if you're searching for a silent sky, you won't find it here

noc neuobicajeno nemirna i isprekidana cestim budjenjima u trzajima iz kaoticnih snova koji iscrpljuju - nekako, u zadnje vrijeme ne sjecam se samih snova but the feeling remains - i koji puta pozelim da je obrnuto
ili barem da nisam na njih toliko osjetljiva

and dreams like ravens return

osjecam umor, emotivni, cak i prije nego sto otvorim oci skiljeci na mutnoj jutarnjoj svjetlosti s prozora i pruzam ruku prema mobitelu da provjerim koliko je sati - great, 7.20 - kasnim preko dobrih pola sata i ne sjecam se da sam uopce iskljucila alarm, a morala sam, jer ga je nemoguce prespavati i mozda bi bilo najbolje da ostanem u krevetu ali predavanja, danas su i nadoknade umorna, toliko umorna i ovo danas je zapravo jedino zanimljivo od cijelog tjedna ne zelim biti svjesna, jednostavno zelim nesvjesticu bez snova, black-out svijesti gdje necu osjecati, misliti, _postojati_ mozda ce joj trebati mp3 -

izlazem tijelo hladnom zraku i oblacim dolcevitu
i osjecam da ce mi danas trebati velika kolicina crne boje

hvatam se za slamke pretvarajuci boju u imaginarnu zastitu - i nije bitno sto znam da je imaginarna - ista stvar je s kosom koju _ne mogu_ nositi svezanu i rukama koje krizam ispred sebe i zasto ne mogu lezati na ledjima nego sklupcana na boku - imaginarna izlozenost je trenutno nesto sto ne mogu podnijeti i zapravo jedva skupim snage za neki jadni nelogicni pokusaj objasnjavanja o cem se radi

nekako uspijevam doci na fax na vrijeme - na mp3ju postavljenom na repeat one je evanescence - my last breath - nesto sto toliko dugo nisam slusala da sam zaboravila koliko je pjesma dobra

Can you feel me in your arms
Holding my last breath..

i zaboravljam koliko sam osjetljiva na glazbu osjecajuci goosebumpse kod refrena - hm, a jucer sam pjevusila letece medvjedice

biljeznica i tehnicka na klupi (onoj uskoj kod koje nemam mjesta za noge) i pogled na sat
i onda se sve srusilo
u lavini emotivne klaustrofobije i osjecaja drobljenja pod pritiskom i shvacanja da samo sto ne pocnem plakati jer vristati ne mogu jer zapravo ne mogu disati taj vruci rastegnuti zrak jer ne mogu biti ovdje ne mogu disati ne mogu ne cuti pucanje uzrokovano tezinom svega na meni i ne mogu disati jer me trese panika od gusenja i nema veze sto se zidovi ne pomicu zapravo jer osjecam kako se suzavaju oko mene i ne mogu disati ne mogu preko vristanja panike u zilama i ocajnicke potrebe za bijegom zrakom prostorom bez zidova koji se ruse na mene ne mogu biti ovdje ne mogu
i samo sam rekla nesto kao "ja ovo stvarno ne mogu" i potrpala stvari natrag u torbu i izjurila s faxa

i zapravo ne znam o cem se radi - uzroke i posljedice i sve drugo upleteno vec predugo ne uspijevam odvojiti i pune su mi ruke zapetljanih niti koje izgleda ne mogu rasplesti a neke cvorice ne mogu odrezati jer mi niti trebaju koliko god spetljane bile - status quo i vrtenje u krugovima - nekad sam vjerovala da ako promijenis krug (tj ako se stvari toliko drasticno promijene da od rezultantnog udara stvarno zavrsis izbacen iz tog kruga i nadjes se negdje drugdje) i problemi ce na neki nacin biti promijenjeni - ne ocekujem da nestanu ali je poprilicno razocaravajuce (razocaranje usmjereno prema sebi) shvatiti da se problemi uopce nisu promijenili koliko god sve ostalo bilo stvarno drugacije i koliko god drugacije se ja osjecala - the more things change the more they stay the same princip

no, uglavnom, fax - ne znam u cem je stvar - potpun gubitak interesa, nedostatak volje i opcenita tupost koja je jedino sto je novo - do sad sam se uspijevala prisiliti pratiti vecinu stvari i ako sam bila na predavanju (a bila sam stvarno na vecini) sve je bilo zapisano i nisam uopce ni razmisljala jel mi to zanimljivo gradivo il ne (i dobro da nisam, jer ne bi bila tu gdi sam sad) al u zadnje vrijeme.. shutdown sistema bez ikakvih problema i dva sata pozadinskog suma iz kojeg se eventualno pokoja rijec svakih desetak minuta probije do svijesti - rijec bez konteksta i pravog smisla i koju je poprilicno lako ignorirati - zapisivanje diktiranih recenica automatski i uz blank na malo prije zapisanu rijec koje zapravo ni nisam svjesna - o pocetku recenice da ni ne pricam - beskorisno trosenje vremena koje fizicki iscrpljuje i emotivno prazni - ili postoji opcenit leak na emotivnoj bateriji, ne znam, samo se svakog dana s faxa vracam doslovno isprebijana dosadom i nedostatkom smisla u vecini stvari - nisam nikada bila nesto preludo odusevljena faxom makar nisam uopce imala neku alternativu na umu niti sam je zeljela, ali ovo sad je letargija i nezainteresiranost i zapravo gubitak vremena - nemam volje raditi bilo sta, niti me to zabrinjava makar bi vjerojatno trebalo - ali jednostavno, vise mi nije uopce stalo - ne znam, mozda se radi o zasicenju i konstantnom pritisku unatrag dvije godine od kojeg se jednostavno otupi - i stvari su mi se polako pocele doslovno gaditi

ima neka pjesma od sonate arctice, ide otprilike ovak:

Always trying to make things right
Sometimes problems just multiply

i makar ju znam odavno, tek sad mi je pocela zapravo imati smisla - jedini rezultat konstantnog upornog pokusavanja donosenja pravih odluka oko faxa cijelo vrijeme bilo je kao zongliranje necim jako jako lomljivim i to uz stajanje na jednoj nozi na haubi auta koji vozi off-road nekih 200 km/h - i jos je trebalo pjevati born to be wild iz svega glasa.. i sam spomenula da je padala kisa? no, padala je
mislim, zapita se covjek nakon nekog vremena koja je svrha svega toga, i onda kad jos ne vidi neki super odgovor, poprilicno se ubije u pojam :sigh:
a kad je taj netko jos emotivno kaotican ko sto ja jesam, i kad se dogadja tolko emocijama nabijenih stvari koje izazivaju paniku i kad se to poklopi sa hrpom drugih glupih vanjskih stvari koje taj netko, tj ja, ne moze zadrzati vani nego ih sve upija sve se to poprilicno skomplicira - i ne znam sto da radim :onaj smajlic koji je jadni tuzni i kojem dodje onaj drugi i podraga ga po glavi:
uuuuuuuuffff :uzdah:

sam spomenula da svjetlo opet titra i da samo cekam kad bude glupi osigurac po cetvrti put unatrag kratko vremena pregorio? ne mogu se jos s tim zaj.. ne mogu jednostavno ne mogu :jadni smajlic koji se pokrije prek glave s dekom da ga nema:

i tak..

pokusavam se natjerati ne razmisljati o tome da pozitivne emocije usmjerene prema meni imaju kvotu i rok trajanja i pretpostavljam da uobicajena reakcija na ljubav, brigu i to da je nekom stalo do mene ne bi trebala biti uzasna panika, ali ne mogu si pomoci ne ocekivati nestanak toga i pokusavati na svoj sasav i nelogican nacin natjerati stvari da dulje potraju tako da ih razrijedim distancom koja totalno nesvjesno s moje strane napravi bas ono sto bih zeljela izbjeci - razocara drugu stranu.. znam da imam dvostruke kriterije, ali stvarno je puno lakse brinuti o nekom nego biti onaj o kome se netko stvarno zeli brinuti - ne mogu se naviknuti na takve stvari niti znam kako reagirati uopce - hell, ne znam cak ni kako pisati o tome kak spada :/ a imam ocajnicku potrebu imati stvari napisane a ne samo u glavi - glupo, znam, ali kao da su opipljivije ako su na papiru.. uzasno me strah ne imati nekakav "dokaz" da su se dogodile, i kao da uopce ne mogu disati iz straha da ce se od toga razletjeti na sve strane i nestati, makar znam da ne mogu nestati, ali.. preslika nesigurnosti u samu sebe na sve sto se tice mene - i samo jace boli to sto time njima radim nepravdu jer ispada da im ne vjerujem, a ne radi se o tome :/
znam kako je to kad netko treba meni, ali ne znam sto raditi kad netko treba _mene_ i stalno ocekujem da cu napraviti neku uzasnu gresku koja bi povrijedila - i koliko god bio potreban bas taj osjecaj potrebnosti stalno je prisutan i strah da ce slaganje mene jednom dosaditi - a znam da ce raspadanja uvijek biti - koliko god rekli da vole slagati puzzle
ne mogu izbaciti iz glave pomisao da se zapravo radi o greski i da su me zamijenili s nekim, jer ne vidim zasto bih ja nekom bila toliko _bitna_ da svo zafrkavanje s kaoticnoscu i nelogicnostima i svim cudnim reakcijama nije problem.. nije mi bas jasno zasto bi to netko uopce zelio
i ovo sad je a dreamlike state, surreal na poprilicno neusporedivom nivou.. i izaziva paniku, ne sam osjecaj nego mogucnost nestanka istog ili nesto krivo napravljeno s moje strane.. i kao slon medju policama sa staklenim figuricama ne usudjujem se pomaknuti - jedva da se usudjujem disati - jer ne zelim unistiti nesto toliko nestvarno i

_bitno_

i jos jedne lyricse tek sad u potpunosti shvacam - words are meaningless
i prilicno sam ocajna sto ne mogu pronaci one koje bi bile dovoljno dobre da zaustave vrijeme i osjecaj i miris i dodire i ono sto je receno - i osjecam se kao da su mi ruke vezane na ledjima a trebala bih pisati - prilicno frustrirajuce i panicno i uzurbano i ocajno i potrebno i cudno i smotano i trapavo i nepoznato i novo i bitno

---

touch me so i'll know you're here