Poglavlje prvo – dio peti

Nima jebenijeg grada. U njemu najžešći Rvati ne znadurvatski po crikvan se beštima, po konoban Boga moli, a ne zna se ko pije ko plaća.
Tamo su se spremale makarunade i pašticade, zavonja je bakalar, pekla se riba na gradele, vukle su se demejane, a po konoban otvarale bačve vina.
„Čovjek u ovoj državi postaje elitni stup društva tek kad obnaša dužnost ministra,“ odgovorio mi je jedan ministar kada sam ga zapitala zbog čega je postao ministar. „Taj naročiti osjećaj kako ti žilama kola plava krv, aristokratsko blaženstvo koje su osjećali u bivšem jednoumlju bivše države sekretari Centralnog Komiteta, takvu ti moć sad jedino možeš doživjeti ako se zavališ u ministarsku fotelju.“
Svečana je večera. Jili su se makaruni i pulastri i lokalo se vino.
Svi obespravljeni i osiromašeni građani kojima tiranija Demokracije još nije posvema zagadila maštu mogu si dočarati sve rajske divote kad si ministar.
Ovo je najluđi grad na svitu u kome je svak kontra svakog! Vrag nikad ne spi.
Biti ministar jest veličanstveni uzor te nema među uzvišenim političarima nijednog u društvu istaknutijeg imena koji barem pet minuta svog života nije proveo kao ministar ili se ne sprema za ministarstvo u sazivu neke buduće vlade kao doktor mačak na pršut što se suši pod strehom na tavanu dalmatinske kuće.
Zgadila mi se čila ova greza, surova Riva i tovari, težaci, ribari, šetači i kamenjari, murve, jidra, šporki ćozoti. Pobasji svit, batelanti, grobari, picigamorti, pituri, maranguni, grezi barbiri, ribari ča piju i ćakulaju – pivaju oli tuguju po konoban i oštarijan.
U bunilu reprezentativnog ručka za dogovoreni posao što se nikada neće ostvariti i sumnjivih zakupa na korištenje javnog dobra svi ti naši ministračine (djeca seljačina ili uglađenije rečeno malograđana) ponašaju se luckasto, kao da su plemstvo sa baroknog dvora, soleći pamet kako je jedina ovozemaljska mudrost biti nosilac jedne dvadesetine budžeta u obliku ministarske lisnice.
Iman par riči za političare: Profundali se da Bog da i tila van se ne našla!
To bi se u dvije-tri riječi moglo zvati povijesnim ostvarenjem ovog zaista veličanstvenog perioda demokracije koju izborene
Iman par riči za političare: Sinje vas more izilo!
Domovinskog rata. Kada ministruju zdravom razumu usprkos.
Nitko nije naučio od povijesti ništa i ovo kokodakanje saborskog kokošinjca ne će u stvarnosti promijeniti ništa.
Najbolje je da smista oden u konobu popit po litre, a neka se jebu i stranke i ministarstva i čila politika ovega svita.
Kada bi naši politički karijeristi imali samo mrvu nadarenosti, da se zamisle, kamo su iščezle mnogobrojne društvene krabulje koje su još prije tri decenije igrale glavnu ulogu na ovom povijesnom balu pod krinkama, objasnilo bi se gospodi ministrima, da je ritam jedne ministarske karijere kraći od lepeta krilima jedne muhe koja slijeće na govno te da za nekoliko trenutaka elitističke uzoritosti odabranih, – što oni smatraju »tvrdoglavo ostvarenom zbiljom« – neće biti više nijednog plesača koji se vrti sa svojom 'gospođom ministarkom' (izravno iz rukopisa Branislava Nušića) toliko krevelji tijelom ukočenim kao da je netom progutao metlu u ritmu kozaračkog kola dok orkestar svira valcer „Na lijepom plavom Dunavu“.
Moredu i svi vinogradi izgorit, dalmatinskoga vina uvik će bit, nikad ga neće nestat.
Te su domaće izvedbe ministarskih slavodobitnika prozirnije od pramena dima što se povija nad svježim grobovima mrtvih iluzija prevarenih glasača…
„Doli eksplatatori!“
„Doli gnjila buržoazija!“
„Doli narodne krvopije!“
„Oćemo kruva i rada!“
Prevara pak Hipokratove zakletve dr. Donalda Hebba, direktora katedre psihologije na sveučilištu McGill, kad su mu dodijeljena sredstva u tajnim istraživanjima blokade osjetila imat će drugačiji završetak. Ali to se događalo u jednom drugom vremenu i u drugačijem, krajoliku od svjetske važnosti.
Sva ta mjesta na kojima nisam bila, sva ta mora u kojima nisam ronila, svi ti ljudi koje nisam upoznala – čekaju me.
