s biskupima, a ekskomunicirao svog najboljeg učenika Carla Gustava Junga čiji tekstovi su katkad još i danas predmet obožavanja poput svetih spisa. Sam Sigmund Freud nije psihoanalizu primjenjivao isključivo na pacijentima već ju je pretvorio u, moglo bi se reći, znanost o odnosu Boga i svijeta.
Kod mene kod kuće nije moguća tajna večera. Nije da bijedno živimo ali jedva se nešto sakupi za doručak.
Pogled vjere oblik je uporišnog promatranja. Sve to traženje životnog smisla, bez iznimke, upućuju na znak Božje providnosti ili đavoljeg iskušenja. Znanstveni pristup to ne potvrđuje niti osporava. Vjersko gledište može biti primjereno ili neprikladno, korisno ili štetno u određenom slučaju ili okolnostima. Zato je sumanut dojam oboljelog od malodušnosti kako ga je Bog napustio ili obična tlapnja da je vragu prodao dušu. Bez liječenja nemoguće je osloboditi se od takve zamisli. Psihijatar, bio on ateist ili vjernik, izričito treba pobijati takvu misao. Međutim, ako netko ipak želi o svojoj bolesti promišljati kao Božju kušnju vjere ili đavolje iskušenje to je samo jedna od stavova tog određenog pacijenta koja se ni sa psihijatarskog stajališta ne treba pobijati. Ako psihijatri ili dušobrižnici poštuju vjersko opredjeljenje pacijentu nije nužan isključivo liječnik iste vjeroispovijedi. Ponekad je to čak i štetno jer postoji opasnost kod nekih psihoanalitičara da se izgubi nužna granica stvarnosti i mašte.
Sreća se kuje dok je vruća. Sreća ne trpi podgrijavanje.
Primjer vjerskog svjetonazora zorno potvrđuju da različito promatranje duševnog stanja nisu ni ispravna ni pogrešna. Sukobi raznih škola oko učinkovitosti biološko, psihoanalitičkog, biheviorističkog ili nekog drugog pristupa je stvar prošlosti. Od suvremene psihijatrije zahtjeva se poznavanje više načina od kojih će izabrati najprimjereniju za potiskivanje tjeskobe.
Neki ljudi su naprosto za pogrešan život skrojeni.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

