04

utorak

veljača

2014

Poglavlje četvrto – dio drugi

Jeste li se ljubili noćas?
Katarina je podrijetlom iz onih građanskih obitelji što su se od šegrta obućara i pomoćnih kuharica u menzama koje gule krumpir razrasle do uglednih položaja obrtnika uslužnih djelatnosti i otmjenog srednjeg staleža u sedamdesetim godinama kada je već olabavio komunizam i u duhu socijalizma moglo pokretati malo privatno poduzetništvo sa najviše do sedam najamnih radnika pod budnom paskom državnog aparata da ne bi došlo do izrabljivanja ili pretjeranog bogaćenja.
Od zagrljaja volim tople, jutarnje, sa tragovima sna i poljubaca u kosi.
Uostalom, veličina privatnog vlasništva u smislu posjedovanja nekretnina bila je zakonom ograničena.
Prsti postoje da prolaze je kroz kosu i prelaze preko nasmijanih usana prije poljupca.
Ali kada je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, već znatno nakon smrti dugogodišnjeg doživotnog vlastodršca – koji je bio silnik častohlepnim gulikožama željnih zgrtanja izrabljujući mada on nije sprječavao da svi oni koji su nezadovoljni životom u društvenom uređenju kakvo je provodio mogu slobodno dobiti pasoš i otići u bijeli svijet, – postalo jasno da se politika zaokreće u smjeru omogućavanja bezobraznog bogaćenja, za Katarininu obitelj bio je to dirljiv događaj jer napokon će doći na vidjelo njihov pošteni građanski ugled onih koji poštenim radom skrbe i ostvaruju bolji život.
Od poljubaca volim jedan pospane u leđa, pri prevrtanju u toku noći. Uz osmijeh.
Ta tko je mogao predvidjeti kaos koji će pogodovati mešetarima da preko noći izvedu pretvorbu općih dobara u vlastiti džep. I tko je mogao naslutiti da će sudbina 'kiss me Kety-inog' tepanja premetnutog u prijevod s engleskog u riječi 'moj dobri gospodine Mjeseče' sinu jedne dotad ispravne obitelji, na liniji državne politike, sa kojim je sklopila brak pa, moglo bi se tako reći, u nekoj vrsti pomirbe i suživota dva staleža iz suprotnog tabora, nepodobnog građanskog i podobnog proleterskog, hrvatskog i srpskog bratstva i jedinstva – i tako pomalo sračunate kao primjer po kome nema mjesta za grubu netrpeljivost, ta brza i kratka pobjeda dva mlada zaljubljena bića zaplesti u nemogućnosti da nastave zajednički život – to jest svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Ženi uvijek treba poljubac u vrat umjesto pitanja "što ti je''.
Naročito to: držati se za ruke oficir JNA i 'kiss me Kety'.
Poljubac bez strasti nije poljubac.
Osim toga to je bilo onemogućeno i samom činjenicom što je 'Majmun Mrgud' upućen jednog proljetnog dana negdje na nepoznat teren po službenim zadacima, na uzavrelo područje razgraničenja odakle se ili nije imao vremena ili nije smio javljati, a odakle je, još prije vukovarskog događanja već krajem ljeta 1991. godine, svečano vraćen u naš mali grad, i pokopan uz vojničku glazbu.
Od plesa volim ono kad su nam čela prislonjena, a nosovi se dodiruju kao kad se Eskimi ljube.
Dobio je mramorni spomenik s ugraviranom petokrakom, a njegova udovica simboličnu tugu u prozirnom crnom velu.
Od pogleda volim jedan u usne kad vidiš da drhte jer ne mogu izdržati od žudnje za poljupcem.
I ništa joj nije više nedostajalo nego da svako poslijepodne prolazi kroz park držeći se za ruke pa sjednu za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba te zatim s rukom u ruci otiđu do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Poljupci u jagodice na prstima su neodoljivi.
A kada je zatim, nešto više od četiri i pol godine nakon smrti 'my Month Mr. Gooda' već odavno završio Domovinski rat i dogodilo se sve nimalo romantično zbivanje koja jedna građanska cura dobrog odgoja koja, moglo bi se reći, živeći pod staklenim zvonom uopće nije razumjela, (taj varljiv kotač sreće koja se okreće pa je 'sad gori tko prije bi dolje') i u našem su se gradu poslije svojih krvavih grabeži pojavili tajkuni.
Dan je besmislen ako niste nekog poljubili. U dupe se ne računa.
'Kiss me Kety' se ponovno udala za sina jednog takvog novopečenog bogatuna jer sve u svemu bila je tada još uvijek lijepa i mlada žena od tek dvadeset i sedam godina i stvarno dobra prilika, školovana i uzornog građanskog odgoja.
Kad otvoriš oči i poslije sam udahneš pa shvatiš da je to bio posebno lijep poljubac od kojeg ti se zavrtjelo u glavi.
Ah da, nisam ni spomenula da je išla u glazbenu školu, svirala klavir te da je diplomirala za učiteljicu engleskog jezika, ali važnije od toga je da je opet u toj porodici koja se doselila iz hercegovačkog kamenjara pronašla jednog dragog momka čije ime namjerno prešućujem jer su'kiss me Kety' i on, opet svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Dođi. Poljubi me. Možda ti se ostane
Taj, na prvi pogled neznatno i svakidašnje ponavljanje nosi u sebi neizmjerno puno romantičnih profinjenih nijansi koje podsjećaju na ono mračno događanje za koje bogalj bez ruku koji je bio moj vodič u obilasku spomenika stradanja u gradu Vukovaru da su – „u zoni sumraka čovječnosti “.
Ne grizi tu usnu, daj meni, ja ću.
Pobila se dva tabora 'otrovnim kopljima' i ognjenim granatiranjima, skrivali se u kukuruzištima i vodili borbu zalazeći u požar gorućih kuća na čija su pročelja šikljali mlazovi krv iz bezbroj prerezanih grkljana.
Zatim poljupci u ključnu kost, divnoća.
I Bog je ušutio, zanijemio od užasa zvjerstva koje je buknulo u ljudima koji su zaboravili da ih kod kuće očekuju tople ženke s nabreklim usnama i punim dojkama.
Zatim poljupci u unutrašnju stranu lakta, predivnoća.
I to zašto.
I zatim poljubac 'hoću, iako znam da trebalo bi da neću?.
Da skrenu pažnju dok s otimačine, 'ratnog profiterstva' kako se to uglađeno kaže za 'ljuštenje' ono što se nekoć zvalo 'društveno vlasništvo', pa time natrpali džepove, prisvojili, proćerdali, oglodali do kosti da bi im potomci prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Na kraju zagrijanim usnama, poljubiš dugo, nježno, kao da ljubiš prvi puta i onda nastaviš dugo kao da nikada nećeš prestati.



Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

03

ponedjeljak

veljača

2014

Poglavlje četvrto – dio prvi

Pustim laganu muziku i mogla bih pisati o poljupcima do ranog jutra, ali umjesto toga ja opisujem svoju posjetu podrumskim prostorijama Vukovarske bolnice gdje se prikazuje život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja tijekom višemjesečne okupacije grada tijekom jeseni 1991. godine.
Mogla bih opet o poljupcima, ako ste za, recimo unutrašnja strana zgloba ruke, tamo gdje ostaje trag parfema, divno mjesto za ljubiti.
Ovčara... imanje sasvim obično, slična tisućama drugih, desetak kilometara jugoistočno od Vukovara za koje se ne bi ni znalo da se 1991. nije dogodila da postane masovna grobnica, mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Njih 263.
Žmiriš i prčiš usne, zamisliš muziku i pratiš njen ritam poljupcima.
Dok nas sa zida promatraju iskrene, začuđene, nedužne oči, ne može se ne pomisliti kako su se osjećali toga hladnog dana kasne jeseni? Kome su uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama?
Ne zanemarujte činjenicu da postoje i gornja i donja usna, ne samo čitava usta. Ljubite ih pojedinačno, kao omiljeno voće.
Zatim Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata. 938 bijelih križeva, svaki za jednu žrtvu ekshumiranu ovdje. Čitava generacija, mladost Vukovara…
Poljubac među lopatice na leđima je rijetko opuštajući.
Tako je jedan bogalj (kome su obje ruke odrezane u laktu, a on tužno zvekeće protezama presvučenim crnom kožom) pokazivao snimke i film haračenja što se odvijalo nakon.
Ako niste nikad nekog probudili u sred noći poljupcima, vrijeme je da to sad uradite jer ne postoji ljepše iznenađenje od toga.
Taj bogalj s objema odsječenim rukama, govorio je jednolično, mehanički, da su ti barbari pristigli sa istoka primitivni, moglo bi se reći ljudožderska plemena nimalo uljuđena te da žive u zoni sumraka čovječnosti, da se stalno opijaju rakijom, a ženke otimaju kao skupocjen ratni plijen za iživljavanje…
Najljepše je kad nekog tko spava probudiš poljupcima, pa dobiješ osmijeh i on ti vrati poljupce nazad.
Ondje, među onim izlošcima gdje crno-bijeli izlošci boje krvi znače nekog mrtvaca prerezanog grkljana ili kundakom zdrobljene lubanje, tamo gdje se živopisno predočava svjedočanstvo mržnje i nasilja, tamo gdje je spomen na žrtve za nama nepoznate božice.
Poljubac u otvoren dlan ima posebnu draž. Ljubiš nekoga po liniji života.
Tada sam se u jednom trenutku prisjetila na susjedu Katarinu koju su davno nekoć prozvali ' kiss me Kety', tu nasmijanu ženku mladog oficira JNA, kojeg su, ne znam zašto, – valjda zbog šaljive dvosmislenosti anglicizama što je djevojčicama na pragu puberteta izgledalo kao zgodna slagalica dok su promatrale romantičnu ljubavnu priču u vlastitoj ulici – mužjaka te ljubavne priče nazvale su my Month Mr. Good (čitaj: Majmun Mrgud).
Svi koji ljube srcem predivno se ljube, a svi koji ljube tog nekog Iz ljubavi se najdivnije ljube. Nema tu znam, ne znam.
A nemojte se, molim vas, štrecnuti što sam gledajući dokumentarac o predaji vukovarske bolnice Veselinu Šljivančaninu – koji je u nedjelju 17. studenoga 1991. godine bio oficir sigurnosti u Prvoj gardijskoj motoriziranoj brigadi JNA – pomislila na tepanje 'moj Mjeseče Mrgude' i povezala izvjesne podudarnosti u odnošenju sa posve različitom oficirskom pojavom koja odudara majoru Veselinu Šljivančaninu sa jednim drugim oficirom JNA kojeg usmena predaja pamti pod imenom 'Majmuna Mrguda'.
Ili ljubi da se od poljupca zatreperi ili nemoj ljubiti.
Djed i pradjed tog romantičnog pustolova 'Majmuna Mrguda', prema kazivanju moje majke bili su partizani koji su došli s oslobodilačkom vojskom u prethodnom, drugom svjetskom ratu u moj rodni grad pa je tako u njegovo slobodarsko srce doslovno tekla oslobodilačka krv onog našeg slavnog hajdučkog junačenja po šumama i gorama koja se premetnula, štono se veli, iz opanka u cipele uzornih drugova koji uživaju privilegije jer su zaslužili da žive bolje od drugih obzirom na osobne zasluge u stvaranju društva u kome su svi jednaki.
Nema zabušavanja kad su poljupci i zagrljaji u pitanju. Ne smije ni biti. Odgojen u duhu komunizma (kako i samo ime veli "zajednički život", uređenje besklasnog društva u kom nema osobnog vlasništva jer je sve zajedničko) 'Majmun Mrgud' je po prirodi bio bolećiv i krhak kao da su njegovi preci potrošili svu životnost roda svoga.
Ništa ljepše od pogleda u usne, prilaska tik kao da daješ poljubac ali držiš se na sigurnom odstojanju i stojiš na milimetar, gledaš izravno u oči dok taj neko ne diše.
Resila ga je još jedan nedostatak u svojstvu svojih predaka, naime nije bio nimalo buntovan već vrlo poslušan ako se izuzme da je u potaji čitao ljubavnu poeziju, a od pjesnika je najviše cijenio Federicoa Garcíau Lorcau.
Ne treba odmah ljubiti, tek kad počne ubrzano disanje, tada je pravi trenutak, tada je poljubac za pamćenje. Gledaš u oči i čekaš.
Stoga ne čudi da je postao nepopravljivo romantičan što nikako nije bilo u skladu s porodičnom tradicijom i pozivom za koji je školovan. I još je nešto bilo proturječno barbarskom podrijetlu njegovih korijena: žena je za njega bila 'nadzemaljsko' uzvišeno biće dostojno ljubavi i obožavanja, a ne tamo neki izmišljeni Bog koji je ionako posve izgubio svoju ulogu, prepustio državnoj vlasti da određuje zakone i običaje po kojima će biti određeni međuljudski odnosi te odlučuje o životu i smrti.
Onda ljubiš uši obilazeći usne, ljubiš jagodice, oči, obraze, bradu, ali ne i usne. Iščekivanje je čarolija poljupca.
Ali on ionako nije bio sklon dubokoumnom promišljanju već više sanjarenju i zato je posve prirodno da je kao takav uzimao zdravo za gotovo sve podobnosti koje su mu pripale obzirom na porodične zasluge proleterskog revolucionarnog puta.
Jedan od najnježnijih poljubaca je onaj ispod podignute kosu u vrat otpozadi.
Ali i to je vrijeme prošlo i došao je trenutak kada se sve olabavilo, društvo više nije živjelo u prvobitnoj stezi trideset godina nakon rata, više se nije žestoko opiralo različitostima i državna je vlast postala blagonaklona prema dobrodušnim pojavama, a više nije prevladavala neimaština.
Kad ljubite, ljubite pošteno, temeljno, polako, tako kakvu ljubav želite neka je. Takve poljupce nikad nitko neće i ne može zaboraviti.
Ali čemu bi o tome uopće razmišljao 'Majmun Mrgud' kada je on čitavu svoju mladost proveo bez nekog velikog jada, a onda se zaljubio i oženio nadzemaljsko biće ' kiss me Kety' pa su zatim oni bili toliko sretni u svom braku da su svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.



Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

02

nedjelja

veljača

2014

Poglavlje treće – dio treći

A zatim se ničim izazvana u mojoj glavi javi pomisao: 'Sudi se nevinima jer nemoguće je uhvatit nedodirljive!'
Bilo je to dok sam bila u pritvoru. Ležim na klupici gdje sam u ćeliji jedina ženska i promatram momka kroz rešetke u susjednu za muški rod. Sjedi sam na istoj takvoj klupici i u sebi razgovara sa svojom sjenkom koju promatra uprevši pogled u pod.
Dogodilo se to u zemlja snova gdje ako zaspimo, ne želimo se probuditi... Zašto? Možda zato jer smo tamo svako za sebe i stranci jedni drugima.
Tamo loši učenici bježe iz škole, a odlični iz države.
Tamo sam odjednom shvatila da čujem tajanstveni razgovor. I prisluškivala sam ga jer nisam imala nikakvog pametnijeg posla, ali… ali čak ni radoznalost nije mogla obuzdati volju mog gladnog stomaka. Kako glad čovjek može osjetiti na ovako nezgodnom mjestu? Ali nije važno.
Možda i vi živite u Hrvatskoj, možda vam je život težak, ali makar možete dohvatiti pod ispod nogu ako sjednete na dovoljno nisku stolicu...
Ali ja ne bih nikada tako prisno sagledala očaj mladog čovjeka koji mi je potpuni neznanac da nisam pokušavala utišati kruljenje svog praznog stomaka.
Jedva čekam da mi neko kaže “biće sve u redu” pa mu kažem “jedi govna”
Slušala sam sjenka nepoznatog momka dok upravo izlaže razloge svojih pogleda na stvarnost. Njene zamisli su podsvjesne spoznaje u sjeni. Stvarnost iz dana u dan postaje sve okrutnija tvrdi ona. Bit će više patnje, više otimačine, više obespravljenih. Ni najmanje naznake da će nas prigrliti topli zagrljaj čovječnosti. Zaraza otuđivanja postupno poprima razmjer pošasti. Svatko misli samo na sebe i sve čini jedino za sebe. Čista sebičnost, prema tome, nije pogubna nego način opstojnosti. Svako živi vlastiti život, zasebno i bezobzirno, čekajući bolje međuvrijeme. Preoblikovano beznađe.
U zdravom tijelu zdravo ludilo.
I tako sam provodila vrijeme u zatvoru iza zatvorenih vrata moje ćelije.
Svaki put kad čujem “iza zatvorenih vrata”, pomislim na zahod makar si ne mogu objasniti razlog.
Imamo toliko toga zajedničkog onaj nepoznati momak i ja... na primjer sranja na koja ukazuje njegova Sjenka. Jedino što ne mogu dokučiti je razlog radi čega toliko pažljivo slušam njena tumačenja. Ona govori o tome da naš svijet vode vlastodršci kojima nije interes da čovjek budete razborit čovjek nego uplašeni čovjek – nijemi promatrač zločina.
Da li je zločin prava riječ koja može objasniti ozračje u koje je uronila stvarnost? Možda je malo pretjerana ali i da pogledamo istini u oči, ponekad moramo zažmiriti. Još donedavna željela sam da čitav svijet progleda i spozna vlastitu zabludu o dobronamjernosti onih kojima je povjereno stvaranje svijeta za sve ljude. Njihove umotvorine uvijek omogućavaju opstojnost samo njih i njima sličnih. Svaka obmana o pravednosti djela uređenih ljudskom ruku otpala je od mene. Više ne očekujem sliku u kojoj ljudskost ne baca mračnu sjenku.
Poslije toliko godina možda ipak shvatimo da je privatizacija u Hrvatskoj bila obična trgovina nekretninama. Danas se ta trgovina iz prošlih vremena zove: 'investirali smo u budućnost'.
Što stvarnije to mračnije. Ovo nisu luči. Ovo je tama, mračnost, turobnost u kojoj protivnici Salvadora Allendea pažljivo izučavaju modele 'promijene režima'. Prvi je bio nametanje vlastitog smrknutog pogleda približno miroljubivo – izostaviti otvorene okrutnosti, masovna uhićenja i, iako se na koncu uvijek pojavi da su neki 'subverzivni elementi' zvjerski mučeni, ipak se radi o malobrojnim slučajevima pa vijesti jedva preskoče zatvorski zid. Oči boje šizofrenije zanemaruju crno-bijelu sliku obzirom da se ne guši potpuno već štoviše, zadržava se neke ostatke demokracije, među kojima ograničenu slobodu tiska i slobodu okupljanja. Ovako uvođenje poreza na samopouzdanje takozvanog džentlmenskog puča provedenog u Brazilu 1964 pod vodstvom generala Humberta Castella Branca izazvao je gnjev. Sve više većinom osiromašeni koji su krivili huntin gospodarstveni program okrenut krupnom poduzetništvu prema načelima Čikaške škole. Do 1968. ulice su preplavili protestni marševi, a režim se našao na rubu. Ne gubi nadu ni ako padaš jer uvijek postoji nada da možda padneš na odskočnu dasku.
U očajničkom pokušaju zadržavanja vlasti vojska mijenja taktiku – guši demokraciju, gazi građanske slobode, mučenja su postala pravilo i, prema tvrdnji kasnije utemeljenog 'Brazilskog odbora za istinu': „ubojstva koja su izvršena da se održe na vlasti pretvorila su se u rutinu“.
Ne zavaravajte se: nikada svi ljudi nisu imali ista prava. Sva prava imaju uvijek isti ljudi – ili njihova djeca. Barem to je provjerljivo.
Drugi je način provođenja okrutnog nasilja kakav je primijenjen za Indonezijski državni udar iz 1965. godine. Sukarto, jedan od stupova pokreta nesvrstanih (među kojima je onomad djelovala i bivša država na ovim prostorima kad je odustala od tvrdokornog nametanja komunističkog svjetonazora i polako se okretala prema trpeljivosti drugačijih poimanja socijalizma) razgnjevio je države koje omogućavaju zgrtanje imutka preraspodjelom bogatstva i izbacivanjem Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke iz zemlje, optužujući ih da zastupaju interesne fasade zapadnih multinacionalnih kompanija. Udarac je uzvraćen primjenom znamenite krilatice 'posvađaj pa vladaj' – iako nacionalsocijalist po opredjeljenju Sukarto je surađivao sa tamošnjom komunističkom partijom i njenih tri milijuna članova koja, u duhu nesnošljivosti prema drugim opredjeljenjima započinje preotimati vlast – CIA u tajnosti prikuplja popis tamošnjih ljevičara, dostavlja ga na ruke Suhartu, prodaje mu vojnu opremu i promatra napredak dostavljene 'liste za odstrel'. Pokolji po kojima je Suharto postao ozloglašen, najvećim su djelom izveli učenici vjerskih škola koje su na brzinu obučeni da okoliš 'očiste'.
„U samo mjesec dana ubijeno je najmanje pola milijuna, a možda i više ljudi,“ navodi 'Time', a jedan izvjestitelj piše: „S užitkom su pozvali svoje sljedbenike, za pojas pozadijevali noževe i pištolje, toljage prebacili preko ramena i krenuli na zadatak kakvom su se odavno nadali,“ a drugi novinar izvješćuje: „Putnici koji se vračaju iz tih krajeva govore o rječicama i potocima doslovno zatrpanim truplima, a ponegdje to ometa plovidbu…“
"Ljudi danas žive bez hrane!!" kaže narod.
"Znači, kad se hoće, sve se može," zaključuje vlast.
Ne ovakve će se bljuvotine povratiti, ismijati domoljubnu sliku zavičaja, šutnuti u stražnjicu Domovinskom ratu, zaštitniku nevoljnika, milostinji ubogima, pomoći potrebitima, jadnicima, nejakima, nezaštićenima… zloupotreba svih mogućih i nemogućih dobročinstva. Iz sjenke izviruju zbivanja kakva su nadahnula stvarnost koja se više-manje ponavlja u svakom kutku svijeta pa isto tako oblikuje snagom primjera događanja i u mom zavičaju. Slučajna alegorija koju opisuje sjenka u ovom slučaju je skupina indonezijskih ekonomista, obrazovanih na američkom sveučilištu Berkely (poznata kao Berkeleyjska mafija) izvršila golem utjecaj na generala Suharta koji se nije snalazio u financijama – predočili su mu 'kuharicu' s 'receptima' kojim se rješavalo ekonomsko stanje u Indoneziji, a general Suharto je autore imenovao ekonomskim savjetnicima. Oni su donijeli zakone koji su stranim kompanijama dopuštale preuzimanje cjelokupnog vlasništva nad sirovinama, dijelili 'porezne blagoslove' i u samo dvije godine čitavo prirodno bogatstvo Indonezije – bakar, nikal, plemenito drvo, guma i ulje – međusobno su podijelile najveće rudarske i energetske tvrtke svijeta.
U svakom slučaju stvaranje kriza nam je pojednostavila život jer se više ne moramo baviti naučnoistraživačkim radom u otkrivanju da li je čaša poluprazna ili polupuna. Prazna je!
Da biste slikovito prikazali morate opisati poznatu sliku. Morate imati saznanja i ponešto pronicljivosti. Nije potrebno skidati masku ili obnažiti zakrabuljene. Bitno je htjeti predočiti. To je način na koji nas neće zavarati. Ja nisam u zabludi da je nedugo nakon Allendove druge pobjede 1970, njegovi su protivnici, sablasno preciznošću oponašali indonezijsku tehniku. Veći dio 'los Chicago Boysa' pristupa fašističkoj stranci 'Partia y Libertad te u rujnu 1971., godinu dana pošto je Salvador Allende opet izabran, vodeći su se poslovni ljudi sastali da dogovore promjenu režima (koju je CIA obilato plaćala uz pomoć brojnih stranih multinacionalnih kompanija što su kovale vlastite urote).
Gori od ovih što sami sa sobom mogu satima razgovarati, samo su mi oni, koji sami sebe satima slušaju i u trećem licu navode vlastite zamisli kao neprocjenjivo mudre zaključke.
Meni je bilo jasno što je govorila sjenka nepoznatom momku u susjednoj ćeliji navodeći planiranje državnog udara razvijalo u dva jasno odijeljena kolosijeka – vojska je osmišljavala puč, a ekonomisti brisanje njegovih zamisli.
Ako računate na odanost onih kojima ste pomogli zajebat ćete se, ali ako računate na pohlepu – nema greške.
Bilo bi mi drago kada bi bolje mogla tumačiti o čemu se radilo u pogledu sukoba koji se u mojoj domovini zove Domovinski rat, ali to nikada ne bih mogla potkrijepiti. Opovrgavali bi takvu prosudbu bližnji onih koji su sudjelovali u tom poduhvatu. Nikako ne mi mogli prihvatiti dimenziju promišljenosti rukovođenu koristoljubljem unatoč svih prigrabljenih povlastica i imutka. Obmanuli su odviše vjerodostojno ili nedovoljno pouzdano. Pomno kao što je razrađen program koji će hunta provoditi od prvog dana – u Čileu poznat pod nadimkom 'Cigla'.
Ako ti je kapitalizam katastrofe uzor, moraš biti spreman da zbog takvog savršenstva i umreš… od gladi.
Kasnija istraga američkog Senatskog odbora utvrdila je „da su CIA-ini suradnici bili umiješani u pripremu početnog i sveobuhvatnog ekonomskog plana što je poslužio za donošenje najvažnijih ekonomskih odluka hunte.“ Osmorica od deset najvažnijih tvoraca 'Cigle' ekonomiju su studirali na Čikaškome sveučilištu.
Neki dvolični ljudi što imaju dva lica, a oba su im ružna
Nakon državnog udara u Čileu pokazalo se da je to bila provedba tri uzastopna jasno određena oblika šoka: šok samog čina državnog udara pa zatim kapitalizam katastrofe 'šok terapijom' Miltona Friedmana, a kao treće šok Ewena Camerona zasnovanog na istraživanju učinka droge i uskraćivanja podražaja osjetilima obuhvaćene u priručniku 'Kubark', – saznanja koje je CIA unutar svojih programa obuke prenosila latinoameričkim policijama i vojskama.
Čekaš, čekaš, pa dočekaš………….nešto gore…
Ta su tri oblika šoka osnažili učinak razaranja i obnove te brisanja sjećanja i stvaranja drugačijih gledišta te potpomogli prvu stvarnu pobjedu uređivanja ustrojstva na način Čikaške škole provedenu Pinochetovim državnim udarom 11. rujna 1973. u Čileu.
Prisjećajući se sadržaja što je sjenka govorila pomalo sam uronila u vlastita bockava zapažanja te uronila u neku vrstu sanjarenja u kome mi je smisao postao manje-više kulisa peckavim opaskama. I baš kad sam tako naposljetku pomislila: "Ne osuđuj nikoga, dok bar dva tjedna ne provedeš u njegovim dva broja premalenim cipelama," sjenka završi svoje izlaganje riječima:
„U stanovitom smislu sve je to jako povezano s političkim događajima i onim što se odigralo u sjeni Domovinskog rata i sukobima na teritoriju bivše države te prigodom njenog raspada, zbivanjima koja su je odvela u smrt, pri čemu je, nota bene, izgledalo da ćemo svi sve poklati. I nas i ove na smrt osuđene barbare. Sve te fraze krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, tim je ljudima trebalo objasniti da su nevini, da su osuđeni na smrt, da će umrijeti za tuđe dividende.“
MOMAK: „Što ste rekli? Nisam vas dobro razumio. Odlutao sam na trenutak u mislima. Gdje ste? Gdje ste?“
Sjenke je odjedanput nestalo, a momak je zbunjeno išće, a ja ga promatram kroz poluotvorene vjeđe i još pomislim:
„Ako niste spremni za pitanje 'U kojoj pozi?' – ne izgovarajte: 'Sanjala sam te'."


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

01

subota

veljača

2014

Poglavlje treće – dio drugi

Prisluškujem dosadna čavrljanja traju od početaka do beskraja. Jedan od onih dana kada vjerujem da je sve na svijetu već odavno ispričano i da nema novih rečenica. Divan dan i divno mjesto da se osjećam prazna i da se sporazumijevam zijevanjem. Ali ne. Škripe vrata opažanja. Kroz polu spuštene vjeđe promatram momka u pritvoru koji pripovijeda sa svojom sjenkom. Ponovo je ne uspijeva pronaći. Izgubili su se ne tako davno, u ovom životu, jedne jeseni. Ili je već bila zima? Ne pamtim. Pamet mi je odnijela bahatost. Ali tu ja nisam važna. I ne uznemiruje me to. Mene uznemiruje istrajnost u bilo čemu što je izgubilo smisao, a sve to samo zato jer smo nekada davno mi ljudi svoja srca bacili iza rešetaka – u tamnicu iza rebara. Kao zločinca. A ono kao svaki prijestupni, pravi izgrede i ne poštuje pravila. Jedno od pravila kaže da jedina prepreka da budemo besmrtni jeste vrijeme. Zato mi ljudi i ubijamo vrijeme, ubijamo da bi postali besmrtni. Zato se i pojavila ta neka priča o serijskom samoubojici. Čitav život je ubijao jednog po jednog sebe i ostavljao je krupne riječi kao zaštitni znak, kao svoj potpis. Radio je to u očaju. Očaj je neka vrsta sljepila u kojoj naziremo tračke svijetlosti u sjenci dobrote. Iskrenje dobrote u očaju.
Svi mi imamo iskru dobrote kao neku simpatičnu panda u sebi. Neke su rijetke, neki su zgodne, neke su ugrožene, a pojedine samo sišu bambus kao ona u meni dok momak i njegova sjenka nastavljaju opipavati kolaž života sačinjen od nebitnih stvari, nevažnih priča o neosnovanim događajima i sporednim ulogama bezličnih ljudi. Na kraju, kao konačnu sliku, subesjednici će dobiti beskrajnu samoću.
.Ali u ovom trenutku usamljenost još nije nastupila, još uvijek se moja dosada utišana prisluškivanjem razgovora momka i njegove sjenke u pritvoru nastavlja.
MOMAK: Zar još uvijek ne vidite baš ništa?
SJENKA: Savršeno ništa. To što vi momče smatrate opasnim i pogubnim za Domovinu to se ne događa. To je obična laž. Izmišljotina političara da skrenu pažnju sa svog obnašanja povjerenih im dužnosti upravljanja državom. To što se događa je zapravo niz malograđanskih dekoracija kojima se blagorodne duše zavaravaju, opijajući se lažima pred strahom od stvarnosti. Naša, to jest tvoja i moja stvarnost nije, nažalost, veselica nego sušica, pijanstvo, neimaština, a narod, naš narod, on je bijedan, ponižen, obespravljen i zatvaran kao štetočina i razbojnik.
MOMAK: Oprostite, ali mi smo uljuđeni i imamo tradiciju od stoljeća sedmog, a to je da nikada nismo bili svoj na svome i uvijek sluge strancima pa nam je pamćenje o našoj samosvojnosti slabokrvno. Ako smo štetočine nismo za to krivi jer mi ne nanosimo štetu nikome drugom jer nismo mi osvajači nego smo uvijek bili nečiji sužanj i sluge. Takva je naša sudbina. Tako živimo više od šesto godina. Nekoć smo mačem, a sada puškom u ruci, ratovali za tuđu korist i prolijevali krv za strane džepove. A opet, kroz čitavu našu povijest nama uvijek drugi ne dozvoljavaju pristojan život. Nas već šesto godina kolju u stilu izreke: Velike ribe jedu male ribe. A mi nismo male ribe. Mi ne želimo biti male ribe. Mi samo želimo slobodno živjeti u vlastitom zavičaju, a to je posve prirodno, zar ne?
SJENKA: Sve su to samo isprazni govori, momče moj, sve to nije tako. Sve su to uvjeravanja koja ne drže vodu, umišljanja po jednom te istom kalupu za čitav ovaj glupavi ljudski svijet rascjepkan državnim granicama ispod istog zvjezdanog neba. A bilo je već neizmjerno puno glupavih uobrazilja na ovom svijetu, ali nacionalne religije koje dijele čovječanstvo spadaju doista među najgluplje.
MLADIĆ: To nije glupost, to su činjenice. I mi se ne damo. Mi imamo pravo na život. Na ponos. Evo vidite konačno smo izborili svoju državu i sada valjda možemo u njoj urediti život kakav nama odgovara bez da bilo kome polažemo račun…
SJENKA: Molim vas, drago moje momče, da poslušate jednu drugu priču što vam je želim reći. Odnosi se na jedan posvema drugi svijet, ali, ako pažljivo poslušate i malo promislite i nije nimalo različit od onoga što se ovdje događalo. Čovjek bi jednostavno mogao gotovo koristeći imena ljudi ovih krajeva, u povijesti iz doba što je neposredno prethodilo današnjem, uz još neku manju izmjenu, mogao ispričati istinu o tome što se zapravo odigralo. Riječ će biti dakle o Salvadoru Allendeu. Bio je predstavnik novog soja latinoameričkog revolucionara – kao i Che Guevara bio je liječnik, ali je više podsjećao na akademika nego na romantičnog buntovnika. Poput Fidela Castroa govorio je vatreno, ali bio je tvrdokoran demokrat uvjeren da se socijalne promijene moraju ostvariti pomoću glasačkih kutija, a ne pomoću puščanih cijevi. Tako je i došao na vlast kada je njegova Stranka Narodnog jedinstva pobjedilac na čileanskim izborima 1970 s programom koji je obećavao državno preuzimanje velikih područja gospodarstva što su ih do tada nadzirale strane i domaće kompanije. Iako je izjavio da će dogovoriti pravične naknade kompanijama koje gube vlasništvo i ulaganja, američki vlasnici multinacionalnih kompanija strahovali su da politika Salvadora Alliendea predstavlja početak kretanja unutar Latinske Amerike gdje su imali 5 436 lokalnih podružnica. Zarade su bile basnoslovne. Spomenimo samo da je ulaganje od milijardu dolara u čileansku industriju bakra omogućio dobit od 7,2 milijarde. Zato i ne čudi da čim je Salvadore Alliende pobijedio, još i prije ustoličenja, korporacijska Amerika objavila rat njegovoj upravi. Osnovna i jedina zadaća bilo je natjerati ga da odustane od nacionalizacije „prijeteći mu gospodarstvenim slomom“.
Svoju prijetnju korporacije su ostvarivale na brojne načine: blokirali su američke državne zajmove Čileu i „potajno nagovorili velike američke privatne banke da urade isto, a zatim se u istoj namjeri udružili i sa neameričkim bankama; prekinuli su iskapanje rude u Čileu tijekom slijedećih pola godine koristeći rezerve, izazvali nestašicu američkog dolara u Čileu“… popis se nastavlja u beskraj.
Čim je Salvadore Allende preuzeo vlast, odmah su Sjedinjene Američke Države na državnoj razini pokušale izazvati njegov „pad u slijedećih šest mjeseci“ kako navodi senatsko izvješće objavljeno u lipnju 1973. No unatoč višegodišnjim bezočnim prljavim trikovima Salvadore Allende je i dalje obnašao vlast. Osam milijuna potajno uloženih dolara nije uspjelo poljuljati njegove temelje. Na slijedećim parlamentarnim izborima njegova stranka osvaja veću podršku od one kojom je došao na vlast 1970. U Čileu je rasla podrška socijalističkoj alternativi gospodarenja pa su protivnici takvog načina upravljanja državom postalo jasno da je za preuzimanje vlasti potreban puno žešći plan.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

31

petak

siječanj

2014

Poglavlje treće – dio prvi

Ja sam pametna osoba koja svako toliko doživi neugodan trenutak i na to zaboravi pa učini nešto glupo.
I onda opet doživim taj neugodan trenutak kada se u ozbiljnoj situaciji, zbog te bedastoće, smijem do suza, a čim suze kliznu niz obraz ograničeni ljudi me pitaju zbog čega plačem.
Pa eto plakala sam još od jeseni jer nisam jako društvena, a zatucani ljudi su mi jako dosadni. Oni su se onomad utaborili podno državnih ustanova čiji su nazivi napisani latiničnim i ćiriličnim slovima i prosvjedovali. Pokazali su svoje skockano crveno-srebreno rodoljublje i mahali crven-bijeli-plavi barjak u „neoskvrnavljenom zanosu i rodoljubnom taktu“ pjevajući domoljubne pjesme do duboko u noć. Žućkasti odsjaj ulične rasvjete treperio je po zgradi, večer je bila mila i topla i ja sam se vraćala kući slušajući odjeke glasova okupljenih bundžija koji je donosio lagan povjetarac. No već sam vam ispričala o tom slučaju kad sam držala čekić u ruci zbog čega me je uhitila policija pa ga sada ovdje neću ponavljati.
Kad sam ozbiljna uglavnom to uzmu kao šalu, a kad se šalim onda to što pričam uzmu za ozbiljno.
Zašto sad ponovno govorim o tome? To je tajna, a ja sam stvarno osoba od povjerenja koja dobro čuva tajne, jer pet minuta kasnije zaboravim to što mi je netko rekao zato što me nimalo ne zanima.
Pa kako sam onda ovo upamtila? Jer sam jedan od onih cura koji su uvijek gladne, ali kad mislim da nema ničeg što bih htjela jesti kažem da nema što za pojesti, ali pritom nisam tužna jer iako prvo želim obilno jesti kao drugo ne želim se udebljati. Ali sada je zima a ako jedete jako vruću hranu pogotovo na ulici kad je vrlo hladno počnete disati kao maloumni zmaj, napravite scenarije u glavi o stvarima koje su se dogodile i više se nikada neće ponoviti, ali učine vam se tako zgodni da se samo zadržati na njima zamišljajući o nekim gotovo nestvarnim događanjima od nekoć u koji ni sami ne možete povjerovati. To je raspoloženje u kojem vas svaka mala stvar naljuti. No neke razložne motivacija nema, motivacije za stjecanja poznanstva nema, motivacije za razgovor nema, motivacije za nešto učiniti nema, motivacije za disati nema, motivacije za život nema, motivacije za bilo što nema. I tako sam se prisjetila tog momka čije ime nisam saznala. Nije me zanimao ni njegov izgled ni dobi ni težina ni privlačnost ni visina ni seksualna orijentacija ni ime. Dokle god me ništa nije pitao i puštao me je na miru i ja se nisam htjela obazirati na nj. Da budem iskrena, ja se stvarno ne dam zajebavati. Svakodnevno gubim prijatelje. Ako se i sprijateljim s nekim odmah napravim od njega neprijatelja. Ali bez obzira na sve, ja ću uvijek biti takva. Moja dnevna rutina u tri točke glasi: prvo probudim se; drugo strašno se ljutim zbog toga i treće vratim se na spavanje. Zato i jesam, nakon što sam pozvala poznanika koji je pravnik po struci, legla na klupicu u ćeliji gdje su me pritvorili samu. Ležala sam odsutno, poluzatvorenih vjeđa, promatrala momka. Nije pogledao u mom pravcu, nije ustao i nije prišao rešetki da me pogleda i razgovara. Sjedio je na klupi pored zida sam u položaju mislioca i idiotski dotučeno slušao žamor uhićenih bundžija. To je poput slušanja glazbe. Kao glazbena tema koja se nazire neki pojedinci, uglavnom osamljeni govore istinu, a ostali su samo buka. Baš na ti je podsjećao taj momak dok je odsutno promatrao vlastitu Sjenku na podu koja se činila barem dvadeset godina starija i pametnija od njega. I on je s tom Sjenkom je vodio tihi razgovor u sebi, a ja, ne znam ni kako ni zašto, ali prisluškivala sam i sve to kao što jastuk upija snove pa ga, čim se probudite, priključite na računalo i gledati iznova sve to.
MOMAK: Još sam bio dijete kada mi je moja pokojna baba pričala kako je to bilo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a zatim i poslije drugog svjetskog rata kada su nahrupili u vlakovima bez voznog reda. A zatim još i sve ono iz Domovinskog rata: Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik pa i bezbroj drugih razaranja. Nikada nisam vjerovao da je moguće tako odvratno svojatati podneblje što ih gostoljubivo prihvati. I uz to besramno od domaćina zahtijevaju privilegije i prihvaćanje sveg znamenja rušilačkog pohoda kao da ga nije bilo. To je duboko barbarsko stanje! I ne mogu te rogobore drugačije doživjeti nego kao neprijateljstvo što se ne pokušava uklopiti u kulturu sredine gdje živi već nju želi podrediti i preobratiti u vlastitu, Najradije bih uzeo pušku u ruku nego da ih ovako bespomoćno gledam i samo gutam suze.
SJENKA: Vi ste dragi moj gospodine naivni domoljub. Ali morate se sažaliti na ove neprilagodljive i zagrižene jadnike koji vlastito potomstvo osuđuje da žive izolirano, u getu i neprihvaćanju suživota i kulture kao da su zatvoreni u logor. Kako možete biti okrutni i uperiti pušku u nevina bića koja sama sebe i svoje potomstvo zatvaraju?
MOMAK: Možda je istina da sam naivan, ali ja, evo, osjećam u sebi neki neshvatljivi poriv da obranim Domovinu od neprijatelja, od te poplave nametanja, svojatanja i bezobzirnog traženja privilegije među isto obespravljenim, izrabljivanim, nezaposlenim, ugnjetavanima… Ako su oni nevina manjina i mi smo jednako nevina većina koja teško živi! Oni odbijaju živjeti u našem zavičaju kao mi, a ne mi u njihovom kao oni! Trebali bi se prilagoditi i prihvatiti naš način života, a ne
SJENKA: Prije svega oni nisu nikakvi neprijatelji i rođeni su u istom zavičaju u kome su ti barbari kako ih nazivaš isti seljaci, prosjaci i robovi, jednako obespravljeni, ponižavani, zlostavljani, ugnjetavani, nezaposleni…! Neprijatelji, oni pravi neprijatelji, oni su nevidljivi i oni sigurno nisu među tim pukom! Oni se samo služe zahtjevima za privilegiju, ćirilične ploče i potpiruju nesporazum da zavade i lakše vladaju, da skrenu pažnju sa vlastitog otimanja i prisvajanja istog svima vama zavičaja. Ti prodavači magle za skupe novce mešetare i prodaje i rasprodaju zavičaj i Domovinu svih. Oni pravi neprijatelji čitavu tu krvavu zbrku mute iz pozadine. Od drugog nekog, kako ja to vidim i ne treba braniti postojbinu u ovom trenutku..
Uhvativši glavu među objema rukama momak naivno zavapi, pun blažene djetinje naivnosti koja silom pokušava uvjeriti starijeg iskusnog sugovornika da loše vidi i prosuđuje pa jekne...
MOMAK:.Zar ne vidite kako ti barbari žele podmuklo našu zemlju, naš narod, našu uljudbu poniziti, obezvrijediti, oklevetati, zgaziti? Zar ne vidite tu našu nesretnu Domovinu kako očajno vrišti? Zar ne vidite, zar ništa ne vidite?
SJENKA: Ne, ja ne vidim to što mi ti govoriš.
MOMAK: Zar ne vidite barbare kako razaraju naše svetinje? Oni žele staviti slova i znamenje pod kojim su razarali i sve opet uništiti tako da ne ostane kamen na kamenu.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

