[tu pa tam]
I CAN´T GET NO S(ATISFACTION)LEEP!!!!!!
4.46 ujutro pretprošle noći
Einstein nije nikada bio svijetla točka u sustavu školskog obrazovanja, često je markirao, školu je smatrao dosadnom, nije volio ići u školu i svi su ga profesori smatrali ispod prosječnim učenikom koji se ni po čemu nije izdvajao od ostalih. Do svoje treće godine, otprilike, čovjek nije ni «a» beknuo. No, ne čudi kada se uzme u obzir da mu je materinji jezik bio njemački... Dakle, bio je loš u školi i svejedno je postao dobitnik Nobelove nagrade, poželjni kandidat za predsjednika Švicarske i Njemačke, a kad je umro, neki je uvrnuti doktor 42 godine držao njegov secirani mozak u formalinu, u svom podrumu. Sick.
Dok je Einstein osmišljavao teoriju relativnosti, sigurno sa sobom nije vucarao nekakvu suvišnu emocionalnu prtljagu prema kojoj je, u trenutku primanja nagrade, osjećao dužnost da zahvali na ljubavi i razumijevanju.
Pametni ljudi znaju da ljubav djeluje skroz-naskroz negativno na intelektualni razvitak dok se glupi zadovoljavaju statističkom činjenicom koja kaže da fizički dio uvijek bolje prolazi, te stoga i ne čudi što su znanstveni genijalci osobe koje najčešće ne pate od danas modernog i gotovo svugdje prisutnog imperativa biti s nekim u vezi.
Ja nikada ne bih mogla uspjeti kao neka znanstveno-intelektualna teta jer sam užasno slaba na virus ljubavi i često podlegnem bolesti. Zato umjesto fizikom ili kemijom
ja se bavim proučavanjem gluposti, nadajući se da se do Nobelove nagrade može stići najnovijim otkrićem, koje ne mijenja bitno znanstvenu underground scenu, da Princ Albert nije samo neki snobovski engleski vladar, već izraz za piercing na onom često spominjanom muškom dijelu tijela. Ujedno sam prepuna beskorisnih savjeta u stilu: ako vam kosa smrdi kao da je netko cijelu večer gasio čikove u nju, omotajte je ručnikom umočenim u omekšivač za rublje ( ? ).
A što reći o osobama koje si mogu priuštiti svakodnevne blamaže poput pekmeženja oko nekog psa u kafiću, te nakon što tip kaže da se pas zove Noa komentirati kako je baš ona tako mislila nazvati svog sina nakon čega je tip pogleda tupim pogledom i reče psu:» Dođi curo, idemo.» Ova Noa? A gdje je obrazovanje u svemu tome? Albert je rekao: «Vladavina glupih je neizbježna.»
Ipak, postoji li nada za mene? Za curu koja umjesto da u 4.46 ujutro spava tvrdim snom, na papir baca neke rasute misli koje su joj se motale po glavi tijekom cijele večeri?
Ma, nema veze. Osjećam se nadmoćno kao Superman budući da znam da sam vjerojatno jedina budna u svom mjestu. Zašto baš Superman? Dok su ostale infantilne curice maštale o tome da su barbike i čekale svog Kena na bijelom konju, mala je Jana htjela biti ona cura koja je sa Supermanom letjela svuda okolo. Stoga i ne čudi što sam imala manji broj prijateljica koje su moju amputaciju Kenovih nogu smatrale ubojstvom prvog stupnja, a više prijatelja koji su s oduševljenjem prihvaćali moju ekranizaciju Supermana u vrtu.
Tko bi rekao da sam nekoć imala kontakt s muškim rodom? Trenutno se svi prema meni odnose kao Supermani: lete i lete...lete....
Kaže se. «Tko visoko leti, nisko pada.» To se nekima obilo u glavu, recimo i pozdravimo ovom prilikom Njokića, koji ne pada, ali je zato očigledno dosegnuo maximum u fazi dok je mogao da raste nisko. Znam šta hoću reći. Znate li vi?
U kojem se smjeru kreće ovaj nejasni uvod, pitate se.
Možda je kvaka u tome što sam sada doživjela neko prosvjetljenje i odlučila ovaj jutrom poslije inspiriran text oblikovati po nekom redu koji izgleda bez reda i koji je osmišljen po mome guštu...
Zapravo sam samo htjela naglasiti da se ljudi moje dobi pretjerano brinu oko nekih sporednih životnih stvari kao što su škola, enigma ljubavnih odnosa i izgubljenost u prijevodu u komunikaciji s roditeljima ili pak pretvaranja kako bi se uklopilo u određenu grupu stereotipa. Uostalom, zar je bitno što sam namjeravala reći? Neki će biti sretni da uhvate smisao svakog petog retka. Prije sat vremena raspravljala sam s Hodakicom na stepenicama ispred Točke o tome kako imamo posebnu vrstu komunikacije te se često ljudi izgube u razgovoru s nama, i to na čistom hrvatskom jeziku. Dakle, odmah je pao dogovor za biznis i uskoro počinjemo tiskati poseban rječnik ( pod imenom hrvatsko-hrvatski rječnik ), koji će našim poznanicima i bližnjim školskim suradnicima omogućiti pristup u naš komunikacijski sustav. ISDN paket s priključkom. A ja ću, u namjeri da zadovoljim svoju malobrojnu publiku, na kraju svake kolumne objaviti mali post scriptum o tome što je pjesnik htio reći.