Dr. Donald Hebb je skupini od šezdeset troje studenata plaćao dvadeset dolara dnevno da sjede osamljeni u mračnim sobama s tamnim naočalama na očima, slušalicama iz kojih izvire 'bijeli šum' i kartonskim cijevima koje su prekrivale i ruke i noge da spriječe osjet opipa. Plutali su morem 'ništavila', nesposobni se orijentirati očima, ušima ili rukama i živjeli u vlastitom, sve življem, izmaštaju. Zbog provjere da li su na taj način »ispiranja mozga« podložni upisu drugačijih zamisli puštane su im snimke glasova o postojanju duhova i znanstvenim nepoštenju – postavke koje su sami studenti prije toga smatrali upitnima.
Postoji priča o jednom labudu koji je zavolio pustinju samo zato jer se plašio vode.
Sprečavanje osjetila uzrokovao je potpunu smušenost i umišljanja te je 'tijekom i neposredno nakon lišavanja osjetila došlo i do pada umne učinkovitosti', a zbog gladi za podražajima usvojili su zamisli kojima su bili izloženi. Nekolicina je razvila istinsko zanimanje za okultno, pojava što je potrajala i tjednima nakon pokusa. Kao da im je djelomično obrisana svijest u koju je bilo moguće ubaciti nove obrasce. Bio je to uspjeli dokaz da pojačana samoća djeluje protiv zdravorazumskog zaključivanja i čini ljude podložnim nagovaranju. Rezultati su jako zainteresirali obavještajnu zajednicu. Donald Hebb je u konačnici shvatio da njegovo istraživanje nudi raznorazne mogućnosti, ne samo u traženju načina sprječavanja 'ispiranja mozga' već i pri izradi uputa za psihološko mučenje.
Kada pamet dođe iz dupeta u glavu ponese sa sobom i razna sranja.
U razgovoru prije smrti Donald Hebb je rekao:
„Savršeno je jasno da smo sačinili opis doslovno savršenih tehnika ispitivanja.“ te je naveo i da su četiri ispitanika 'spontano primijetili da je pokus zapravo oblik mučenja pa ih takvom stanju nije podvrgavao dulje od dva ili tri dana jer bi time narušio liječničku etiku.
Najveća govorna mana je govor mržnje.
Tisuću puta izgovorena laž postaje istina, a glupost turbo folk hit.
Ali psihijatru Ewenu Cameronu moralnost nije predstavljala problem.
Već prije uvjerio je samog sebe da je razaranje pacijentove svijesti neizbježan korak ka stvaranju nove svijesti. Nakon što je dobio sredstva za provođenje svojih eksperimenata, memorijalni institut Allan gdje je bio zaposlen sve manje sliči bolnici, a sve više podsjeća na stravičan zatvor.
Peh ti je to kad ideš žedan pustinjom, a imaš vodu u koljenu.
Čak je preinačio staru štalu iza bolnice u izolacijske sobe. Isto je učinio i s podrumom bolnice gdje je dodatno opremio jednu prostoriju, zvučno je izolirao, a u nju preko zvučnika puštao bijeli šum pa pacijentima stavljao gumene čepiće u uši, tamne naočale, oblagao kartonskim cijevima noge i ruke.
Ma koliko dobro cura govorila kada previše priča uvijek izlane i neku glupost kao recimo kad kaže „Nisam ja laka djevojka“ sigurno misli na kilažu.
Dok je Donald Hebb studente zadržava u takvom stanju najviše tri dana Ewen Cameron pacijente drži tjednima tako, (jednog čak trideset i pet dana.) Zatim bi osjete pacijenata izgladnjivao u 'Sobi sna'. Držao bi ih u farmaceutski izazvanom polusnu između dvadeset i dvadeset i dva sata dnevno.
Inače mene osobno puno češće služi konobar nego pamćenje, – tek toliko da se zna!
Da spriječe dekubitus bolničari bi ih okretali svaka dva sata, a budili su ih samo u vrijeme obroka ili radi odlaska na zahod. Takvom stanju bili su izloženi petnaest do trideset dana, ali izvješće navodi da su neki pacijenti podvrgavani sa šezdeset i pet dana neprekidnog sna.
Nervozna sam uvijek nakon što me neko pita: „Zašto si nerviraš?“
Bolničko osoblje dobilo je nalog da im onemogući svaki razgovor i uskrati saznanje o duljini boravka u takvom stanju. Kako bi spriječio izbjegavanju takve more, Ewen Cameron je manjoj skupini pacijenata ubrizgao male doze kurerea, biljnog ekstrakta koji uzrokuje paralizu i doslovno ih pretvori u zatočenike vlastitog tijela.
Ja sam doma na staru klimavu perilicu za rublje zalijepila sliku mora pa čim uključim centrifugu imam bučni klima uređaj s morskom klimom.
Ewen Cameron je također povećao i doze elektrošokova – zastrašujućih 360 šokova svakom pacijentu što je uz zapanjujuću lepezu droga vodilo do promjene svijesti kakva je nadasve zanimala CIA-u.
