utorak, 30.12.2008.
A daj pomozi mi! Nije teško.
|
 Otkako sam doma redom jedem, pijem, pijem, pušim, pucaju mi glasnice koliko pretjerano pušim, dobila sam upalu nekog živca u dupetu koji me neće natjerati da Novu ne dočekam u dopičnjaku. S Vix i Domom pijem i pušim, s curama pijem i pušim, s psiholozima pijem i pušim, jedem sve šta mi matera stavi na tanjur. Padre Novinar me milo gleda, pa mi i on daje svoju porciju. A onda kad to sve ne radim, upadam u ljubavnu zavrzlamu, i sad tu vi upadate. Naime, doma me zajedno sa zimskim razdobljem dočekala potreba da čitam knjige, zapravo da gutam knjige. Sline mi cure na želju, dvije. Da ponovno pročitam ''Bilješka o piscu'', Julijane Matanović (osobno meni jedna od daleko najboljih knjiga ili hardcore ljubavni roman u Hrvata) i onda da se još više satrem s Kunderom, jer mi se bijesno, ali bijesno čita ''Nepodnošljiva lakoća postojanja''. Po tko zna koji put ću sad otić do knjižnice da bi digla te dvije knjige, a sad molim ali molim te preporuči mi neku knjigu, naši autori, strani autori. Treba mi nešto jako, nešto novo, nešto za zimu i kamin, nešto ljubavno.  |
ponedjeljak, 22.12.2008.
It's a dirty little secret.
|
 Ja: Da vas obavijestim da sam već dva puta kakila na aerodromu. Znam, znam i ja sam ponosna. Mama: Ajde dobro draga, valja se dobro posrati u Engleskoj. |
četvrtak, 18.12.2008.
Zašto si gay?
 Pitam ga večeras šta slušaš. Kaže on da voli Britney Spears, Kyle, da ne podnosi Mariah, da najviše voli MTV plesnu glazbu. Oblači se u sive boje. Poslovne sive boje. Sav mi je nekako sladak. Kao i sve ostale, i ja sam imala petminutni crush. A U2, pitam ja onako bezbolno. U Irskoj nitko ne sluša U2, slušaju ih samo oni koji nisu Irci. Ja nisam Irkinja. Volim Coldplay, kaže on. I ja volim Coldplay, ali ja ne volim Britney mislim si ja. Sve u svemu, ne znam zašto sam tako razočarana. 5minutni crush me prošao u 5 minuta. Poslije sam tu misao zapila sa Seanom koji mi je lijepo rekao što misli o mojim instant zaljubljivanjima, ''Uvijek tražiš komplicirane''. Pa smo se napili. Ja mu napravila brusketu za večeru. To nije bilo komplicirano. |
nedjelja, 07.12.2008.
Troduple doze. Mikstrio.
 Candida i ja smo bile najbolje prijateljice ovog vikenda. Kućni doktor mi je rekao da moram mirovat jer tijelo mi još uvijek nije naviknuto na irski postotak vlage u zraku pa mi je zato oslabio imunitet. U lokalnoj sam se ljekarni crvenila kad sam dečku iza pulta rekla šta trebam kupiti, on me pitao odakle sam, ja mu rekla, a on me na miksu svih jugoslavenskih jezika pitao da li želim kupiti i neke posebne kreme za ispiranje. S tom razlikom što je on bio lijep ko bog, a ja crvena kao bivša komunistička zastava. Rekoh mu, candida candida. Kraš. Koestlin. Obećanje sam vidjela u jabukovači, ali nisam htjela eksperimentirat s alkoholom pa sam si napravila čaj, skuhala prokulice, i shvatila da sve ono što ne jedem doma, u Dublinu jedem. Jer od toliko kemikalija, prokulica se može zamjenit za nešto itekako jestivo. Ili mlijeko. Gdje sam na naše Dukatovo alergična zbog laktoze i hodam vječito napuhana i izmrcvarena, u Irskoj se događa da mlijeko pijem svakodnevno. Ne samo zato što se Irci diče mliječnim proizvodima, a nemaju jogurta, već i zato što je očigledno da ono što oni nazivaju full fat mlijekom, nije full fat mlijeko, jer sam ja na mlijeko alergična, a ovdje nisam, što dovodi do zaključka da u mliječnim proizvodima u Irskoj zapravo i nema mlijeka. Ima bijele