srijeda, 30.07.2008.
Nikad to nije lak posao.
|
Lak posao ne postoji. Varijacije se sastoje u tome voliš li svoj posao, ili na potpuno drugu stranu, radiš li posao da bi preživio.  Moj trenutni posao nije lak. Poprilično je iscrpljujuć, mentalna energija na kraju dana mi je na nuli, fizički sam podjednako umorna jer sam konstantno u pokretu, ali sam jako zadovoljna, urnebesno zadovoljna jer mi se ukazala prekrasna prilika, koju cijenim i koja me naučila brdo stvari u relativno kratkom periodu. Taktika je: plivaj ili potoni. Automatski bačena u žrvanj, pa reagiraj. Prije mjesec dana sam preko Seanovog prijatelja dobila priliku da se kandidiram za posao u Googleu. Koliko me strašila ta pomisao da će mi mogući prvi irski posao biti, po Forbesu, u najboljoj friendly kompaniji na svijetu, toliko me i golicala ideja da moram dati sve od sebe da prođem na njihovom intervju. Napisala sam dobar CV, prvo jednu verziju, zatim standardnu ipak profesionalniju europass. Negdje u to vrijeme, Bob, naš google posrednik nas je pozvao na ručak u središte firme. Ja sam se to jutro nevoljko ustala, zapravo ustala sam se jer sam znala da uskoro moram ići u Google, ali da me prpa jer me poklopio neki mali osjećaj nedostatka samopouzdanja, čisto zbog toga što sam mislila da si idem previše iznad svoje kategorije. U kojoj sam ja to kategoriji, isto je bilo pitanje. Isto tako sam išla par koraka ispred misleći da je meni posao zagarantiran. Bob nas je dočekao ispred zgrade, 10 minuta pješice od mog kvarta. Dao nam naše naljepnice s imenom, visitor, i već ogladnili od nervoze, i Sean i ja, ušli smo u zgradu. Jeste ikad dobili mailove sa slikama, čini mi se njemačkog ureda? Ako ne, evo ih. To je prvo što sam ugledala. A onda i osjetila. Impresioniranost i osjećaj ''da barem, da barem radim ovdje!'' ne možeš ne osjetiti. Pa smo ušli u prostoriju gdje se jede. A na meniu je bilo bez pretjerivanja preko trideset toplih vrsta jela. Od svih kultura, sa svih kontinenata. Uz topla jela, tu su i hladna i salate. Uz izbor sendviča, nalazi se i veliki izbor slatkiša i čokoladi. Svi sokovi, kave, čajevi, grickalice i voće – sve besplatno. Prosjek firme je negdje oko trideset godina, omjer spolova je pola pola, a 99% firme ima završen fakultet. Ako nemaš fakultet, posao u Googleu nećeš dobiti. Ja malo malo pa gledala okolo, malo malo zurila u ljude, malo malo mislila si kako bi bilo da radim ovdje. San snova.  Caka postoji. Zamislite si količinu ljudi koja dnevno aplicira za posao. I onda zamislite atipične intervjue za posao. Nije jedan, nisu dva, već 4. Da skratim priču, posao nisam dobila, ali veliko iskustvo Google priče sam iskusila. U čemu je sad caka? Naime, u CV.u sam napisala svoje znanje jezika, dosadašnje poslove, iskustva i aktivnosti kojima se bavim. Prvi telefonski intervju je uslijedio dva tjedna nakon apliciranja. Taman za vrijeme hrvatskih instrukcija koje sam davala svojoj Irkinji, telefon je zazujao. Ja se stiltala nad nepoznatim brojem koji je završavao s brojem 1000. ''Hello, this is Catherine speaking from Google's human resources department.'' Slijedećih 40 minuta sam vodila jedan od najkežualnijih razgovora koje via telefon možeš voditi sa psihologom. Ako se ikad nađete u ovoj situaciji, savjetujem vam da na papir stavite slijedeće stvari: popis svih, ali svih aktivnosti kojima ste se bavili (sport, glazba, likovna umjetnost ...) u zadnjih deset godina, onda te aktivnosti još duplo ukrasite, ali toliko da sami sebi zvučite uvjerljivo, a ne da ispada da ste ono šljokica na šljokicu. Pričajte samo superlative o vlastitoj educiranosti. Pričajte o interesima, zemljama koje bi rado posjetili, dajte vrlo originalne odgovore na pitanja: što mislite o multikulturalnosti?, koji vam je prosjek ocjena?, koja vam je tema diplomskog?, zašto se se odlučili za tu temu?, zašto želite raditi u Googleu?, koliko dugo se koristite našom tražilicom?, imate li blog, my space, facebook ... stranicu?, recite nam što je najodvažnija stvar koju ste napravili u životu?, smatrate li se sposobnim raditi u sredini koja je produkt sedam kontinenata? ... Google ekipa ne gleda posebno na vaše iskustvo, već je aspekt baziran najvise na osobnosti. Personality je ključna riječ. Jer mogu imat svakoga, pa se i treba potruditi. Na kraju razgovora, a dok smo razgovarale moje dodatne informacije je utipkavala u moj profil, rekla mi je da će naš slijedeći razgovor biti simultano na hrvatskom i engleskom. Dvije nove osobe. Za tjedan dana sam dobila mail da im je žao, ali da im osoba mog profila trenutno nije potrebna, ali da se nadaju daljnjoj suradnji, i da ostanem pozitivna i fokusirana. Nije mi to teško palo. Zapravo sam malo i odahnula jer sam se bojala da bi mi prvi posao u Googleu bio malo previše. Jebeno iskustvo sve u svemu. Da, da napomenem, da sam prošla ovaj drugi telefonski intervju, koji bi bio s dvije osobe, onda bi imala, treći, uživo, gdje bi me intervjuirale novi ljudi, a na zadnjem, finalnom, četvrtom intervju, došle bi nove dvije osobe, tako da vas sveukupno intervjuira do osam ljudi. Hard candy, kako bi se reklo. Ali nikad ne znaš šta se još može dogoditi u životu.  