Uvod – prvi dio

Biti van sebe ponekad znači biti na pravom mjestu.
Ne želim zaspati pa čekati da me probudite kad spasite svijet, a dogodi se nešto drugo. Odabrala sam da progledam. Najviše me nadahnulo spominjanje knjige o usponu kapitalizma katastrofe kanadske spisateljice Naomi Klein »Doktrina šoka« na blogu »apistia«. I riječju i djelom. A još i jutrošnje vijesti dok bruje o “sukobu interesa“ pa smicalice i podvale političara na vlasti opisuju makljažom riječi. Kao da se radi tek o blagoj bruci bez naznake prekršajne i krivične odgovornosti.
Ponekad se samo treba prepustiti poticajima promišljanja bez predrasuda. Najgori su oni trenuci koje prepustiš nekome drugome da ih osmisli. Ovdje ću iznositi svoja zapažanja o zamislima nekih drugih koje utiču na događanja u sredini u kojoj ja živim. Moram priznati da nemam namjeru iz dana u dan slijediti tragove što ih u mojoj duši ostavlja takva stvarnost, ali namjeravam progovoriti o pogrešnom dojmu da su pošteni i uglađeni političari ustvari ismijavaju te osobine. Kako su me, dakle, spomenuta knjiga i blog 'nagovorili' da upravo o tome progovorim? Zar je to važno? Ne bi se nikad odlučila otvoriti svoj blog i progovoriti vlastita zapažanja i saznanja o učenju profesora čikaškog Sveučilišta Miltonu Friedmanu da nisam o tome čitala pored uključenog radioprijemnika.
O onome što se događa mašta više otkriva nego pogled. I zato ću predočavati suštinu koristeći slikovitost otrcanih tuđih šala. Neću ponavljati slike o izazivanju stanja oduzetosti nakon velikog straha ni o zloupotrebi potresenosti i bespomoćnosti ljudi kad dožive strahote prirodnih nepogoda ili zločinačkog djelovanja pohlepnih grabežljivaca u ljudskom tijelu koje su u navedenim štivima iznesene. Svakodnevno se javi neki svježi primjer. Obrazac razotkrivanja obnašanja vlasti objelodanjen danas ponavlja se u prošlosti jednako kao i u budućnosti. Toliko stvari želim reći, a onda ipak ta nesretnost, taj očaj, to stradanje – djeluje mi poput dječje igre. Ali kakva bi to igra čovječe ne ljuti se bila bez bar jednog genocida, šake u nos ili oko, pljuvanje po čitavom rodoslovlju sa prebrojavanjem čistoće krvnih zrnaca i ubojstva tupim predmetom. Najgori su mi oni sati kad toga nema. Zamisao prema tome nije ozbiljnost nego zabava. Ja se u životu najviše volim nasmijati. Moj poznanik prisvaja dopadljive snimke objavljene na Internetu i upiše basnoslovni sadržaj preobrazbe u uradak »Basne našeg doba«. Njom ću se poslužiti da prikažem smiješnu stranu problema. Većina problema proizlazi ako dvoje promatraju isto, a ne shvate da oboje trebaju biti na istoj strani.
Najveća udaljenost između dva čovjeka je nerazumijevanje.

Oznake: Doktrina šoka