Poglavlje prvo – dio drugi

U jednom je Hrvatska slična Švicarskoj. Oni imaju ministra pomorstva, a nemaju more, mi ministra financija, a nemamo novca.
Gotovo već trideset godina nakon Domovinskog rata, nakon svojih braniteljskih muka, domoljubi usisani u zbilju budućnosti, stvarnost da su tjelesno i moralno zgažene njihove zamisli, izgube se jedne noći u tragičnom solilokviju kako je gorka sudbina biti kao gonjeno pseto na ulici, bez zavičaja, bez uzora, bez vjere u bilo kakvu obmanu, a družina bijedne karijerističke raje naših ministara, diplomata, ideologa i kameleonskih kreatura šepuri se u mondenim svjetskim odredištima na račun poreznih obveznika i izdajnički kikoće u obraz svih stradalnika ratnog vihora za državu u kojoj obnašaju vlast.U državi gdje pješak na pješačkom prolazu mora puštati automobile da prođu.
Tako kao što se događa svima tako je i braniteljima. Jedni laju kao psi bez domovine, a drugi se tove glupostima i krivotvorinama, u obmanama, u podvalama, u zulumu i bezobrazlucima sviju vrsta. Jedni lutaju svijetom kao isprani utopljenici, sa mutnim izbuljenim očima i gnjilim zubalom, a drugi opet izbačeni s posla ili radeći besplatno traže ustavno pravo na rad i dostojanstven život od vlastitog rada te prosvjeduju mašući transparentima i udarajući kao u bubanj dno preokrenutog praznog lonca pred zgradom vlade gdje ministri stižu svaki u skupocjenim vozilu sa vozačem. (Velika gospoda! Državnici! Plagijatori Miltona Friedmana! Imaju lijepo nasmijane face samo bi im trebalo staviti crnu kesu preko lica zbog razloga za taj smiješak.) Ni za okupljene ovdje, kao ni za one koje vidite na ulici, kavanama, trgovačkim centrima kao ni beskućnike što prekapaju kontejnere ne može se tvrditi da predstavljaju određenu hrvatsku tragičnu moć razumijevanja stanja jer svaki građanin ponaosob je zasebni slučaj koja u svojim slutnjama predstavlja koban razvoj događanja stvarnosti u gotovo trideset godina nakon završetka domovinskog rata i za koju se ne bi moglo reći da je u tom pogledu predstavlja opće nezadovoljstvo i razočaranost. Tužna su to vremena kad je žena u svemu namirena, sve kućanske poslove mora obaviti bez novčića, a samo je ljubavi pošteđena.
Da, svi su ogorčeni i očajni zbog ludila koje je zavladalo.
U medicinskom značenju ludilo je duševna bolest, ali postoji i drugo značenje, – nazovimo to: 'slučajevima posve normalnog ludila'. To nije povezano sa psihijatrijom. Posljedice 'posve normalnog ludila' daleko su pogubnije i neosporno dokazuju da su problem 'normalni ljudi'.
Izbjeći ću isticanje domaćih proizvoda kojih ionako nema jer sve za zadovoljavanje potreba građana ima etiketu „made in Cina“ pa ću za ovu priliku uvesti primjere iz svjetskih povijesnih zbivanja.
A gdje nema mogućnosti i/ili sposobnosti odlučivanja nema ni slobode! (ovo ću si zapisati u bilježnicu među ostale poučne rečenice!!)
Makar se sa tim svi ne slažu, uzet ću za primjer Josifa Staljina čija strahovlada je odvela mnoštvo ljudi u smrt, puno njih smatra da ga je trebao liječiti psihijatar. Čovjek koji ima lijepu dušu uvijek nešto lijepo kaže, ali čovjek koji nešto lijepo kaže ne treba nužno imati lijepu dušu. Međutim, osobi kojom isključivo ovlada paranoje svi bi otkazali poslušnost. Zapravo svojstvo nepovjerenja diktatorima je od životne važnosti. Među mnoštvom žrtava tog ustvari posve 'normalnog ludila' zacijelo je bilo i onih koji bi ugrozili njegovu vlast, a s druge strane preživjeli protivnici, nakon svih tih masovnih ubojstava, teško bi se odlučili riskirati život da ga smijene. Ne samo da nije bio duševno bolestan nego mu je gruba zločinačka učinkovitost osigurala vlast.
Ljudi kojima je prijatno u vlastitoj koži su isti oni ljudi koji imaju mane, ožiljke i nedostatke, ali ih prihvaćaju, vole i žive sa njima.
