if you're searching for a silent sky, you won't find it here

[flag 0] nekako sam se nasla pred policom u sobi (metallica je svirala u pozadini makar to nema bas nikakve veze s bilo cim osim da je glazbena pozadina opcenito najcesce prisutna cijelo vrijeme i ima se naviku pretvoriti u [flag 1] flash-back triggere (sto zna biti prilicno smijesno za objasniti koji put, pjesma totalno nevezana uz dogadjaj ali se slucajno nasla tamo, ili gadno - ako se uz sjecanje povuce i emotivna komponenta koja je bila prisutna at the time.. makar, vrijeme nekako otupi ostrinu osjecaje pa nisu onoliko jaki.. but the memory remains (i volim sto je tako usprkos svemu)) [goto flag 1 pa se vrati ovamo] ili, kao u ovom slucaju, soundtrack - and the phantom of the opera is here, inside my mind) [goto flag 0 pa.. you know the drill] i bez nekog velikog razmisljanja the box mi se nasla u rukama (ok, trebalo je maknuti hrpu starih drva znanja, cosmopolitena (iz mladjih dana, what the hell was i thinking) i neke dvije biljeznice sa poljepljenim slikama zivotinja s nje bez da se knjige (desetak poprilicno teskih enciklopedija) koje je ta hrpa drzala uspravno sruse meni na glavu ili da mi nesto padne iz ruku i tresne na pod (vjerojatnije, na moje prste)) - uspjelo je, bez zrtava.

the box btw nije nista fancy kao sto to mozda izgleda - samo kutija od cipela.. cizmi zapravo ako se dobro sjecam, al nebitno.. don't judge a book by it's cover.. or in this case, a box by it's.. what ever. rekoh gore da sam ju cupala s dna hrpe (to je mjesto gdi se najcesce nalazi stvar koja mi treba.. sto klimavija hrpa, to veca sansa za to) bez previse razmisljanja - mozda je cudno spominjati da uopce _razmisljam_ o uzimanju kutije s police, kao, it's a _box_, what's the big deal.. ali, the box nije obicna kutija, makar nije previse fancy.. a muzika ne mora biti jedini flash-back trigger (jesam li spomenula koliko me zapravo strah tih stvari.. tj onog sto mogu izazvati.. pa, je.. poprilicno.). s obzirom na sadrzaj kutije, pomislih da bi bilo pametno prije odgovoriti na "are you sure" pitanje nego ju otvoriti, ali vec sam ju zapravo imala u rukama pa je to bilo kao hop i skoci.. ili skoci i hop, nikako da zapamtim redoslijed :grin: mitologija je lijepo rekla - nedaj zeni kutiju ako je u njoj nesto sto ne zelis da izadje van. [omanje skretanje s teme ili osvrt na the island] - nedaj zeni ni kreditnu karticu :evil:

uglavnom, the box.. prije nesto godina javila se potreba neke stvari potrpati nekuda jer sam ih zeljela well spremiti, sacuvati, da budu na sigurnom a opet da se ne spoticem svaki put po njima kad u ladici trazim spice za tehnicku i nije mi do walking down the memory lane.. stvari kao (tipicno teenagerski, al sta sad) stare karte za kino gdi iza pise, s obzirom da nase kino nije imalo naslov filma, datum i te stvari ko sto cinestar ima, (tipicno control freakovski, al sta sad) naslov filma, datum i ljudi s kojima sam to gledala, razglednice iz doba kad se to jos slalo koje su bile slane bas samo meni a ne cijeloj familiji (frendica nije znala koja mi je adresa pa je razglednicu poslala na skolu pa me tajnica trazila da mi ju da.. poprilicno zabavno :) ), vec skroz zaboravljen so called dnevnik maturalca u puli u sedmom osnovne (natjerala sam se ne zgrabiti upaljac i zapaliti te papire na licu mjesta makar nije bilo nimalo lako - procitala sam pola recenice i pocrvenila ko (ljuti) kechup od udara krvi u glavu i onog glasica koji doslovno umire od smijeha, rotfl ali doslovno, zbog djetinjastosti napisanog - ako netko pita, to nije moj rukopis a kamo li misli u glavi.. good god, sto sam bila blesava :grin: :blush: .. samo da spomenem, nisam pisala dnevnik ko klinka, blog je kasnije upao u igru.. zapravo, jesam, nekih par dana.. pa je to zavrsilo u smecu nekolko godina kasnije jer je bilo do bola djetinjasto i smijesno kad sam isla citati i natjeralo mi krv u glavu od onog "jeez, ne mogu vjerovati da je to moje" osjecaja pa sam bila crvena ko paprika.. plus, seka je bila dovoljno velika da pocne kopati po sobi, a meni stvarno nije bilo do toga da me pocne ucjenjivati time pa da moram raditi krevete svaki dan il tako nesto :grin: hmm.. mozda je vrijeme da _ja_ prekopam po sobi, danas me skoro zadavila kad sam se nagnula vidjeti nesto na stolu a ona taman bila na chatu s nekim.. :evil..ish:.. zapravo, pametnije je prekopati mrezu i naci blog, ipak su sad moderna vremena ;) ).. iznenadilo me poprilicno da su rodjendanski brzojavi jos uvijek svirali, ali me nije iznenadilo da na slici na planinarskoj iskaznici izgledam kao da cu ubiti nekog i da nisam spavala tjedan dana nego to da je ta iskaznica tamo (zaboravih gdje je..).. naslo se i hrpa naljepnica, neiskoristenih tetovaza, izrezak iz novina gdje su se spominjali natjecatelji na zupanijskom iz engleskog i gdi su mi, gle cuda, krivo napisali prezime, hrpa papira s prepisanim citatima iz knjiga koji su mi se dopali, druga hrpa papira s lyricsima koje sam pisala onim jednim svojim fontom, najcesce pod satom povijesti :grin: - krivo sam pisala rijec afraid, ups.. onda iz miron na tragu svetoga grala viegenereova sifra.. nije da sam onda znala da se to tak zove al je svejedno bilo way cool.. pa slika zmajica (koju nisam ja crtala) - weee, zmajici, i lavica (koju sam precrtala s pidjame).. uz sve to, there were letters..