Danas, dok smo čekale taxi ( koji je uredovno kasnio sat vremena), srela sam nekolicinu starih poznanika i svaki je razgovor završio s neizostavnim raspitivanjem o ljubavnom statusu. Mojim, ne njihovim.
E pa..za sve koji su me to pitali, odgovor slijedi: Maraton nije za curice.
( ako vas zanima...hvatajte se rječnika, a ako ne...odglumite plavušu i nasmijte se kao da kužite o čemu je riječ ).
Slijedi jedna pametna......
Ne postoji druga prilika za ostavljanje prvog dojma. A moj dojam o Maratoncu kao muškovitom mladiću, predivnih plavih očiju, dubokog, muško-hrapavog glasa i valnom duljinom koja se podudara sa mojom....otplovio je na tim istim valovima miljama daleko nakon što sam se silom prilika nakon tjedna provedenih maštajući o njemu, našla licem u lice koje je bilo sve samo ne muškovito, očima koje su djelovale kao da trpe posljedice nekih halucinogenih droga i glasom koji mi je odavao da mutacija nije univerzalni poštar - katkad preskoči koju adresu. Dok je njegov mišji glasić pričao ( ili na njegovom planetu: hvalio se ) o dva komada na polugodištu i nekakvoj frci, moj je unutarnji glas razuma i prosuđivanja vapio u stilu Forresta Gumpa:» Run Jana, run! «Pokušavam zanemariti da sam se dobrovoljno dala udaviti nekom vrstom omče kada sam prihvatila njegov poziv za kawu jer nakon jučerašnjeg full kontakta, nisam sigurna da bi izdržala 45minuta sjediti za istim stolom i pokušavati odgonetati čiji glas čujem, svoj ili njegov. Too much information. Uostalom, držim se toga da trebam naučiti reći «ne». To što me netko moli da mu posvetim slobodno vrijeme, ne znači da to trebam obavezno učiniti.
Ovdje valja spomenuti mog omiljenog vicoklepca, Hodakicu, koja je cijelu situaciju pretočila u ono što i je: vic. A glasi: dođe dečko curi i pita je : «Daj mi ono znaš ti već šta!» A cura mu odgovara: «Dušo, bojim se da ti to već imaš u glasu! «
Da pobijem vlastite argumente oštrinom misli svojih: neki će reći da vjerojatno stvar nije u njegovom glasu, nego u mojoj psihi te da sam vjerojatno jedna od najsitničavijih osoba na svijetu koje stvari gledaju i slažu po pesimističkoj skali 1-10, koje svaku pozitivnu vrlinu mogu okrenuti na negativnu te je onda ponovno prevrnuti i pretvoriti u sarkastični prikaz.
Sve je to istina, barem onaj drugi dio, dok je prvi totalno promašen argument jer ne znam kako druge cure funkcioniraju, ali u vezi kojoj bi spolno prepoznatljive boje glasova zamijenile uloge....mislim da je prilično jasno da bi muško u vezi bila žena a žena u vezi muško. Mijenjam ženu?
Ne..radije bi promijenila vremensku zonu: neku gdje je tek podne, ili jednostavno bi promijenila grad....recimo u Zagreb, preciznije u Jasku, gdje žive dva najotkačenija tipa što ih je govornička škola ikad imala. To je definitivno razlog zašto im nisu poslali pozivnicu za sljedeću. Nitko nije savršen. No, kako god, precijenjen je trenutak kada se nakon 8 dana izbivanja iz svoga doma rasterećeno zavučeš u svoj krevet i shvatiš da ti nitko neće uletit u sobu pod prijetnjom da ne smiješ spavati jer inače letiš u more ( zbog ne znam kojih zagrebačkih fora naših susjeda koji su zakinuti morem smišljali svakakve oklade koje su uključivale kontakt s njim..).
Svatko pati za onim što nema, a kada dobije - simply se ohladi. To je onaj dobri, stari poznati paradoks želja. I ja patim za nečim što vjerojatno nikad neću dobiti, no razlika je u tome što se ne bih ohladila, već bih tek onda počela siktat vatru. Za 18. rođendan želim Mini Cooper i to ne onaj pravi ( realnost je jedna od vrlina koje me krase od malena), već bih bila extrasuper zadovoljna i mini modelom Mini Coopera. A ako je i to preteško, jedan extrasuper posterčić ne bio na odmet.
A da mi se za rođendan ne kupuju sasvim nepotrebne stvari koje nemaju apsolutno nikakve veze s mojim ulaskom u tzv. svijet odraslih, na listu stavljam i sredstva protiv uroka. Zašto? Zato što mi 18. rođendan pada točno na petak 13. Nisam sigurna da li bi mogla prepoznati ikakvu razliku između «prokletstva» i «stvarnog života», no kako kažu naši stari i mudri: bolje spriječiti nego liječiti.
P.S. CIJELI TEKST= I CAN´T GET NO S(ATISFACTION)LEEP!!!!!!
