warm milk & laxatives

loše

ne znam kako,
čime,
da ti nacrtam putanje razilaženja
/transverzale, linije koje se nikada ne moraju ukrštati, linije bega/
ni odakle da krenem, ni koliko prostornih dimenzija mi treba za ilustraciju, da te ne gušim i ne izbezumim a da ipak sve bude plastično jasno i fer
kako da nacrtam te amorfne osjećaje zbog kojih sam mjesecima tobom tek blago izmještena – ništa više ni manje, ništa surovije ni nježnije
to što nekad ne mogu izdržati močvarni šank i hardkor ljubav makar je istovremeno natopljen medvjeđom pripitom nježnošću tebe i mog krda jer ja sam ispod odjeće još jednim slojem zavijena u crninu da se zaštitim od starih neprijatelja koji me proganjaju u snovima
to što na kraju dana, od njih petnaest barem četrnaest (taj jedan je naša isprepletenost od koje ostatak vremena zazirem) instinktivno moram biti samija od najsamijeg, to nije odluka, to nije želja, to je samo instinkt
to što ne znam kuda s tvojim podrhtavanjem i grčenjem koje furaš pod miškom cijelog proljeća i manje ili više hrabro se suočavaš, ekspresno odrastaš, odvažno svako malo i iznova otvaraš karte i puštaš krv, vraćaš pribranost,
dok ne postaneš opet jureća vrtoglava mladost i zanos koje kao da gledam samo izdaleka (iako se redovno stišćemo i smijemo kao da postoji neka normalna perspektivna stvarnost – a nije samo apsurdna igra energičnog klinca i rezignirane vještice), kroz masnjikavu debelu leću koju prije spavanja pospremam u pokrpljeni džep prije nego dementno slegnem ramenima i prekrijem se neopranim prekrivačima za gušenje dana,
stvar u konačnici, nije nigdje tu gdje ju pokušavam locirati dok crtkaram objašnjenje tebi,
nego je, banalno i surovo,
koncentrirana u onih nepredvidivih par sekundi tjeskobe u kojima se prvi put stvori napuklina – furball beznađa u grlu (želiš li to nježnije i zabavnije čuti)
onaj tren kad prvi put zavirim u nju, dopustim dementoru samo dvije sekunde moje slabosti, gubljenja kontrole, razumiješ, to je trenutak u kojem se ispod male napukline razotkrije do tad skriveni ponor,
svijet u kojem su dileme oko razlike u godinama, u količini i vrsti energije i prioriteta, u tvojoj slaboj kosici, geek izgledu i mišićima i mojoj čupavoj mračnoj umornoj nevoljkosti i fabričkim greškama, pitanja koncepta veza i odnosa i sve što mi je prolazilo kroz glavu od jutra do sutra - samo licemjerni površni first world problems jer se suština ionako odjednom samo
razvali, raspolovi, počne naglo propadanje koje se mjeri milisekundama i sve je gotovo, sve je nepovratno raspuknuto i nesastavljivo,
večer postane atipično duga i jedino se da pregurati ispod radne lampe i riječima, otrovnim nemilosrdnim patetičnim riječima u ovom postu kojima betoniram ruke u složeni izviđački čvor, a noge pospremam u deku i odričem se,
i toga da izgradim malu maketu kojom ću ti objasniti sve potankosti,
i ideje da naša isprepletenost jednom može biti razmršena u bilo kakvom smjeru osim
suprotnom
/jesi skužio gore onu ubačenu lajnu, malo teorije da satru poeziju jer nemojmo nikada misliti da poezija može živjeti od ljubavi ili smrti
- transverzale, linije koje se nikada ne moraju ukrštati, linije bega
jesi čuo?/


Komentari - Isprintaj - #
do you know the distance between a and b?

između dva zadnja posta, jedna je mjerna jedinica vremena, dva mjeseca i tri dana,
dva precizna reza,
kirurški precizna,
između njih kratki linearni siže kontinuirane degradacije.
još nekad sanjam (noćas), ali sve od te priče naovamo je samo pustinjica, nikog više ne zanima što se dogodilo s antijunakom i antijunakinjom.
(periodički susreti na pankmitinzima pred greyom, u dvorištu čvare, iskalkulirano zaobilaženje, par ovećih nelagodnjaka na istom stejdžu, uz divovske napore da se kablovi i mikrofoni uvijek dodaju nekom drugom, nekom trećem, nekoj tampon zoni u kojoj možemo mirne duše izmantrati da se uopće ni nismo znali.)
to tell you do truth, zaista me opteretilo to iskustvo, ne zbog bazičnog gubitka romanse, nego zbog manjka međuljudskosti na razini na kojoj se inače nepogrešivo zadržavam, solidno procjenjujem ljude i ljestvica je u konstantnoj progresiji, rispekt je minimum, a ljubav nekad frca i navire kroz sve propusne površine, i onda takav šok krive procjene, mraka, ignoriranja i zatvaranja. to je ta čizma koja me pregazila, jebeš sve druge fiksacije.
od ta dva posta do danas vrijeme se kotrlja, kao i uvijek,
nakrcano masnim vrtlozima i erupcijicama, srcima sunca, polaganim mrtvilima, najsnajnijim inteligencijama i povremenim tupilima
od ta dva posta vrijeme je otišlo svojim tokom, kao i uvijek,
a ja ništa nisam zapisala,
ali
to me iskustvo bez puno batrganja poguralo i malo više odgojilo kao čovjeka koji može reći svoju pravdu i preživjeti (slušati pesmu, slušati oluju)
*
u međuvremenu je puno tog, ovako uobičajeno, drugačije, možda osmosatno radno vrijeme, možda umor, a možda lakoća u izborima, društva, koncerata, fokusa,
i najviše riječi, čak i dok blago pognute glave prolazim kroz procese i promišljanja na vrhu planine, u pustom hostelu i uz gust raspored, nježno satkan od odgovornosti i integriteta.
u ključnim trenucima vrlo lako i vrlo precizno artikuliram te neke over the edge stvari / zato se ljudi dosta brzo zakače, opuste, smijemo se jedni drugima i okice svijetle,
moraš nečim zalijevati te ruže koje rastu u tim sad već pušačkim plućima
čisto malo potpore u ovim danima kad sve izgleda predapokaliptično (toplo je, vjetrovito i oblačno i svi su malo dezintegrirani)
jer mi ujutro sitni kamenčići ispadaju iz usta
jer mi tijelo nekad zaspe samo od sebe prije nego su i bogovi rekli laku noć
jer mi u sobi odzvanja i gubim vid uz lošu rasvjetu
jer ne znam hoću li biti na razini dok se
sve polako mijenja i sabire i protiče
a kao da je tako jednostavno sve sunovratiti u zaborav

Komentari - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se