utorak, 03.02.2009.
Večera za jednog.
|
Danas sam prvi put vidjela čovjeka s opsesivno kompulzivnim poremećajem.  Do sada sam uvijek za samu sebe govorila da imam par njih povezanih sa čišćenjem, do sada sam i za par ljudi bila sigurna da ih ima, ali je to više bilo povezano s brojevima. Nekad i ja brojim kockice na pločniku, nekad se zgrozim, ali to je samo onda kad imam višak vremena sa samom sobom, ako stanem na crte koje rade grane drveća. Bio je u istom restoranu kao i ja, par stolova dalje od mene. Sjedio je sa suprugom koja je govorila tečni engleski, s kćeri koja je bila gluha, i sa samim sobom, razbarušene sijede kose, niskog rasta i imao je nešto što se neporecivo vezalo s umjetništvom. Pjesnik, slikar, pisac erotske književnosti, vidjelo se da je umjetnik. Pogledao me nekako drago ispod oka i rekao ''bonjour''. Bonjour sam ja rekla i njemu, ali više sramežljivo nego svjesna svog francuskog. Zatim je složio kažiprst i palac onako kao kad pokušavaš našpranjit košticu lubenice, i četiri puta je noktom lupio po prednjim zubima, dotaknuo sve čaše na stolu, okrenuo glavu dva puta na desno, dva puta na lijevo (jesam li to zamijenila za tourettov?), dok me njegova kćerka pogledala preko ramena, isto sramežljivo kao i ja nju, dok me supruga pogledala sa shvaćanjem isto one stvari koja je njoj već potpuno prirodna. Ustali smo se u isto vrijeme. Cijela francuska obitelj me pogledala, a za drugim stolom je pijana engleska obitelj, članova četiri ispijala petu bocu vina. Prije nego što je izašao, dotaknuo je sve čaše na ostala tri prazna stola. Nasmiješio mi se dok je izlazio, dok sam ja stavljala šal oko vrata. |
Komentari On/Off
Buddha
