if you're searching for a silent sky, you won't find it here
27.11.2007., utorak
do you see the light ahead?
 prekrsila sam obecanje - nakon godinu i pol, novi oziljak preko starih - repriza mindseta koji treba fizicku potvrdu emotivnih rana - a bilo je lose kao onda, i onih dana prije trebao mi je svaki atom snage da umjesto da udahnem ne pocnem vristati i/ili plakati - i zrak je bio pretezak na mahove i pregust i preotrovan i njezni dodiri su paklenski boljeli i svjetlo je bilo tesko i boljelo i boje su boljele i prazan prostor je bio prepun i tolko tezak.. ni noc nije bila kao sto treba biti i cak je i glazba zvucala drugacije, praznije, kao da ju je tuga u meni iscrpljivala ili kao da je pucala pod pritiskom kojeg sam ja osjecala razbijajuci se od klaustrofobicno uskih zidova oko mene (i bas je osjecaj klaustrofobije ono kako bih opisala sto se dogadjalo) - i sve tople emocije samo su u kontrastu naglasavale koliko je lose jer su pokusavale zagrijati tamu u meni a meni je izgledalo kao da su izgarale u prazno jer se nisam usudila pruziti ruku da moj ledeni dodir ne bude ono sto ih unisti - to jednostavno ne bih mogla podnijeti kad je i sama pomisao divljacki boljela, vise od icega do sad - ono uzasavajuce je bilo to da sam znala da je moja nepomicnost ili uzmicanje moglo imati isti efekt a svejedno sam to napravila uz ocajnicku nadu da ce to sprijeciti da i one popucaju zbog toga sto se to dogadjalo meni - i nisam mogla prestati plakati i nisam se mogla prestati tresti dok me ona grlila i govorila da je tu ucim pricati.. ucim ostaviti drugima odluku oko toga sto je najbolje za njih a ima veze sa mnom umjesto da ih pokusavam maknuti od sebe kad sam lose misleci kako cu ih tako najmanje povrijediti.. ucim da ima ljudi koji zele biti blizu i ucim vjerovati da vide u meni nesto sto sama trenutno ne mogu.. i mozda najteze od svega, ucim (jer drugacije izgleda ne ide) da sam vrijedna toga da me se voli.. -- |