20

ponedjeljak

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio drugi

U jednom je Hrvatska slična Švicarskoj. Oni imaju ministra pomorstva, a nemaju more, mi ministra financija, a nemamo novca.
Gotovo već trideset godina nakon Domovinskog rata, nakon svojih braniteljskih muka, domoljubi usisani u zbilju budućnosti, stvarnost da su tjelesno i moralno zgažene njihove zamisli, izgube se jedne noći u tragičnom solilokviju kako je gorka sudbina biti kao gonjeno pseto na ulici, bez zavičaja, bez uzora, bez vjere u bilo kakvu obmanu, a družina bijedne karijerističke raje naših ministara, diplomata, ideologa i kameleonskih kreatura šepuri se u mondenim svjetskim odredištima na račun poreznih obveznika i izdajnički kikoće u obraz svih stradalnika ratnog vihora za državu u kojoj obnašaju vlast.U državi gdje pješak na pješačkom prolazu mora puštati automobile da prođu.
Tako kao što se događa svima tako je i braniteljima. Jedni laju kao psi bez domovine, a drugi se tove glupostima i krivotvorinama, u obmanama, u podvalama, u zulumu i bezobrazlucima sviju vrsta. Jedni lutaju svijetom kao isprani utopljenici, sa mutnim izbuljenim očima i gnjilim zubalom, a drugi opet izbačeni s posla ili radeći besplatno traže ustavno pravo na rad i dostojanstven život od vlastitog rada te prosvjeduju mašući transparentima i udarajući kao u bubanj dno preokrenutog praznog lonca pred zgradom vlade gdje ministri stižu svaki u skupocjenim vozilu sa vozačem. (Velika gospoda! Državnici! Plagijatori Miltona Friedmana! Imaju lijepo nasmijane face samo bi im trebalo staviti crnu kesu preko lica zbog razloga za taj smiješak.) Ni za okupljene ovdje, kao ni za one koje vidite na ulici, kavanama, trgovačkim centrima kao ni beskućnike što prekapaju kontejnere ne može se tvrditi da predstavljaju određenu hrvatsku tragičnu moć razumijevanja stanja jer svaki građanin ponaosob je zasebni slučaj koja u svojim slutnjama predstavlja koban razvoj događanja stvarnosti u gotovo trideset godina nakon završetka domovinskog rata i za koju se ne bi moglo reći da je u tom pogledu predstavlja opće nezadovoljstvo i razočaranost. Tužna su to vremena kad je žena u svemu namirena, sve kućanske poslove mora obaviti bez novčića, a samo je ljubavi pošteđena.
Da, svi su ogorčeni i očajni zbog ludila koje je zavladalo.
U medicinskom značenju ludilo je duševna bolest, ali postoji i drugo značenje, – nazovimo to: 'slučajevima posve normalnog ludila'. To nije povezano sa psihijatrijom. Posljedice 'posve normalnog ludila' daleko su pogubnije i neosporno dokazuju da su problem 'normalni ljudi'.
Izbjeći ću isticanje domaćih proizvoda kojih ionako nema jer sve za zadovoljavanje potreba građana ima etiketu „made in Cina“ pa ću za ovu priliku uvesti primjere iz svjetskih povijesnih zbivanja.
A gdje nema mogućnosti i/ili sposobnosti odlučivanja nema ni slobode! (ovo ću si zapisati u bilježnicu među ostale poučne rečenice!!)
Makar se sa tim svi ne slažu, uzet ću za primjer Josifa Staljina čija strahovlada je odvela mnoštvo ljudi u smrt, puno njih smatra da ga je trebao liječiti psihijatar. Čovjek koji ima lijepu dušu uvijek nešto lijepo kaže, ali čovjek koji nešto lijepo kaže ne treba nužno imati lijepu dušu. Međutim, osobi kojom isključivo ovlada paranoje svi bi otkazali poslušnost. Zapravo svojstvo nepovjerenja diktatorima je od životne važnosti. Među mnoštvom žrtava tog ustvari posve 'normalnog ludila' zacijelo je bilo i onih koji bi ugrozili njegovu vlast, a s druge strane preživjeli protivnici, nakon svih tih masovnih ubojstava, teško bi se odlučili riskirati život da ga smijene. Ne samo da nije bio duševno bolestan nego mu je gruba zločinačka učinkovitost osigurala vlast.
Ljudi kojima je prijatno u vlastitoj koži su isti oni ljudi koji imaju mane, ožiljke i nedostatke, ali ih prihvaćaju, vole i žive sa njima.
'Suludo normalnih' ima u svim kulturama iz davnina do današnjeg dana. Od takvih se pojava čiji je učinak genocid kakav se recimo dogodio u Tasmaniji. Puno njih pokušavaju opovrgnuti da je sredina u kojoj žive podložna tome. Od svega se može pobjeći, ali ipak od sebe ne. Zato uzmimo za primjer mit poslijeratne Francuske da je stanovništvo mahom pružalo otpor Hitleru i njegovom tamošnjem savezniku maršalu Petainu. Međutim u dokumentarnom filmu o tome kako se maršal Petain početkom 1944. vozi kroz Pariz pod njemačkom okupacijom opovrgava to. Ulice i trgovi bili su dupke puni, a čitavo stanovništvo, dva miliona ljudi, klicalo je 'verdunskom junaku'. Bila je to trijumfalna povorka kakva se ponovila četiri mjeseca kad je kroz oslobođen Pariz prolazio Petainov zakleti neprijatelj, general de Gaulle. I opet dva miliona građana, koliko je u to vrijeme glavni francuski grad imao stanovnika, oduševljeno kliče. Isti ljudi.
Šetnja po zavijucima mozga.
Normopati – pomalo je podrugljiv naziv za do boli suludo normalne. U najmanju ruku bol osjeća njihovo okruženje. Ali, zagriženim je normopatima šala strana. Oni nisu u stanju život sagledavati i pomalo neozbiljno. Potpuno im manjka bezbrižnosti. Kad gledaju komičare smiju se samo ako se smiju svi ostali. Posve nevažno što ne shvaćaju šalu, osjećaju se dobro u ozračju općeg slaganja. Međutim kad završi predstava opet su smrtno ozbiljni. Čine uvijek sve prema običaju sredine u kojoj žive. Izraz: 'glupo ponašanje' za njih je izraz uništavanja…
Kako i po čemu znate da je neki izbor slobodan? Koja je točno razlika između slobodnog izbora i linije manjeg otpora? Prvo je sve što ti je na raspolaganju, a drugo je kad odabereš ono što od tebe zahtjeva manje truda u nekom trenutku.
Ali postoje i sasvim drugačije pojave. Spomenimo Paris Hilton, bogatu Amerikanku koja je odlučila privlačiti pozornost. Čini se da je spremna za svaku glupost, a takvo njezino nenormalno ponašanje ponekad s pravom bude kažnjeno određenim brojem sati društveno korisnoga rada. Radi se o 'posve normalna glupost' – svojstvu jednog posve drugačijeg soja. Slavna manekenka Naomi Cambell također pokazuje normalno glupo ponašanje kad telefonom i čašama gađa kućne pomoćnice pa uz veliku medijsku pompu mora nekoliko sati čistiti za dobrobit zajednice. Suludo glupo, zar ne? O ne, nijedna od narcisoidnih zvijezda žutog tiska nije poremećena uma. One zarađuju nudeći svoju egocentričnost kao uzor normalno glupima.
Je li ste shvatili kako i narkomanija počinje kao slobodan izbor, a onda se negdje taj slobodni izbor putem negdje pogubi?
Posve normalna glupost razvila se u zasebnu struku. Riječ je o komičarskim televizijskim serijalima – sklapani pljesak i smijeh publike. To nema veze sa smiješnim već je sračunato djelovanje prilagođeno ponašanju povodljive većine. Jednostavno ismijava se smiješno. Neduhovite opaske koje podsjećaju na spolovila praćena histeričnim smijehom. Razina poimanja između posljednje godine dječjeg vrtića i početka puberteta. Bezvezni lakrdijaši jurcaju scenom što podsjeća na proslavu dječjeg rođendana koji završi gađanjem torti. Takva posve 'normalna glupost' je nažalost upravo to – normalna, opasno normalna pojava. A ima još sva sila 'normalnih gluposti' zatucanih koje ću preskočiti. Slabo obrazovanje i polupismenost nadahnjuju suludu zamisao da nam neka tajanstvena spoznaja može u hipu omogućiti uvid u životnu istinu.
Ljudi uspomene dugo čuvaju, jako dugo jer su one jedina stvar koja se ne mijenja čak ni onda kada se ljudi promijene.
Norme tradicionalnog ponašanja oduvijek je bilo općeprihvatljivo. Moć je u tome što obavezuju društvenu sredinu. Neupitne i pouzdane. Prvi je dojam da se na osnovu njih društveni odnosi razvijaju unutar sigurnih granica. Grčka tragedija crpi nadahnuće iz naizgled bezazlenih sukoba tradicionalnog i samovolje vladara.
Provjerite džepove. Tko zna što sve možete naći? Koliko vam je ljudi postalo beznačajno i sitno? Možda ste zagubili u džepu kakav bliski sitniš?
Skup vrijednosnih normi neke sredine oblikuje kreposnost pa prema tome sve što je normalno i dobro doznat ćemo ako upoznamo ćudoređe određene kulture, ali ne da o tome promišljamo nego da se ponašamo prema tim odrednicama. Međutim sada je sve drugačije. Otkrića, kolonizacije i oslobađanje vodi do suvremene neobičnosti: globalizacije. Odjednom smo seljaci globalnog sela. Našli smo se zbunjeni i više ne znamo kako se ponašati i što prihvatiti. Što učiniti? Naravno zornim predočavanjem što su sve radili ljudi diljem svijeta kroz povijest – i kakve su sve obrasce ponašanja, često suprotna, primjenjivali – mogli bi odabrati. Ipak koje izabrati i zbog čega bi oni vrijedili sad i zašto baš ti?
Želim pobjeći negdje daleko, što dalje, tamo gdje mi ne trebaju pilule za spavanje.
Međutim vraćam se u stvarnost. U njoj osobni odabir nema vrijednost. Ako više ne postoje neupitna pravila javlja se stres. Riječ je o istom stresu radi kojeg je pubertet tako naporan. U oba slučaja želi se sve, ama baš sve uraditi na svoj osobit način i, naravno, posve različito od ostatka ljudskog roda. Ali po kojim mjerilima? U kom smjeru krenuti, ako se može poći bilo kojom cestom, putem, stazom pa i stranputicom? Ili jednostavno ostati na raskrsnici. Ako je u nekom trenutku negdje na svijetu baš sve uključujući i nasilja i ubojstva bilo normalno ili još uvijek jeste – što je onda još uopće stvarno normalno?
Ja uvijek pronađem pravi put za sebe sama. I nije važno što na nekim mjestima nikada prije bila nisam.
Raznorazna savjetodavna literatura ostavlja pustoš za sobom. Za ono nekoć razumljivo samo po sebi, što se učilo od majke i oca, čulo i vidjelo u svom zavičaju, – danas se za to snube 'savjetodavci' uvjeravajući ljude da sami za sebe nisu u stanju donijeti mjerodavnu odluku. Tako se upliću u sve i svašta od čeg se sastoji život ljudi.
Ja ni u mrklom mraku ne mogu da se izgubim. Kad zatvorim oči tada najbolje vidim jer svijet i ljude oko sebe onda promatram srcem.
Razmišljajući kako pomoći u snalaženju u takvom odvijanju stvarnosti crkveni velikodostojnici su uposlili nekoliko mudrih sociologa koji su, kao što se i moglo očekivati zaključili da ustvari »ljudi« uopće ne postoje. Otkrili su da postoji tek niz različitih proturječnih smjernica ponašanja od kojih ljudi odaberu određeno i tako zadovoljavaju svoju potrebu za normalnošću. Jedino ono što pritom omogućava suživot je uvažavanje tih različitosti.
Poljupci su legitimna droga. Koliko je puta samo neki ovisnik o mojim poljupcima uzviknuo „Umro bih zbog tebe!“ Nije da želim nečiju smrt, ali bilo bi fer nekad nekog i na djelu, a ne samo na riječima, vidjeti!!
S druge strane 'mekoća' prihvaćanje različitih stilova življenja u okrilje utvrđenih krjeposnih pravila je himba što bi se na drugi način moglo opisati i kao pomirba normalnih gluposti kao što to glupo normalni ljudi ionako već čine pa samim time potpuno suvišno.
Poslije ponoći samo poštene cure hodaju gradom. One manje poštene već su u nečijem krevetu.
Katkad se čovjek stvarno iskreno može upitati: tko je luđi: oni koji žive u takvom prožimanju različitih svjetonazora ili oni koji odista vjeruju u suživot različitih pa tako i isključivih svjetonazora. Netrpeljivih prema drugačijem.
Svakom sam momku ja bila posljednja cura, a poslije se oženio odmah onom slijedećom jer je bio pod dojmom: „Vidi ova ni nije pokušala da me ubije jer sam zaspao u krevetu pored nje i ne šutira me u cjevanicu au-uuu-uuuuu!“
I što na kraju reći o posve normalnom ludilu – suludo normalnima, posve normalnoj gluposti i glupo normalnim? Bjelodano je jedino da su ti normalni pravi problem suživota u suvremenoj uljudbi koju neki još zovu 'globalno selo'. Njih ili posljedica ostvarenja njihovih zamisli pune su ozbiljnih vijesti, ali i onih u žutom tisku. Poboljšanju se ne treba nadati jer nema mogućnosti liječenja.
Skrećem pogled prema radijatoru centralnog grijanja. Zanimljivije mi je brojati koliko rebara ima radijator.
Zatim razmišljam o tome kako ne može ni zime biti: isparava ono politikantsko đubre u zrak i grije ga…
A onda odavno nakon što sam ih izbrojala pišem za kraj:
Suludo normalne političare možemo smijeniti svake četiri godine, ali dok ne dokinemo to zanimanje uvijek će se pojaviti samo jedni iz dva tabora normalnih: ludo ili glupo, – dakle nenormalno opasne pojave po opstojnost ljudske vrste!!
Svi mi postanemo agresivni prema roli toalet papira ako neće glatko da prede listiće.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