'Suludo normalnih' ima u svim kulturama iz davnina do današnjeg dana. Od takvih se pojava čiji je učinak genocid kakav se recimo dogodio u Tasmaniji. Puno njih pokušavaju opovrgnuti da je sredina u kojoj žive podložna tome. Od svega se može pobjeći, ali ipak od sebe ne. Zato uzmimo za primjer mit poslijeratne Francuske da je stanovništvo mahom pružalo otpor Hitleru i njegovom tamošnjem savezniku maršalu Petainu. Međutim u dokumentarnom filmu o tome kako se maršal Petain početkom 1944. vozi kroz Pariz pod njemačkom okupacijom opovrgava to. Ulice i trgovi bili su dupke puni, a čitavo stanovništvo, dva miliona ljudi, klicalo je 'verdunskom junaku'. Bila je to trijumfalna povorka kakva se ponovila četiri mjeseca kad je kroz oslobođen Pariz prolazio Petainov zakleti neprijatelj, general de Gaulle. I opet dva miliona građana, koliko je u to vrijeme glavni francuski grad imao stanovnika, oduševljeno kliče. Isti ljudi.
Šetnja po zavijucima mozga.
Normopati – pomalo je podrugljiv naziv za do boli suludo normalne. U najmanju ruku bol osjeća njihovo okruženje. Ali, zagriženim je normopatima šala strana. Oni nisu u stanju život sagledavati i pomalo neozbiljno. Potpuno im manjka bezbrižnosti. Kad gledaju komičare smiju se samo ako se smiju svi ostali. Posve nevažno što ne shvaćaju šalu, osjećaju se dobro u ozračju općeg slaganja. Međutim kad završi predstava opet su smrtno ozbiljni. Čine uvijek sve prema običaju sredine u kojoj žive. Izraz: 'glupo ponašanje' za njih je izraz uništavanja…
Kako i po čemu znate da je neki izbor slobodan? Koja je točno razlika između slobodnog izbora i linije manjeg otpora? Prvo je sve što ti je na raspolaganju, a drugo je kad odabereš ono što od tebe zahtjeva manje truda u nekom trenutku.
Ali postoje i sasvim drugačije pojave. Spomenimo Paris Hilton, bogatu Amerikanku koja je odlučila privlačiti pozornost. Čini se da je spremna za svaku glupost, a takvo njezino nenormalno ponašanje ponekad s pravom bude kažnjeno određenim brojem sati društveno korisnoga rada. Radi se o 'posve normalna glupost' – svojstvu jednog posve drugačijeg soja. Slavna manekenka Naomi Cambell također pokazuje normalno glupo ponašanje kad telefonom i čašama gađa kućne pomoćnice pa uz veliku medijsku pompu mora nekoliko sati čistiti za dobrobit zajednice. Suludo glupo, zar ne? O ne, nijedna od narcisoidnih zvijezda žutog tiska nije poremećena uma. One zarađuju nudeći svoju egocentričnost kao uzor normalno glupima.
Je li ste shvatili kako i narkomanija počinje kao slobodan izbor, a onda se negdje taj slobodni izbor putem negdje pogubi?
Posve normalna glupost razvila se u zasebnu struku. Riječ je o komičarskim televizijskim serijalima – sklapani pljesak i smijeh publike. To nema veze sa smiješnim već je sračunato djelovanje prilagođeno ponašanju povodljive većine. Jednostavno ismijava se smiješno. Neduhovite opaske koje podsjećaju na spolovila praćena histeričnim smijehom. Razina poimanja između posljednje godine dječjeg vrtića i početka puberteta. Bezvezni lakrdijaši jurcaju scenom što podsjeća na proslavu dječjeg rođendana koji završi gađanjem torti. Takva posve 'normalna glupost' je nažalost upravo to – normalna, opasno normalna pojava. A ima još sva sila 'normalnih gluposti' zatucanih koje ću preskočiti. Slabo obrazovanje i polupismenost nadahnjuju suludu zamisao da nam neka tajanstvena spoznaja može u hipu omogućiti uvid u životnu istinu.
Ljudi uspomene dugo čuvaju, jako dugo jer su one jedina stvar koja se ne mijenja čak ni onda kada se ljudi promijene.
Norme tradicionalnog ponašanja oduvijek je bilo općeprihvatljivo. Moć je u tome što obavezuju društvenu sredinu. Neupitne i pouzdane. Prvi je dojam da se na osnovu njih društveni odnosi razvijaju unutar sigurnih granica. Grčka tragedija crpi nadahnuće iz naizgled bezazlenih sukoba tradicionalnog i samovolje vladara.
Provjerite džepove. Tko zna što sve možete naći? Koliko vam je ljudi postalo beznačajno i sitno? Možda ste zagubili u džepu kakav bliski sitniš?
