[tu pa tam]
::::ispovijesti jednog sendwicha:::
...jednog lijepog sunčanog dana rascijepilo se peciwo željka mavrovića na dwa diela da bi u svojoj nutrini fino udomilo čistokrvnu gavrilovićku i sir gaudu, te im na vrat namazao niskokaloričnu majonezu.živješe kratko i ukusno. Smatra se da ta zajednica počiwa negdje duboko u meni.... taj sendvič je od početka bio osuđen na emigraciju, prwo smo ga iz rođene zemlje Hrvatske prevezli preko slowenske granice, gdje su ga usta počela polako nagrizati da zadovolje svoju glad, pred talijanskim carinicima, morali smo ga sakriti da barba ne otkrije da ona ljepljiwa masa sa moje osobne dolazi iz uprawo tog sendwiča. Zatim je ponovno kraće vrijeme bio nagrizan sa prekidima zahvaljujući mome mjehuru novorođenčadi koji nije mogao podnijeti tekućinu izmixane cedevite sa 9 vitamina, stoga je sendwič morao prisustvovat mome olakšanju uz cestu.
Koliko se strahota jedan sendwič može nagledati? Sigurna sam da mu moja odluka da ga ponesemo sa sobom za svaki slučaj s.o.s neutažiwe gladi, nije nimalo zwučala simpatično, te da mu se sigurno nije dalo furati za mojom starom koja bi pred swakim izlogom zastala i histerično izjawljiwala : jana! Gle! Sad se to nosi!
Nakon pedesetsedam izloga sigurna sam da je i sendwiču bilo slabo od te rečenice, samo što on nije morao trpiti njene nadurene face kada sam joj na nježan način rekla da ja nisam za nekakwe cipelice s peticom sa rupama za prozračnost(?), još manje za neke trenčkote a definitivno nisam za neke suknje sa kričavo zelenim ružama. Ne izostavimo ono:ali to se sad nosi. Normalno da se nosi. Ljudi ne hodaju goli po cesti. Swe se nosi.
Iznerwirana, uzimam dio sendviča koji se nekako spljosnuo od silnog pritiska vrećica koje sam ja,mala bjela robinja morala furati velikoj modnoj stilistici.Sigurna sam da Neven Ciganović nema roba da mu tegli vrećice, no opet....drugačije su tu robovske perverzie u igri. Poor sendvič skoro je završio i u zatvoru, jer u jednom od brojnih dućana iz kojih je moja stara izlazila razočarana time shto me nije odvojila od starki, dipli u šoku izašla je kroz vrata sa gaćicama s koima smo postigle kompromise. Zelene, u duhu proljeća. Vrata zazviždaše, gaćice okriviše, staru mi optužiše, superJana je spasiše. Čak i rime bacam.. anivejzz: sendwič je bio neustrašivo jelo, nije se čak ni prestravio kada me stara bezosjećajno natjerala da obučem jednu odvratnu, diskasting, ciguli~miguli majicu...zašto? jer se to sada nosi. Obučena u taj modni vrisak, mogla sam se odmah prekrstiti u đipsi vuman. Stara je imala izraz lica kao da mie je pronašla savršenu vjenčanicu. " Jel ti se swiđa?" Odgovorila sam joj da neka nazove 911 i prijavi modni zločin. Di end. Usta su naglo ogladnila i tu naš neustrašiwi junak opet ugleda sunce...izgledao je totalno izmučeno, sirota majoneza je panično bila napola istisnuta wan, gavrilovićka je izgledala kao da ju je osakatio sam Hannibal Lector ( kada salame utihnu...), sir se praktički, što od stresa/što od kutije maminih PustiMeDaVrištim cipela/te što od topline...otopio i postao gnjecava masa. Jedino se peciwo željko mavrović držalo. Kakaw pekar takwo i peciwo. Tada sam znala da je mome sendwiču došao kraj. Sahrana dragog nam pokojnika održala se u bajiZaSmeće u Trstu pokraj dućana sa đipsi odjećom. Sumnja se da je umro od šoka viđene odjeće. Ali..kako zanemariti činjenicu da se to sada nosi..?
pies. fakat neam poima kakw je ovo post. nadam se da neće bit popljucan. hehe
:::romeo&julia gradskog asfalta:::
...tu vrijedi ona: slika vrijedi više od tisuću riječi...*8) don´č ju agri vit me da je ovo slikovni prikaz moderne bajke? hehehe.... danas manje riječitosti od mene jer osjećam neke leptiriće u trbuhu koji mi danas zauzimaju kapacitet inače velikome prostoru kreativnosti...*8) 
::::došo´zeka izdaleka:::::
.......cijeli dan stižu euforične easter esmes poruke, tako da sam na kraju i ja podlegla trendu i na jedno preko 30 brojeva poslala: Hepi ti Uskrs. Puno jajca. Šunke. I swega ostalog uskrsnulog. nek se widi da sam iz lijepo odgojene obitelji. Je..so veri najs odgojene da sam se nakon samo tri sata spawanja bez beda digla u 8.00 i gledala kako moji starci užurbano spremaju marendu.Kronično neispawana sjedila sam za okruglim stolom i bez razumijewanja blejila u uskršnjem ruhu prehrambene artikle. Prwo sam piljila u naša flomasterom obojena jajca.zabrijala sam si u glawi gnusne scene malih pilića zarobljenih u ljusci, dok je moj bratić uprawo u tom trenutku progutao jednu polowicu pilećeg tijela. Stara mi je na tanjur olimpijskom disciplinom s drugog kraja stola bacila jaje koje sam uz muke neviđene potjerala niz jednjak. Onda mi se pak, uslijed nedostatka sna, počelo jawljati pitanje čija ja jajca u biti jedem? Zečja ili kokošja? Zašto ne postoji uskršnja kokoš? votever...*8) nakon jaja, pažnju sam usmjerila na šunku koja je narezana se izležawala na big tanjuru. Pred neispawanim sick umom, počele su mi se javljati vizije te iste šunke kako weselo trčkara nekim slawonskim seoskim dvorištem i onako glupa, bez razmišljanja, ni ne sluti da će se jednom naći razrezana na stolu na puzzla-komadiće. još par zalogaja je otputowalo pod pritiskom u moj želudac. Na luk se i nisam prewiše obazirala, dok nisam se sjetila koliko puta je Toto obavljao nuždu po svačijim vrtovima i tko zna kakwim su tekućinama ovi lukovi napajani. Dok sam došla do sredine stola, bila sam na dobrom putu da ne zaspim za stolom i kissam dio šunke na tanjuru, moguće u obraz. Došla je i Njuška ( noso zabadajuća susjeda ). Pitanje upućeno meni_easter zombiju:"Sha tie donio uskršnji zeko?"
Htjela sam joj poklon objasniti ljudskom anatomijom, dio:muški organi, no fakat sam bila preumorna za prepucavanja koja ona ne razumije ni da joj naslikam. Slijedi nastavak:" A čujem ja netko noćas meni po kuhinji nešto ruši, reko´lopow! A kad ono zeko mi pustio jaje za tebe! " Ajme..ma sha nije srce od životinje. Suzdržavam se mogućeg od izljewa emocija nad poklonjenim jajetom. Hvala...
Slonovskom nježnošću grabim jajce iz njenih ruku, bacam ga na hrpu ostalih napuštenih zečjih/kokošjih jaja...i prawac soba gdje se uprawo i nalazim.
za kraj...jedno kveščn...da možete birati sha biste bili: uskršnji zec: koliko se on jaja nagleda u žiwotu, uskršnji luk. da was se gricka od glawe do pete ili uskršnje jaje: da se tucate okolo sa drugim jajima? Većina mojih poznanika, opredijelila se za treću soluciju. uključujući i mene. to valjda objašnjava poklonjeno jaje.
*******gudnajt*******
::::biTe me:::::
..ako izumemo jučerašnji prowod koji se činio totalno bezopasnim, dok mi jutros čim sam otvorila oči soba nije izwodila dvostruke piruete, činjenicu da sam skoro po prwi put prišla tipu (frendOdSpeca )~ da bi on uprawo u trenutku mog blamiranja išetao s curom,držeći se za ruku, ludi i nezaborawni uskršnji shopping sa svojim starcima koji su wodili debate koji je najbolji način za skuhati šunku ( dok se meni još uvijek pod jučerašnjim dojmom, mala šunkica vizualizirala kako veselo trči nekim slawonskim dvorištem~usput mi uzburkala želučane sokowe) i kako i u koju boju farbat jajca, tete koja me je preko telefona mrcvarila pitanjima zašto ne idem češće u crkwu, poremećene susjede koja je zwala u 7.00 da pita moju staru ako bi je vozila da ide kastrirati mačku, saznanja da je moj stari kupio sebi majicu u vrijednosti 400kuna, a meni pila mozak kada si uzmem 20kuna za marendu. Čovjeku je jedini izlazak: placa, kauč i vrt. Šta će njemu armani majica? Dodamo li swemu tome što cijela moja obitelj sudjeluje u akciji: kupimo Jani gaće/pidžamu/papuče...jer putuje 8 blaženih dana na govorničku pa joj treba što ljepša noćna obleka ( ja ne znam šta oni misle da ću ja raditi, da sam prisiljena kupowati fino donje rublje )..možemo zaključiti da: dajmo Jani da diše...