19

nedjelja

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio prvi

Vrhunac civilizacije je najesti se (bijelog) luka i doći na posao.
Probudim se i odmah shvatim da svijet ni danas nije onakav kakvog sam ga sanjala. Pokazuje se, naime, da je država jedna opasna zamisao koja se stalno bolesnom duhu, misao koja potiskuje sve druge predodžbe, a sastoji od neke blesave oholosti neandertalaca, samouvjerenih da su oni osobno država, kada izvode, ljudskoj opstojnosti posvema suvišne uloge. U tijesnim, poput zatvorske ćelije s pogledom između rešetaka, postoji neki slaboumni dojam o slobodi pa poput činovnika koji se brije pjevajući „u boj, u boj za narod svoj“ prije odlaska na posao gdje će sređivati popis branitelja osjeti »osobno« državom koju »osobno« brani; kad kakav pijani lažni branitelj s dijagnozom PTSP-a kupljenom od podmitljivog psihijatra u krčmi šamara kronične alkoholičare jer on »osobno« je država i tko mu što može kad je za nju spreman život dati, kada je on branitelj po ocu i majci, po djedovima i pradjedovima od stoljeća sedmog, a braniteljska su mu krvna zrnca prešla u samo po sebi razumljivu osobnost te ako smo za nešto rođeni na ovome svijetu onda smo da borimo za tuđ račun i da smo ili tamničari ili gosti u tamnicama zabluda.
U prosjeku je više dobrih ljudi. Prosjek kvare oni ispod prosjeka.
„Nevina sam“ reče prostitutka danas na sudu, a sudac smijeh i žagor u sudnici izostavlja iz zapisnika.
U nekom drugačijem veleizdajničkom procesu protiv čovječnosti sudac na vješa »osobno« veleizdajnike jer on izriče smrtnu osudu na liniji svog osobnog uvjerenja, osvjedočen da je njegovo doživljaj »uvjerenja« to što je upravo tog jutra pročitao ispijajući crnu kavu kao očitu glupost u svom stručnom ili političkom glasilu. Veleizdajnici su suvremeni političari što građanima NE oduzmu život tako da ih ubiju. Život im oduzmu tako što ga svedu na puko preživljavanje dok se oni bahato bogate, a redar na ulici »osobno« uhićuje izgrednike, protudržavne elemente koji prosvjeduju protiv vlastodržaca i način na koji obnašaju vlast tako da se može reći da se ljudi dijele »osobne« državotvorce i na beznačajno mnoštvo, odnosno rulju koja samo zato postoji na svijetu da ih kasta državnika kolje, psuje, globi, oporezuje i vješa.
Poznato je da dva svjedoka o istom događaju mogu govoriti potpuno različito pa je zato bolje neka svjedoče svjedoci, koji ništa nisu vidjeli.
Da bi ljudi jedni druge »osobno« vješati, »osobno« vrbovati, »osobno« pregledavati prtljagu na granici i cariniti, »osobno« globiti i zatvarati – zato jer su u stanju »osobno« proglase i promidžbene parole o veličanstveno uređenog svijeta na način »osobnog« svjetonazora ili pogleda na svijet, da »osobno« su spremi boriti se do posljednjeg daha u ostvarenju »osobne« vizije, da »osobno« vode ratove, da se »osobno« zaklinju u ispravnost da to ne rade koristoljubivo iz »osobne« koristi – da »osobno« ne prikrivaju nikakvu »osobnu« laž, da »osobno« nikog ne kleveću, da ne trguju svetinjom čovječnosti na najbestidniji način pa da, jednom riječju, »osobno« ne vode takozvanu »bezobzirnu« politiku svih mogućih zavrzlama i podvala, politiku otimanja, paleža i laganog umiranja, ovu politiku svakodnevne grube stvarnosti koju glupo zovu »tvrdokorna stvarnost«, a kojoj se generacije političara klanjaju kao božanstvu već stoljećima mada psihijatar Manfred Lutz o tome piše knjigu „LUDILO – liječimo pogrešne!“ u kojoj kaže:

„Ja sam psihijatar. Kad uvečer gledam vijesti svaki put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim huškačima, teroristima ubojicama, gospodarskim kriminalcima, mešetarima i besramnim sebičnjacima, – a njih nitko ne liječi. Štoviše takve se protuhe smatra normalnima. To me podsjeti da sam se tijekom dana bavio liječenjem dirljivih staraca oboljelih od demencije, tankoćutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika, potresnih depresivaca i očaravajućih maničara. To mi priziva grozomornu sumnju. Pa moja profesija liječi pogrešne ljude! Naš problem nisu ludi nego normalni.“