Ako pomisliš da ne možeš bez nekoga, udalji ga na tjedan dana iz života. U 99,9% slučajeva pitat ćeš se kako si mogao i pet minuta provesti u njegovom društvu.
U svom 'znanstvenom radu' iz 1960. godine Ewen Cameron piše da postoji 'dva osnovna čimbenika' koji omogućavaju 'održavanje prostorno-vremenske slike' – drugim riječima da znamo gdje smo i tko smo. Te dvije silnice su:
a – neprekidan priljev osjetilnih podražaja,
b – ljudsko pamćenje.
Svi mi oprostimo ako uđemo u fazu da zaboravimo.
Elektrošokovima se poništava pamćenje, a izolacijskim komorama priliv podražaja.
Čim pomisliš da će netko jednog dana nešto shvatiti udari se čekićem po prstima da ubiješ budaliu u mozgu.
Ewen Cameron je bio odlučan da svoje pacijente natjera da u potpunosti izgube svijest o tome gdje se nalaze u prostoru i vremenu. Otkrivši da neki od njih prate protok dana mjereći razmak između obroka, kuhinjskom je osoblju naredio da miješaju obroke, mijenjaju vrijeme obroka, služe juhu za doručak ili kašu za večeru.
„Mijenjajući razmake i jelovnik, uspjeli smo razbiti taj sustav,“ naveo je Ewen Cameron u svom izvješću.
Da bi ostvario svoj san prvo se trebaš probuditi.
Ipak, jedan je pacijent zadržao vezu sa vanjskim svijetom jer je opažao 'jedva čujnu tutnjavu' putničkog zrakoplova koji je svako jutro u devet prelijetao bolnicu.
Loše misli su genetska predispozicija. Kancerogeno razmišljanje poput recimo: „Eno apokalipse. Dolazi od iza ugla. Ima veliki osmjeh kao čitav svemir.“
Postoji naznaka da je Ewen Cameron svjesno izlagao pacijente mučenju. Kao uvjereni antikomunist, uživio bi se u pomisao da su oni dio hladnoratovske borbe. U razgovoru za jedan popularni časopis otvoreno ih je usporedio s ratnim zarobljenicima tvrdeći da su „jednako kao i oni u komunističkom zarobljeništvu, – običavaju se opirati terapiji i mora ih se slamati.“
Poslije prve čaše vina sve je istina. Poslije druge čaše vina sve je laž. Poslije treće: „Ma zabole me što je…“
CIA je plaćala pokuse Ewena Camerona sve do 1961. godine. Dugo vremena poslije nije bilo jasno kako se, ako se uopće, američka vlada koristila rezultatima. Potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih kada su dokazi o CIA-inu podržavanju iznalaženju učinkovitih oblika 'znanstvenih metoda mučenja' konačno dospjeli na svijetlo dana tijekom senatskih saslušanja, a potom i bile povod da skupina pacijenata tuži nalogodavce i izvršitelje.
Da mi je samo jedan novčić za svaki kojeg nemam, o kako bih bogata bila.
Najveći dio pozornosti usredotočio se na pojedinost da je vlada financirala korištenje droge, a nešto manje oko činjenice da su se bez opravdanog razloga uništavali životi pacijenata. – naime, već tada je bilo obznanjeno da je ispiranje mozga od strane Istočnog bloka jedan hladnoratovski mit.
98% ljudi nema ni znanja ni sposobnosti ni pameti ni zdravi razum kojim bi moglo dokučiti povezanost ni izvući pouku iz onoga što čuje ili pročita. Srećom ja spadam u onih drugih 20%!!
CIA je sama snažno poticala takve izjave, shvativši da joj je bolje biti predmet poruge zbog druženja sa ludim znanstvenicima nego da se sazna da je zapravo financirala rad učinkovitog laboratorija 'kontrole svijesti' i 'ispiranja mozga'. Riječ 'mučenje' nigdje se ne koristi.
Da ne bi bio žrtva tuđih interesa, otresi ih se dok te miluju po glavi. Kada te lupe tada je već kasno.
Ustvari, čitava je epizoda proglašena „nepromišljenom pogreškom… strašnom greškom“ ali da li to opovrgava pojava 'nekih drugih psihijatara' koji su se bavili 'znanosti o strahu' početkom i tijekom Domovinskog rata u liku i djelu psihijatara Jovana Raškovića i Radovana Karadžića. Pojavili su se potpuno jasno određeni uzorci. – svi redom osmišljeni da stvore, prodube i održavaju stanje šoka: stanovništvo se progoni, zarubljuje i izgubljeni stanjem da ih 'pojede noć' ili ranojutarnjim racijama, premlaćivanja, silovanja i sveprisutnim korištenjem elektrošokova – kao što podučava priručnik za provođenje zakulisnih igri širenja moći i stvaranje novog poretka…

Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska