if you're searching for a silent sky, you won't find it here

noc je uvijek mijenjala stvari - pretvorila ih u mogucnost umjesto teoretskog postojanja na razini nedodirljivog - i stitila od nezeljenih i preteskih pogleda - ljudska znatizelja ili samo dodir slucajno skrenute zjenice znaju biti toliko prokleto teski koji put.. izlozenost, makar postojala samo kao osjecaj u mojoj glavi, nije nesto s cime se znam nositi kako treba - i grad u mraku istockanom svjetlima - staticnim umjesto razlivenih crvenih rijeka prometa - mozda je nepomicnost ono sto daje osjecaj zamrznutog vremena i distance od svega.. so i can breathe.. makar, vjerojatnije je (i bitnije) da se radi o ljudima

people always leave - nesto sto je postalo zapravo ocekivanje gradjeno na iskustvu - i pokusavam misliti da sam sretala krive ljude umjesto da tezinu raspadanja tumacim kao rezultat gresaka u meni - davala sam premalo, trazila sam previse, nisam bila dovoljno dobra.. not good enough - (uzaludno) pokusavanje svakodnevnog ignoriranja te pomisli u glavi i svjesno prisiljavanje da tudje postupke automatski (i razmazeno djetinjasto) ne objasnjavam time nego ih shvatim kao ono sto stvarno jesu

potreba za stavljanjem labela na kutije i razvrstavanjem dogadjaja, ljudi i emocija - informacije, kontrola ili oboje (ili samo novootkrivena zelja za karijerom u arhiviranju) ali nema toga s cim se ne mogu nositi ako znam sto je to i u koju kutiju spada - koliko god neprecizno ona bila oznacena - ali ne znam zivjeti s danas na sutra i ne imati (cak i lazan) osjecaj da znam na cemu sam u tom necem - bez obzira da li mogu nesto uciniti ili da li sam ja ikakav faktor u tome - ali potreban je osjecaj prepoznavanja mjesta na kojem stojim cak i ako je potpuno nepoznato, neprozivljeno ili ako ne znam kuda dalje - ono sto ne mogu podnijeti je nedefiniranost i lebdjenje u magli i dezorijentiranost - emotivna ili fizicka - i makar mi se ne mora svidjati stanje stvari zelim da imaju ime - mozda se radi o onom da poznavanje stvari umanjuje strah od nje - i ne zelim da me se stiti i odlucuje moja uloga u necem iza mojih ledja (ah, koliko god ja radila istu stvar toliko puta.. damn those double standards) pa makar to bilo samo pravo na informaciju sto se dogadja - koliko god potreban bio osjecaj sigurnosti negdje, s nekim, i zasticenosti i imanja moje dobrobiti na pameti, ne zelim, i ne trebam, buffer zonu i filtere u obliku ljudi da me guraju iza sebe i ublazuju udarce - ne zelim razblazenu verziju davanu na kapaljku i osjecaj da me se smatra djetetom koje treba stititi od stvarnog stanja stvari koje mu se mozda nece svidjeti - nebitno, zelim znati na cemu sam i da informacije budu sto je moguce vise up to date - ionako sam vecinu vremena preosjetljiva na ljude i prepodlozna (nesvjesnom) reagiranju na njihovo emotivno stanje - a bez da je receno sto se dogadja moj mentalni sklop nadje nacin da samu sebe drzim odgovornom za tudje lose raspolozenje (lol, umisljenost) u projekciji nesigurnosti i nevoljenosti same sebe na drugu stranu i najcesce zavrsim u komi bez da znam konkretno zasto - izjave tipa: 'razmisljam, daj mi vremena' su u redu. 'ne mozes nista napraviti pa cemu te opterecivati' nisu.

