if you're searching for a silent sky, you won't find it here

ponekad je zid od praznine cvrsci od bilo cega opipljivog - fade-out u prijateljstvu umjesto svadje ili neceg za sto mozes reci da nije u redu je gora varijanta promjene, nije li

i jednostavno, takve veze postaju otrov za mene kojeg nenamjerno upijam - i ne mogu podnijeti promjenu topline u fazama toplo-hladno ovisno o tome koliko smo blizu - jer uzima previse od mene kad nismo, a druga strana uopce ne vidi problem - izgleda da sam od njih trazila vise nego sto su mogli dati - a ima ljudi kod kojih distanca uopce ne igra neku ulogu

ali za razliku od uobicajenog, sada ne mislim da je to moja greska, ne trazim nista vise nego sto dajem, dakle, ne trazim nesto sto je nemoguce - i nije moja krivnja sto smo na dva razlicita nivoa intenziteta osjecaja i potreba - ako ja mogu prihvatiti njihov.. i konacno osjecam da sve to skupa sa mnom nema nikakve veze - ne trazim previse, ne trazim nesto sto mi ne pripada, sto ne zasluzujem - trazila sam na krivom mjestu, to je sve - i predugo trckarala okolo njih uvjeravajuci se da ce biti dovoljno da me zagrije

i mrzim shift od prijatelja na poznanike i koliko to boli - izgleda samo mene - ali shvacam da je vrijeme da se maknem od ljudi koji me prazne umjesto suprotnog - ljudi koje volim, ali koji ne osjecaju razmak medju nama dok smo zajedno kao sto ga ja osjecam - i to je znak da je vrijeme da se emotivno udaljim - uvijek ce tu biti smijeha i price, ali nece vise biti bliskosti - bolna spoznaja zapravo, koja me razmrvila prije par mjeseci i cije krhotine jos uvijek vadim iz vlastitog mesa gdje su bili zabijeni - prije je svaka paklenski pekla i odugovlacila sam s time cuvajuci nadu da ce stvari ispati drugacije na kraju - sada ih nemilosrdno cupam sikcuci psovke kroz stisnute zube zeleci samo zavrsiti s onime sto mora biti - and then i can move on

zivoti se mijenjaju - oni zive svoje, ja svoj - i bila sam naivna sto sam mislila da ce stvari ostati iste - i vrti mi se po glavi peytonina - people always leave - i da, ima u meni ljutnje rodjene iz razocaranja - ne kazem da imam opravdanje za te osjecaje ali ga ni ne trazim - osjecam to sto osjecam i to je jedino sto mi je bitno, ne dira me moguca nelogicnost istoga - i ne trazim zapravo cak ni prihvacanje toga, nego samo govorim kako stvari jesu - i mrzim shvacanje da zapravo mogu prezivjeti nestanak bliskosti - s vremenom - i s jedne strane mi se svidja rezultat - ishlapljena tuga ogulila je sloj sa zidova oko mene - onih unutra koji su cuvali negativne strane - i mozda sam nesto vise bitchy raspolozena nego inace, ali mislim da je to bilo i potrebno - ljudi se jako lako naviknu na to da ce netko drugi umjesto njih rjesavati stvari - odbijam biti taj netko bez obzira sto mogu - i vidim da nije lako onima oko mene naviknuti se na tu promjenu i da ne vide sto se dogadja - well, nije vise moj problem, oni _bitni_ (oni koji _kliknu_ nenadano i sve se promijeni) razumiju - i to je kategorija ljudi koju nemam nikakve namjere previse napuniti - niti to previse ljudi zasluzuje izgleda

