četvrtak, 14.06.2007.
CVIJET
Svitanje svako je bilo simbol imena tvog,
dani su bili znaci sto slao mi je Bog
Da doci ces,
da cekati te trebam,
napominjali su me znaci Boziji
da svoju nadu nikada ne predam.
Noci su bile staze koje su me vodile
Do tebe, na put od snova do zvijezda
Do prostranog nebeskog svoda.
Ali trebale su proci i godine hoda,
i koraka teskih stazom od noci.
Godine su nizale svoju nisku,
a u srcu je stajao spomenik i trag sudbine
koji je sapatom zborio da ces doci.
Tu si, ljubavi,
znam da ovaj osjecaj je svet,
bas kao sto jutrom sunce se radja
u nama se rodio novi svijet.
Otvorio si moje latice,
ja pretvorih se u cvijet
koji cvate zbog osmijeha tvog,
zbog ljubavi tvoje
zbog pogleda njeznog i
njeznih rijeci sto se roje.
Dusa se otvorila,
sunce je obasjalo moje staze do tebe
pripadam ti, ljubavi moja,
srcem, dusom i tijelom
dajem tebi
svaki dio sebe...
(Nisu moje riječi, ali lijepe su...za tebe...)
- 08:28 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
LJUBAV.....miracul
Osjećaj koji nas ushićuje,
osjećaj koji nas mijenja,
emocionalni tobogan,
spušta nas na dno,
ali i tjera da se iznova penjemo,
penjemo, idemo dalje i dalje....
Pogled
Pogledaj kroz prozor.
Sa puste ulice gledaju te odnekud moje oči.
Blago. Kao da se uče nježnosti.
Oslušni tišinu.
Čućeš moj šapat.
Tih.
Pretih.
Kao da se riječi uče govoriti tebi.
"Rasli smo
na obalama neshvaćenih života
skriveni
svako u svojoj čežnji
u nečemu
što je oduvijek bilo jedno
Sanjali smo
na jastucima drugačijih boja
vjerujući
da ćemo se sresti
u snu
što je oduvijek bio isti"
ONA SANJA
Nije sigurna gde se izgubio.
Sada ga čeka.
Ponekad se trgne i pita samu sebe,
da li ga je ikada imala.
Poklonio joj je samo tupu
zvonjavu koraka koji se vrate i
kao kandže pokušavaju sve vreme da poderu realnost.
Ona ga uporno traži u obliku Zvezde
koja će obasjati njenu budućnost.
Kada je tužna sarkastično se smeje,
besno trči po lavirintu svojih misli
i na kraju pada i tu ostaje da spava.
Ona sanja, po navici, da pregazi vreme.
Ona se nada.
Ona se nada.
Ona se iskreno nada da će ona ista, tupa
zvonjava koraka najaviti njegov dolazak.
Ona želi.
Ona želi.
Ona iskreno želi da vidi njegov izraz lica, iznanađen,
baš onako kao kada se dete susreće sa igračkom koju
je odavno izgubilo.
Ona voli.
Ona voli.
Ona iskreno voli sve sto podeseća na njega,
njegov glas… Čuje ga, ne, ne sanja, ona ga čuje.
Kaže joj: ,,Probudi se, probudi se, spavalice, zakasnićemo. Zašto me tako bledo gledaš? Nešto si ružno sanjala?”
Ona se plaši.
Ona se plaši.
Ona se na tren uplašila da ga je izgubila,
na tren je samo zaboravila da ono što se
iskreno voli nikada se ne može izgubiti,
ni posedovati. Može se samo nositi
unutra, u kutiji svojih osećanja, skrivati
i braniti ga od mržnje.
