[tu pa tam]
pa eto.
Ljubav je sranje. Idealizirana ko silvestar stallone u ulozi policajce koji je sa sunčanim naočalama i čačkalicom u ustima, sposoban sam sredit opasnog kretena koji je uzurpirao lokalni market, te dok ubojica prijeti da će svih pobiti ručnom bombom – flegmatično odgovoriti da se njega to ne tiče jer ionako tamo ne kupuje.Lijepo je to Silvester zamislio ali da bi efekt mi doživjeli kako njega zaista kao boli spolni ud za tog modernog schillerovog razbojnika sa bombom trebao je umjesto vježbanja loših policijskih lineova se baviti španjolskom kinematografijom i Torrenteom, međutim u usporedbi sa Torrenteom, Silvester je papak. Ljubav je papak kao taj isti silvestar stalone koji živi u prostrano namještenom stanu kojeg plaća ubijanjem ološa po cestama, koji jede ostatke pizze rezane škarama, te gleda crtić dok čisti pištolj prisjećajući se djetinjstva. Trljanje pištolja mi se čini nekako stvar koja spada pod pubertet. Ljubav.Milijuni ljudi opjevavaju, prepričavaju, idealiziraju, kritiziraju, mrze, pljuju, vole….tu ljubav koja se na kraju pokaže ko crv u jabuci. Jede te iznutra i ostavlja nepopravljive tragove na kraju svake veze, čije se posljedice kao i nakon rušenja berlinskog zida mogu osjećati i godinama nakon.A ona je u biti naivna kao Alan Ford. Svi padnu na istu alan fordovsku shemu, posve neočekivanu šeću i ulaze u cvjećarnicu i na neku čudnu foru postanu silom ili milom članom grupe TNT. I iako bi htio izaći iz grupe uporno se nalaziš u novim strip nastavcima. Iz mjeseca u mjesec. Tada već postaneš medijska ličnost čija je bol izložena proždrljivim žderačima tuđih emocija. I kada tvoja tinta izbllijedi iz toga stripa i postaneš samo jedna mrlja na stranici onda se upravo ti sadističko proždrljivi emociožderači obruše na tebe kao avioni na twinse u newyorku. Tada ti se glavom vuče želja da si bar u jednom od ta dva aviona ili da su bar emociožderači u njemu dok ti sa kokicama u rukama gledaš kako se oni i njihova emociožderačka pitanja obrušavaju.Murohy ovaj zakon nije uvrstio među svoje , ali da je živ sigurna sam da bi se složio sa mojim prijedlogom koji glasi: čim ti u životu nešto ide slabije ili ti je bolna točka, e pa tada možeš biti siguran da će se milijun ljudi obrušit na tvoju pojavu podbadajući slabu točku iritantnim pitanjima a jedino što ti čuješ je da se netko u pozdaini dere: ne daj se floki ostani psina do kraja.. Zadnje prizivanje Murphya desilo se pred par dana. A priča ide…
Pred mamurnim kolapsom u obilasku svetišta majke božje u 8 ujutro-u kombinaciji sa jednosatnim spavanjem-bježala sam od tamjana čiji se miris širio filmski poput „brzine“, a mladi svećenik koji očito tek što nije uletio u svećeničke halje bio je kršćanska verzija keanu reevsa a ja sandra bullock-samo što ovdje nisam glumila djevojku iz susjedstva već sam interpretirala onu njenu ulogu alkoholičarke.. Nasmiješi mi se toliko dobroćudnim osmijehom da mi je nabio grižnju savjest zbog još uvijek prisutnih promila alkohola u krvi, dok sam zadržavala dah da ne bi kojim slučajem udahnula tamjan i poklekla na koljena pred oltarom. Kasnije sam poželjala da se to desilo nakon što sam doslovce sat vremena u trajanju mise osjećala isusove muke u zagušljivom prostoru, ljetnih temperatura, naguravajući se na dnu crkve kraj onog bazenčića sa svetom vodom sa debelim ženama, okružena njihovim kolutovima znoja ispod pazuha. Krugovi su ostvarili komunikaciju sa određenim djelovima moga tijela. Oduvijek sam pričala da imam komunikativne i simpatične nosnice.
I oduvijek sam se zalagala da ukoliko su ljudi stvarno pobožni i vole 3puta dnevno se dozirat hostijama, da ako ništa drugo Bog ih je trebao nagraditi sa talentom za pjevanje.Ne toliko dobrim da otpjevaju hit godine za Story Super Nova show ali pristojnim glasovnim sposobnostima, uz koje melodično grupno AMEN ne bi zvučalo kao vjetrovi u slonovim ušnim kanalima.
Dio mise koji naprosto sam oduvijek obožavala je onaj kojim nam svečenik poručuje da odemo u miru božjem. Ispred crkve srećem ostatak rodbine koju sam izgubila na „križnom putu“ oko oltara. Istina je da mi se ne raduju kao lessiu koji se vratio kući, no pod dojmom kršćanskog blagadna ne mogu se oteti dojmu da sam im došla kao sretno pronađena biblijska ovca. Stari i ja krvno povezani se ujedinjujemo i protestiramo islikavanju za čije potrebe je bilo potrebno izaći iz hlada drveta i praviti se turistom dok poput aladinove svjetiljke trljam i dodirujem papin palac.
....a valjda cemo i nastavak doživjeti.kasno je.