Na teve-u se furala neka emisija o talentiranim klincima, mali Krešo super slika, mali Krešo je jako tvrdoglaw, mali Krešo je već imao svoju samostalnu izložbu, mala Helena se bavi pliwanjem,baletom, skokovima u vodu, pjewanjem i fura se na neke bistriće, maloj Heleni je tek 9 godina. Stara me samilosno pogleda i sjetno izjawi: sjećaš li se kada si ti glumila mrawa u onoj predstawi? Mda....imala sam 7godina i ti si me prisilila?! Stari me pogleda još samilosnije: jednom si nacrtala sunce zelene boje i napisala laku noć, tata. Umjetnike ostali smrtnici uopće ne razumiju. Stara ponovno napada sa sjećanjima: sjećaš se kada si rajčicu zwala babalada? Ili.. ono kada si kao mala znala oponašati vlak? Do kada si ti jela čokolino na bočicu?! Nije ni bitno mama. You made your point....waša kćer je od malena bila osuđena na običan žiwot.
Oke...too much memories. Stari nastavlja: ili kada je imala 6 godina pa je plakala u apoteci da joj kupimo dudu pa su joj se prodawačica samilile i poklonile joj dudu?!. Baš tad je mala Helena izjawila da joj je sa 6godina omiljena zabava bilo rješawanje matematičkih zadataka. Nitko nije spomenuo da sam veri mač voljela plesati, čitati slikownice i pisati priče i da sam znala nabrojati swa 30 slowa abecede naprijed/nazad prije prwog razreda. Stara utješno: pa dobro..nije ni sada loša, lani je glumila grmlje u predstavi na govorničkoj! Drvo mama, drvo....imala sam zamotanu smeđu deku oko struka, zelenu majicu i zeleni šal, i bez mog ŠšššŠŠŠšššŠŠŠŠšŠŠŠŠššššš, koja je dawala sablasan zvuk šume, ekranizacija basne ne bi bila ni upola dobra. Prawi umjetnik je uvijek neshvaćena duša.
:::::esta vida es un asco::::
....evo jedan ultra kratak post, tako da se ne dawite sa mojim dugim razmišljanjima ni nekim sick događanjima u protekla 24sata....*8)
samo želim izraziti sreću zbog zamrzawanja školskog procesa~koji ćemo proslawiti u TočKi, i zahvaliti na uskršnjo/motivirajućoj jedinici iz njemačkog. Danke schon/biTTe schon...( grrrrrrrr ).
give mi the coFfEE..and no1 gets HuRt!!!!!!
...kronično neispawama zbog škrtog bolesnika iznad mene koji u 3 ujutro kao opseseivna pralja, stavlja svoju perilicu u pogon. Drito ispod moje sobe, drito kroz tanke zidowe..kroz koje se čuje swe-od jačine i količine obavljanja nužde, kašalj, telefonski razgovori, hwala bogu što nije oženjen...
ulazim u kuhinju u potrazi za antineispawanim napitkom...my one and only.coFfEe.
u poluluđačkom stanju, raščerupane kose, pidžamom koja je obučena naopako..kopam po ladicama da pronađem taj napitak koji bi mi trebao spasiti dan...prazna je kutija gdje kawa obično obitava. Stara izjavljuje da je više nema jer je dubokoumna krawa od naše susjede uzela posljednje ostatke. Pogledawam parazita za našim stolom kako pohlepno drži šalicu MOJE kawe i smiješka mi se..Smile...budi sretna sha mi pidžama nema džepić za sjekiru koja siječe prste čima ja kažem KAWA..izjawljuje da je kawa full fina...nerve mi se penju na stopedeset....prilazim stolu, spremna sam ugurati joj glawu u šalicu te iste fine kawe dok joj se tikwa sama ne pretvori u jedno veliko zrno kawe koe bi samljeli i imali godišnju zalihu.. Ponuđuje mi da uzmem malo njene. Na koga joj ja ličim? Drolju koja dijeli kawu sa swima? Uz hannibalLector look odbijam njenu ponudu i gutajući ponos prawim kakao. « Nekako si loše wolje?» You think so?. Ukoliko netko ima želju da pogine, samo neka mi se jawi ujutro u kuhinji i neka pije moju kawu dok ja kao najveće infantilno dijete moram piti kakao. Grrrrrrrrrrrrrrrr........sjedam za stol do nje, ljubomorno pogledawajući svoju kawu....to sam mogla biti ja....ona je mogla kliziti niz moje grlo ( koje ju zaslužuje više od te parazitkinje next door )..a ne ovaj kakao koji mi se pokušawa umiliti svojim čokoladnim okusom, ali slabo, slabo brate moj...no kofein-no fun... zaključujem: moja kawa je moje privatno vlasništvo, ne želim da je itko gleda, dira ili pije, želite li si liječiti svoju kofeinsku ovisnost, kupite si svoju vlastitu kawu, a moju ostavite na miru!!!!!!!
:::::no-exciting day::::::
...poslije iscrpnog meditiranja na školskoj stolici predviđenoj za dežurnog učenika ( č: potrčkala ), bezbroj isfotokopiranih papira i listića, mali milijun glupih pitanja kao: sha si ti dežurna? (..ne,ja sam na pikniku, žderem sendviče, pijem sok i trčim ispod duge na liwadi za leptirima..)- je li ti zabavno? ( zar mi ne piše na licu dok sa euforijom piljim u zid i osluškujem kako mi radi sat?), pada nikotina u krwi koji je dosegao nultu razinu jer je nemoguće napustiti to vrlo wažno i odgovorno mjesto(nošenje marendi nie mala stvar čoeče! ), drndanja u basu sa imobiliziranim bakicama koje smišljaju swakakwe prljave trikove da se domognu mjesta ( ajmo svi napuniti vrećice i prawiti se da idemo sa tržnice u sedam navečer..i di je tu starost=mudrost? ), slušanja statistike ovogodišnjih i prošlogodišnjih ocijena iz svakog predmeta u dijalogu između dvije na smrt dosadne tipice ( čija je profesorica prawa nimfomanka jer daje teške kontrolne...ellou? rječnik:pronađi pojam nimfomanka)...čovjek bi pomisilio da će kada dođe kući napokon odahnuti. Je...taj film ja ne mogu očekiwati.
Moji extra inteligentni starci su pustili ključ u brawi, tako da ja sa swojim nisam mogla otključati tu našu pećinu. Isprwa sam bespomoćno sjedila ispred vrata, pokušawajući otvoriti vrata čarobnim sezame otvori se..., probala sam nekakvim nasilničkim metodama izbiti ključ s druge strane, no ništa od nasilja, zatim se u meni probudio kreativni duh, pa sam odlučila u stilu jamesa bonda provaliti kroz prozor svoje sobe. Dok james bond je nevidljivi agent i njemu nije problem se popentrati po zidowima, ja sam se mučila sa znatiželjnom susjedom koja je svoju njušku nabila na staklo i bez pardona promatrala moj bajni provalnički početak..i sa zidom koji je bio sve samo ne pristupačan. Nakon dwa-tri neuspjela doskoka do prozora ( popraćenim uplašenim uzvicima znatiželjne promatračice), sjetila sam se dovući do prozora neku kantu neidentificirane uporabe. Dok sam ja balansirala na toj kanti i istovremeno pokušawala jednom rukom otvoriti prozor, kao najveći kriminalac odjednom sam bila osvijetljena sa svjetiljkom koju je držao moj zbunjeni stari sa upitnikom nad glawom kojeg je alarmirala susjeda širokih obzora (..da mu dijete pokušawa ući u kuću...). Dijete njegovo drago nije se sjetilo da postoji mogućnost da je netko doma..pa je malo experimentiralo sa 101 način kako ući u kuću. Dijete njegovo drago je inače plawe kose, što ju mnoge nesnalažljive djevojčice nose...
***čunga lunga za bolje sutra***
.....iskeširala sam tih mukom prebrojanih 13 kuna za kutiju mog najcjenjenijeg « bijelca»..waltera, thinkajući si koliko bih si lowe mogla uštedjeti da svaki dan sa strane stavljam te bijedne trinaestice u kutiju za bolje sutra, ali nema tih para na svijetu koje bi mi mogle zamjeniti onu prwu ranojutarnju cigaretu. Per. je stajala do mene neumorno se pogledawajući na zrcalo u neuništivoj potrazi sa savršenim poredkom vlasi na njenoj glavi...završawam kupovinu i pobjedonosno stavljam waltera u džep, izlazim ispred vrata, opako pogledavajući tzv.čuvara koji me pogledawa kao da ispod majice zločinački sakriwam nekakve ukradene artikle. Kao policajsku iskaznicu vadim cigarete i odmahnem glawom. Iwana napokon izlazi prema vratima...u ruci držeći kutiju big brother waltera_100´s. " Pa kako si mogla zaboraviti cigarete..i otkad pušiš 100´s?!".
