[tu pa tam]
..a veš pizda...
smiješna je to stvar.zapravo nije ali nekakvi stereotipni txtovi uvijek započinju sa takvim geekovskim upadom. živim 20godina u rijeci i kad je došao francuz i francuzica prijatelja mi dva da ih kao malo provedem po rijeci i uz to iskoristim svoju zaboravljenu nevjerojatnu struku koja bi zapravo trebala obuhvaćati basic baby steps o riječkoj povijesti i svemu što riječko se zove.a li ne bi ih htjela uvest u pojam riječke pive. a gabriel je koliko sam čula davno preduhitrio let3 i imao svoju vlastitu riječku pičku. alle hop!
ali ne.
sa cigaretom u ruci izigravala sam balkanskog turističkog vodiča koji ih je priveo ka zidu.
ali ne da ih smakne nego da bolje uhvate dojam kosog tornja u rijeci.
nabacila sam usporedbu sa kosim tornjem u pisi * ipak smo i povijest umjetnosti imali jelte*
" but...this is not leaning" -reče gabriel. francuska moć zapažnja.
nisam znala kako objasniti da i ja sama vidim..zapravo sam se pravila da ja vidim da je to zbilja koso * scenarij preuzet iz carevog novog ruha: ja u ulozi krojača nevidljivog odjela aka kosog tornja* i vještim govorničkim spletkama izbjegla odgovor:)
onda sam samo uprla prstom u šahtu na pod i rekla da su tu ostaci rimskih termi. što zapravo i nije izazvalo oduševljenje koje sam očekivala pa sam samo dramatično rekla" yes. a lots of bathing happened on this place":
do kraja razgledavanja utvrdili su statistiku da rijeka ima kosi toranj koji nije kosi. terme koje su očuvane u šahti ispod kosog tornja koji nije kosi.da smo jako katoličko oboružani jer imam dosta crkava i nekakvih čudnih kipova marija po gradu. da imamo zvonačare sa zvonima. da rijeka ima najgluplje osmišljen slogan ikada: ako nikada niste bili u rio de janeiru dođite u rijeku.i da sam ja osoba koja ni sama ne zna gdje je glavna zgrada jadrolinije da kupe karte za otok neki. to su šutke uočili kada sam ih uz cijelu obalu skoro pa do kazališta dovukla i onda iz transa shvatila da idemo u krivom smjeru. " u like fish?"
išla sam na sigurno jer svi strance zavide kao nama jer imamo ribu. stvarno. senzacionalno.
nakon pozitivnog odgovora usljedilo je as iz rukava izgovoren tonom tur.vodiča" znaš ovo inače ne govorimo svima". " soooo...this is a fish market"
lilly me pogledala kao da sam izksuila određeno doba sa putujućom ciganskom karavanom jer su došli sa autom i mislim da je bilo kao juha koju sam danas jela prozirno jasno da riba na užaernom akumulatoru i nije baš naš specijalitet.
na cugu sam ih odvela u palach i toliko ga izhvalila jer mi se nije dalo ići bilo gdje drugdje zbog upale mišića.
o upali mišića kasnije.
dakle. u palahu sam se uhvatila crtanja i objašnjavanja kako stići do hostela. završilo je interveniranjem susretljive konobarice. ja sam uistinu počela crtati cestu i njihov auto na njoj označujući smjer kretanja sa strelicama koje bi ih trebale odvesti na sretno odredište.
složili smo se da sam uistinu dobar domaćin i da se trudim. naravno. sa zadnjim parama u džepu za taj dan popravljala sam dojam i iskeširala 35kuna za rundu jer francuzi piju vino.
engleski prijatelji bi bili zahvalni.čaj i mlijeko pa magla frende.
uglavnom da ne davim sa konverzacijom.
izpozdravljali se. ivana kaže da je ispalo ko da sam ih se htjela riješiti. ali ne. nije to bilo tako.
ja njima sretan put u ljubljanu oni meni sretan povratak u ljubljanu što baš i nema smisla jer svaki povratak u ljubljanu iza 1.februara je naporan jer imam ispite.
upala mišića?
selim se. da. selim se u novi stan i vesela sam zbog eto nekih trauma koje ostaju kad imate svoj prvi stan i tako. ženama je urođena preuveličavanje stvari pa tako i kad je riječ o trpanju odjeće u putne torbe.
pisanje ispita je bilo totalno skraćeno pa sam eliku torbu. malu torbu preko pasa i još jednu veću * babuška torbe* i jednu na ramenu, vukla po cijeloj ljubljani jer sam iz obzira prema drugim ljudima a i većinom nemogučnosti ulaska u bus u vremenu koji je predviđen za putnike.
na kolodvoru sam s nevjericom čekala vlak s kojim sam se prvi put vozila u to doba iz LJ.
kondukter mi je bio bog i njegova riječ da je to taj vlak bila je božja zapovijed.
djelujem kao da ću umrijeti pri samom dizanju torbe i još mi sa dlanova vjerojatno vire i žuljevi novorođeni na putu do. pa eto hrabrih i snažnih mladića koji mi pomažu.
prvo sa utovarom na vlak. dečko se pravi da je snažan ali mu se ruke tresu.
trep trep okama.
zatim sa utovarom na police iznad sjedala. onaj koji je dizai na vlak samo je mudro blejao u mrkli mrak u prozor. slabić.
zatim nisam ni slutila da moram presjedat. sama skinula torbu i poginula pod svojom odjećom.iskrcana u pizdi materinoj čekam drugi vlak. ulazim na njega. srećom da je stajao pa se hvatam u koštac sa utovarom. napokon sjedam. za 30minuta.ponovno presjedanje. tu sam sva mokra. od mučenja.
tu u daljenjem življenju zarađujem prehladu i sve u paketu.
desna ruka me boli kao da sam dječak u pubertetu koji otkriva svoje tijelo i pokušava izvidjeti koliki mu je brzina/prag izdržljivosti.
eto.au revoir.
