27

ponedjeljak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio prvi

Je li i vi kao ja, ako padne snijeg, idete mimo utabanog puta da napravite otisak cipele tamo gdje nitko ne prolazi?
I eto, što je bilo u glavama toj gospodi koji su zakulisnim radnjama provodili to da raskuže Balkan od zamisli samoupravnog socijalizma? Nije prošlo ni pet godina nakon tog »veličanstvenog križarskog rata«, a ta su gospoda strgala odjeću uspostavljenog svjetonazora, popljuvali je i pretvorili u dronjak jednako ono dobro kao i ono loše: nedostatke i nedorečenosti kojih uvijek ima.
Danas se jako malo ljudi može nazvati čovjekom. Većina laže, krade, milja, rade te budalom iza leđa…
Ti isti političari unovačeni da raskuže prostor od takozvane jugonostalgije za suživotom vjera, naroda, običaja, svega različitog osim jedne jedine politike kojoj su još jučer oduševljeno klicali oni koji su se prisegli na veleizdajničku borbu protiv mišljenja promijenjenog u dvadeset i četiri sata skroz suprotno svim načelima u koja su se do jučer zaklinjali. I nikome nije palo napamet da unaprijede stari način neke vrste krnje demokracije.
Ne živimo svi u istom vremenu.
Trebalo ju je razbiti i zamijeniti novom pa su se ti isti političari od nekada po bijelom danu, naočigled svojih suvremenika, presvukli u kostime različitih stranaka što zastupaju posve oprečna stajališta, a uz jasnu nakanu da izbrišu sa lica zemlje staru uspomenu kada su svi zajedno bili okupljeni u istoj partiji.
Kad sam ja u pitanju, oni koji me upoznaju uvijek se uplaše da ću podići zidove jer znaju da ih ja neću srušiti nikada. A ipak sami dodaju cigle.
Opisane su borbe u kojima su ratovale države jedna protiv drugih pokoravajući i robeći, ali takav turobno raspršivanje političara okupljenih u jedinstvenu partiju u tisuću malih stranaka kao da je kristalna vaza tresnula na pod i rasula se u tisuću krhotina – taj slučaj još čeka svog komediografa.
Kafić na kafić, sve puno, a nitko ne proizvodi.
Ni to nije bila posljednja razbijanje kristalne vaze koja je sudbina dosudila borcima za 'velike korjenite promijene'. Onima koji su se protivili i koji se nisu priklonili takvom načinu razmišljanja, – onim različitog, drugačijeg mišljenja svukli su do gola i izbacili ih na ulicu, istjerali iz arene demokratski slobodnog zastupanja različitih mišljenja.
Čovjek se ne ljuti na osobu koju ne voli nego koja mu nešto znači.
I ti su se pustolovi i tvrdokorni junaci koji su imali velike privilegije u prethodnom jednoumlju, njima je bilo suđeno da se odreknu povlastica i padnu na dno života među veleizdajnike. Ništa strašnije za te smutljivce nego biti žigosani kao politički nepodobni, »veleizdajnike« slobode čovjeka i nitko im ne vjeruje na poštenu riječ ni na prisegu.
I ne samo da su ti nekoć slavni borci za slobodu i jednaka ljudska prava odjednom postali »veleizdajnici«, nego oni načelni borci za ljudska prava i slobodu osuđivali su ih, pljuvali, olajavali, kinjili, valjali u blato i zalijevali katranom i kitili perjem poput najgorih zločinaca.
Volim i one koji me mrze jer oni barem misle na mene.
Bila je to preobrazba jednako kao kad od negativa na filmu odjednom postane izvanredno vjerodostojan snimak.
Što se mene tiče ja nisam sposobna ni da nađem drugu čarapu, a kamoli srodnu dušu.
Malo je akademskih krugova toliko prožeto mitologijom kao što je katedra gospodarstva Čikaškog sveučilišta – ne samo kao gola izobrazba nego i 'škola promišljanja'. Skupina znanstvenika čije su zamisli oprečne dotadašnjem poimanju države.
Grabež u nefunkcionalnoj državi proizvodi samo bijes i nemoć.
Jednako kao i psihijatarski odjel Ewena Camerona na McGillu tijekom istog tog razdoblja tako je i katedra gospodarstva Čikaškog sveučilišta potpuno opčinjena upuštena u korjenitu promjenu unutar poziva.
Iako je Milton Friedman imao brojne mentore i kolege koji su jednako bili odani stvaranju ognjem i mačem, upravo je njegova silovitost učenju davala poseban pečat.
Kada stignete do toga da vas usrećuje tuđa sreća i uspjeh, e, tada ste postali čovjek.
„Uvijek bi me pitali,“ prisjeća se jedan od njegovih učenika „zašto si toliko uzbuđen? Imaš li sastanak s nekom divnom ženom? A ja bi odgovorio: Ne, idem na predavanje iz ekonomije. Biti Miltonov student bilo je očaravajuće…“
U ritmu aritmije.
Friedmanovo jednako kao i Cameronovo učenje počivalo je na snu o povratku u prvobitno stanje – dok je Camerun maštao o vraćanju ljudske svijesti u nedirnuto stanje, Friedman je tražio povratak u stanje čistog kapitalizma, očišćenog od svih smetnji: vladinih propisa, trgovinskih barijera i ukorijenjenih interesa, a oruđe mu je bila politika u izazivanju kriza i ratova.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se