tekućine koja se zove mlijeko, a na etiketi piše, sastojak laktoza, ali i to je kao i svaki mliječni proizvod ovdje, misterija. Tako da sam sinoć bila sama. Sean je bio vani, naša nova cimerica je radila, a ja sam bila spremna za torrent večer ili večer ''dobrih starih filmova''. A vama danas dajem preporuke ta 3 filma, koja su relativno poznata, ali i relativno zaboravljena, meni jedna od tri omiljena. A vrhunska. Prekrasan, prekrasan film s prekrasnom, prekrasnom glumom. U srcu zbivanja je ljubavni odnos između tri osobe. Helena Bonham Carter predstavlja surovu britansku inteligenciju i odlučnost, ženu koja je rođena u krivom vremenu. Linus Roach glumi Heleninog tajnog ljubavnika rastrzanog između nje i Allison Elliot, bogate Amerikanke koja putuje Europom, i koja nosi svoju tajnu. U filmu postoji puno uglova: priča o nepoštenju, izdaji i obmani, hijerarhijsko licemjerstvo, konflikt između savjesti i srca, konflikt između okajanja, manipulacije, ljubomore, čežnje i dobrote. Nitko u ovom filmu nije zao, samo izuzetno jak u ljudskosti, ljepoti, boli i bezvrijednosti. Velike riječi, ali i film je velik. Od početka do kraja je praktički savršen. Nikad nije ni previše ni premalo, već se otkriva sloj po sloj, a gledatelju je najteži zadatak: opredjeljenje. Prekrasna scenografija i kostimografija, ono, baš odrastao, punokrvno zreo film. Jedan od onih koji se gleda u kišna poslijepodneva da bi se dobio potpuni dojam remek-djela. Trailer mi se osobno ne sviđa, previše je amerikaniziran, prebrz, prelak, što film uopće nije.  U ovom filmu je briljantnost od početka od kraja. Dobar, ma šta dobar, predobar Ian McKellen. Brendan Fraser u najboljoj ulozi svoje karijere. Lynn Redgrave kao moralna vertikala. Vrlo unikatan film. Nema trilera. Nema posebne radnje. Nema akcije. Nema ljubavne veze. Nema femme fatale. Nema neizvjesnosti – a ipak funkcionira perfektno. Snimljen po biografskoj knjizi. McKellen glumi redatelja James Whalea koji je zaslužan za svjetske klasike ''Frankenstein" i ''Frankensteinova mlada''. Talentiran, briljantan, pun energije, rastrgan od strane medija, Whale završava svoju karijeru u zaboravu od javnosti. Jedino što svaki dan mora proživljavati su uspomene na tragično djetinjstvo u Engleskoj, svoje junaštvo za vrijeme Prvog svjetskog rata, romansu s vojnikom koji je bio ljubav njegova života i njegov vrhunac, odnosno apsolutni zaborav od strane svih koji je uslijedio u njegovim kasnim godinama. Fraser je njegov vrtlar, koji ispočetka vrlo neliberalan i vojnički nastrojen postaje nezaobilazan pratilac kroz Whalerova memorijska putovanja i priče. U jednoj sceni Whaler gestom pokaže prema svojoj glavi i kaže: "The real monsters are up here." Cijeli film se zapravo i bazira na toj onako ležerno nabačenoj pronicljivosti. Sam kraj filma je vrlo uzvišen i spokojan, jer Clayton Boone (Fraser) postiže smisao života. Jer je kroz teško prijateljstvo s Whalerom dobio dimenziju. Uvidio je da bogovi i čudovišta postoje u svima, ali da dođe vrijeme kad ih možeš pustiti da odplutaju i da se okreneš onome u čemu i je cijela stvar – suočavanje s vlastitom smrtnošću i uspješno mirenje s prošlošću. Budite oprezni, nije za svakoga. A i da nije na vrpci, vrlo lako bi se mogao odigrati na kazališnim daskama. Meni osobno, zaista jedan od najboljih i najdražih filmova. House of Sand and Fog je kuća izgrađena na pijesku, okružena vječitom maglom sjeverno kalifornijske klime i označava totalni emotivni