ne volim funkcionirati na nekoliko nivoa i svrstavati ljude u kategorije - ali ocito se ne moze drugacije - zapravo, mozda se ni ne bi trebalo.. prijateljstvo nije nesto sto bi se trebalo zasluziti, niti ga takvim smatram.. dodatno, ljudi kompliciraju stvari - a meni se vise jednostavno neda opravdavati svoje relativno cudne stavove (cudne jer se znaju kositi s onim sto je "uobicajeno") - ako se uzima zdravo za gotovo da bih trebala prihvatiti bez pitanja ono sto mi se predstavlja kao "danas se to tako radi" jednostavno nema smisla truditi se objasniti zasto mislim drugacije - svodi se na konstantno opravdavanje same sebe i vlastitih vrijednosti ljudima koji vecinom ne zele ni cuti jesu li moji razlozi za neslaganje opravdani - hell, ne zeli oni, zasto bih pokusavala ja? cak i tvrdoglavim osobama s vremenom dosadi udaranje glavom o zatvorena vrata - na kraju krajeva, ja znam sto i zasto, ako ne mozete bar prihvatiti (ne trazim od vas da se slozite) - sorry, ali ne trebate mi bas toliko - da, jako mi je bitna bliskost s ljudima, i bez toga se osjecam slomljeno - ali je necu forsirati tamo gdje ne postoji - mozda se necu zadovoljiti s onime sto mogu dobiti ako mi to nije dovoljno ili imam osjecaj da ja dajem vise (zivjela ravnopravnost) ali opet, moja je odluka - cak i da je kriva, nebitno - uvijek bih zamijenila hrpu polu-prijateljstava za jedno puno - naime, nije mi bitno da uvijek imam hrpu ljudi oko sebe, bitno mi je da imam one koje osjecam blizu cak i kad to nisu - i nadam se da oni isto osjecaju za mene -

uglavnom, odustajem od pokusavanja objasnjavanja same sebe i okrecem stvari - u smislu da je na drugoj strani da me prihvati takvu kakva jesam - ocito, ima ljudi koji to itekako mogu i kojima nisam previse.. koliko mi god to bilo s jedne strane nevjerojatno za prihvatiti kao takvo.. vise ne nudim samu sebe kao rjesenje tudjih problema ako ne zatraze, direktno ili indirektno - bilo je nekih konflikata sa mojom zeljom da pomognem i jos ih uvijek ima, ali ne zelim vise opcenito glumiti deus ex machina nekome tko sam ne zeli napraviti prvi korak - a mislim da mogu vidjeti razliku izmedju onih koji to samo ne znaju napraviti.. bolje receno, nadam se

i smijesno kako se stvari izbalansiraju na globalnoj skali - kako neki ljudi neocekivano usetaju u tvoj zivot i postanu bitni prije nego uopce shvatis koliko to to u tom trenu zapravo treba jer se dogadja nesto sto zapravo ne vidis niti mozes opipati niti shvacas koliko trebas savjetnika ili svjetlo u mraku sto ti ljudi u sekundi postanu kao da je bas tako trebalo biti - i koliko promijene stvari, perspektive, shvacanja, bitnost - toliko postupno da ni ne vidis zapravo sve dok ne pogledas sebe na pocetku i to gdje si sad i ostanes zacudjen promjenom koja uopce nije bila vidljiva u hodu.. i zahvalna sam vise nego sto cu ikada moci opisati

koji put, cak i kad znas sto treba napraviti, treba necija tudja ruka na tvojoj da popusti stisak na komadu ostrog stakla stisnutog u dlanu - bilo iz navike, bilo iz otupjelosti, bilo iz straha to ne mozes napraviti sam - the thing is, you don't have to

jos uvijek mi je tesko znati da nisam previse, moja razmisljanja, stavovi, i najvise od svega, reakcije.. njih ne mogu kontrolirati, a toliko puta su krive.. ali nisu previse, svjedno, nisu previse.. nekim ljudima nisu previse
zahvalna sam na vlastitoj dozi emotivne magije koliko god rijeci zapravo bile besmislene u ovome.. niti su im zapravo uopce potrebne - dvostrano je


--