30

četvrtak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio četvrti

Ponekad je lakše živjeti u udobnosti vlastitih zabluda nego u skučenosti tuđih opažanja.
Pojam bajnog života bio je u nas uvijek usko povezan sa blještavilom holivudskih filmova i dokonog života. Još od pradavnih vremena odlazaka u pečalbu za koricom kruha svi oni koji su ostajali u svom zavičaju sanjali su da će naslijediti bogatog strica iz Amerike i tako će im sinuti sunce koje će ugrijati ozeble kosti kad im zima u starosti pokuca na vrata.
Uzdah ispušten u tuđa usta za vrijeme poljupca!
Američki san je doista stigla u našu domovinu jednog predvečerja, ali se nitko nije javio da je na kućnom pragu našao sunce.
U životu dođe vrijeme kad i ogledala izgube svoju privlačnost.
Bilo je sve tako jadno, tužno i ružno kad se je taj legendarni američki film počeo odigravati u jednom pograničnom gradiću na obali Dunava kome je Vukovar ime. Bio je to pravi košmar akcijskog horora u kom krv teče u potocima, a razaranje, nasilje i klanje su jedina zabava.
Nisam u međuvremenu dvije rečenice koje zapisujem, između života i smrti sam.
Na čelu četa bradatih demona u šubarama, u sivo-maslinastim odorama sa šajkačom ukrašenom crvenom zvijezdom jurišala je Jugoslavenska narodna armija s plavo-bijelo-crvenom trobojnicom, ali sa zvijezdom petokrakom prekrivenom crnom zakrpom što je prekrivala gotovo čitavu bijelu traku i na kojoj je bijelim vapnom na ćirilici bilo ispisano: »Ovo je Srbija«.
Prokleta sam zdravim razumom koji shvaća stvari same po sebi razumljive.
Bili su to unovačeni ratnici, propala vojska, psi rata unajmljeni bez vlastitog znanja i pristanka, potrošna roba ili kako se to već kaže u ratu: topovsko meso koji su u posve drugom uvjerenju prihvatili ulogu širenja pošasti rata kao da se radi o dobitku glavne uloge u filmu strave i užasa pa će sve završiti u sat i pol te će se zatim upaliti svijetla i svi će mirno poći kućama.
Prešutjet ću puno toga, jer ako izgovorim, postat će stvarno.
Ali istina je bila da nitko od njih nije ni pročitao scenarij, a kamo li upoznao scenariste i redatelje jer ili su bili nepismeni i nisu znali da tako nešto postoji ili im to i nije bilo važno obzirom da su se dobro zabavljali i očekivali svoj komadić slave i koristi pa kako su bili iskusni gledatelji u mnoštvu projekcija borbi u akcijama ratnih filmova i ti su pijani statisti u svom rušilačkom pohodu nemilice palili i uništavala u luđačkom zanosu.
Ja ne mogu odglumim ni osmijeh, a neko odglumi čitav svoj život.
Pod pritiskom korporacijskog interesa, u američko-britanskim vanjskopolitičkim orijentacijama ukorijenila se zamisao da se developmentalističke vlade uvuku u dvodijelno rasuđivanje Hladnog rata. „Ne dozvolite da vas prevare demokratskim tonovima,“ upozoravali su ti grabežljivci. „Nacionalizam Trećeg svijeta prvi je korak na putu prema potpunom komunizmu, što se treba sasjeći u korijenu.“ Rezultat je bio da je sredinom dvadesetog stoljeća CIA organizirala prva dva državna udara: u Iranu su uspješno zbacili s vlasti Mosshadegha i postavili okrutnog šaha, a zatim puč u Gvatemali.
Voli sebe, jer nitko drugi to neće.
Zatim je na red došao plan kako da Čile, koja je tada bila kolijevka državno-cenzurirane ekonomije, postane laboratorij za pokus uspostavljanja slobodnog tržišta u kom će Milton Friedman iskušati teorije što ih je izložio u svojoj knjizi »Kapitalizam i sloboda« da, unutar trodijelnog izraza: deregulacija, privatizacija i rezanje troškova, kao prvo, vlast ukloni sve zakone i propise koji ometaju gomilanje kapitala, drugo, moraju prodati sve vlasništvo od što ga korporacije mogu koristiti za ostvarivanje profita i treće mora oštro srezati potpomaganje javne potrošnje.
Sebičnost je kukavičluk, strah od tuđih potreba i želja, sebičnost na sve strane vidi horde jadnika, prosjaka, sirotinju, nevoljnike….
Iako se vješto prikriva jezikom znanosti ta se vizija podudara sa interesom multinacionalnih tvrtki po vlastitoj prirodi vječno gladnih golemih i novih tržišta. U prvoj fazi širenja glad je zadovoljio kolonijalizam – 'otkriće' novih područja i otimanje zemlje bez naknade, a zatim vađenje rudnog bogatstva bez ikakve naknade stanovništvu koje tamo živi. U ovom novom ratu protiv 'socijalne države' i 'snažne vlasti' opet se javljala mogućnost brzog bogaćenja. – samo ovog puta ne osvajanjem novog područja nego unutar uspostavljenih država kad one svoje javne službe i vlasništvo prodaju za daleko manje od njihove stvarne vrijednosti.
Obaveza izbija zrak iz pluća ljubavi.
Plan provođenja bio je jednostavan i nije skrivao namjeru – američka vlada platit će da se čileanski studenti školuju na Čikaškom sveučilištu kao najbjesomučniju »protukomunjarsko« nadleštvo.
Tako je ispaljen prvi hitac u ratu protiv developmentalizma objelodanio Čileancima da je američka vlada odlučila koje zamisli smiju, a koje ne smiju proučavati njihovi vlastiti studenti. Bilo je to besprizorno miješanje u pitanje slobodnog mišljenja pa je dekan Čileanskog sveučilišta, vodećeg u državi, odbio takvu suradnju. Izjavio je da će prihvatiti samo ako njegovo sveučilište može utjecati na to od koga će u SAD poučavati studente. Ali to što je on odbio prihvatilo je Čileansko katoličko sveučilište, daleko konzervativnija škola na kojoj je također bila katedra za gospodarstvo.
Neke stvari ne mogu zamisliti da radim sa nekim osobama, dok sa drugima nema ništa slađe od toga!
Od samog početka ratobornost nije prikrivana. – cilj 'Projekta Čile' bilo je stvaranje ideoloških ratnika koji će pobijediti u ratu različitih svjetonazora. Kroz projekt je do 1970. godine prošlo stotinjak čileanskih studenata. Stekli su visoke akademske naslove na račun američkih poreznih obveznika. 1965. godine program se proširio na studente iz cijele Latinske Amerike, što je stipendirala 'Zaklada Ford', a to dovodi da na Čikaško sveučilište, da unutar programa na dodiplomskim studijima bude otprilike trećina latinoameričkih studenata. Indoktrinacija je imala prvenstvo tako što je utemeljena posebna »Čileanska radionica« gdje su profesori Čikaškog sveučilišta izlagali svoje spoznaje pogrešaka u Južnoj Americi prožetoj ideologijom – i nudili znanstvene recepte za ozdravljenje.
Osjećaji se ili skrivaju ili priznaju. Samo je pitanje u kom slučaju ćeš ispasti budala?
Čvrsta mreža socijalne zaštite, zaštita nacionalne industrije, obrazovanje, trgovinske barijere, nadzor kretanja cijena – samo je dio hrpe nedostataka na koje je ukazivano. Uz to studente su podučavali da preziru pokušaje ublažavanja siromaštva te su oni svoje doktorske teze uglavnom posvetili seciranju 'svih gluposti latinoameričkog developmentalizma, da 'pljuju' po čileanskom zdravstvu i obrazovanju – tada najboljem na kontinentu – nazivajući ga „besmislenim pokušajem da se živi iznad vlastitog prosjeka nerazvijenosti“.
Blokirala bih ja tako neke svoje misli, al ta je mogućnost nemoguća.
Kad se prva skupina obrazovanih 'magistara gospodarstva Čikaške škole' vratilo u Čile bili su »veći 'fridmaniti' od Friedmana osobno«. Većina njih zaposlila se na katedri ekonomije pri Katoličkom sveučilištu i podučavalo isti program, istim priručnicima na engleskom, isto pravovjerno svojatanje 'čistih' i 'znanstvenih' spoznaja. Studenti koji su prošli program Čikaške škole u Chikagu ili njegovoj čileanskoj podružnici, poznati kao »los Chicago Boys« širili su diljem Latinske Amerike zamisli Miltona Friedmana u procesu koji je zastrašujući primjer prijenosa izravnog utjecaja iz jedne države unutar sfere druge sračunate da je podvrgne i u potpunosti slomi.
Jedino osjećaji sa kojima se ja poigravam su ova moja.
Kao oblik intelektualnog imperijalizma proces je bio neprikriven, ali ipak postojao je problem – nije bilo djelotvorno. Iako je kao 'temeljni cilj projekta' navedena obuka naraštaja studenata »mogućih intelektualnih vođa čileanske gospodarstvene politike« 'los Chicago Boysi' svoju državu nisu poveli – zapravo, ostali su u pozadini.
Ali nažalost postoje i slijepi kod očiju i glupi kod mozga.
Upravo u Čileu. – epicentru čikaškog pokusa. – poraz zamisli postao je očit. Država je skrenula ulijevo i tri najveće čileanske stranke zagovarale su nacionalizaciju najvećeg izvora prihoda. – rudnika bakra što su dotad nadzirali američki korporativni divovi. 'Projekt Čile' je, drugim riječima, postao skupo plaćena propast.
Oči vide što um želi
Ideološki ratnici 'los Chicago Boysi' podbacili su u misiji miroljubive bitke za provedbu svojih zamisli.
Kod blagovanja razbor je uvijek zakasnjeli gost. Svi se gosti prije njega posluže te često ni mrvicu da založi ne stiže.
Možda bi to završilo kao minorna povijesna fusnota da tih godina nije za američkog predsjednika izabran Richard Nixon koji je osmisli novu cjelovitu i učinkovitu vanjsku politiku i koji će čikaškim diplomcima i njihovim profesorima pružiti ono o čemu su dugo sanjali – priliku za dokazivanjem da je njihova mišljenje nešto više od puke teorije podrumskog laboratorija – mogućnost da u potpunosti preobraze Čilensku demokraciju.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

29

srijeda

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio treći

Nisam očekivala to da mi priđe starčić, dok sam čekala na pješačkom da se upali zeleno svijetlo da pređem ulicu, upita me zašto sam tužna i ponudi bombon.
Dogodila se katastrofa!
Skuhala sam ručak za danas i sutra… i pogađate: pojela sam ga čitavog danas, a bilo ga je za tri dana.
Domovinski rat je učinio da se dogodi otimačina, bogatstva se preliju u džepove pojedinaca, imutci iz domaćih sefova i trezora banaka odlepršaju poput ptica selica, a gospoda političari koji su pogodovali ova zbivanja na štetu onih koji su im povjerili upravljanje državom pozobali su do posljednje mrve ostatke preobrazbe i ostavili gladne i žedne bijedne i ponižene jadnike od kojih jednako žustro viču i traže od njih da se svega odreknu.
Nemojte zamjeriti ali sirovi fileki mirišu po stajskom gnojivu ako se taj vonj može mirisom nazvati.
Kiše. Magle. Pusta polja. Zarasle njive. Prazne staje, kokošinjci… Posječene voćke poslije kiše. Trgovine puni uvezene robe i lijepo upakiranog voća i povrća – sve to genetski modificirano smeće, nezdravo napuhano, sve bezukusno i bljutavo, sve zamamno kao jabuka koju vještica poklanja Snjegulici, a u svemu tome bahate se političari kao »veleizdajnici«, kao nadglednici roblja i kmetova – ponosni podanici i jataci pohlepnih otimača…
U povijesti će ostati zapisano da nikada nisu pronađeni Atlantida, sirene i moja desna čarapa.
San 'od stoljeća sedmog' probuđen u dvadeset i prvom vijeku kao ostvarenje noćne more u kojem je siloviti olujni vjetar razorio i opustošio postojbinu, a preostale i preživjele ostatke domoljuba tjera odlutaju u svijet kao skupina tužnih klaunova propalog cirkusa.
Svi vi s raznim teorijama zavjera Iluminatima, New World Order-ima, Vanzemaljcima itd. prestanite blebetati i nađite neki drugi posao.
'Čikaška škola' ne smatra marksizam svojim najljućim protivnikom. Istinski izvor nevolja skriva se u keynesijanskim zamislima 'Zapadnog svijeta' i takozvanim developmenalistima država, tada, 'Trećeg svijeta'. Te skupine nisu vjerovale u utopiju nego u miješano gospodarenje – u očima Čikaške škole odvratnu kašu kapitalizma u proizvodnji i raspodjeli proizvoda, – socijalizma u obrazovanju, državnog vlasništva u području vodoprivrede i ostalog javnog dobra te svih mogućih zakona stvorenih da obuzdaju pohlepu i zgrtanje kapitalističkog sustava.
Tko razumije, razumije, a tko ne shvaća, neće shvatiti niti uz najpodrobnije objašnjenje.
Baš kao što religije nevoljko prihvaćaju druga religiozna okupljanja i preziru zaklete ateiste, ali iz dna duše preziru obične vjernike koji pomirljivo dočekuju i sve različitosti, tako je i Čikaška škola objavila rat tim svaštarima koji usvajaju od svih načina gospodarenja smatrajući kako u svemu ima ponečeg poželjnog i ispravnog.
Nitko ne prosuđuje oštrije od neobrazovane osobe. Ona ne poznaje i ne priznaje nikakve razloge niti proturazloge te je uvjerena da je uvijek u pravu.
Da bi proizvode učinili pristupačnijima, političari su zamrzavali cijene; da bi smanjili izrabljivanje radnika postavili su granicu najmanje plaće; da bi osigurali pravo svih na obrazovanje školstvo su zadržali u državnim rukama, a mada su takve mjere pomagale ljudima, Friedmanovi učenici nisu bili uvjereni u to, – to su dokazivali na svojim modelima – smatrali su da politika nanosi neopisivu štetu ravnoteži tržišta kao i sposobnosti djelovanju zakona ponude i potražnje.
U zemlji bez puteva teško je odabrati pravi put.
Nakon Drugog svjetskog rata zapadne silo prihvatile su načelo da tržišno gospodarstvo treba jamčiti količinu temeljnog dostojanstva dovoljnu da razočarani građani ne traže utjehu u njima privlačnoj tvrdokornoj ideologiji poput fašističke ili komunističke. To je i dovelo do stvaranja društvenih odnosa koje danas povezujemo s minulim danima 'uljuđenog kapitalizma' – socijalna i radnička prava kakva su bila u državama takozvanog 'Zapada'.
Još uvijek mi je stalo do nečega – dakle postojim.
A slično, iako nešto oštrije pojavilo se u zemljama u razvoju, u zemljama Trećeg svijeta ili nesvrstanih, – kojima je pripadala i sada već raspala Jugoslavija, – a takva su se uređenja nazivali 'developmentalizam' ili 'nacionalizam trećeg svijeta'.
Sa kapom na glavi često pogrešno čujem neke riječi koje mi zvuče jako smiješno i onda me oni koji mi nešto kažu čudno gledaju kad se smijem do suza.
Developmentalistički gospodarstvenici su tvrdili da će njihove države probiti začarani krug siromaštva ako provedu na unutra okrenutu strategiju industrijalizacije pa umjesto da se oslanjaju na izvoz sirovina zagovaraju oblikovanje gotovih proizvoda za tržište u svojoj zemlji te čak i nacionalizaciju nafte, rude i ključnih industrijskih grana tako da bi dobar dio zarade omogućavao državno poticane razvojne procese.
Stvorite svijet samo za sebe. Okružite se dragim ljudima, bojama, zvukovima i bavite se onime što vam hrani dušu.
Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća i developmentalisti i keynesijanci i socijaldemokrati u bogatim državama mogu se hvaliti nizom uspjeha što je ujedno značilo crne dane za učenja Čikaškog sveučilišta. Glavešinama multinacionalnih korporacija koji su se borili s neprijateljski nastrojenim svijetom u razvoju, kao i brojnim zahtjevima sindikata kod kuće, te godine procvata predstavljale su burna vremena.
Neki ljudi prođu kroz naš život i u kraćem vremenskom roku nego što smo se nadali nauče nas onom što nikad ne bi znali da su ostali.
Gospodarstvo se razvijalo brzo, stvaralo se golemo bogatstvo, ali su vlasnici i dioničari bili prisiljeni najveći dio tog blaga preraspodijeliti u korporacijska davanja i radničke plaće. Doduše, svima je išlo dobro, ali kada bi se vratili na pravila prije New Deala, onom broju od osamdeset pet ljudi koji posjeduju vlasništvo od dvije trećine vrijednosti kojima raspolaže čovječanstvo bi išlo neizmjerno bolje.
Toliko država propade, tolike vrste izumrle, a oni uvijek, kako je to moguće, opstaju.
Povratak tvrdokornog kapitalizma u novonastalom ozračju nije se moglo rješavati burzovnim mešetarenjem i izazivanjem neke Velike krize. Takav križarski pohod mogla je povesti samo Čikaška škola.
Priroda je jedina knjiga koja na svakom listu koji okreneš nudi neizmjerno puno sadržaja.
I tako se u sve upleo Milton Friedman, sjajan matematičar, iskusan u raspravama, sposoban iznositi argumente tvrdokornog kapitalizma na način da djeluju znanstveno i dobronamjerno. Možda ih se i može smatrati pogrešnima, ali prizvuk njegovog izlaganja svakako ima aureolu znanstvene nepristranosti.
Svijet neće uništiti oni koji čine zlo, nego oni koji ih gledaju i ništa ne poduzimaju da ih spriječe.
Golema prednost promicanja korporacijskog svjetonazora kroz znanstvene ili tobože znanstvene ustanove ne samo što je Čikaško sveučilište doslovno zatrpalo novcem nego je u kratkom roku pomoglo stvoriti svjetsku umreženost desno orijentiranih trustova mozgova koji će postati vojnici za preobrazbu svijeta po načelu tvrdokornog kapitalizma, a što se upravo dogodilo u našoj stvarnosti.