Normalnost je naime često zlokobna. Zavidi li tko gubavome? ne zavidi. Zašto onda poneko zavidi zlotvoru ako je zlo veća bolest od gube? Guba je bolest tijela, a zlo je bolest duše pa oni osobito »osobno« bezdušni…
Nije ništa neobično zato ako se »normalni« ljudi, zbog svojstva debelokožnosti ili radi dosadne učmalosti svakodnevice, iz očaja da će se udaviti u baruštini bez da okuse pravih izazova kakve pruža mogućnost življenja po uzoru na događanja u kakvom napetom filmu ili drugačijem zanimljivom opisu. Ako je to razlog da ste tužni jer vi pripadate tankoćutnim osobama pa se osjećate usamljeni, tek da znate, niste jedini...tako smo svi mi tužna osjećajna bića zajedno sami u »osobnoj« tuzi, a to je kao i da nismo. Neki ljudi prijaju duši. Ne znam da li se molim da im se ništa zlo ne dogodi zbog njih ili zbog sebe jer mi trebaju takvi neki ljudi.
Ali naravno, nije riječ o meni. Radi se o osobito »osobno« normalnim koji se, iz osvete prema jednoličnom životu i nadahnuti izazovima uzbuđenja zabave i samo zabavnog uzbuđenja, upuste u razbojstva, ubojstva, prijevare, pokreću ratove i sve začinili dramatičnim oduševljenjem kojeg inače nema u provođenju mirnog suživota.
Takve slučajeve se često naziva »slučaj posve normalnog ludila«. Time se ne misli na psihičku bolest već različite čudnovate zgode o kakvim nas izvješćuju masmediji.
Bog nije obećao dan bez bola, smijeh bez suza, put bez trnja, sunce bez kiše, ali obećao je snagu za dan, utjehu za tugu i svijetlo za put kojim kroz život ljudi prolaze.
Posljedice su daleko pogubnije od bezazlenih nebuloza shizofrenika.
Ali ipak znamo da dobro uvijek pobjedi na kraju. Doduše bilo bi puno bolje da pobjedi na početku, ali onda bi život bio stvarno jako dosadan!
Ipak, sutra ću poraditi na nečemu dobrom od početka...



Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

18

subota

siječanj

2014

Uvod – peti dio

Plan za ono što ću napisati je osmišljen. Detalje razrađujem. Tko preživi, pričat će: kako vlada vlada?
Vesela je. Satrla je onaj djelić čarolije koji je preostao od nade onih koji su ih odabrali. Onu mrvu što crta osmjehe lagano i iskreno. Vlast sa svojim mudrim ministarskim glavurdama, za postizanje karijere, – jer čitava ta komedija sa Veleizdajničkim procesom smatram od prvog dana, blago rečeno, političkom blamažom i vrlo neugodnim kulturološkim (uzgojen, 'oplemenjen' ili usavršen) skandalom, nespojiv s boljim običajima – raspadom tiranije jednoumlja od poslušnika okupljenih u kozmopolit-socijalističku partiju koji su svoju pripadnost naplaćivali povlasticama (kao posebno, samo po sebi razumljivo isključivo pravo na bolji život od ostale 'raje').
Našla sam opravdanje za trenutno ludilo u kom živimo. Dakle to je raskol na dvije nacional-socijalističke stranke od kojih jedna ima prihvatljiv oblik blagonaklonog rodoljublja Hrvatskog Domoljubnog Zavijanja, a druga svojom isključivom nacijom koju, jednakom predanošću kao i SS-divizija Drittes Reich (Treći Rajh) tvrdokorno zastupa nesnošljivu otimačinu Sebi Društveno Prigrabiti izvlaštenjem 'općeg dobra' u korist 'svog naroda' – BEZOČNO GRAMZLJIVE (okupljene parafrazom inačice o proleterima u parolu: „Pohlepnici svih zemalja ujedinite se!“).
Zažmirite. Ne gledajte u nebo. Zvijezde će biti tužne od zavisti kad vam vide oči. Blistavije su i ljepše od njih jer su pune suza. Ali, kad vas samo jedan dodir sunčevih zraka probudi i nasmije – tada dan ne može biti loš. Tada objektivnu istinu govore branitelji, a ne odvjetnici i suci u službi diktature Demokracije. I sama činjenica da je učestala pojava nevino osuđenih dokazuje, da »nezavisni suci« prečesto ne sude objektivno. (Uostalom to, kako suci 'objektivno' sude, to je prepoznatljivo iz dana u dan sve veličanstvenije kad smrtne osude dobrohotnog postaju, takoreći, normalna pojava.)
Svi smo mi nečiji dlanovi sklopljeni u molitvu pred san.
Prevratnički Veleizdajnički pokret, dakle u smislu podčinjavanja u smislu imperijalističke kolonizacije, nema, dakako, jer se više radi o rascjepkanim privilegijama za suučesnike, o isto-spolnim zajednicama, o nacionalnim manjinama, o otimačima, o prisvojiteljima, o nasilnicima, o lopovima, o prevarantima, o sebičnima koji izrabljuju, iskorištavaju, snalaze se i žive na tuđ račun nego o prohtjevu za preimenovanju ili brisanju iz popisa postojećih država na zemljovidu kao što protivnički tabor nacional-socijalista želi prikazati. Ne plaši me što ne mogu spavati, više me plaši spavanje bez snova. Ne želim negirati nekolicinu lovaca u mutnom iz osobnih patoloških problema, šačica jada koja skriva pravu bit svog nacionalnog naboja „ma koga briga što mi je crkla kokoš, samo nek’ komšiji crkne krava.“ Ta opsjednutost, dakako, upregnuta za korist ''Bg nacije'', narod BEZOČNO GRAMZLJIVIH, tema je čuvenih ideologa protivničkog crno-žutog tiska protivničke stranke nacional-socijalista, a s kakvim namjerama u velikim razmjerima stvaraju zbrku u glavama običnih građana tvrdnjom da se zao klin izbija zloćudnim klinom i treba manjim zlom zamijeniti veće poučava da je nacional-socijalizam jednostavno neizbježna pojava. Sve su to ogranci poznate preporuke za preobrazbu po »Doktrini šoka«. Svi ti neki malo blesavi ljudi koje neizmjerno volim.
Službena inačica priče kako je taj vid nasilnog prisvajanja postao državna religija gotovo diljem svijeta u bajkovitoj verziji povijesti, pročišćena je od prisile i tonom prožetim veličanstvenog križarskog pohoda, borbom vjernika protiv nevjernika, pravednika protiv silnika.
Predmeti se podjele, ali da li se tako može i život?
Primjer najuspješnijeg propagandnog puča u posljednjih četrdesetak krvavih godina. Priča glasi ovako:

Milton Friedman je život posvetio miroljubivoj borbi zamisli protiv onih koji vjeruju da se vlast treba miješati u tržište i otupiti mu oštricu. Vjerovao je da je »povijest ljudskog roda pošla pogrešnim putem« u trenutku kada su političari počeli slušati glas Johna Maynarda Keynesa, tvorca New Deala i suvremene socijalne države. Poučen burzovnim slomom 1929. godine širi mišljenje da je politika 'slobodne ruke' posrnula i da se vlade moraju umiješati u gospodarstvo pa tako i preraspodijeliti dobit i nadzirati korporacije. U tim mračnim vremenima slobodne ekonomije, dok komunizam pokorava Istok, Zapad prihvaća zamisao o socijalnoj državi. I dok ekonomski socijalizam pušta korijene Milton Friedman i njegov mentor Friedrich Hayek ustrajno čuvaju luč inačice bezobzirnog zgrtanja neukaljanog pokušajima Johna Maynarda Keynesa da izgradi pravednije društvo od sredstava zgrtanja prekomjernog bogaćenja.

