petak, 05.06.2009.

Pomozimo susjedima. Iaaaa, iaaaa!


Sean u ovoj zgradi živi skoro pa dvije godine, ja sam se došunjala u svibnju prošle godine. I kako obično previše lajem, ali ne grizem, volim znati svoje susjede. Pozdravljam sve na koga naletim na stubištu, čitam poštu i razmišljam kome pripada, mrštim se kad vidim kakva je sve odjeća na sušenju. Jebiga, u onoj baš najglupljoj soluciji kad mi ponestane šećera, volim znati da imam barem jednu osobu kroz 14 stanova kojoj mogu pokucati na vrata.

Mada se ljudi ovdje vole držati za sebe (što je logično, nismo svi isti), ali ja razbijam tu barijeru s tim što si stalno govorim da živim u kvartu gdje živim. Pun djece, životinja, obitelji, centar južnog Dublina. Obožavam svoj kvart, fakat kad se navikneš na ovakav standard života...

Jer prije par tjedana smo počeli razmišljati o tome gdje ćemo otići kad se odselimo, gazdarica je teža škrtica, ali mi smo super stanari. Jedino što nikako nije korektno je to što gazdarica nije htjela spustit cijenu stana jer ipak recesija je, halo! Eventualno da smo ju isprovocirali, ali onda, opa, ne da depozit nazad. Ne da ona, ne damo mi. Pa smo došli do rješenja. Mi se selimo. S velikim o neeeee! Ovaj dio grada nas je totalno i bijesno razmazio i postali smo strašne cjepidlake.

Prije par dana nam je agent za nekretnine pokucao na vrata, znao je da se selimo pa je pozvao zainteresirane klijente. Otvorila sam vrata, s knedlom u grlu, dok mladi bogati američki par, obadvoje na telefonu dok smo se upoznavali, nije ušao unutra. I napravio točno onu stvar kojoj sam se i nadala.

Raširili su oči u čuđenju. Ja sam to onako u tišini taštine pripisala svom smislu za uređenje interijera, ALI jok, nije to to. Stan u kojem živimo je mali. To sam već par puta rekla, mali majušni, ali je toliko praktično i super dizajniran, da je perfektan za dvije osobe. U 17 kvadrata, mi imamo 4 prostorije. I veliki ugradbeni ormar i brdo polica i mjesta. I okrenut je prema suncu, i u potkrovlju je, i većinu noći me uspava kiša koja bubnja o Velux prozore.

Amerikanci nisu bili zainteresirani, hahaha! Vidjela sam to u pola sekunde, iako sam nastavila glumit savršenu domačicu s ulaštenom kuhinjom, opsesivno-kompulzivno savršeno uređenom spavaćom sobom i odsjajem plave, narančaste i zelene boje, koje se u velikim količinama nalaze po svim stranama.

Agent ne voli gazdaricu. Gazdarica je ok osoba, ali je hardcore sorta, mjesečno ima oko 15 tisuća eura samo od rente, plus onih 50-60eura što joj ostavim mjesečno za glupi veš i mašine.

Kad su Ameri izašli van i nastavili cirkulirat po zgradi, agent je rekao da koji je problem s nama. Kako? Zašto ne ostanete ovdje? Aha. Pa cijena očigledno i ogromne jeftinije mogućnosti na tržištu, sad su faksevi gotovi i ljudi se masovno sele van Irske. (...) Par minuta kasnije, dogovor je pao. Potpisali smo novi ugovor. Minus 200 eura od trenutne rente.

To. To, to-to-to-toooo!

Danas sam na ulici srela babu broj 2. s drugog kata. Baba je diplomat iz meksičke ambasade s kojim stalno tračam susjede.

Kažem mu da mi nije jasna ta cura iz stana broj 2. Premala je zgrada, i stalno na nekoga naletiš, i već znaš kako tko reagira, i da će ovi iz toplijih zemalja uvijek nešto dobacit, priupitat, uvijek će biti konverzacije, da će Azija biti sjeni sjena, da će transvestit uvijek biti nepristran i drag i da će me Poljakinje uvijek odmjeriti i nakon dvije sekunde odmjeravanja pozdravit dok je moj ''hiya'' odslan, jer Slavenski narodi su takvi. Svi mi koji kažemo ''dobro, dobro'', za ok, ok smo podjednako poremećeni ako se kraj našeg dolaska zove Istočna, o pardon, Centralna Europa.

I sad da ta cura iz dvojke. Ono, ja vješam rublje, ispred face sam joj, ona me pogleda, ubije pogledom i ne čuje se ništa iz njenih usta. Ok. Ajd. Jedanput može. Naletim na nju par puta na stubištu. Sad je moja tehnika već skrušenija, jer sam pomalo nesigurna. Šta sam fakat tako odbojna? Zazipana joj usta. Sjedim ispred zgrade na suncu, pušim cigaretu, ona dolazi iz teretane. Vječito vucara knjige, pa mislim, možda si se mogla naučit i osnovama kulture s ljudima. Ona me pogleda, gle ništa. Rekla sam si mijenjam tehniku. Nema više ništa prema njoj.

I onda mi je meksička baba rekla da mu je pokucala prije par dana na vrata i da ta cura iz dvojke nije mogla otvorit usta. Odnosno kad je otvorila da ništa iz njih nije izlazilo. A budala kakva je, rekao joj je da napiše, što i je, na papiru koji je nosila. Trebala je adapter za ovdašnju elektroniku. I dok je ona to pisala, a on čitao, šapnuo joj je par puta u uho. ''Can you hear me ... can you hear me?''

A ona nije, jer cura iz dvojke je gluha.

Ups.


| 23:37 | Aj ti reci! (16) | Za print mašinu. | #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.


Komentari On/Off


''Sve ono što jesmo je rezultat onoga što smo mislili.''
Buddha

Svi tekstovi na minervariranje.blog.hr zaštićeni su Zakonom i zabranjeno je distribuiranje bez pristanka autorice. Minerva*Riranje © 2006-2012
eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se