Skup vrijednosnih normi neke sredine oblikuje kreposnost pa prema tome sve što je normalno i dobro doznat ćemo ako upoznamo ćudoređe određene kulture, ali ne da o tome promišljamo nego da se ponašamo prema tim odrednicama. Međutim sada je sve drugačije. Otkrića, kolonizacije i oslobađanje vodi do suvremene neobičnosti: globalizacije. Odjednom smo seljaci globalnog sela. Našli smo se zbunjeni i više ne znamo kako se ponašati i što prihvatiti. Što učiniti? Naravno zornim predočavanjem što su sve radili ljudi diljem svijeta kroz povijest – i kakve su sve obrasce ponašanja, često suprotna, primjenjivali – mogli bi odabrati. Ipak koje izabrati i zbog čega bi oni vrijedili sad i zašto baš ti?
Želim pobjeći negdje daleko, što dalje, tamo gdje mi ne trebaju pilule za spavanje.
Međutim vraćam se u stvarnost. U njoj osobni odabir nema vrijednost. Ako više ne postoje neupitna pravila javlja se stres. Riječ je o istom stresu radi kojeg je pubertet tako naporan. U oba slučaja želi se sve, ama baš sve uraditi na svoj osobit način i, naravno, posve različito od ostatka ljudskog roda. Ali po kojim mjerilima? U kom smjeru krenuti, ako se može poći bilo kojom cestom, putem, stazom pa i stranputicom? Ili jednostavno ostati na raskrsnici. Ako je u nekom trenutku negdje na svijetu baš sve uključujući i nasilja i ubojstva bilo normalno ili još uvijek jeste – što je onda još uopće stvarno normalno?
Ja uvijek pronađem pravi put za sebe sama. I nije važno što na nekim mjestima nikada prije bila nisam.
Raznorazna savjetodavna literatura ostavlja pustoš za sobom. Za ono nekoć razumljivo samo po sebi, što se učilo od majke i oca, čulo i vidjelo u svom zavičaju, – danas se za to snube 'savjetodavci' uvjeravajući ljude da sami za sebe nisu u stanju donijeti mjerodavnu odluku. Tako se upliću u sve i svašta od čeg se sastoji život ljudi.
Ja ni u mrklom mraku ne mogu da se izgubim. Kad zatvorim oči tada najbolje vidim jer svijet i ljude oko sebe onda promatram srcem.
Razmišljajući kako pomoći u snalaženju u takvom odvijanju stvarnosti crkveni velikodostojnici su uposlili nekoliko mudrih sociologa koji su, kao što se i moglo očekivati zaključili da ustvari »ljudi« uopće ne postoje. Otkrili su da postoji tek niz različitih proturječnih smjernica ponašanja od kojih ljudi odaberu određeno i tako zadovoljavaju svoju potrebu za normalnošću. Jedino ono što pritom omogućava suživot je uvažavanje tih različitosti.
Poljupci su legitimna droga. Koliko je puta samo neki ovisnik o mojim poljupcima uzviknuo „Umro bih zbog tebe!“ Nije da želim nečiju smrt, ali bilo bi fer nekad nekog i na djelu, a ne samo na riječima, vidjeti!!
S druge strane 'mekoća' prihvaćanje različitih stilova življenja u okrilje utvrđenih krjeposnih pravila je himba što bi se na drugi način moglo opisati i kao pomirba normalnih gluposti kao što to glupo normalni ljudi ionako već čine pa samim time potpuno suvišno.
Poslije ponoći samo poštene cure hodaju gradom. One manje poštene već su u nečijem krevetu.
Katkad se čovjek stvarno iskreno može upitati: tko je luđi: oni koji žive u takvom prožimanju različitih svjetonazora ili oni koji odista vjeruju u suživot različitih pa tako i isključivih svjetonazora. Netrpeljivih prema drugačijem.
Svakom sam momku ja bila posljednja cura, a poslije se oženio odmah onom slijedećom jer je bio pod dojmom: „Vidi ova ni nije pokušala da me ubije jer sam zaspao u krevetu pored nje i ne šutira me u cjevanicu au-uuu-uuuuu!“
I što na kraju reći o posve normalnom ludilu – suludo normalnima, posve normalnoj gluposti i glupo normalnim? Bjelodano je jedino da su ti normalni pravi problem suživota u suvremenoj uljudbi koju neki još zovu 'globalno selo'. Njih ili posljedica ostvarenja njihovih zamisli pune su ozbiljnih vijesti, ali i onih u žutom tisku. Poboljšanju se ne treba nadati jer nema mogućnosti liječenja.
Skrećem pogled prema radijatoru centralnog grijanja. Zanimljivije mi je brojati koliko rebara ima radijator.
Zatim razmišljam o tome kako ne može ni zime biti: isparava ono politikantsko đubre u zrak i grije ga…
A onda odavno nakon što sam ih izbrojala pišem za kraj:
Suludo normalne političare možemo smijeniti svake četiri godine, ali dok ne dokinemo to zanimanje uvijek će se pojaviti samo jedni iz dva tabora normalnih: ludo ili glupo, – dakle nenormalno opasne pojave po opstojnost ljudske vrste!!
Svi mi postanemo agresivni prema roli toalet papira ako neće glatko da prede listiće.

Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska