srijeda, 08.04.2009.
Nisu svi baloni u bojama.
|
Već jako dugo vremena volim australske filmove. Svaka kinematografija ima neke svoje posebnosti, ali mislim da je Australija postala vrlo jaka po pitanju filmova koji imaju snažnu poruku, koji se većinom bave društvom, ljudima koji žive unutar zajednice i kako se dan za danom odražava u međusobnim odnosima. Druga je stvar što takvi filmovi nikad nisu previše komercijalno naglašeni, a onda i malo ljudi čuje za njih – jer većinom imaju temu koja nije posuta šljokica i nerealnim završecima. Australci su mi vrlo dragi, jer imaju veliku i jaku gardu glumaca. Toni Collette mi je već godinama jedna od dražih glumica. Prije par dana sam ponovno gledala Muriel's Wedding, i pratim njen rad, i mislim da ona kao glumica rijetko izabire scenarije koji joj ne pomažu da se još više izgradi.  U zadnje vrijeme jako puno radim, razbacana sam na sve strane, imam predavanja, puno učim, volim učiti, ali isto tako večeri su mi dosta mirne ali i većinu vremena sam podosta iscrpljena, tako da kad dođem doma oko 11 navečer, narežem si voće, i upalim laptop. A volim kad me dočeka neki skinuti torrent. THE BLACK BALOON je jedan od takvih filmova iz kojih čovjek može jako puno naučiti. Elissa Down je redateljica, i napravila je recimo autobiografski film. Rođena je u obitelji s dva autistična brata i napravila je film koji je izbjegao jeftinu dramatizaciju autizma te je sažela prave svakodnevne osjećaje obitelji Mollison. A obitelj Mollison je sama po sebi ekscentrična, iako se ne ni moglo reći da je disfunkcionalna. Mama i tata obitelji imaju vrlo blizak, prekrasan odnos sa svojim najstarijm sinom koji je rođen autističan, i naučili su se živjeti s Charlijevim ponašanjem, jer ga smatraju velikim djetetom.''We got Charlie because we are capable. We are strong enough to deal with him.'' Thomas, mlađi sin, isto voli svog brata, ali je u kritičnom razdoblju. Ima 16 godina, i svi oko njega smatraju njegovog starijeg brata nekom vrstom luđaka. A Charlie sam po sebi nije jednostavna osoba. Ima poprilično težak karakter, pubertet i hormoni ga šiju na sve strane, a on sam si ne zna pomoći, što vrlo često dovodi do poprilično neugodnih situacija za cijelo susjedstvo i njih same kao obitelj. Film nikako nije povezan s Hoffmanovim ''Rainman'', jer nisu svi autisti briljantni u nekom području, isto tako se neki nauče brinuti sami za sebe, ali u ovom filmskom slučaju, Charlie će cijeli život ostati vezan za obitelj. Sve šta film traži je razumijevanje drugih ljudi za ljude poput Charlieja. A napravljen je tako dobro, i nekako spontano, da je teško ne reći da je briljantan. Riječ koju često pišem kad pišem o filmovima, ali je istina. Toliko je životan i poučan, i dirljiv i težak. Molim vas pogledajte. |
Komentari On/Off
Buddha