Zavlačim ruku u džep, napipawam pravu verziju kupljene kutije. Bingo. Crtićka lampica nad glawom kao znak da mi je sijevnula ideja. Lagano joj šapćem:" Izađi wan...."
Smetnje u komunikaciji na relaciji vrata-kasa. Ona samo složi grimasu kao da joj je netko iščupao slušni aparat i prodere se: " A?? ". Pokušawam sa mimikom i rukama je doziwam da izađe iz trgovine. Njoj je ovo očito bila sprdancija pa mi je samo odmahnula i dalje nastavila stajati pokraj kase sa kutijom cigareta u ruci. Pohlepna dozivka number tri urodila je plodom. Izašla je wan, ja sam zgrabila kutiju i luđačko/histerično/sretnog izraza lica zamalo ispustila gollumski krik: my precious....! no, suzdržala sam se nakon što je Per.skužila da je to kutija koju je ona očito pokupila sa deska nekome tko ih je zaborawio. Uzalud mi moja objašnjenja i molitwe da me ne odvaja od prinove kutije, moja mala nesnalažljiva čistunka ( ouuu come on....!!! ), vratila ju je prodavačici na kasi.
Stajala sam ispred dućana smišljajući popis svih mogućih rečenica prikladno za ovu situaciju, kad se ispred mene pojawila Per. sa djetinjasto zlobnim smajlom. " Shae? "
Otvara svoj dlan a u njemu dvije čunga-lunge koje je dobila za primjer uzorne građanke.....pa sad vi meni recite da se u današnje vrijeme isplati biti pošten? Pffffff.
::::na svetoj dužnosti:::::
...sjedim u busu, stišćem noge kao da se bojim da mi nešto ne uleti između, a zaprawo ne patim od sexualnih fobija već sam pokušawala zaustawiti svoj nevjerojatno slab mjehur koji se swakog trena namjerawao vizualizirati u obliku jedne welike lokwe...ulazi Che i zamisli čuda-želi sjesti do mene. Ustala sam se sa grimasama u licu i skupljenim nogama ustupajući mu mjesto-nalikujući na curu koja se suzdržawa djelowanja španjolskih mušica. Quiero pi-pi..deja me pi-pi... u jednom trenutku već sam pomislila da nema spasa i da je na tapeti neugodno pogledawanje Che-a,no moj hrabri mjehur je izdržao do stanice. happy end? yeah rajt... Dok sam motivirana pritiscima marširala prema kući, zaustavila me M. i verbalno-sadističkim metodama nagovorila da sa njom pričekam Ivana. Mda.Who the fuck is Ivan? Odgovorila sam ne. Zatim je igrala na kartu da me časti burekom. Fulala banana. Za ćevapima u lepinji i na kraj svijeta.... Počela je priču o Ivanu. Mene uopće nije interesiralo njeno ufurano prepričawanje događaja..jedino sam mislila na wc školjku koju sam u mislima ljubila/obgrlila. Na kraju priče kada je Ivan došao, ja sam ostala kao mali izmet u potrazi sa svojim domom-toiletom. Krenula sam pužewim koracima da ne uzburkam pivsku mješinu u mjehuru ( e neš me tak brzo vidit..), no shvatila sam da nemam neke koristi jer..rečeno kroz stihove jedne naše domaće...kao rijeka ja sam potekla....=)) Panika. 911. Red alert. Stajala sam kao ukopana nasred ceste osvrćući se oko sebe za wc-om u prirodi. Upadam u prwi prohodan grm i da was ne opterećujem svojim uzdasima olakšanja i sreće, samo možemo zaključiti da je korito napokon presušilo. Izlazim- happy face...imam pogled kao dečki kada si bace majmuna u komu, izlazim na cestu, srećem T. " Jana..pa koji znateŠta ti radiš na mjestu gdje se grade nove grobnice?"
mrak.podne.crna rupa. Nakon par minuta šokantnog uzdaha i sramotnog pogledawanja natrag na mjesto zločina, mrtwa hladna: Krstim tlo.
kad duhovi progovore...
....visoka sam 1.72, u masi se izdvajam svojom izrazito plawom kosom, na licu imam dwa po meni upečatljiwa pierca..i ne nisam neka umišljena krawa koja se hvali darovima majke prirode ( i piercing studia) već samo samo željela reći da nisam nevidljiva ostalim smrtnicima. Osim dotičnoj osobi koja se prawila da me ne vidi na udaljenosti od 20centimetara, circa. Prwe dvije minute sam čak bila uvjerena da ima nešto zanimljivo na granama, a druge dvije sam skužila da me uporno izbjegawa pogledati, kada je sa dječačkom znatiželjom promatrao kako smetlari odvoze smeće.
" Igore...!", ja sarkastično iznenađeno. Kromanjonac se i nakon mog doziva koji bi razgibao slušne organe i u gluhog čovjeka, prawio da me ne widi, gledajući kroz mene kao kroz zrak. Osjećala sam se kao posrano/bjesni Casper. Ubojiti pogled makes me vidljivom.
"Ej..ti si!"..ne, moj djeda Hanibal i baka Ana sa obale Slonove bjelokosti ( recimo....), i bytheway, Zlatna malina za fejkanje.
" Mda..i što ima kod tebe? Izgubio mobitel, nemaš telefona, spremaš se za misionarsku expediciju?"
" Joj..ja tih ovih dana radim na programu, pa sam nekako zauzet...ali ako ti ta kawa sa mnom znači toliko, mogao bih te ugurati u raspored..." uguraj ti sebi nešto drugo, molim lijepo u neki prostor koji ti trenutno mijenja usta. Radije bi legla u paukovu mrežu i prebolila fobiju, nego li sa tobom djelila sveti čin kao što je ispijanje kawe.
" Ma ne..i ja sam na programu.kako se rješiti idiota u jednom rječju i potezom"
" A da? Kako? " Kao on je jako pametan pa meni dopušta, da njegovom visočanstvu Sir Dupekretenu ja, mala obična seljančica objasnim neke stvari.
" Samo gledaj..." . Da je život film ja bi otišla a on bi ostao izmetiran, al ovo je MOJ život pa je on samo potiho dobacio:Puši ti meni K****.... kao odušak na moje ponašanje.
Preko ceste stiže moj odgovor: " Hvala, ne pušim ČIKOVE...!" =)
.... the 1´n´only.....
.....a morala sam..bilo je i vrijeme..=)
16.03.2005. u 16:16 | 3 Komentara | Print | # | ^proljeće je..svi to rade..
...na granici kosinusa bete i sinusa game...tu sam ja. Mašem ostalim sretnicima koji ne moraju se dawiti u besmislenim brojkama upravo sada kada je sunce napokon se pojawilo i upravo sada kada je statistički dokazano da se društveni/ljubavni život budi skupa sa proljećem.yeah rajt...društveni život je na visokoj nozi dok se ljubavni već dugo nije pojavio. Zadnji ljubavni život se vozika po mome mjestu sa zelenim jugićem(.....). Dok swi hrle na nekakve kawe dopo la scuola, ja hrlim na glavu na instrukcije iz matematike gdje me kao najvećeg zaljubljenika u brojke počinju boliti oči, te kada napokon provirim na svjež dah, shvatim da je dan prošao i da sam upravo sada na netu i da pišem post.
U skladu sa proljećem, ponašaju se i moji starci. Visimama me uporno dawi sa statistikom mojih ocijena, Tatinčica je blaženi među vjesnicima, njega se uopće ne tiče moje stanje u školi. To se potkrjepljuje time što ja po njegovim saznanjima već tri godine idem u prwi srednje, ne turističke, već turizmičke(oh come on daddy..). On, tv-upravljač i čašica vina( modernizirani Homer Simpson). A ja? pod dojmom knjige koju sam pročitala na preporuku najmilijeg ( ? ), u stanju sam. dead, morta, kaputt.... Zabrinuta sam.
Je li uobičajeno da vam draga osoba preporuča knjige naslova:Krv na mesu jabuke, o curi koja se najmjerava ubiti čim dobije menstruaciju, o njenom starom koji se samozadovoljava na inserte parenja insekata, o njenom bratu homoseksualcu, te psihičko poremećenoj staroj? Ne znam...ali knjiga svakako nije za svačiji ukus.
bTw: Petroviću sretan ti rođendan...znam da ne cijeniš moje čestitke, ali ipak sam ja jedna dobro odgojena kućna spartanka....=))
.........koja je na psiho kliničkoj fazi---ravna crta----------
*** i hate Monday´s......***
.....prvo sam ujutro slušala kako mi Maja lagano kvoče u lice o silnim peticama koje ona kupi u gimnaziji, o njenim profesorima koji su nadasve profesionalni i zanimljivi(što god da ti to značilo), o testu iz talijanskog koji je na njenu žalost odgođen, o zanimljivom gradivu iz matematike ( ne nisam nikad čula za BlaBLaBLa jednadžbe), o njezinom nezadovoljstvu svojom četvorkom iz kemije i mogućnostima kojima bi se taj problem mogao rješiti (..like I give a shit... ) i na kraju o svom dečku koji joj je jučer napisao romantičnu pjesmicu o njihovih prvih mjesec dana. Poželjela sam joj dati toaletni papir da si obriše usta ( don t srach too much..). Kad je ikad itko meni nešto posvetio? Ne računavši ispisivanje mog imena na kutiju cigareta kao znak nekreativnog romantičarenja, a i sama veza je bila kao cigareta= kratka, brzo potrošna i štetna........
« kako tebi ljubav?». Cak. Paf. U mojim mislima Maja je poput kokoš-fenomena okolo trčkarala bez glave nakon što sam joj je odrubila, čisto zabave radi.
«Dobro». Brzo i bezbolno.
«Jel´imaš dečka?». Uporno navaljuje.
« Ne». Pametni znaju čitati između redaka u kojim stoji: LET ME GO!!!
« A kako to? Pa baš si super cura!». Kao da to neznam bez njenih zaključaka.
«A eto...». kratko i značajno.
« Što je sa Igorom?». Ouu...zona sumraka, don t go there.
« Ništa». Vadim imaginarnu sjekiricu i promatram joj vrat.
« Kako ništa, pa nešto je moralo biti!». Kako netko tako pametan može biti rođen tako glup?
« Ništa!!!». Lagana nervoza u glasu, namještam sjekiricu dok joj se vrat nadvija.
« A pa nešto mora biti?!! Šta?». Nema iritantnijeg zvuka na svijetu od njenog glasa.
« Maja...jednostavno trenutno nisam za neke veze». Evo. Možda čista iskrenost upali. Iskrenost je jedna od karata koja otvara razumijevanja za sve inteligencije.
« Jesi li lezba?». Jel se tu ima uopće šta komentirati ( osim nečiji kvocijent inteligencije ) kada se na to pitanje okrene cijeli bas, među njima i tiha patnja srcu tvome koja te ionako gleda kao freaka?....ne...Nisam imala ni snage/volje zastupati svoje hetero gledište, ni dokazivati joj da sam luda za dečkima...a dan tek počeo..........
Zašto žene imaju mjesečnicu? Kada je Eva pojela jabuku sa zabranjenog stabla Bog joj je zaprijetio da će to krvavo platiti. Ona ga je lijepo zamolila da to isplaćuje u mjesečnim ratama.(
***********************************************
Ponosna sam na svoje duboko ukorijenjene živce, koje se uz malo samovolje lako može kontrolirati, pogotovo sada kada je pubertet polako na odlasku...sada su male vjerojatnosti da me nestašica soka u frižideru može dovesti do živčanog sloma ( hvala mojim roditeljima i bližnjima na njihovom razumijevanju i neprestanoj opskrbi sa cappy voćnim koktelom ).
Definitivno nisam neki tip osobe koja igra na agresiju, već umjesto recitiranja psovki i pozivanje na svakakve dijelove tijela i članova obitelji illi fizičkog obračunavanja, sve svoje frustracije koje se u meni nakupe navečer, nakon što duboko zavaljena pred monitor svog kompjutera proglasim da je dan napokon završio, prenesem silovitim potezima na tipkovnicu...
Posjedočivši izjavi na našoj televiziji ( ili kako bi se izrazila moja nastavnica u osnovnoj-dalekovidnici ) koja bi na noge digla raznorazne feminističke udruge diljem svijeta, izjava je jednog tipično-muško-mačo muškog Hrvata kojem je uljudni novinar postavio pitanje, što smatra koji je najbolji nači zavođenja djevojaka u nas ?
Čovjek bi pomislio da će taj dečko sa vidnim znacima normative u očima odgovoriti neku stereotipnu frazu poput one u silnim komplimentima na njen fizički izgled ili recitiranje Shakespearovih stihova..ali ne...on je šokirao ostalu naciju izjavom da smo mi Hrvatice super, zato jer nas je najlakše osvojiti besplatnim pićem. Tada mi je postalo jasno da nije čovjek kriv što je duboko uvjeren u to, jer nakon ove mačo izjave stoljeća nisam baš tako sigurna da je ikad ranije i jedna djevojka mogla biti u njegovoj egom napuhanoj blizini bez konzumacije alkoholnih pića (...i to žestokih...)
Muškarac je evulirao nakon što se space shuttleom spustio na Zemlju sa Marsa, otprilike u jednako doba kao i mi sa Venere..i pri samom stupanju na tlo...bilo je nekako predodređeno da ponese mit nastanka neandertalskog čovjeka, a neznam na koji foru se za tim povukla teza da su muškarci neovisni i da njima žene služe samo za društvo, razmnožavanje i upotpunjavanje sexualnih potreba.
Prema Deanu ( puno pozdrava cijeloj recepciji hotela ***** ), žene su fakat u sjeni, muškarci su dominirali u samom početku stvaranja svijeta, on čak smatra da su Bibliju pisali muškarci. Zašto i kako je uopće dokazano da je prvi čovjek bio muškarac i kako se iz njegova rebra stvorila žena? Zar ne bi po svoj mozgovnoj logici trebalo biti obrnuto?
Evo..primjerice, kada skupina židova dolazi u hotel kako bi se svi zajedno molili za šabat ( kako su mi objasnili...nisam ništa skužila što je to..tako da za znatiželjnije predlažem da potraže enciklopediju ili upitaju profesora Grmaša) , prije bi u njihovoj pratnji ugledali skupinu pingvina odjevenih u vatrogasna odjela ( neznam čemu ovo...mašta radi svašta ), nego li njihove žene jer po njihovom vjerovanju one ne mogu sudjelovati na tom jer su nečiste-i to ne znači da nisu baš vične osnovnim ljudskim higjenskim navikama već su jadne žene isključene jer imaju mjesečnicu/stvari/menstruaciju ( č: bolna krvarenja ). Ja bih prije nečistoćom nazvala njihove svakodnevne –tajanstveno- provedene trenutke u wc, sa zvukom vode koja kao, tako naivno, teče , zgužvanu maramicu u košu za smeće i onaj polunarkotični osmijeh nakon izlaska iz wc-a. Negdje sam čula izraz baciti majmuna u komu....( ? )
Odnos ljubavnog života jednak je procesu oplodnje, spermjii naglavce napadaju jajnu stanicu....ali ne dragi moji, ne da se ona svakome...samo onome koga ona želi..u tome je primarna razlika između spolova. Muškarac se sa svojim spermijima mora dobrano namučiti da bi ga žena uopće registrirala u svome videokrugu, i samo svojom upornošću jedan pokušaj od 10 će mu i uspijeti. Dok je po tome ženama život mnogo lakši..ona i njene jajne stanice jednostavno se mogu zavaliti u fotelju i birati u raznoraznom mnoštvu koje ih oblijeće. I onda netko kaže da su muškarci superiorniji spol?
Bez obzira na čudan poimanja ženskih osvajanja pojedinih bisera naše nacije, smatram se sretnom što živim u zemlji u kojoj žena ne mora nositi krpe preko lica ( ako mi se ikad dogodi da me neki Arap otme i nagovori na vjenčanje i potom prekrije krpom, naša bračna sreća ne bi potrajala dugo, zbog svoje klaustrofobije, sretnom bih se suprugu, udavila nakon 24sata ) ili spale je ako njena obitelj ne ponudi dovoljno velik miraz ( ni tu me vatra ne bi zaobišla ).
Sve u svemu....shvatila sam da me izjava tipa s početka užasno nanervirala i da nakon svega napisanog sam se totalno izgubila u pismenim razmišljanjima i neznam koja je poanta.
Mogla bi kontaktirati HRT i saznati informacije o njemu...te put pod noge do tog jednog najs mjesta gdje je stacioniran, ja,Hoha,Nena, Kita, Dada..utrpane nekim optimistima u gepeku ( tko ih tu subotu nije čuo ne zna šta je propustio )...rado bismo potvrdile da se Hrvatice najlakše osvajaju besplatnim pićima, no taj zaključak najviše bi osjetio njegov kožni novčanik , jer ipak smo mi cure sa kapacitetom za popiti =))))
garfield, ovce i lazanje.
Garfield je moj uzor u životu. A kako se ja osjećam dok moja obitelj proždrljivo žvače njegovu/ moju uzornu hranu- lazanje, a meni na tanjuru salatu koja samo što nije isahnula na mome tanjuru? Ljuto, eto kako. Ovih dana sve više razmišljam o tome da se sama prijavim na centar za socijalnu skrb i prijavim ovaj monstruozan način prehrambeno/obiteljskog zlostavljanja. Navodno imam nekakvu virozu trbuha, ali koga briga.....nastave li me šopati povrćem, pretvoriti ću se u vegetarijanca, pustit ću dugu kosu, zbližit se sa majkom prirodom, raditi prosvjede( imam blokadu rječnika pa nisam ni baš sigurna radi li se o točnoj riječi, ali bitno da me se razumije) pred mesnicama, zalagati se za mir u svijetu i nositi odjeću istkanu od vlasi trava.
Apropo tih zalaganja i borbe protiv ubijanja životinja, prije nego što me viroza u kombinaciji sa prehladom pokosila u krevetu i prije nego što sam postala lutka-pacijent za svoju family koja me šopa lijekovima, ja i Hoha smo prošli tjedan nonšalantno prolazile Korzom. I taman ispred trgovine Bennetona, skupila se poveća hrpica ljudi sa transparentima flourescentnih natpisa, koji su ukazivali ljudima da je pogrešno kupovati njihovu odjeću. U bunilu smo gledale kako ta horda ljudi napada nama dragu trgovinu, čije proizvode kupujemo samo jednom godišnje ( nije da su cijene za svačiji džep ), dok nam jedna jako simpatična cura nije udjelila letak na kojem je bila nimalo za apetit otvoriti slika ubijene ovce i teksta koji je objasnio da većinu ovca koju strižu da bi dobili vunu, nakon toga ubiju. Paf. Meni mrak na oči. Skrivenim pogledima sam gurala glavu u unutrašnjost svojeg kaputa ( kreativniji prolaznici bi mogli pomisliti da sam si provjeravala grudi..), da bi se uvjerila. Nosila sam vuneni džemper na kojem je avionu vidljivim slovima stajalo Benneton. Pokušala sam se utješiti time da sam ja džemper kupila od šanera, pa možda postoji mogućnost da ne nosim vunu pokojne ovce. Dolly R.I.P.
Simo-tamo, smjestile se u Palach, pile kawicu, kombinirale je sa kojom cigareticom, sve easy going, dok u Palach nisu uletili oni isti borci za prava jadnih ovca i sjeli točno stol do nas. Njih jedno 20-ak, nas dvije. U glavi su mi se vrtile scene srednjovjekovnog gonjenja i probadanja kolcima. Koolerski sam si desnom rukom češala lijevo rame i time pokrivala logo Bennetona, nimalo mareći za pristojne manire mog okretanja leđa/ stražnjice stolu do. Hoha je umirala od smijeha , ja od neugodnosti. Nakon jedno sat vremena, borci su se pokupili, ja sam si napokon iščešala lijevo rame.
Stara mi je priopćila da šta fantaziram onekim vunama, da nije šaner budala da prodaje originalnu benneton vunu, već da je to neka imitacija na koju se prišije logo. A da.
Da sam Garfield ovo se ne bi događalo. Imala bi svoje krzno koje bi dovela do savršenstva svakodnevnim lickanjem i beauty sleepom, lazanje koje bi jela u izobilju, svoju kutiju za spavanje i život bi mi bio jednostavan. A ovako sva ukomirana? Živim po zečjem meniju-salata i mrkve i spavam jedino kada mi daju tablete konjske snage. Nije ni čudo da u zadnje vrijeme mi se pričinjavaju nekakva ovčice oko kreveta..
*** t e q u i l a č a j ***
potrebno: boca teuile
vrući čaj
fetice limuna
šećera( kao da...!)
priprema: u šačicu vrućeg čaja uliti tequile po želji, dodati ili ne šećere po želji, i rub čaše ukrasiti limunom.
zadovoljstvo: neprocijenjivo
posljedice: o happy me....
nažalost mene..: meni to nema tko pripremati pa ja samo pasem oči kada mi nadobudni frendovi to mailaju.
............................................................boN apeTiT
....polako ali sigurno moja me vlastita obitelj pretvara u ovisnicu, a ja pod utjecajem temperature koja uporno iznosi neku malo poveću cifricu, nemam snage se oduprijeti dobronamjerno/ubitačnim namjerama svoje stare. i šta mi onda drugo preostaje nego otvarati usta, hvatati vitamine i lijekove po abecednim redom i zalijevati sve to kipućim čajem od kojeg mi malo po malo natiče jezik. Stari se hipohondrično drži dnevnog boravka izbjegavajući udisati zrak koji i ja udišem zbog malih letećih bacila. Pitam se koristi li uopće i wc?...teta upada u sobu sa nekakvim travama koje je nabavila a da navodno skidaju temperaturu brzinom kojom ja pokupim komad iz dojčenzi jezika. jako brzo.. u ovom stanju kakvom jesam nekako se osjećam povezanijom sa pjesmom od pink: you´re just like a[I] pill..instead of making me better, keep making me ill...
a glad me ubija...po narodnoj predaji mojih tzv kućnih liječnika zvanim dr.mama i dr. teta, kada temperatura opali ima da se bolesnik striktno drži dijete tabletama, čajem i dvopekom koji zamjenjuje sve ostale obroke. u svom tom temperaturoznom stanju osjećam glad i počinjem halucinirati neke sick vizije o svom cucku koji hrče kraj radijatora...mmm..hot-dog.......FOOd! Strah me da mi film "Kada jaganjci utihnu" ne izazove sline na usta.
Da se mene pita kako bi željela biti liječena, odgovor bi bio: ćevapi/luk/ajvar/pivo. Al bože moj...shae tu je.
.........
Igramo se simobolizma na znak sjećanja na davno preminule simoboliste Rimabuda, Verlaina i t d. Prva riječ: oblaci. Oblaci..šlag..ušlagiranost...narkići..igla... vena.. krv..bolnica..ravna crta..dva metra ispod zemlje. The end. Druga riječ :more.More...mornari...prostitutke...aids... prezervativi...djeca..alimenatcija. Definitivno nisam simbolističkog duha u sebi, više nosim u sebi onaj poletni dah tinejdžerske autodestrukcije. Put to the autodestruction je popločen lošim navikama.
Prvi korak su cigarete. Sam čin pušenja smanjuje cigaretu. Drugi korak je alkohol. Tanka je linija između prvog pijanstva i kluba liječenih alkosa. Treći korak je psovanje. Učenje spolnih organa u osnovnoj školi ostawilo je dubok dojam na mome komunikacijskom izražavanju. Lijepo mi je na početku puta do auodestrukcije stara goworila: nemoj pušit, piti ni psovati. Njene riječi djeluju kao magična formula za paradoxalnu radnju. Možda da me jedan dan dočeka sa štekom bijelog waltera, bocom tequile i abecednom listom svih psowki da ih naučim recitirati..možda tek onda...možda bih i shvatila kako je sve to štetno. A u najgorem slučaju neosviještenja bogovski bih se počastila.
Sjedim u basu koji samo što nije odapeo nasred ceste dok bljutawo zaljubljeni par izmjenjuje slinu direkt ispred mene. On njoj:
« Ljubavi...razmišljao sam, ja bi bio zadovoljan da mi za godišnjicu pokloniš makar samo čarape, » U slobodnom prijevodu: želio bih s tobom provesti ostatak života i dati ti mogućnost da mi za par godina uz kamin pred kojim se igra cijela nogometna momčad malih derišta, krpaš te iste čarape. Ona njemu: « Ali ljubavi..ja sam mislila da to obilježimo nečim trajnijim, primjerice zlatom?» U slobodnom prijevodu: htjela bih ti postati žena jedino ako se ti transformiraš u Mrs. Doubtfire, koja će peglat, kuhat, mjenjat pelene, dok ja i moj ljubavnik trošimo jedno drugo i lowu na Sejšelima.
To se zowe čitanje među redcima. Isto kao što i kada vam netko reče da put do centra Opatije iz BoguIzaNogu Veprinca vodi kroz polsatnu šetnjicu uzduži i popreko neke šumice po stepenicama, a zapravo se misli na jedno i pol satno vucaranje po nekim zaraslim puteljicima daleko od civilizacije gdje se jedino može sresti neka divlja životninja ili divlji seljak sa sjekirom u ruci. A stepenice možemo slobodno nazvati KAMENice. Linda i Mile su u nekom svom zaljubljenom oblaku i da se njih slušalo, vjerojatno bi završili u staništu drevnih planinskih ljudi. Borjan je bio opća briga jer nitko nije htio biti ispred njega u slučaju odrona stepenica. « Borči, odi ti prwi jer si ti najsporiji!». Prijevod sa friendly ljubaznog na nefriendly iskrenog: tvoja težina nadamšuje naše i nikome ne bi bilo ugodno iskustvo biti poklopljen pod tobom. Hodakica uvijek neutralna šlepala se negdje u blizini mene. Cure iz a-razreda bježale su od nekog šumskog psa i sprijateljile se sa šumskim ponijem od nekog šumskog barbe. A ja sam uzalud pazila na svoju pehističku crtu življenja. Izgubljena u divljini, u pratnji kakvoj samo kamikaze mogu poželjeti, jedan kriwi korak i uganula sam nogu.
« Ma ne boli, samo je malo kvrcnulo!». Zapravo sam htjela reći: zamislite da sam životinja i upucajte me odmah jer ne mogu podnijet ovu bol. Borči kao da mi je pročitao misli. Ostatak provlačenja kroz grmlje sa nevidljivom mačetom, odšepala sam u hollywoodskom stilu. Sa štapom koji mi je super Hulk-Borči otkinuo, izgledala sam kao Gandalf iz Gospodara prstenova.
Ponovno u basu, sa nateklim zglobom, bogatija za jedno životno iskustvo, prepuna bijesa, umora i boli, back to the civilization. Srećem disgusting susjedu koja me napada iritantno iskrenim komentarima. « je li sve u redu, nekako mi izgledaš užasno! «. Rekla sam: ne, nije u redu, zato jer sam upravo se vratila iz lutanja nekom vukojebinskom šumom gdje jedina stvar koja asocira na građansko društvo,asfalt i ljude jest kozje govno po putu, gdje sam sat i pol provela žbaljeći u kamenje ispred sebe i usprkos tome uspijela sam uganut faking zglob koji me faking boli i možda imam razloga izgledati užasno. A zapravo sam trebala reći uz pratnju nice girl osmijeha: « sve je u redu! Zar izgledam užasno? Hvala što vam je stalo».
Usprkos boli, izašla sam među rasplesanu rulju, dok sam ja sjedila za šankom i upravljala autom na autocesti do autodestrukcije. « Miki jebote daj mi jednu kolu i dobaci pepeljaru usput!» 2 in 1.
A onda me pogodilo prosvijetljenje u zamračeno/zadimljenom prostoru. Zašto? Do prije dva tjedna u doba moje vladavine, izgledao je zarastao kao pećinski čovjek, imao je jaknu do zglobova koja me asocirala na haljinicu, torbu koju je uvijek furao spuštenu do koljena, kontrastnim bojama crne kose i blijede puti podsjetio me na Snjeguljicu i bacio je oko na mene.
Ja sam mu ga naizmjenično uhvatila-bacila-uhvatila-bacila. Gledajući to sa strane električnih stvarčica-kao pećica na grijanje-toplo-hladno-toplo-hladno. A nakon što me svrgnuo s trona u ime moralnog osviještenja, izgledao je kao san svake djevojke sa pristojnim ukusom u mušku wrstu. Tako mi i treba. Ja sam probably jedina koja bi i samog Pitta okrenula na «woody allen» imidž.
Da bi se jučer nakon neznam koliko mjeseci ne izlaženja u taj NijeBitanKlub, pojavila protiv svoje volje, gonjena željom svojih best frendica koje su umirale za ludim provodom. Ja sa uganutom nogom i kutijom cigareta, odjevena kao Caritasov štićenik u krpe koje sam obukla bez ikakvih pretencija da izgledam privlačno, frizurom koja je podsjećala na neka uboga bića, sa čašom kole kao znak kršćanskog odricanja alkohola u Korizmi..smještena u zabitom dijelu kluba. Očaj očito privlači dječji nagon jer ubrzo se oko stola počeo motati neki klinac od maximum
On se samo nasmiješio i rekao: No problem. Pozdravio me. Zapalio cigaretu i pridružio se svome društvu dok mu se neka tipica svojim kešenjem unašala u facu.
Ja sam ostala stajati na sredini kluba, sa jednom nogom u uporabi, prkoseći ritmu muzike i žalosno pušeći cigaretu.... kao jedino zadovoljstvo na ovom svijetu.
09.03.2005. u 22:13 | 4 Komentara | Print | # | ^
I CAN´T GET NO S(ATISFACTION)LEEP!!!!!!
4.46 ujutro pretprošle noći
Einstein nije nikada bio svijetla točka u sustavu školskog obrazovanja, često je markirao, školu je smatrao dosadnom, nije volio ići u školu i svi su ga profesori smatrali ispod prosječnim učenikom koji se ni po čemu nije izdvajao od ostalih. Do svoje treće godine, otprilike, čovjek nije ni «a» beknuo. No, ne čudi kada se uzme u obzir da mu je materinji jezik bio njemački... Dakle, bio je loš u školi i svejedno je postao dobitnik Nobelove nagrade, poželjni kandidat za predsjednika Švicarske i Njemačke, a kad je umro, neki je uvrnuti doktor 42 godine držao njegov secirani mozak u formalinu, u svom podrumu. Sick.
Dok je Einstein osmišljavao teoriju relativnosti, sigurno sa sobom nije vucarao nekakvu suvišnu emocionalnu prtljagu prema kojoj je, u trenutku primanja nagrade, osjećao dužnost da zahvali na ljubavi i razumijevanju.
Pametni ljudi znaju da ljubav djeluje skroz-naskroz negativno na intelektualni razvitak dok se glupi zadovoljavaju statističkom činjenicom koja kaže da fizički dio uvijek bolje prolazi, te stoga i ne čudi što su znanstveni genijalci osobe koje najčešće ne pate od danas modernog i gotovo svugdje prisutnog imperativa biti s nekim u vezi.
Ja nikada ne bih mogla uspjeti kao neka znanstveno-intelektualna teta jer sam užasno slaba na virus ljubavi i često podlegnem bolesti. Zato umjesto fizikom ili kemijom
ja se bavim proučavanjem gluposti, nadajući se da se do Nobelove nagrade može stići najnovijim otkrićem, koje ne mijenja bitno znanstvenu underground scenu, da Princ Albert nije samo neki snobovski engleski vladar, već izraz za piercing na onom često spominjanom muškom dijelu tijela. Ujedno sam prepuna beskorisnih savjeta u stilu: ako vam kosa smrdi kao da je netko cijelu večer gasio čikove u nju, omotajte je ručnikom umočenim u omekšivač za rublje ( ? ).
A što reći o osobama koje si mogu priuštiti svakodnevne blamaže poput pekmeženja oko nekog psa u kafiću, te nakon što tip kaže da se pas zove Noa komentirati kako je baš ona tako mislila nazvati svog sina nakon čega je tip pogleda tupim pogledom i reče psu:» Dođi curo, idemo.» Ova Noa? A gdje je obrazovanje u svemu tome? Albert je rekao: «Vladavina glupih je neizbježna.»
Ipak, postoji li nada za mene? Za curu koja umjesto da u 4.46 ujutro spava tvrdim snom, na papir baca neke rasute misli koje su joj se motale po glavi tijekom cijele večeri?
Ma, nema veze. Osjećam se nadmoćno kao Superman budući da znam da sam vjerojatno jedina budna u svom mjestu. Zašto baš Superman? Dok su ostale infantilne curice maštale o tome da su barbike i čekale svog Kena na bijelom konju, mala je Jana htjela biti ona cura koja je sa Supermanom letjela svuda okolo. Stoga i ne čudi što sam imala manji broj prijateljica koje su moju amputaciju Kenovih nogu smatrale ubojstvom prvog stupnja, a više prijatelja koji su s oduševljenjem prihvaćali moju ekranizaciju Supermana u vrtu.
Tko bi rekao da sam nekoć imala kontakt s muškim rodom? Trenutno se svi prema meni odnose kao Supermani: lete i lete...lete....
Kaže se. «Tko visoko leti, nisko pada.» To se nekima obilo u glavu, recimo i pozdravimo ovom prilikom Njokića, koji ne pada, ali je zato očigledno dosegnuo maximum u fazi dok je mogao da raste nisko. Znam šta hoću reći. Znate li vi?
U kojem se smjeru kreće ovaj nejasni uvod, pitate se.
Možda je kvaka u tome što sam sada doživjela neko prosvjetljenje i odlučila ovaj jutrom poslije inspiriran text oblikovati po nekom redu koji izgleda bez reda i koji je osmišljen po mome guštu...
Zapravo sam samo htjela naglasiti da se ljudi moje dobi pretjerano brinu oko nekih sporednih životnih stvari kao što su škola, enigma ljubavnih odnosa i izgubljenost u prijevodu u komunikaciji s roditeljima ili pak pretvaranja kako bi se uklopilo u određenu grupu stereotipa. Uostalom, zar je bitno što sam namjeravala reći? Neki će biti sretni da uhvate smisao svakog petog retka. Prije sat vremena raspravljala sam s Hodakicom na stepenicama ispred Točke o tome kako imamo posebnu vrstu komunikacije te se često ljudi izgube u razgovoru s nama, i to na čistom hrvatskom jeziku. Dakle, odmah je pao dogovor za biznis i uskoro počinjemo tiskati poseban rječnik ( pod imenom hrvatsko-hrvatski rječnik ), koji će našim poznanicima i bližnjim školskim suradnicima omogućiti pristup u naš komunikacijski sustav. ISDN paket s priključkom. A ja ću, u namjeri da zadovoljim svoju malobrojnu publiku, na kraju svake kolumne objaviti mali post scriptum o tome što je pjesnik htio reći.
Danas, dok smo čekale taxi ( koji je uredovno kasnio sat vremena), srela sam nekolicinu starih poznanika i svaki je razgovor završio s neizostavnim raspitivanjem o ljubavnom statusu. Mojim, ne njihovim.
E pa..za sve koji su me to pitali, odgovor slijedi: Maraton nije za curice.
( ako vas zanima...hvatajte se rječnika, a ako ne...odglumite plavušu i nasmijte se kao da kužite o čemu je riječ ).
Slijedi jedna pametna......
Ne postoji druga prilika za ostavljanje prvog dojma. A moj dojam o Maratoncu kao muškovitom mladiću, predivnih plavih očiju, dubokog, muško-hrapavog glasa i valnom duljinom koja se podudara sa mojom....otplovio je na tim istim valovima miljama daleko nakon što sam se silom prilika nakon tjedna provedenih maštajući o njemu, našla licem u lice koje je bilo sve samo ne muškovito, očima koje su djelovale kao da trpe posljedice nekih halucinogenih droga i glasom koji mi je odavao da mutacija nije univerzalni poštar - katkad preskoči koju adresu. Dok je njegov mišji glasić pričao ( ili na njegovom planetu: hvalio se ) o dva komada na polugodištu i nekakvoj frci, moj je unutarnji glas razuma i prosuđivanja vapio u stilu Forresta Gumpa:» Run Jana, run! «Pokušavam zanemariti da sam se dobrovoljno dala udaviti nekom vrstom omče kada sam prihvatila njegov poziv za kawu jer nakon jučerašnjeg full kontakta, nisam sigurna da bi izdržala 45minuta sjediti za istim stolom i pokušavati odgonetati čiji glas čujem, svoj ili njegov. Too much information. Uostalom, držim se toga da trebam naučiti reći «ne». To što me netko moli da mu posvetim slobodno vrijeme, ne znači da to trebam obavezno učiniti.
Ovdje valja spomenuti mog omiljenog vicoklepca, Hodakicu, koja je cijelu situaciju pretočila u ono što i je: vic. A glasi: dođe dečko curi i pita je : «Daj mi ono znaš ti već šta!» A cura mu odgovara: «Dušo, bojim se da ti to već imaš u glasu! «
Da pobijem vlastite argumente oštrinom misli svojih: neki će reći da vjerojatno stvar nije u njegovom glasu, nego u mojoj psihi te da sam vjerojatno jedna od najsitničavijih osoba na svijetu koje stvari gledaju i slažu po pesimističkoj skali 1-10, koje svaku pozitivnu vrlinu mogu okrenuti na negativnu te je onda ponovno prevrnuti i pretvoriti u sarkastični prikaz.
Sve je to istina, barem onaj drugi dio, dok je prvi totalno promašen argument jer ne znam kako druge cure funkcioniraju, ali u vezi kojoj bi spolno prepoznatljive boje glasova zamijenile uloge....mislim da je prilično jasno da bi muško u vezi bila žena a žena u vezi muško. Mijenjam ženu?
Ne..radije bi promijenila vremensku zonu: neku gdje je tek podne, ili jednostavno bi promijenila grad....recimo u Zagreb, preciznije u Jasku, gdje žive dva najotkačenija tipa što ih je govornička škola ikad imala. To je definitivno razlog zašto im nisu poslali pozivnicu za sljedeću. Nitko nije savršen. No, kako god, precijenjen je trenutak kada se nakon 8 dana izbivanja iz svoga doma rasterećeno zavučeš u svoj krevet i shvatiš da ti nitko neće uletit u sobu pod prijetnjom da ne smiješ spavati jer inače letiš u more ( zbog ne znam kojih zagrebačkih fora naših susjeda koji su zakinuti morem smišljali svakakve oklade koje su uključivale kontakt s njim..).
Svatko pati za onim što nema, a kada dobije - simply se ohladi. To je onaj dobri, stari poznati paradoks želja. I ja patim za nečim što vjerojatno nikad neću dobiti, no razlika je u tome što se ne bih ohladila, već bih tek onda počela siktat vatru. Za 18. rođendan želim Mini Cooper i to ne onaj pravi ( realnost je jedna od vrlina koje me krase od malena), već bih bila extrasuper zadovoljna i mini modelom Mini Coopera. A ako je i to preteško, jedan extrasuper posterčić ne bio na odmet.
A da mi se za rođendan ne kupuju sasvim nepotrebne stvari koje nemaju apsolutno nikakve veze s mojim ulaskom u tzv. svijet odraslih, na listu stavljam i sredstva protiv uroka. Zašto? Zato što mi 18. rođendan pada točno na petak 13. Nisam sigurna da li bi mogla prepoznati ikakvu razliku između «prokletstva» i «stvarnog života», no kako kažu naši stari i mudri: bolje spriječiti nego liječiti.
P.S. CIJELI TEKST= I CAN´T GET NO S(ATISFACTION)LEEP!!!!!!
JA SAM PLAVUŠA...KOJA JE TVOJA ISPRIKA?
Upadam u neku xx drogeriju/parfumeriju/nije ni bitno, i šablonski kupujem Nivea kremu za ruke, dolazim do kase, keširam pare i pogled mi zastaje na vrlo simpatičnoj ambalaži marke Benneton. Bubnem anoreksično crnokosoj prodavačici: «Hulahopke?»
Ona me pogleda kao da mi se u tom trenutku pojavilo treće oko na čelu i s podsmijehom odvrati: «Ne,prezervativi.»
Pričekam trenutak da joj samozadovoljni smiješak odleprša s lica i prokomentiram da po toj cijeni mogu nakupovat godišnju zalihu Durex kondoma. Nažalost, ne vrtim se u takvim obijesnim rokfelerovskim društvima s RichieRich-dečkima da bih bila upoznata sa zaštitom od spolno prenosivih bolesti čija je cijena ravna iznosu mog vikend džeparca. Vrtim se u krugovima koji su i više nego zadovoljni dobrim starim Mr. Durexom.
Tipica, koja je pomislila da sa mnom može razgovarati kao sebi ravnoj, gušeći se u samodopadnom smijehu/urlikanju, baci bombu koja mi je uspravila sve dlake na glavi: «Ma sve je u redu...već me nekoliko plavuša isto pitalo! «
Toj dubokoumnoj krawi nabacila sam sarkastični osmijeh u stilu HaHaBašSiDuhovita, strpala kremu u torbu i u stilu ptice trkačice napustila drogeriju/parfumeriju/nije bitno, dok mi se iz ušiju pojavljivala para. Ovaj iritirajući incident zaslužuje pozdrav iz Rovinja....
Fakat mi je pun kufer tih predrasuda o kvaliteti inteligencije plave kose po kojima ispada da je svaka plavuša šupljoglava kretenuša koja jedino poznaje smjer krevet-kozmetički salon-vožnja u skupim autima s bogatim tipovima. Ja sam plava pa, osim kreveta u kojem spavam sama, nemam veze s ostalim stereotipnim pojavnim oblicima. Salone ne posjećujem, vozim se busevima za koje mjesečno izdvajam i do 200kuna i obično se u tim istim busevima ne vozim s bogatim tipovima već s nekim penzićima koji uvijek sjednu do mene i, očito fascinirani mojim divnim mladim licem i plavom kosom, non-stop pilje u mene dok im iz usta bazdi po jutarnjoj rakiji..
Dobro je biti Ja.
A šta je s onom bezočno lažnom pretpostavkom da se plavuše obično provode najluđe? Po nekim stereotipnim normativima ja bih svaku subotu trebala imati najmanje 50 poziva s različitih strana svijeta, od različitih muških ljepotana: od Hollywooda pa do bližeg susjedstva; trebala bih zaposliti osobnu tajnicu da uspijem sortirati sve te ludo zabavne ponude i na kraju uz eci-peci-pec izabrati sama. Vani bi se trebala pojavljivati u društvu dva bodyguarda koji bi štitili moju plavu kosu ( možda i mene ? ) od nepoželjnih tipova koji ulijeću sa spikama tipa: «Htio bi protresti tvoje stablo.»
Novac mi uopće ne bi trebao jer bi se svaki muški novčanik otimao za mojim računom. Najbolji prijatelji bili bi mi dijamanti, šampanjac i Chanel 5.
Molim lijepo..subota je navečer, sama sam doma( ja i Toto), mažem paštetu na kruh i usput bacam koji komad nezasitnom stvorenju ispod mojih nogu; najbolji prijatelji su mi daljinski, coca-cola i satelitska. Na VOX-u gledam film sinkroniziran na njemački o nekoj tipici koja u nasljedstvo dobiva stado krava i odlučuje se upustiti u biznis, a moj mobitel je već polako prekriven prašinom - i to ne zbog konstantnih poziva.
Dakle...zabava do krova, a plava kosa do ramena. Gdje je tu pravda!?
Ako već moram trpjeti neiscrpne viceve koje iz rukava sipa svaki seoski dječarac, onda smatram da bi mi se život trebao podudarati s mitom barem u nekim pogledima. Recimo, da je sve to živa istina, sigurna sam da bi mi neki magnat iz Europe financirao vozački i za uložen trud poklonio Mini Coopera. No, kako to obično biva u stvarnosti, posljednji komentar koji sam čula vezan uz moje perspektivno vozačko zvanje je aludirao da bi ja sve svoje kazne ( kao da bi ih dobivala...) rješavala tako da bih se upucavala ležećem policajcu. Složila sam facu čisto reakcije radi u stilu:»NE KUŽIM» pa mi je tip vrlo suosjećajno obznanio: «Pa...znaš..plavuša...ležeći policajac nije stvarna osoba!» Zamolila sam ga da mi polako slovka jer mi riječi lete iz glave. I upozorila sam ga na vremenski period kada bi se striktno trebao držati trotoara. Pješaci umiru hodajući...step by step..PAF!
A pravo pitanje visi u zraku: tko je i kada došao do zaključka da smo mi plavuše vrsta bez mozgovnih funkcija i bez sposobnosti logičkog ili bilo kojeg zaključivanja? Malo sam se raspitala među mješovitom svitom...crnokosih, crvenokosih, smeđokosih i začuđujuće ( ili ne..) nitko nije znao odgovor. Crnokose su se pravile kao da se tu nema o čemu pričati, kao da je u početku stvaranja svijeta odlučeno da su one intelektualno jače od nas. Smeđokose su pak uvjerene kako je to sve zbog Barbie lutkica koje su zbog plastičnog pogleda na svijet kolonizirale planetu. Šaljem Tarantinu predložak za Kill Barbie. Ne postoje žene s prirodnom bojom crvene kose koja podsjeća na crveno-žarki flomaster, stoga je njihovo mišljenje posve nebitno jer se ispod sloja kemikalija krije ili crnokosa ili smeđokosa. Čini se da se tu radi o klasičnom sindromu: Kokoš ili jaje? No, nekako mi se čini da je sve to počelo negdje u vrijeme dobre stare Marilyn Monroe koja je povijesno poznata kao užasno glupa osoba i loša glumica, no probila se u filmskoj industriji anđeosko naivnim licem i platinasto plavom kosom. Pitam se trebam li reći da je uz to preležala mnoge krevete...pa eto i objašnjenja «mita o plavušama» kojeg se većina kromanjonski zaostalih dečki drže - da su plave cure lakše jer preleže svaki krevet kao boginje? Tu se samo pokazalo da vrijedi ona nadaleko poznata: iznimka potvrđuje pravilo.
Ja definitivno nisam laka, ali kako je težina jedna od tema koju žene vole izbjegavati, suzdržat ću se od komentara pojma «laka» u svim njegovim značenjima.
E, pa hvala, Marilyn. Nisi li se kao sve ostale mogla furati na dugu, crnu kosu, čednost do prve bračne noći i poštedjeti nas da u budućnosti ne budemo glavna meta sprdnje?
Zahvaljujući originalu, kopije trpe.
Oni u manjini, koji slučajno pročitaju moje textove a da nisu upoznati s mojom ličnošću, od reda kažu da im je nekako teško povezati moj izgled s mojim pisanjem.
U čemu je problem? Zar samo zato što sam plave kose budim asocijacije da jedino što umijem je nabrojati svih 30 slova abecede?
Tiha voda ( Jana izvorska ) papir oplemenjuje.
A nakon što me upoznaju i otkriju da ipak ima neke frekvencije na mojim moždanim valovima, neizbježno je pitanje: «Ti je to prirodna boja ili....?»
To mi fakat zvuči kao kompliment: ono, kao ne može se vjerovat da znam slagat rečenice pa očito mora da se farbam u plavo. Hvala? Ne bih rekla.
Jedina opasnost koju donosi dah stereotipa jest to što uvijek postoji vjerojatnost da se plavuše počnu ponašati kao iz vica. Jedina opasnost koja je mene snašla je ta što se «alla plavuša» ponašam kad mi netko ispirča vic. Prvi ga put uopće ne skužim, drugi put se nasmijem tek toliko da sugovorniku pokažem da cijenim trud, a treći put nakon tjedan dana kažem toj istoj osobi da je vic stvarno super. Ali, to sam samo ja, cura koja nema smisla za viceve tipa Mujo-Haso i mali Ivica, već besramno umirem od smijeha na bolesne viceve u kojima dečko kupuje petarde misleći da su žvake i stavlja ih u usta, prodavač ga pokuša upozoriti, no on jednostavno pukne od smijeha. ( ! )
Plavuše su top tema i rema svih vicoklepaca diljem lijepog našeg svijeta, no još nitko nije bio toliko pametan da primijeti da smo mi kao bjeloglavi supovi - vrsta koja polako odumire. A da li se netko šali na račun supova? Ne.
Od priglupe mase postale smo samo mit koji se prenosi s generacije na generaciju. Računa se da je posljednji pravi primjerak prohujao s Merlinkom i tabletama, stoga....dragi moji, kome se vi u biti izrugujete? Kao…plavuše su jako blesave cure..tralalala...a kada se malo bolje pogleda svijet oko sebe, prirodnu je plavu kosu teško naći dok iza svakog ugla iskaču tzv. plavuše iz frizerskih radionica. Dakle, kao pametna plavuša (ne zlatni retriver) zaključujem da su vicevi o plavušama kao glupim bićima zapravo pokrenuti od strane svih onih koji žude za plavom kosom koja, osim čiste estetike, dobro dođe kao krinka da se opravdaju svakodnevni lapsuzi, greške, neznanje i manjak logičkih sposobnosti.
Sve te glupe plavuše, zapravo su nekadašnje brinete, crnke i slično. Tu vrijedi poslovica «rugala se sova sjenici».
Na kraju balade priznat ću da kao vlasnica počasnog statusa «plavuše» uživam povlastice već od nižih razreda osnovne škole kada se svaka moja greška u bilo čemu pripisivala mojoj kosi. Već sam tada naučila kako začepiti zlobna dječja usta...uvijek bih uljudno odgovorila:
«Ja sam plavuša, a koja je tvoja isprika?»
Tu i tamo sretnem te iste face kako paradiraju Korzom s nekim plavim pramenčićima. Očito su i one pronašle opravdanje. Efekta radi preformulirat ću Nietzscheovu jednu: Tko se ruga plavušama, mora pripaziti da ne postane i sam plave kose. ( ??? )
frizerska
mislila sam da postfrizerska drama je stvar koju proživljavaju samo žene...al neki dan sam se uvjerila da ni dečki nisu nedodirljivi kada se radi o tih po izgled bitnih par dlaka na glavi...
sha se dogodi kada jedan dečko kupi mašinicu u jednom supermarketu čije ime nećemo reklamirat i pravi se facom da se on zna sam šišat...dogodi se da se ja trebam nać sa njime na nekom mjestu di prođu dva čovjeka na dan...i da kad ga ugledam se ukakam u gaće jer si pomislim da od kud mene neki skins zna i još manje ide prema meni...:)))))
da bi nakon sat vremena s tim istim sjedila na omvu izvan svih riječkih ograničenja...jer ko bježimo ostatka civiliazcije. moj skins je pio sok a ja pivu:))
još sam prepala hohu na teleFon jer sam joj rekla da me napao neki skins i da me oteo autom..buahaha...brižna ona je povjerovala...a on je pokisnuto sjedio do mene:)
al točno sam znala kako se osjeća.....
sjećam se ko da je bilo prošle godine. zato sha vjerojatno i je. bližio se moj brzdej i sada si ja smarterica utuvila u plavu glavu da ja oću promjenu i oće jana promjenu.
neznam ko mie prenio mudrost da kada cure žele promjenu u životu ima da promjene ili frizuru ili dečka... a kako sam ja u tom razdoblju veze dečki bila ko lezbijska redovnica ( da malo dočaram ozbiljnost situacije)....nie bilo druge nego pod nož.
zapravo...nakon sha je ta mesarice sha sebe usuđuje nazvat frizerkom onim škarama izmaskarirala svaku vlas na mojoj glavi i dala mi da se divim njenom remek djelu u ogledalu...osjećala sam se ko frankenštajn nakon sha su ga onako ružnog oživili ili što već:)
**mesarica. joj kako je dobra frizura!
žrtva aka ja: mda...predobra ( kladim se i da je hitler bio svojoj mami dobar sinček..svako voli ono sha sam napravi-makar se iz toga izrodi n a k a z a )**
...imala sam postfrizerske traume koje sam morala htjela/ili ne...podjelit sa ljudima u školi...a komentari su bili da izgledam ko narkomanka il dal mie dejvid bouvi uzor i tako neki spešL...
i da stvar bude bolje od bolje...taman smo se slikali ono ritard sa razredom tako da ono sha je trebala biti posve mala promjena prie mog rođendana je završila ko najveća tragedija u povijesti ženskog šišanja.
fala penisu da se tragikomedija privela holivudsko-frizerskom hepi endu pa sam išla na estetsku korekciju kose..to je ono sha mi hrvacki siromasi zovemo : pljunut duplu lovu za popravak istog. to je bio prizor koji će se pričati generacijama i generacijama...ić će sa kose na kosu:)
i tadam:) od tada raste..raste i raste...( barem kosa ako neće drugo ) i nećemo je više sakatit:)
dok se one moe negdje zabavljaju...tko zna di..ja sjedim doma..kvalitetno se družim sa starom ( pogađamo koe ubojica na filmu )...ja se malo gušim u kašlju..malo dišem ako mi se posreći..piem tablete..još malo pa komuna...ma ide mi u životu ide mi:)
...............
08.03.2005. u 21:19 | 0 Komentara | Print | # | ^