Poslije određenog broja godina oguglaš na glupost pa ti je sve smiješno. I tako je sa mnom dok se prisjećam da je još prije mog rođenja još 1969. godine u časopisu 'Times' prezrivo odbacivali učenje Miltona Friedmana opisujući ga kao »nevolju i boleštinu«, šačica ljudi je prihvatila i podržala, a nakon njegove smrti u 29. siječnja 2007. pod naslovom »Čovjek slobode« novine Wall Street Journal, između ostalog, objavljuju da je 'pobjeda stihijskog bogaćenja nikla iz slobode te da neobuzdano slobodno tržište ide ruku pod ruku s demokracijom.'
Ja samo znam da ne želim biti njegova svetinja nego ludilo.
Ipak treba istaći da svaki pokušaj optužbe kao zločinačku umotvorinu naučavanja o spoznaji koja čini jednu misaonu cjelinu mora se izvesti jako oprezno. Ipak ću još malo ukrasiti postavljenu scenografiju za tu basnoslovnu basnu. Ipak prejednostavno je pretpostaviti da su oni s kojima se ne slažemo ne samo u krivu nego i nasilnici, uzurpatori i skloni istrebljenju i uništavanju.
Luda možda jesam ali blesava nisam. Ali jednako je istina i da je sve moguće zloupotrijebiti, a kada takvim činom ugrožavamo i ona postane pogibeljna, na to treba ukazati. Otkriti tajnu vještine zavođenja. Osobito su pogubna zatvorena osnovna načela što ne uspijevaju ostvariti suživot s ostalim sustavima – čiji sljedbenici bahato preziru drugačiji svjetonazor i traže potpuno slobodne ruke u primjeni svog 'savršenog' sustava. Neplanirano lijep sumrak za smak svijeta. Neki poznati osmjesi, dodiri i mirisi…
Različitost treba nestati da bi se stvorio prostor za njihov čistunski izmaštaj. Poput jahača apokalipse 'ognjem i mačem' ili pošast velikog potopa iz Biblije, to vodi nasilnom stradanju.
Mene je nemoguće popraviti. Može me se samo prihvatiti kao ispravno pokvarenog uma ili uništiti.
Brisanje naroda i uljudbi zahtijevaju religiozno ili rasno temeljeni sustavi kako bi ostvarili pročišćenu zamisao svijeta. Nakon raspada diktatura u komunističkim državama došlo je do snažne osude i obračuna s teškim zločinima počinjenim u ime zamisli o besklasnom poretku bez društvenog vlasništva i iskorištavanju ljudi jednih od drugih. Lijepo upakiranu laž svi kupe dok goluždravu istinu nitko i ne primijeti.
Zloupotreba zamisli od pojedinca koji to provode prisilom, izgladnjivanjem, tjeranjem u radne logore i ubojstvom onih koji se tomu protive ili jednostavno ne slažu sa proturječnim povlasticama kakve za sebe prisvajaju tvrdokorni zagovornici. Ja se na primjer slažem sa tvrdnjom da ima puno žena očajnih vozačica, ali ima i puno muškaraca očajnih jebača. Zato stop generalizacijama!
Razotkrivanje dvoličnog obnašanja provedbe pokrenuo je raspravu koliko strahota prouzroči pokušaj uspostavljanja određenog poimanja u srazu sa nasilnom provedbom svjetonazora izopačenih vođa kao što su recimo Staljin, Ceausescu, Mao ili Pol Pot.
Kupila sam neki deterdžent za suđe. Toliko dobro miriše da ću se s njim večeras oprati ispod tuša.

„Punokrvni komunizam nametnuo je sveobuhvatno ugnjetavanje koja svoj vrhunac doživljava u upravljanju države nasilnim nametanjem vladavina isključivog jednoumlja, mada zamisao kao takvu pritom ne treba optužiti za provedbu.“ piše Stephane Courtois u „Crne knjige komunizma“.

Prihvaćajući tu tvrdnju ne mogu se ni svi oblici tržišnih sustava smatrati nasilnim. Slušaš žalopojke i tješiš danima jer imaš dojam da je osoba vrijedna tvoje pažnje, a onda čim ugrije sunce, okrene ti leđa. Pa kako da poslije toga ne budeš kučka?
Slobodno tržište robe široke potrošnje možemo uspostaviti u suživotu s javnim zdravstvom, državnim školama, velikim gospodarstvenim poduzetništvom države kao što je recimo naftna kompanija. Jednako je moguće tražiti od korporacija isplate plaća što omogućuju dostojanstven život radnika, preraspodjelu zarade i time smanjiti nejednakosti kakve inače obilježava korporacijsku državu.
Kad vidim mršave ljude nekako mi dođe da im podmetnem rame i poduprem da ne padnu i nahranim ih sa barem desetak porcija pizza 'Mama mia' i litrom coca-cole.
Tržište ne mora biti nužno temelj kakvim Milton Friedman otpočinje prevrat upravo s ciljem razaranja sustava sporazuma i čistog računa – šireći svoj rat s države na državu. Kud ja tu i svi moji 'mrakovi'. U takvom poimanju 'divljeg kapitalizma Čikaške škole' u svakom slučaju postoji dodirna točka s drugim jednako opasnim jednoumljima – vidljivo nastojanje za ostvarenjem savršene čistoće ili prazne ploče u koju će biti upisana jedino preobražaj 'uzornog društvenog sistema' određenog svjetonazora.
U mračnim utrobama ženskih stomaka stasale su brojne uljudbe. Vojske ljudskih mladunaca koji postajahu vođe, boemi & ubojice.
Poklonici »Doktrine šoka« vjeruju da samo golemo uništenje – poplava, rat, požar, prirodna nepogoda, nasilje – može stvoriti brisanje za kojim uzdišu: „Prazno je lijepo.“ Čine to zbog toliko jake žudnje da preobraze svijet. I zato je tijekom proteklih četrdesetak godina prevrat društvenog uređenja prema zasadi Miltona Friedmana moguć samo poslije uništenja – kad ljudi, njihove duboko ukorijenjene navike i neprekidni zahtjevi doslovno nestanu – trenuci u kojima diktatura demokracije istinski poprimi oblik provedbe nasilne samovolje.
Noć se ušuljala u praznu čašu. Laku vam noć tipkaroši bloga…