28

utorak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio drugi

1. srpnja 2013. došlo je do značajnih promjena. Od tada više ne prihvaćamo tuđe mišljenje nego se rukovodimo isključivo za vlastitim EU promišljanjima.
Tako je izgledao taj život skrojen po školskim metodama u povijesnom 'prijelaznom periodu' u novu državu pod nekim specifičnim okolnostima 'državotvornog htijenja' koje ni u jednom povijesnom periodu nisu bile tako osobito izražene da ne bi bile 'prijelazne'.
Građane 28. članice EU je prevela žedne preko vode, a zatim im nakon 1. srpnja 2013. naplaćuje svaku čašu vode.
Što da rade oni koji sve pokušavaju zlorabiti da se bezočni domognu bezobrazno velikog bogatstva kad je pohlepa genetski upisana u njihovoj prirodi?
Ni nakon 1. srpnja 2013. najnovije poskupljenje građani 28. članice EU nisu osjećali. Ni otad nisu imali čime platiti jer su već postali nezaposleni.
Ono što se dogodilo u pretvorbi vlasništva još tijekom Domovinskog rata i kljucanje mrvica preostalih nakon toga nije premijera u svjetskim zbivanjima. Nije se dogodilo prvi put da se otimačina ozakonjuje, da političari svoje biračko tijelo predaju na milost i nemilost osornim protivnicima i to da polože oružje pred nasilnim i zločinu sklonim neprijateljima.
Ovisno koja im polovica mozga nedostaje oni koji se bave politikom se dijele na lijeve i desne, a ako nemaju obje tada su biračko tijelo što bira političare za vlast.
Kada su širom otvorena vrata potrošačkog društva sa slobodnim tržištem i slobodnim izrabljivanjem svi zakoni o radničkim pravima po kojima sva ova naša bijeda i sirotinja ima čast da ostane bez posla u interesu snalažljivih otimača onog što im niti pripada niti bi na pošten način mogli steći.
I 28. članica ima konja za trku sa standardima kakvi prevladavaju u EU mada su njeni građani prinuđeni da ga pojedu.
Poštenje je svetinja koja obvezuje ponižene i ugnjetavane, ali lakome nikako.
Imam osjećaj da je 28. članica EU Divlji zapad. Jeftino su prodali svoju kožu i još k tome dali samo za 1. kunu (uz troškova sanacije) banke.
Kao i sve samodopadne i nepomirljive vjere, gospodarstvo po načelima Čikaškog sveučilišta svojim istinskim zagovornicima predstavlja zatvorenu petlju.
EU je toliko uredilo život građana 28. članice da oni više uopće neće morati voditi brigu o tome kako i da li će uopće moći živjeti. Neće. Morat će se iseliti.
Početna premisa glasi da je slobodno tržište savršen sustav u kom pojedinci, poticani vlastitom požudom ostvaruju dobrobit za sve. Iz toga nedvojbeno proizlazi da ako unutar slobodnog tržišta nešto nije u redu – visoka inflacija ili nagli porast nezaposlenosti – uzrok tome je jer tržište nije posve slobodno.
Politika EU ni u 28. članici neće dozvoliti da radi što tko hoće ili kom padne napamet nego samo ako postoje uvjeti za organizirani zločin preuzimanja ili preotimanja javnog dobra.
Prosuđuju da zacijelo postoji kakvo miješanje pa stoga valja strože primijeniti načela neuplitanja političara koji dopuštaju da u sustav prodre prevelika količina novca umjesto da tržištu dozvole da uhvati samo po sebi ravnotežu, baš kao prirodna koja se uređuje sama po sebi uspostavlja ravnotežu za opstojnost različitih vrsta tako i tržište prepušteno samom sebi stvara točan broj proizvoda po točnim cijenama koje proizvode radnici koji primaju savršeno poštene dohotke kojima mogu kupiti proizvode – rajski vrt minimalne nezaposlenosti, bezgraničnog stvaralaštva i nulte inflacije s božanskim dobročiniteljima koji koristoljubivo zgrću i zaradu trpaju u vlastiti džep.
Veliki doprinos Demokraciji 28. članice EU je u istrjebljenju srednjeg društvenog sloja izravnim spajanjem podzemlja s vrhom vladajuće elite.
Opjevano slobodno tržište, sagledan kao 'žrvanj s zupčanicima od rubina' ili umjetničko djelo toliko privlačno da ih svaki čovjek samo poželjeti može.
Najveći trošak države što nije otplata kredita nego naknada plaćena EU za intelektualno pravo na državnu proizvodnju nezaposlenih.
Veliki dio svoje privlačnosti učenje Čikaške škole duguje da nastaje u vrijeme kada su drastično ljevičarske zamisli o radničkoj moći sve više jačale i izazivale, pružale mogućnost onoj drugoj krajnosti da brani vlasnički interes jednako oštro natopljen vlastitim savršenim postavkama.
Dosad u EU nije zabilježeno da je izumro neki narod. Prihvaćamo li izazov? Hoćemo li mi biti prvi?
Slušati Miltona Friedmana kako ih iznosi, – a njegove zamisli nisu ni zagovarale ni odobravale pravo izrabljivanja i rada za niske nadnice – u potrazi za najčistijim oblikom 'participacijske demokracije', (budući da na slobodnom tržištu 'svaki pojedinac može glasovati za omiljenu boju kravate') tamo gdje su ljevičari obečavali oslobađanja radnika od vlasnika, građana od diktatura, a država od kolonijalizma, Milton Friedman je obećao 'individualnu slobodu', – zamisao koja pojedince uzdiže iznad bilo kakvog zajedništva i omogućava iskazivanja osobnosti putem potrošačkog izbora.
Otkad nam je 1. srpnja 2013. EU. mahnula repom od sreće što joj se priključila 28. članica i mi se na njenom repu pomičemo lijevo-desno.
„Osobito nas je ushitila činjenica,“ prisjeća se jedan od njegovih studenata, „da se radilo o istim značajkama koje su marksizam činile privlačnim mladima: jednostavnost sljubljena s očitom logičnom cjelovitošću; poezija spojena s britkošću.“
Vrlo uspješna politika kojom smo zaslužili članstvo u EU ukinula je radna mjesta i proizvodnju pa više nitko ne pravi gubitke.
I tako su dvije krajnosti svaka zagovarale vlastitu utopiju: marksizam radničku, a Čikaška škola poduzetničku – i obje tvrdile da ako bude po njihovom u svijetu ljudi će zavladati savršenstvo i ravnoteža.
I tako se razvedena hrvatska obala 1. srpnja 2013. ponovno udala za EU.
A pitanje je, kao i uvijek opet glasilo: Kako iz postojećeg stanja, kako iz stvarnosti stići u tu zemlju čudesa?