raspad svih svojih stanara. House of Sand and Fog je također sukob dva mentaliteta i na neki način predstavlja modernu grčku tragediju. Jer ovaj film ako nešto nije, onda nije lak. Kathy Lazaro (Jennifer Connelly) je bivša alkoholičarka i ozbiljno nestabilna žena koja se nakon što ju napusti suprug, nađe u autodestruktivnom vrtlogu. Zbog depresije mjesecima ne otvara poštu i time zanemaruje pismo koje joj šalje Porezna uprava s kojim je upozoravaju da će izgubiti kuću ako ne plati određenu sumu. Kathy prekasno shvaća da je kuća stavljena na aukciju, i da je prodana obitelji iz Irana s Colonel Behrani (Ben Kingsley) na čelu. Obitelj Behrani ju vidi kao izlaz iz nestabilnog emigrantskog života, i kao sredstvo koje će im donesti obiteljski smiraj. Kathy pak traži povratak vlasništva ... i pakao se otvara. Kathy predstavlja američku ljenost kojom zanemaruje svoj život i vlastito sudjelovanje u istom, jer stvari će se već nekako riješiti. Umjesto da se dočeka na nogama, ona se radije odlučuje za letargiju i kronično nezadovoljstvo. S druge strane obitelj Behrani predstavlja emigrantsku obitelj s drugim gledištima na svijet: spremnost na žrtvu, odricanje, težak rad sve u korist vlastite obitelji kojoj je potrebno utočište i svetost iste obitelji, a ne materijalno zgrtanje samo zbog bogaćenja bankovnog računa. Uloge u ovom filmu su vrlo realne, pa i njihove mane, sebičnost, pohlepa i ljutnja više nisu jednodimenzionalne, jer je granica između žrtve i zlostavljača uhvaćena u magli, koja ne dopušta definiranje i prelazak na opredjeljenje. Cijelo vrijeme osjećaš simpatiju prema jednom i drugom liku. Znam da to stalno pišem, ali zato i pišem, no ovaj film je prekrasan simboličan spoj i spokoj umjetničke fotografije, pokreta, boje i glume. Način na koji se (treći glavni glumac) magla diže oko likova, i kako ta ista magla guta svaki smisao je nekad bilo teško gledat. I sam način snimanja je poseban: od početka je film vrlo čist, kristalan, svijetao, dok se filter mijenja kako se radnja razvija... Film je zastrašujuće tužan, i treba ga gledat za vrijeme spremnih rasploženja. Sreća je vrlo letimična, ali sam film pruža veliko zadovoljstvo jer je doslovna simfonija reakcija. |
utorak, 02.12.2008.
O bojama lica moga.
|
Predavanja imam svaki dan. Ja sam jedina Europljanka u svojoj maloj multikulturalnoj skupini od 12 članova. Kolege su mi porijeklom iz Azije, Afrike, Oceanije i Južne Amerike. Današnje teme su bile rasizam, predrasude i fobije od ljudi.  Pa smo se svi našli s nekim svojim ožiljcima, koje u Dublinu manje više osjetiš, ali ne toliko da te zabole za trajno. Više su to onako površinske ogrebotine nego što su unutarnja krvarenja. Jer Irska je majušna zemlja, iako ja Dublin zovem New Yorkom u najmanjem obliku. Predrasuda kao predrasuda se uvijek transformira u neznanju. A predrasuda se ovdje osjeti kroz taj vječiti faktor što ljudi uzimaju stvari točno onako kako ih vide. Valjda je to najveća zamjerka Zapada. Što nije pretjerano svjestan stvari van svojih kalupa. Ono što mi trenutno ne treba, ne trebam ni znati. Velika je spoznaja i u tome što sam se ja s predrasudama koje su upućene meni, naučila nositi. Velika je udaljenost od one curičke koja je došla ovdje prije dvije godine. Stvar je i u mojim očima koje su tada bile velike, velike poput spužve koja sve upija. Upija vodu kroz filter naive. Naiva kod mene nikad neće biti iskorjenjena, ali jedan veliki dio je prebačen na samokontrolu, a