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

17

petak

siječanj

2014

Uvod – četvrti dio

Pogled na zbivanja u zahodskoj školjci kada pustiš vodu su kao u stvarnosti: govna koja nemaju dovoljnu težinu ostanu plutati.
Sveučilišni profesori i povjesničari, novinari i političari u nastupu na radiju i televiziji ili piskarajući pamflete kako napokon imamo slobodnu državu i da je to plod naše vjekovne težnje i samo je trebamo urediti.
Mudre glave domoljuba pune ožiljaka od nekoć kada se udaralo glavom u tvrde zidove od kamena ili od cigala, a ne kao ovi sada meki zidovi od gipsanih ploča. Ne znam koliko se to u ovim modernim uvjetima može naučiti? Možda ipak nešto ako je za vjerovati zaklinjanju tih naših populističkih heroja mudroslovlja spremnih život dati u ratu dodvoravanja, ta zabušantska gnjecava pamet kao od nepečenog živog blata ravno iz močvarne kaljuže koji kažu:
„Naša je domovina sazidana na kostima junaka Domovinskog rata i mi ćemo ponovno ugaziti u poplavu krvi prije nego dopustimo propast teško izborene Demokracije, blaga našeg najnovijeg i narodnu svetinju suvremenu svetinju izborenu uz velike žrtve… “
Taj je izričaj potpuno usporediv sa oduševljenim klicanjima u sad prokazivanoj i omraženoj tiraniji jednoumlja iz i ne još toliko daleke prošlosti u kojoj je kršćansku krilaticu da su svi ljudi braća preinačena u parolu:»BRATSTVO i JEDINSTVO«.
I tako sam kao nekad promatrala svijet izbliza kroz povećalo, a sada ću ga gledati izdaleka kroz dalekozor.
Teško izborena Demokracija ne baca blagonaklon pogled na stoljetnu tradiciju. Da su obično slaboumno mlaćenje prazne slame promišljanja što proizlaze slijedom tih, netom navedenih, izraze gotovo istog značenja govore nam mudre samoproglašene veličine novonastalog doba – jedni te isti puzavci koji već dvadesetak godina u istupima na javnoj sceni, u tisku kao i po školskim knjigama što služe za obrazovanje i zovu se udžbenici. Kako očekivati da nam djeca budu normalna: Tarzan gol skače po drveću, Pepeljuga dolazi kući u ponoć, Pinokio laže, Aladin je kralj lopova, Betmen vozi 320km/h…
Misli mi se roje bez ikakvog reda kao pčele kad matica napusti košnicu. Što sam ono htjela reći? Ah, da: suvišno je napomenuti da se povijest na krivotvori za dnevne potrebe.
Voljeti stvarno ovu zemlju dođe ti kao da si dijete majke alkoholičarke. Mada je voliš nekad bi je najradije ubio jer ne znaš kako joj pomoći. Malen si, ne znaš i ne razumiješ stvarnost, a mati ti je posve nesposobna pružiti ljubav.
Svi smo mi sjebani. Samo drugačije to nosimo. Ne stoji svakome isto. Eto branitelji na primjer… Kakvi branitelji. Pa nije kod nas nije bilo nikakvog obrambenog rata ni stvaranja Domovine kao što nije bilo ni stoljetne vjernosti zamisli da se stvori država jer se radi o nekim drugim bljedunjavim sanjarenjima sivih tonova koji se stapaju u sveopćoj ravnodušnosti i potpune tuposti za politiku jednog ovećeg dijela “običnog stanovništva“. Nezainteresirani za sve što nije serijal o ljubavi, strasti i zločinu u devetsto devedeset i devet nastavaka ili peglanje kartice u trgovačkom centru u kupnji proizvoda 'made in Cina', a što podrazumijeva izrez: uživatelji blagodati potrošačkog društva koje je propaganda ratnih huškača obukla u maskirne odore i kao branitelje poslala u rovove na bojišta Domovinskog rata.
Domovinski rat je zapravo bio otimačina po formuli nobelovca Miltona Friedmana ponovno izranja na površinu, ovaj put još silovitije od očekivanja. »Doktrina šoka« – pokušaj da obuzda volju za život, shvaćanje i razboritost te obeshrabri ljude i u njih uvuče osjećaj nemoći i bespomoćnosti. Svaki svrab mora se počešati. A zatim slijedi gospodarstvena šok-terapija koju, dok je zemlja još gorjela, nameću političari. – masovna privatizacija, potpuno slobodna trgovina, porez na dodatnu vrijednost, oštro srezana državna uprava.
Kad više ne znaš što bi, skini se sam do gola pa sjedni na najneudobnju stolicu pred ogledalo te gledaj tko si i što si bez ičega i ikoga. Kako je lijepo znati istinu o sebi, – o jednom od ljudi – dok svi drugi samo sumnjaju. Ali ne, neću otkriti tajnu. Moglo bi joj biti hladno, mogla bi se prehladiti. Razmišljam da u sirupa protiv kašlja dodam malo vino da mu popravi ukus. Našla sam neko vino koje miriše na podrum mog oca i djetinjstvo. Sada bih popila krišom čitavu bocu pa da mi se stvarno zavrti u glavi od pijanstva, ali nemam od koga da se skrivam jer sam odrasla.
Većina ljudi koji prežive neku strahotu čeznu za nečim potpuno protivnom “novome početku“ – žele spasiti sve što mogu i popraviti ono što se sačuvalo. Žele učvrstiti vlastitu povezanost s nečim što najvjerodostojnije opisuje izraz »domom u svom zavičaju«.
„Dok obnavljam svoj dom, osjećam se kao da obnavljam sebe,“ izjavi svatko tko se nakon pogroma vrati u razrušeno obitavalište.
Želje služe da se ispunjavaju ili barem da se pokušaju ispunit, a nikako ne trebaju ostati čučati u nama neispunjene.
Ali pohlepne moćnike ne zanima popravak razvalina. Razvoj mutnog naziva »obnavljanje« – započinje dovršavanjem razaranja, briše sve preostalo od običaja i ostvarenja ukorijenjenih u zajednicu, a zatim ih brzo zamjenjuje ljepšim dostignućima tekovina suvremenog svijeta. – sve brže i prije nego se žrtve rata organiziraju i zahtijevaju povrat svog vlasništva.
„Nama su strah i kaos koji je ostavio za posljedicu, nazovimo to tako, zbunjenost u glavama ljudi, otvorio vrata uspjeha,“ reći će vam svaki iskreni poduzetnik koji zahvaljujući »Doktrini šoka« ostvaruje milijunske zarade ugovarajući sa onima na vlasti poslove. Te riječi jednako dobro opisuju što je bilo na pameti pokretači rata – strah i kaos omogućava zgrtanje pohlepnima. Ako jednom posložiš Rubikovu kocku nemoj je pokvariti jer tko zna da li ćeš ikada više ponovno uspjeti složiti je?!