usprkos svim slomovima i nevjerovanju u sebe nikad se nisam smatrala slabom ili zeljela nekog da rjesava stvari koje bih ja trebala rijesiti - a pogotovo nisam zeljela da me se drzi u mraku oko toga sto se dogadja - gore je saznati naknadno i onda se ubijati u pojam s razmisljanjem da nisam dovoljno dobro gledala, da sam trebala vidjeti da nesto ne valja, da sam trebala napraviti nesto - radije znam da se nesto dogadja koliko god ne mogla uciniti nista oko toga. ono sto je zeznuto kod toga je koliko pritisnuti nekog za kog mislis da ga nesto muci da prica, a kad ga ostaviti na miru - ne mogu se dogovoriti sama sa sobom oko toga sto bi trebalo napraviti kad se radi o meni, a kamo li znati za druge. prilicno frustrirajuce. toliko puta kad bih trebala pricati ne mogu naci rijeci.. jednostavno ne mogu. i kad bi smotana recenica pomogla, ne mogu je izgovoriti. bar ne vecinu vremena. a reci da nesto trebam.. nejde. cak ni onda kad se uspijem prisiliti da na sekundu povjerujem da smijem zeljeti.. nesto.. za sebe i radi sebe. indoktrinacija nevrijednosti, nevaljanosti, beskorisnosti, uzaludnosti pokusavanja, zauzimanja prostora, ne imanja prava na ljubav, iskrenost, sigurnost, pogreske, osjecaj da je nesto napravljeno dobro.. oduzimanje shvacanja da se u svakoj situaciji ne mora dati sve od sebe i da je u redu ne napraviti ono sto treba kad jednostavno iz nekog razloga ne mozes.. izvanjsko oblikovanje vlastitog identiteta trganjem onog sto jest i pritisak da mora biti ono sto oni zele da bude, gusenje u opravdavanju i pokusajima zauzimanja za sebe koja uvijek uspiju biti pretvorena u negativne emocije usmjerene prema sebi - jer sam godinama ucila raditi bas to ne poznavajuci alternativu i ne prepoznajuci da se zapravo radi o pritisku sredine u koju ne pripadas da te pretvori u svoj dio - da, radilo se o nekakvom osjecaju da stvari ne bi trebale biti takve i da se osjecas kao gost u vlastitom domu i da gledas stvari drugacijim ocima ali je to bilo preslabo da razbije uvjeravanja, i vlastita i s vanjske strane, da se to i to jednostavno tako radi koliko god ja osjecala nekakvu distancu i faznu pomaknutost koja te pretvara u promatraca koji oponasa pokrete sudionika koreografije koju bi trebao znati ali mu oni ne padaju prirodno i uvijek je tu trapavosti i nespretnosti i pokusaja pobune koji su najcesce zavrsili s emocijama negativno okrenutih prema samoj sebi jer jedino sto mozes misliti je da je sav taj osjecaj nepripadanja i razlicitosti i neprihvacanja negativan i nesto za sto sam sama kriva i sto bih trebala izbaciti iz glave. ponekad pozelim da sam ranije shvatila da je u redu osjecati se drugacije i ne imati potrebu za prilagodjavanjem umjesto da sam to smatrala svojim greskama. ponekad, ali zapravo, nista ne bih mijenjala - mozda su se stvari trebale posloziti tako kako su sada poslozene da bih stvarno shvatila o cemu se radi umjesto da to ostane na razini teorije. the damage is done, ali zbog toga sam to sto jesam. i koliko god se vecinu vremena utapala u vlastitoj dubini, ne bih zapravo zeljela da je nema. smijesno, nije li?

lesson of the day je nauciti pustiti ljude da posloze rastepene komadice umjesto da to radim sama - gledanjem stvari preblizu gubis dobar dio slike, a stvarno sam prilicno kratkovidna pa se radi o 'gledanju jako blizu' - ili barem, pustiti ih da pomognu jer ko dobar mali control freak ne mogu ostati sa strane i pustiti druge da obave posao. besides, volim se osjecati korisno makar, sad kad gledam (al necu to priznati na glas, necu necu), radim vise stete nego koristi kad krenem prckati po kockicama.. i ruku na srce, jos je tu poprilicna kolicina straha zbog koje panicno grabim tudje ruke prije nego sto me dotaknu - makar su zeljele samo zagrliti, iskustvo je pokret protumacilo kao moguci udarac - a tih je itekako bilo. konflikt mentalno i emotivno, jer boli ovo sada poistovjetiti s onim sto je bilo, kad nije isto, al ne mozes ne vuci paralele. besides, sporo rjesavanje stvari nikad nije bio moj nacin kako se nesto obavljalo - zato ne volim sporu voznju, pletenje, heklanje i zasto su mi slike spackane (nije mi se dalo cekati da se dio osusi) - a promjena mindseta i razbijanje krivih fiksacija, slika i emocija krivo usmjerenih je proces koji traje. i makar nitko ne ocekuje brza rjesenja (osim mene koji put, sto je vjerojatno dio problema) frustrira me klimavost svakodnevice i vracanje na staro - taman kad mi opuste stisak oko nazubljene ograde koja mi dere kožu s dlanova trenutak neopreza u kojem se dogodi nesto i panicna reakcija je zgrabiti ono poznato zaboravljajuci da se bas od toga zelim maknuti - razocarana samom sobom jer ispadne da im je sav trud i ulozene emocije bio uzaludan.. a stvari su se ipak toliko promijenile

Sometimes you can't make it on your own.. a meni je toliko neobicno osloniti se na nekog, jedino o cemu mogu misliti je da sam preteska, da je to previse, i ne mogu se opustiti uopce i maknem se sto prije mogu.. sto pozalim skoro pa simultano al se onda vratim na onaj dio kad ne znam reci da bih se vratila.. presmotano.. djetinjasto..
Sometimes you can't make it on your own.. ono sto pokusavam prihvatiti je da se ne radi o tome da ne mogu nego da ne moram

--