onda i na kraju na veliko zadovoljstvo s vlastitim odabirom ili množina. Jer ono kako me ljudi doživljavaju je nešto na čemu sam dugo radila. Ali stvar je u tome što je Dublin za mene bio, i još uvijek je, jedna velika škola (kao i sve u životu) u kojoj se ja sada već stvarno jako dobro snalazim. Iako nekad onako zatvorim oči, udahnem duboko, dok mi se grlo stisne od osjećaja gdje se nekad pitam jel mi bilo bolje kad nisam bila svjesna puno stvari, pa sam se grčevito držala tih stvari, ali su bile sigurne, nego sad kad je puno toga neizvjesno, ali i onda onom paralelnom linijom – neizmjerno uzbudljivo. Iako je jedan osjećaj neizmjerno siguran i stalan: osjećaj kad se vraćam u svoj stan, gdje me čekaju dvije osobe. Jedan koji mi grije guzu dok spavam i koji mi svakodnevno svojim leđima daje potporu, a druga osoba je Ona, nekako više i nezmjenjiva nova cimerica s kojom vidam sve stvari koje žene u sitno doba noći mogu jedna drugoj reći. Predrasude koje osjetim na koži nisu toliko bitne, više su odraz ljudi kojima je Istočna Europa zadnja rupa na svirali. Hrvatsku nekad radije ni ne lociram, kažem im da dijelimo more s Italijom, ali se to onda poveže s Afrikom ... pa ja onda onako stisnem gornju usnicu, donju prebacim preko nje, ispustim zrak kroz nos, obrve stavim u upitnik, par puta trepnem jer mi nije jasno na što se misli, i pređem preko riječi. Možda to i nisu predrasude? Ma jesu, zapravo jesu, jer nas se smatra neobrazovanom bagrom, kojoj je pojam velika Europa. Ali se ja onda sjetim Pavličića, sjetim se bakinih rajčica, sjetim se Čiova pred zoru, sjetim se Kristijana Belahuna, sjetim se kamenčića pod stopalima i kako sam škiljila kroz sunčanu šumu koju ću jednom naslijediti, sjetim se Jadranskog vala na koži, sjetim se Kupe, i hladne Karlovačke, Otvorenog radija, pa čak se sjetim i Konzuma, magnezija u šumećim tabletama, sjetim se kako nam je jezik težak, kako nam je zemlja tako uzburkana zato što je na sjecištu Istoka i Zapada, i osjetim se ponosnom jer dolazim iz tog malog prcmuljka od Hrvatske. Jer se baš zbog tih tisuća malih jada koje su nam doma servirane, ovdje u Irskoj osjećam isto toliko puta sposobnijom, i vjerojatno življom nego igdje. Jer sam tek u Irskoj shvatila puno stvari o sebi. Jer svatko na sebi osjeti neku vrstu brutale, ali da nam mentalitet nije takav, da se nisu izdogađale stvari koje su se izdogađale zadnjih 15 godina, ne bi ni ja bila što danas jesam. Nikako još definirana, ali svjesna da se razvijam punim plućima. Zato me te male predrasude i ne zabole toliko, jer i jesu površinske. Jer ja znam da ja ne ignoriram stvari koje su me i postavile na ovo mjesto. Svjesnost o samoj sebi, i stvarima kojima sam okružena. A to je nešto što zaista ne možeš platiti, jer glad za novim stvarima se ipak ziđu u samoj osobi, a ja stalno želim znati još više i više. Zato i volim tu svoju malu skupinu ljudi s kojima sam svaki dan okružena, jer ja njih, oni mene uče. A onako, školskim primjerom, kroz jednu osobu mijenjaš svijet, jer s tom jednom osobom i sebe učiš kako stajati s dvije noge na zemlji. Imaš ravnotežu ako samo jednu osobu promjeniš, a to je moj doprinos u ovom vlastitom migracijskom svijetu, koji ako je nešto, onda je težak. Ali i težina života je vrlo relativan pojam ako imaš određene direktive kojih se držiš. Vjera u sebe, vjera u ljude, optimizam, zahvala za svaki novi dan, jedna mala unutarnja molitva za novo jutro, i ideš dalje. |
Komentari On/Off
Buddha