Oznake: Doktrina šoka, politika i ekonomija Hrvatska

16

četvrtak

siječanj

2014

Uvod – treći dio

Politika vlade koja vlada, za izlazak iz krize nagovara građana da postanu siromašni riječima: „Prihvatite manje plaće!“ – i to je sve.
Kao da čavrljam tako uz šalicu kave sa onima iz gradskih stanova nalik zgradama iz ulice na mojoj adresi gdje u prizemlju olinjalih višekatnica vonjaju po alkoholu i duhanu kafići, a ustajalom zraku dućani i saloni za dotjerivanje. Na katu iza zatvorenih kapaka vonja zaprška i sve smrdi po neopranoj dječurliji i bolesnicima. Na svakom se koraku opaža propast; nezadovoljstvo i gunđanje, ljudi bez osmjeha. Svadljivi su i spremni se potući ako se sudare s nekim slabijim.
Iz predgrađa ulijevaju se u gradsku vrevu odrpanci, svježe psovke zvučna su kulisa, a malograđanin, uzor grube provincijalne krijeposti, postao je bludnik, mekušac, pijanac i niš' koristi. Iskreno u Boga više ne vjeruje nitko. Neimaština i bijeda caruje. Kurvice preko noći postaju princeze. Ali ima i jedna laka cura. Ide u krevet sa svakim momkom koji joj kupi coca-colu light.
Zavjere bezobzirnih, prisvajanje i preuzimanje poduzeća, pohlepni i potkupljivi političari, zaposleni ne primaju plaću, otkazi, štrajkovi, izrabljivanja, nadmoć grabežljivaca i nemoć ponižene i obespravljene većine. Propada uljuđen suživot, a ljudi koji nose u mozgu mir živopisnog krajolika u kom bleje ovce (puni pastoralne mudrosti) pijucka na tuđi račun, čašćen od nekolicine potplaćenih sretnika koji još, tko zna do kada, rade u neprivatiziranim državnim službama. Duboko preziru stvarnost u kojoj žive, bogaćenje i zelenaše, 'peglanje' kartica i izbacivanje iz stanova zbog nepodmirenih kredita obilnih kamata. Opstaju u mizeriji životne sredine za koju nema boljeg života i godišnjeg odmora na Tahitiju, a zimovanja u Švicarskim Alpama i ne nose zlatne lance oko vrata sa privjeskom teškim kao sidro kruzera.
Pomisao da živim od plaće za to što radim u firmi nekog tajkuna kao afrodizijak stimulativno djeluje na me: diže mi se kosa na glavi.
Oni mrze i preziru profesionalne ulizice koju dižu ruku u saboru, lovaše, lovce u mutnom koji isisavaju bijednike i izrabljuju jadnike i otimaju, zemljište, močvare i javno dobro, a ne pružaju im ni mrve nego samo cijede i žmiču iz njih kap po kap. I nastavlja se sjeća šuma, izlovljavane, bezobzirno iscrpljivanje svega i svih. Nikada i nije prestao suvremeni oblik robovanja, krvavo znojenje veslača na galijama, prolijevanje krvi gladijatora, topničko meso pasa rata da bi nekakav sebični nitkov i karijerist mogao čeprkati od dosade po svom nosu umišljene veličine na palubi jahte u sjeni suncobrana s pogledom na grozd namiguša ispijajući čašu prvorazrednog francuskog vina. Koliko li podlosti laži, podvala i pregaženih života, iznuđenih potpisa, zaklanih, neumoljivo okrutno zatrtih života i opstojnosti leži u temeljima zdanja lagodnog bahaćenja jahte koja siječe valove sinjeg mora – o kome novinari pišu hvalospjeve u stilu izreke „za dobrim se konjem praši“ ispod masnim slovima otisnutih naslova. Jer promidžba je promidžba i važno je samo da se piše pa makar i loše, – a ne šutnja kao da ni ne postojiš.
Taj moj šutljivi sugovornik s kojim uz kavu razglabam svoj monolog dok boravi u gradu tvrdi da mu je najveće blago njegova žena, a kad ode na selo blago je krava.
Ali taj potlačeni pripadnik iz mnoštva pokornih dok živi građanski život, poput vjernog pseta sluganski liže ruke špekulanata, imućnika i moćnika te prezire ustrojstvo kakvo nameće globalni poredak i potajno se u sebi raduje da u tog ludilu potrošačkog društva neće ostati ni kamen na kamenu. To bogaćenje puno taštine i plitko, – a jer i sam će bit usisan pa se rasplinuti u toj uljudbi bez ljudi. Sve je više stanovništva na ovom planetu, a sve manje ljudi. Da je »Globalno selo« pokrit' ceradom i pod šator strpati bijedne i ponižene ljude, a u arenu moćnike i njihove poslušnike, bila bi to predstava u najvećem cirkusu na svijetu. Kao da se odvija predstava u tom suvremenom cirkusu što već nekoliko tisućljeća traje i prikazuje serijal epizodu po epizodu slavnih povijesnih ratova i uspjeha prisvajanja i zgrtanja nezasitne vlastele. Ali to nevino zadovoljstvo promatranja u odmaku, – sa kojeg je zbivanje u suvremenom svijetu samo mravinjak – jedina je utjeha spoznaja da nije sudionik u moru gluposti protiv koje je nemoćan.
Moj sugovornik za kavanskim stolom razmišlja u sebi, u očima mu to prepoznajem, da žene premalo rade to što jako dobro rade, samo dvaput dnevno: do gola se svuku ujutro iz spavaćice, a uvečer iz odjeće da se obuku za spavanje.
S druge strane meni je jedno samo jasno, a to je da otimačina i povijest ovih pijanih i poganih samovladara, moćnika, bogataša, vlastodržaca i nije povijest čovječnog bića štono pijucka u kavani i razglaba kao što se prepričava sadržaj dojmljivog filma netom dok se još nije odigrala posljednja scena. To su odvojene povijesti
Moj sugovornik za kavanskim stolom prešao je već šezdesetu, a još nije zaveo nijednu curu niti vodio ljubav s nekom slobodnom djevojkom. Žena mi to ne dozvoljava. Ali ja se ne obazirem na to nego nastavljam svoj solilokvij.
Već je odavno prohujao vihor Domovinskog rata kada je predstavnik britanske imperije lord Peter Carrington sa Slobodanom Miloševićem planirao sudbinu Tasmanije za državu Hrvatsku. Mada povijesni događaji tada nisu tako izgledali, a nisu izgledali kako je izvještavala sredstva javnog priopćavanja. Ali takvo gledanje na zemljovid u mjerilu jedan naspram deset tisuća izgleda kao pogled iz ptičje perspektive. A u ptice je mozak drugačije zaključke od ljudskog i premali za tolike lukavosti. Sa više-manje očitom prozirnom namjerom da ne djeluju istinom nego bombastičkim značajem kom nije smisao vjerodostojnost nego širenje straha i trepeta kao da se radi o natprirodnoj pojavi.
Sama kriza – stvarna ili prividna – prilika je za provođenje istinske promijene. Treba razviti alternative postojećoj politici, održavati ih na životu i na dohvatu sve dok politički nemoguće ne postane neizbježno
Neki spremaju pričuvu hrane i… za prihvat pri velikim katastrofama – sljedbenici profesora Miltona Friedmana imaju u pričuvi zamisao o slobodnom tržištu. Njihov duhovni vođa, energičan čovječuljak od metar i šezdeset koji je sebe opisao kao 'staromodni propovjednik nedjeljne mise' što je objavljeno 1963 u njegovom pisanom uratku »Inflation: Causes and Consequences«.
Mog šutljivog sugovornika iz kavane kome pričam svoj solilokvij divne srednjoškolke i studentice u kratkim haljinicama gadno zlostavljaju. „Ni za živu glavu ne žele mi pružiti nikakvu nježnost.“ kaže njegov pohotni pogled dok prati školarke kako odmiču ulicom.
Milton Friedman vjeruje da nakon izbijanja krize brzo djelovati i nametnuti nepovratne promijene prije nego se društvo ponovno postane prisebno i jednoličan život. Procijenio je da administracija ima na raspolaganju šest do devet mjeseci za ostvariti značajne i nepovratne promijene – ako ne prigrabi priliku i odlučno ne djeluje u tom razdoblju, druga joj se neće ukazati. Inačica Machiavellijeva savjeta da ozljede treba nanositi „sve i istovremeno “ jedna je od temeljnih zasada tog nobelovca.
Onaj moj sugovornik se jako uzbudio i napalio na mene tek na kraju kad sam htjela otići iz kafića i već izvukla novčanik iz torbice, da platim…


Oznake: Doktrina šoka, Hrvatska ekonomija politika

15

srijeda

siječanj

2014

Uvod – drugi dio

Svaki čovjek treba shvatiti da sve na svijetu može začas nestati: obitelj, posao, kuća, auto ili nešto drugo što posjedujemo uključujući i ljubav.
Uvjeravaju nas da živimo u takvom “povijesnom vremenu“. Ti povijesni dani “velikih promjena“ mogu se promatrati u bezbroj pogleda. Svako od tih gledišta odudara. Razlikuje ih nesumnjiva korist i pamet odnosno razboritost i osjećaj – utemeljenja obilježja čovjeka (naravno) jako varljivih i nepouzdanih.
Promatrano povećalom površne raščlambe dvorskog savjetnika ili mumije koje analiziraju političke promijene i sadašnja previranja (još uvijek preživjelih od mrva sa stola onih što su dograbili vlast) – pa prema poslovici „ruka ruku mije,“ jedni druge obasiplju hvalospjevima te odlikuju najvišim priznanjima i ordenima – stvarnost kakvu oni modeliraju od pradavnih vremena, prešućivanje je istina koje klepeću poput rebara stoljetnih kostura povijesti kakva se ponavlja:


