Poglavlje prvo – dio prvi

Vrhunac civilizacije je najesti se (bijelog) luka i doći na posao.
Probudim se i odmah shvatim da svijet ni danas nije onakav kakvog sam ga sanjala. Pokazuje se, naime, da je država jedna opasna zamisao koja se stalno bolesnom duhu, misao koja potiskuje sve druge predodžbe, a sastoji od neke blesave oholosti neandertalaca, samouvjerenih da su oni osobno država, kada izvode, ljudskoj opstojnosti posvema suvišne uloge. U tijesnim, poput zatvorske ćelije s pogledom između rešetaka, postoji neki slaboumni dojam o slobodi pa poput činovnika koji se brije pjevajući „u boj, u boj za narod svoj“ prije odlaska na posao gdje će sređivati popis branitelja osjeti »osobno« državom koju »osobno« brani; kad kakav pijani lažni branitelj s dijagnozom PTSP-a kupljenom od podmitljivog psihijatra u krčmi šamara kronične alkoholičare jer on »osobno« je država i tko mu što može kad je za nju spreman život dati, kada je on branitelj po ocu i majci, po djedovima i pradjedovima od stoljeća sedmog, a braniteljska su mu krvna zrnca prešla u samo po sebi razumljivu osobnost te ako smo za nešto rođeni na ovome svijetu onda smo da borimo za tuđ račun i da smo ili tamničari ili gosti u tamnicama zabluda.
U prosjeku je više dobrih ljudi. Prosjek kvare oni ispod prosjeka.
„Nevina sam“ reče prostitutka danas na sudu, a sudac smijeh i žagor u sudnici izostavlja iz zapisnika.
U nekom drugačijem veleizdajničkom procesu protiv čovječnosti sudac na vješa »osobno« veleizdajnike jer on izriče smrtnu osudu na liniji svog osobnog uvjerenja, osvjedočen da je njegovo doživljaj »uvjerenja« to što je upravo tog jutra pročitao ispijajući crnu kavu kao očitu glupost u svom stručnom ili političkom glasilu. Veleizdajnici su suvremeni političari što građanima NE oduzmu život tako da ih ubiju. Život im oduzmu tako što ga svedu na puko preživljavanje dok se oni bahato bogate, a redar na ulici »osobno« uhićuje izgrednike, protudržavne elemente koji prosvjeduju protiv vlastodržaca i način na koji obnašaju vlast tako da se može reći da se ljudi dijele »osobne« državotvorce i na beznačajno mnoštvo, odnosno rulju koja samo zato postoji na svijetu da ih kasta državnika kolje, psuje, globi, oporezuje i vješa.
Poznato je da dva svjedoka o istom događaju mogu govoriti potpuno različito pa je zato bolje neka svjedoče svjedoci, koji ništa nisu vidjeli.
Da bi ljudi jedni druge »osobno« vješati, »osobno« vrbovati, »osobno« pregledavati prtljagu na granici i cariniti, »osobno« globiti i zatvarati – zato jer su u stanju »osobno« proglase i promidžbene parole o veličanstveno uređenog svijeta na način »osobnog« svjetonazora ili pogleda na svijet, da »osobno« su spremi boriti se do posljednjeg daha u ostvarenju »osobne« vizije, da »osobno« vode ratove, da se »osobno« zaklinju u ispravnost da to ne rade koristoljubivo iz »osobne« koristi – da »osobno« ne prikrivaju nikakvu »osobnu« laž, da »osobno« nikog ne kleveću, da ne trguju svetinjom čovječnosti na najbestidniji način pa da, jednom riječju, »osobno« ne vode takozvanu »bezobzirnu« politiku svih mogućih zavrzlama i podvala, politiku otimanja, paleža i laganog umiranja, ovu politiku svakodnevne grube stvarnosti koju glupo zovu »tvrdokorna stvarnost«, a kojoj se generacije političara klanjaju kao božanstvu već stoljećima mada psihijatar Manfred Lutz o tome piše knjigu „LUDILO – liječimo pogrešne!“ u kojoj kaže:

„Ja sam psihijatar. Kad uvečer gledam vijesti svaki put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim huškačima, teroristima ubojicama, gospodarskim kriminalcima, mešetarima i besramnim sebičnjacima, – a njih nitko ne liječi. Štoviše takve se protuhe smatra normalnima. To me podsjeti da sam se tijekom dana bavio liječenjem dirljivih staraca oboljelih od demencije, tankoćutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika, potresnih depresivaca i očaravajućih maničara. To mi priziva grozomornu sumnju. Pa moja profesija liječi pogrešne ljude! Naš problem nisu ludi nego normalni.“

Normalnost je naime često zlokobna. Zavidi li tko gubavome? ne zavidi. Zašto onda poneko zavidi zlotvoru ako je zlo veća bolest od gube? Guba je bolest tijela, a zlo je bolest duše pa oni osobito »osobno« bezdušni…
Nije ništa neobično zato ako se »normalni« ljudi, zbog svojstva debelokožnosti ili radi dosadne učmalosti svakodnevice, iz očaja da će se udaviti u baruštini bez da okuse pravih izazova kakve pruža mogućnost življenja po uzoru na događanja u kakvom napetom filmu ili drugačijem zanimljivom opisu. Ako je to razlog da ste tužni jer vi pripadate tankoćutnim osobama pa se osjećate usamljeni, tek da znate, niste jedini...tako smo svi mi tužna osjećajna bića zajedno sami u »osobnoj« tuzi, a to je kao i da nismo. Neki ljudi prijaju duši. Ne znam da li se molim da im se ništa zlo ne dogodi zbog njih ili zbog sebe jer mi trebaju takvi neki ljudi.
Ali naravno, nije riječ o meni. Radi se o osobito »osobno« normalnim koji se, iz osvete prema jednoličnom životu i nadahnuti izazovima uzbuđenja zabave i samo zabavnog uzbuđenja, upuste u razbojstva, ubojstva, prijevare, pokreću ratove i sve začinili dramatičnim oduševljenjem kojeg inače nema u provođenju mirnog suživota.
Takve slučajeve se često naziva »slučaj posve normalnog ludila«. Time se ne misli na psihičku bolest već različite čudnovate zgode o kakvim nas izvješćuju masmediji.
Bog nije obećao dan bez bola, smijeh bez suza, put bez trnja, sunce bez kiše, ali obećao je snagu za dan, utjehu za tugu i svijetlo za put kojim kroz život ljudi prolaze.
Posljedice su daleko pogubnije od bezazlenih nebuloza shizofrenika.
Ali ipak znamo da dobro uvijek pobjedi na kraju. Doduše bilo bi puno bolje da pobjedi na početku, ali onda bi život bio stvarno jako dosadan!
Ipak, sutra ću poraditi na nečemu dobrom od početka...

Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska