warm milk & laxatives

do you know the distance between a and b?

između dva zadnja posta, jedna je mjerna jedinica vremena, dva mjeseca i tri dana,
dva precizna reza,
kirurški precizna,
između njih kratki linearni siže kontinuirane degradacije.
još nekad sanjam (noćas), ali sve od te priče naovamo je samo pustinjica, nikog više ne zanima što se dogodilo s antijunakom i antijunakinjom.
(periodički susreti na pankmitinzima pred greyom, u dvorištu čvare, iskalkulirano zaobilaženje, par ovećih nelagodnjaka na istom stejdžu, uz divovske napore da se kablovi i mikrofoni uvijek dodaju nekom drugom, nekom trećem, nekoj tampon zoni u kojoj možemo mirne duše izmantrati da se uopće ni nismo znali.)
to tell you do truth, zaista me opteretilo to iskustvo, ne zbog bazičnog gubitka romanse, nego zbog manjka međuljudskosti na razini na kojoj se inače nepogrešivo zadržavam, solidno procjenjujem ljude i ljestvica je u konstantnoj progresiji, rispekt je minimum, a ljubav nekad frca i navire kroz sve propusne površine, i onda takav šok krive procjene, mraka, ignoriranja i zatvaranja. to je ta čizma koja me pregazila, jebeš sve druge fiksacije.
od ta dva posta do danas vrijeme se kotrlja, kao i uvijek,
nakrcano masnim vrtlozima i erupcijicama, srcima sunca, polaganim mrtvilima, najsnajnijim inteligencijama i povremenim tupilima
od ta dva posta vrijeme je otišlo svojim tokom, kao i uvijek,
a ja ništa nisam zapisala,
ali
to me iskustvo bez puno batrganja poguralo i malo više odgojilo kao čovjeka koji može reći svoju pravdu i preživjeti (slušati pesmu, slušati oluju)
*
u međuvremenu je puno tog, ovako uobičajeno, drugačije, možda osmosatno radno vrijeme, možda umor, a možda lakoća u izborima, društva, koncerata, fokusa,
i najviše riječi, čak i dok blago pognute glave prolazim kroz procese i promišljanja na vrhu planine, u pustom hostelu i uz gust raspored, nježno satkan od odgovornosti i integriteta.
u ključnim trenucima vrlo lako i vrlo precizno artikuliram te neke over the edge stvari / zato se ljudi dosta brzo zakače, opuste, smijemo se jedni drugima i okice svijetle,
moraš nečim zalijevati te ruže koje rastu u tim sad već pušačkim plućima
čisto malo potpore u ovim danima kad sve izgleda predapokaliptično (toplo je, vjetrovito i oblačno i svi su malo dezintegrirani)
jer mi ujutro sitni kamenčići ispadaju iz usta
jer mi tijelo nekad zaspe samo od sebe prije nego su i bogovi rekli laku noć
jer mi u sobi odzvanja i gubim vid uz lošu rasvjetu
jer ne znam hoću li biti na razini dok se
sve polako mijenja i sabire i protiče
a kao da je tako jednostavno sve sunovratiti u zaborav

Komentari - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se