Sve dok britanski guverner Philip Gidley King nije odlučio ovladati Tasmanijom gdje tada obitava između tri do pet tisuća Tasmanaca. 1803. godine na otoku osniva prvo bjelačko naselje na otoku obitavalo između tri do pet tisuća Tasmanaca.
Zatim je britanski guverner Philip Gidley King 1803. godine odlučio zavladati i osniva prvo bjelačko naselje. Gospodarski napredak između 1820. i 1840. godine privlači nove naseljenike i broj bijelaca povećava na oko 57 000. Lov na Tasmance, mučenje i iživljavanje postaje omiljena zabava bijelih doseljenika. U jesen 1830. godine upravitelj otoka George Arthur odluči jednom zauvijek obračunati s »crnim divljacima«. Godinu 1847. dočekali su živi još samo 47 Tasmanaca. Godine 1865. umire posljednji čistokrvni Tasmanac, a jedanaest godina poslije, u Zaljevu ostriga, južno od Hobarta Truganini – posljednja Tasmanka čime je 1867. godine iskorijenjen narod Tasmanaca.
Pripadali su zasebnom antropološkom tipu ljudi. Prema podacima europskih istraživača imali su najduže, ikada zabilježene nosove u povijesti ljudske vrste i široke glave kakve su svojstvene domorocima Australije, Aboridžinima. Pripadali su zasebnom antropološkom tipu ljudi. To je rase australoida koji koja se nije promijenila.
Davno, dok su sjeverna mora bila okovana ledom, a razina oceana bila 135 metara niža od današnje i kopnene površine povezane »mostovima«. Njima se je, prije nekih šezdesetak tisuća godina, zaputila skupina negroidne rase iz jugoistočne Azije prema jugu. Naselili su današnje područje Nove Gvineje i Australije što je postalo njihova nova postojbina. Desetak tisuća godina tamo prebivaju u miru, a negdje, prije otprilike oko dvadesetak tisuća godina dolazi novi doseljenici, preci današnjih Aboridžina. Potisnuli su negroide na krajnji jug. Odvajanje krajnjeg juga i nastanak velikog otoka, današnje Tasmanije, (ime duguje Tasmenu Abelu Janszoonu, koji se godina 1642./43. uputio u Indijski i Tihi ocean, doplovio do istočne obale velikog otoka i u čast guvernera Nizozemske Istočne Indije prvotno prozvao Van Diemenova zemlja). Tako su Tasmanci bili odvojeni od kontinenta i ostatka svijeta izolacijom prekinutog kulturnog razvoja održava vrstu koja ne pripada nijednoj danas postojećoj ljudskoj rasi. Prema podacima europskih istraživača imali su najduže, ikada zabilježene nosove u povijesti ljudske vrste i široke glave kakve su svojstvene domorocima Australije, Aboridžinima.


Mislim da je suvišno dokazivati odudaranje od krasopisa kakav se njeguje u školskim udžbenicima iz povijesti. Jer sa stanovišta djetinjaste političke propagande što oblikuje sadržaj nastavnog sata bilo bi svakome jasna slikovitost primjera koji predočava namjeru. Doduše grabežljivi pohlepnici primjenjuju u našim “povijesnim vremenima“ za istrebljivanje stanovništva i izgon iz zavičaja i domovine žitelja Republike Hrvatske na podmukliji i sofisticiraniji način današnjice – gospodarstvenim metodama suvremenog čovječanstva.
Jer svijet se doista mijenja, jer se i mi mijenjamo, a mi se mijenjamo, jer nas život oblikuje. Oblikuje na način nobelovca za gospodarstvo Miltona Friedmana.



Oznake: Doktrina šoka, hrvatska politika i ekonomija

14

utorak

siječanj

2014

Uvod – prvi dio

Biti van sebe ponekad znači biti na pravom mjestu.
Ne želim zaspati pa čekati da me probudite kad spasite svijet, a dogodi se nešto drugo. Odabrala sam da progledam. Najviše me nadahnulo spominjanje knjige o usponu kapitalizma katastrofe kanadske spisateljice Naomi Klein »Doktrina šoka« na blogu »apistia«. I riječju i djelom. A još i jutrošnje vijesti dok bruje o “sukobu interesa“ pa smicalice i podvale političara na vlasti opisuju makljažom riječi. Kao da se radi tek o blagoj bruci bez naznake prekršajne i krivične odgovornosti.
Ponekad se samo treba prepustiti poticajima promišljanja bez predrasuda. Najgori su oni trenuci koje prepustiš nekome drugome da ih osmisli. Ovdje ću iznositi svoja zapažanja o zamislima nekih drugih koje utiču na događanja u sredini u kojoj ja živim. Moram priznati da nemam namjeru iz dana u dan slijediti tragove što ih u mojoj duši ostavlja takva stvarnost, ali namjeravam progovoriti o pogrešnom dojmu da su pošteni i uglađeni političari ustvari ismijavaju te osobine. Kako su me, dakle, spomenuta knjiga i blog 'nagovorili' da upravo o tome progovorim? Zar je to važno? Ne bi se nikad odlučila otvoriti svoj blog i progovoriti vlastita zapažanja i saznanja o učenju profesora čikaškog Sveučilišta Miltonu Friedmanu da nisam o tome čitala pored uključenog radioprijemnika.
O onome što se događa mašta više otkriva nego pogled. I zato ću predočavati suštinu koristeći slikovitost otrcanih tuđih šala. Neću ponavljati slike o izazivanju stanja oduzetosti nakon velikog straha ni o zloupotrebi potresenosti i bespomoćnosti ljudi kad dožive strahote prirodnih nepogoda ili zločinačkog djelovanja pohlepnih grabežljivaca u ljudskom tijelu koje su u navedenim štivima iznesene. Svakodnevno se javi neki svježi primjer. Obrazac razotkrivanja obnašanja vlasti objelodanjen danas ponavlja se u prošlosti jednako kao i u budućnosti. Toliko stvari želim reći, a onda ipak ta nesretnost, taj očaj, to stradanje – djeluje mi poput dječje igre. Ali kakva bi to igra čovječe ne ljuti se bila bez bar jednog genocida, šake u nos ili oko, pljuvanje po čitavom rodoslovlju sa prebrojavanjem čistoće krvnih zrnaca i ubojstva tupim predmetom. Najgori su mi oni sati kad toga nema. Zamisao prema tome nije ozbiljnost nego zabava. Ja se u životu najviše volim nasmijati. Moj poznanik prisvaja dopadljive snimke objavljene na Internetu i upiše basnoslovni sadržaj preobrazbe u uradak »Basne našeg doba«. Njom ću se poslužiti da prikažem smiješnu stranu problema. Većina problema proizlazi ako dvoje promatraju isto, a ne shvate da oboje trebaju biti na istoj strani.
Najveća udaljenost između dva čovjeka je nerazumijevanje.


Oznake: Doktrina šoka

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se