27

ponedjeljak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio prvi

Je li i vi kao ja, ako padne snijeg, idete mimo utabanog puta da napravite otisak cipele tamo gdje nitko ne prolazi?
I eto, što je bilo u glavama toj gospodi koji su zakulisnim radnjama provodili to da raskuže Balkan od zamisli samoupravnog socijalizma? Nije prošlo ni pet godina nakon tog »veličanstvenog križarskog rata«, a ta su gospoda strgala odjeću uspostavljenog svjetonazora, popljuvali je i pretvorili u dronjak jednako ono dobro kao i ono loše: nedostatke i nedorečenosti kojih uvijek ima.
Danas se jako malo ljudi može nazvati čovjekom. Većina laže, krade, milja, rade te budalom iza leđa…
Ti isti političari unovačeni da raskuže prostor od takozvane jugonostalgije za suživotom vjera, naroda, običaja, svega različitog osim jedne jedine politike kojoj su još jučer oduševljeno klicali oni koji su se prisegli na veleizdajničku borbu protiv mišljenja promijenjenog u dvadeset i četiri sata skroz suprotno svim načelima u koja su se do jučer zaklinjali. I nikome nije palo napamet da unaprijede stari način neke vrste krnje demokracije.
Ne živimo svi u istom vremenu.
Trebalo ju je razbiti i zamijeniti novom pa su se ti isti političari od nekada po bijelom danu, naočigled svojih suvremenika, presvukli u kostime različitih stranaka što zastupaju posve oprečna stajališta, a uz jasnu nakanu da izbrišu sa lica zemlje staru uspomenu kada su svi zajedno bili okupljeni u istoj partiji.
Kad sam ja u pitanju, oni koji me upoznaju uvijek se uplaše da ću podići zidove jer znaju da ih ja neću srušiti nikada. A ipak sami dodaju cigle.
Opisane su borbe u kojima su ratovale države jedna protiv drugih pokoravajući i robeći, ali takav turobno raspršivanje političara okupljenih u jedinstvenu partiju u tisuću malih stranaka kao da je kristalna vaza tresnula na pod i rasula se u tisuću krhotina – taj slučaj još čeka svog komediografa.
Kafić na kafić, sve puno, a nitko ne proizvodi.
Ni to nije bila posljednja razbijanje kristalne vaze koja je sudbina dosudila borcima za 'velike korjenite promijene'. Onima koji su se protivili i koji se nisu priklonili takvom načinu razmišljanja, – onim različitog, drugačijeg mišljenja svukli su do gola i izbacili ih na ulicu, istjerali iz arene demokratski slobodnog zastupanja različitih mišljenja.
Čovjek se ne ljuti na osobu koju ne voli nego koja mu nešto znači.
I ti su se pustolovi i tvrdokorni junaci koji su imali velike privilegije u prethodnom jednoumlju, njima je bilo suđeno da se odreknu povlastica i padnu na dno života među veleizdajnike. Ništa strašnije za te smutljivce nego biti žigosani kao politički nepodobni, »veleizdajnike« slobode čovjeka i nitko im ne vjeruje na poštenu riječ ni na prisegu.
I ne samo da su ti nekoć slavni borci za slobodu i jednaka ljudska prava odjednom postali »veleizdajnici«, nego oni načelni borci za ljudska prava i slobodu osuđivali su ih, pljuvali, olajavali, kinjili, valjali u blato i zalijevali katranom i kitili perjem poput najgorih zločinaca.
Volim i one koji me mrze jer oni barem misle na mene.
Bila je to preobrazba jednako kao kad od negativa na filmu odjednom postane izvanredno vjerodostojan snimak.
Što se mene tiče ja nisam sposobna ni da nađem drugu čarapu, a kamoli srodnu dušu.
Malo je akademskih krugova toliko prožeto mitologijom kao što je katedra gospodarstva Čikaškog sveučilišta – ne samo kao gola izobrazba nego i 'škola promišljanja'. Skupina znanstvenika čije su zamisli oprečne dotadašnjem poimanju države.
Grabež u nefunkcionalnoj državi proizvodi samo bijes i nemoć.
Jednako kao i psihijatarski odjel Ewena Camerona na McGillu tijekom istog tog razdoblja tako je i katedra gospodarstva Čikaškog sveučilišta potpuno opčinjena upuštena u korjenitu promjenu unutar poziva.
Iako je Milton Friedman imao brojne mentore i kolege koji su jednako bili odani stvaranju ognjem i mačem, upravo je njegova silovitost učenju davala poseban pečat.
Kada stignete do toga da vas usrećuje tuđa sreća i uspjeh, e, tada ste postali čovjek.
„Uvijek bi me pitali,“ prisjeća se jedan od njegovih učenika „zašto si toliko uzbuđen? Imaš li sastanak s nekom divnom ženom? A ja bi odgovorio: Ne, idem na predavanje iz ekonomije. Biti Miltonov student bilo je očaravajuće…“
U ritmu aritmije.
Friedmanovo jednako kao i Cameronovo učenje počivalo je na snu o povratku u prvobitno stanje – dok je Camerun maštao o vraćanju ljudske svijesti u nedirnuto stanje, Friedman je tražio povratak u stanje čistog kapitalizma, očišćenog od svih smetnji: vladinih propisa, trgovinskih barijera i ukorijenjenih interesa, a oruđe mu je bila politika u izazivanju kriza i ratova.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

26

nedjelja

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio osmi

Sad' nam je daleko gore, nego kad nam je bilo loše. Ako me razumijete?
Današnju strku u međuljudskim odnosima treba promatrati kao događanje Sudnjeg dana i ne treba se ničemu čuditi. Zamislite najznamenitije krvnike ovog svijeta koji jednim jedinim hladnokrvnim potpisom šalju u smrt beskrajne kolone ljudi da jednog dana sjednu na pločnik pored svog šešira moleći milostinju.
Uopće ne pišem o politici. Pišem o seksu. O tome kako nas ovi na vlasti jebu, tko kako stigne.
Zamislimo samo moćnike svjetskih velesila – koji ni prstom neće mrdnuti dok divlji narodi istrebljuju jedni druge i čak bez imalo stida isporuče stotinu i pedeset tisuća žena, djece i staraca kao što je to nizozemski bataljun učinio u Srebrenici kad je odbio pružiti zaštitu bespomoćnim stanovnicima u svom taboru odakle ih je istjerao u zagrljaj dušmana – kako žedni i gladni prose u mimohodu nedužnih žrtava čiju smrt nisu spriječili.
O ljude se opečeš ako im vjeruješ.
Ali te osobe, koje nisu žalile stotine i stotine tisuća ljudi na svim kontinentima jednako kao ni vlastitih sunarodnjaka, nakon svog mandata uživat će blagodati mirovine i sjediti u nekoj kavani gdje obavezno čitaju novine i pije jutarnju crnu kavu pa, ako im se nekim slučajem malo zadrhte ruke te proliju nekoliko kapi na tanjurić ispod šalice, u strahu da ne bi propalo nekoliko kapljica vodnjikave tečnosti, brižno i oprezno, kap po kap, vratit će izliveno natrag u šalicu… ako im nekim slučajem zadrhte ruke ili se zbog neke nesmotrenosti izlije…
U laži je mali svijet.
Da li je postojalo na svijetu nešto niže, prljavije, ušljivije, bezdušnije, nedostojnije naziva uglednog plemenitog velikana nego što su to zamisli velmoža svjetskih velesila kad se radi u pogledu pojma čovječnosti? To je za tu gospodu razborite uglednike državna tajna o suradnji sa plaćenim ubojicama družbe 'Psi rata', krivokletnicima, potajnim zavjerenicima… to je za njih bagra jedna balkanska koja razara sela i gradove vlastite otadžbine i koju treba u interesu napretka i uljuđenog svijeta pustiti da se pokolju, poubijaju i rastjeraju, a preostale zgaziti kao stjenice. A evo što su namjeravali učiniti sa ponosnim domoljubima koji su se u Domovinskom ratu digli pod stijegom braniti vlastiti zavičaj: – htjeli su raskužiti prostor zapadno od Drine do granice EU od sjećanja, polomiti kralježnicu i smrviti uspomene da postoji i da su oni nekad prije živjeli u ne baš netrpeljivom suživotu s ostalim sustavima svjetonazora, uvjerenja i vjera, – gdje je ipak bilo moguće imati i nešto drugačiji pogled ako se nisi petljao u politiku da su radnici ostvarili pravo na samoupravljanje u tvornicama gdje su bili zaposleni, – a sustav nije prezirao raznolikost i zahtijevao slobodne ruke u primjeni tog svog 'savršenog sustava' iskorjenjujući sve drugačije oblike življenja.
Od modnih detalja, izdvajam entuzijazam besparice.
Samo što je sa suvremenim 'križarskim pohodom' slobodnog svjetskog tržišta? Državni udari, ratovi, pokolji s ciljem ustoličenja i održavanja režima naklonjenih korporacijama. Jedino taj pohod koji upravo traje promidžba ne proziva pravim imenom: zločin kapitalizma. Vlastitu bešćutnost pripisuju kao pretjerivanje odveć revnih diktatora, kao uzavrele bojišnice nekadašnjih prostora svojih protivnika iz Hladnog rata, a sada mjestu gdje vode Rat protiv terora… i tako sustavno uklanjaju najžešće protivnike korporacijskog gospodarstvenog modela opravdavajući se da to dio prljavog rata protiv komunizma ili terorista – a nikada nipošto ne priznaju da je riječ o provedbi samo i isključivo čistog neobuzdanog izrabljivanja, prisvajanja i zgrtanja pohlepnih sa slobodnim tržištem bez granica.
Ovo me vrijeme podsjeća na plaću koja je nekoć bila redovita.
Kapitalisti katastrofe dijele istu tu netrpeljivost prema bilo kakvom drugačijem ustrojstvu, isključivost i nesposobnost razlučivanja između razaranja i stvaranja, između ranjavanja i liječenja. Vatreni pristaše teorije spasiteljske moći šoka – arhitekti korporacijske kolonizacije svijeta – zamišljaju da će korištenje nasilja biti toliko zaprepašćujuće, toliko sveobuhvatno da će države ili regije, prostor na kome se provodi prijeći u stanje slično hibernaciji, najsličnije opisanom stanju u priručniku za torturu.
Glavno političko oruđe je APP. 'Ako prođe, prođe' pa smo zajebali narod, a ako ne prođe,tko jebe narod. Ionako kratko pamti.
Na prvoj stranici priručnika stoji da je njegova svrha opisati isljedničke metode temeljene na 'dugotrajnim istraživanjima, a među kojima su i znanstveni pokusi provedeni od specijalista na bliskim im subjektima'.
Priručnik otvara novo doba pomnog i podmuklog mučenja. – gotovo srednjovjekovne inkvizicije.
Stara vremena su nam uvijek dobra samo zato što nadolaze samo još lošija.
U stanovitom obliku predgovora navodi: „Obavještajna služba koja je sposobna svoje probleme rješavati izravnom primjenom suvremenih spoznaja nalazi se u golemoj prednosti pred službom koja svoje skrovite zadatke obavlja na način osamnaestog stoljeća… nije moguće sprovesti iole značajniju raspravu o ispitivanju, a da se ne spomenu psihološka istraživanja provedena tijekom posljednjih desetak godina.“
Nakon toga slijede kratki napuci o tome kako se razara osobnost.
U sadašnjosti bi većinu psihičkih poremećaja trebalo podijeliti u dvije grupe: nejebica i besparica.
U priručniku se nalazi i poveće poglavlje u kom se spominju 'brojni pokusi na sveučilištu McGill'. U njemu se objašnjava kako izgraditi izolacijsku komoru za čime slijedi primjedba da se 'uskraćivanjem podražaja potiče napredak odvajanjem svijesti podvrgnute osobe od dodira s vanjskim svijetom što za ishod ima okretanje svijesti samoj sebi. Pritom, proračunata količina podražaja tijekom ispitivanja navodi podvrgnutu osobu da istražitelja doživi kao očinsku figuru.
Idealni se podsmjehuju drugačijima. Idealni? Da, idealni idioti.
Kao što se događa s pojedincem identično je djelovanje i na sredinu ili državu koja se napada i provodi niz šokova – gospodarstvenih – i njima na 'obrisanoj ploči', nakon ratnog razaranja, stvori 'uzor-demokraciju slobodnog tržišta'.
Gluhi i slijepi za različitosti. Zbog ograničenosti.
Samo što u stvarnosti nisu doprli do prazne ploče spremne za upis novog… – zatekli su razvaline i utučene ali gnjevne ljude koji su se opirali pa su ih zasipali novim šokovima…


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se