cestitke za rodjendane, izmedju ostalih.. od tatinog ujaka koji se ubio, a koji mi je bio stvarno dragi.. od frendice za koju sam nedavno shvatila da mi to vise nije, jer smo se obje previse promijenile i premalo trudile i toliko udaljile da nije toliko ni boljelo koliko mi je postalo lakse da se to rijesilo.. od frendice s kojom sam istovremeno plakala i umirala od smijeha na maturalcu i nedavno pocela malo vise pricati nakon prilicno duge stanke..

pisma od frendice iz osnovne s kojom sam bila prilicno bliska i koja se vratila u bosnu u sedmom razredu - nakon duge stanke presle smo na mailove, ali i to je polako zamrlo.. ona dva pisma o kojima sam vec pisala u postu o tome od kud mi nick..

pisma od ach, za rodjendane i ono priznanje koje si mi napisala kad su mi dosli rezultati za FCE, sjecas se? :) nasmijala sam se sad kad sam to ponovno citala, s onim warm osjecajem unutra..

pisma od s. za rodjendne, i cestitke koje je sama napravila - i citati ih ponovno bilo je kao njezan dodir onda kaj je uzasno potreban, utjeha kad ni ne znas da je to ono sto ti treba i sreca kad u onome sto je pisano mozes naci nesto sto se dogadja sada, a sto je onda bilo.. well, nemoguce je najbolja rijec..

i cudan je osjecaj vracati te stvari natrag u kutiju.. i smjesiti se jer ih imas u rukama, i jer ti odzvanjaju u glavi rijeci koje imaju moc podsjetiti na stvarnost emocija koje se nekako uspiju pogubiti u svakodnevici, a ne bi trebale.. i te rijeci su kao zagrljaji, tople i stabilne.. i povlace smirujuc osjecaj toliko ocajnicki potrebne sigurnosti koju skoro pa da mozes osjetiti kao da su ti ljudi fizicki pokraj tebe.. i vracam kutiju na policu (uz peripetije ko na pocetku jer ju treba staviti na dno hrpe - i to je proslo bez zrtava) do neke druge prilike

--

podsjetilo me sve to skupa na moju skoro pa opsesivnu potrebu da zapisujem stvari koje se dogadjaju i koje su mi bitne - jer ne vjerujem toliko u sebe da bih vjerovala uspomenama u glavi i da se nesto dogodilo tako kao sto je zapamceno i ako sam jako lose mogu se cak uvjeriti da sam ja krivo shvatila ili osjetila ili zapamtila.. ili bilo sto.. ali ako je zapisano, bez obzira na to sto ne postoji dobar nacin za rijecima opisati dosta toga (papir, post ili hrpa skoro pa besmislenih recenica bez glave i repa u nekom formatu - i mobitel zna sasvim dobro posluziti), stvari su drugacije. rekla bih stvarnije makar je to krivo i vjerojatno nefer prema drugima, jer, pa naravno da su stvarne, mislim, sto bi drugo bile ako su se dogodile.. ali tako _ostaju_ stvarne za mene i teze je onom negativnom dijelu u meni ubaciti sumnju o tome sto je bilo i da sam zapravo krivo shvatila stvari i prilagodila ih onome sto zelim da jesu.. i znam se prisiliti, onda kad postane lose, da ponavljam recenice i rekonstruiram stvari u glavi i natjeram se sjetiti svega - mjesta, vremena, dodira, boje, okusa, mirisa, osjecaja, svjetla, misli, pjesme koja je svirala.. ne znam zasto je potrebno rijeci, misli, dogadjaje pretvoriti u nesto kao sto je linija na papiru ili ekranu, nesto sto mogu vidjeti, potvrdu da je stvarno bilo, da se dogodilo - ali je potrebno. ocajnicki. koliko god besmisleno u tom formatu izgledalo. ili smijesno. ili glupo. i uvijek nedovoljno dobro, jer nisam toliko dobra s rijecima. mozda cak nitko nije. ali mi treba da su tu, kakve god bile. crno na bijelom (ili ovisno o settingu) da je _nekako_, kao suprotnost tome kako sam navikla da stvari idu, onda sve bilo (ne)stvarno stvarno


And if I had one wish fulfilled tonight
I'd wish for the Sun to never rise..


---