Par dana kasnije sam sjedila u jednom bircu, razmišljala šta bi sad napravila, do tada sam poslala već negdje dvadesetak molbi za posao, nikakav reply, pa sam si razmišljala šta bi radila da sam glumica i da me stalno i stalno odbijaju. Pa sam rekla, e jebiga, progutaj strah i idemo po školama za strane jezike. Kad te drži sreća ... Ušla sam u prvu, rekla ''I would like to apply for a job ...'', a šefica me pogledala preko stola i rekla, jel imaš prijevod certifikata o diplomi, pružila ja, a ona se nasmijala, ''Good, I like this'', i obavila sa mnom razgovor, vidjela stanje mog engleskog, ''BBC pronunciation''. Yes, kažem ja, uz veliki osmjeh. ''When can u start?'', Monday? Ideš. Volim svoj posao. Predajem engleski 14-18 godina starim Španjolcima, Talijanima, Rusima, Francuzima i svima koji to žele, a da im je engleski drugi jezik. Posao je naporan pun kufer, najviše zbog toga što se svaki dan susrećem s takvim kulturnim razlikama, da oni mene uče, ja njih. Apsolutni sudar različitih mentaliteta i ljudi. Dok Talijane najbolje krotim, imam ''probleme'' s Francuzima jer su poprilično čudne biljke. Tako mi je bilo prvi tjedan, padala sam u nesvjest što od umora, a onda i od smijeha, jer radim s 28 predavača, gdje su dvije Poljakinje i ja, jedine strankinje. Pa onda treba i s Ircima stupit u kontakt, ja se puno smijem, i to se glasno smijem, taktilna sam osoba, u komunikaciji ekspresivna, pa su me prozvali ''boiling blood''. Neki predavači su me malo gledali ispod oka, ali to je čisto zato što su Irci inače, ne bi rekla sramežljivi ljudi, ali itekako znaju biti pomalo pothlađeni, u smislu da ne gestikuliraju, i nemaju onaj emotivan klik južnih zemalja. Ali sam upoznala famozne ljude, skompala sam se s jednom curom i dečkom, ona 22 godine, i trebalo mi je par dana da se priviknem na njen ono, vrlo vrlo intelektualan prc prc humor. Svaki put kad bi lupila neku šalu, par sekundi sam buljila u nju, jer nisam znala što bi dodala, jer treba na engleskom smisliti neki dobar geg, pa je rekla da sam ja hladna riba, ne previše bistra, ali zato što sam eto strankinja, oprašta mi. Gillian je genijalna, a prikrpao nam se i Brian, koji je prije deset godina završio kemiju, pa je onda išao na IT magisterij, pa sad razmišlja o magisteriju koji je povezan s engleskim jezikom. Gillian nas prca konstantno oko svega, ali se odlično slažemo. Jer su zapravo nevjerojatno dragi, a i odmah mi je lakše kad njihova lica vidim ujutro.  Ovo je ogromno pozitivno iskustvo. Jer imam dva razreda, jedan mi je beginners level, a drugi intermediate. S ovim prvim imam recimo problema, jer 10 Francuza stalno priča francuski, teško mi ih je motivirati, jako su čudni zapravo, dolaze iz bogatih obitelji, bave se konjima i golfom, puno putuju, razmaženi su i misle da su pametniji nego što jesu. Ja ih nekako elegantno spuštam na zemlju. Do sad su me već i upoznali, a i ja njih, i više me i ne iznenađuju nešto posebno, ali nema mi klika s njima. Ima, ali s dvoje Talijana iz Milana, koji mi itekako olakšavaju taj sat. Htjela sam ih premjestiti u drugi level, ali su rekli da bi radije ostali sa mnom, jer upijaju kao spužve, i stalno razgovaraju sa mnom, i baš su fokusirani, i onako, mili do kraja, iako Mattia, svaki dan sve očiglednije razvija neku vrstu zaljubljenosti prema meni. Crveni se svako malo, ne može izdržati moj pogled, a meni je isto onako neugodno, jer shvaćam te njegove signale, ali je baš simpa u toj svojoj zaljubljenosti. No, nije ništa s čim ne mogu raditi, ili za što smatram da će mi raditi probleme. Druga grupa je sastavljena od tog malog Španjolca, koji je rođen u Barceloni, ali je Francuz, jer su mu roditelji francuski i švicarski francuzi. Malo zbunjujuće? I meni je bilo. Ali je taj dečko duša tog razreda. Rođeni lider, a kako je on itekako napredan, svestran, motiviran, elokventan, ekpresivan, ma ono, bolje ne možeš poželjeti, takav je i cijeli razred sastavljen od Francuza, Talijana i Španjolaca, jer se svi trude biti podjednako dobri. A kad su svi tako napredni, onda i svaki sat biva uspješan i konstruktivan. Obično im, ako se ne fokusiram na gramatiku, dajem malo opsežnije teme za debatu. Turning the other cheek, stvaranje kultova (opsjednuti su oni glumcem Chuck Norris, pa su se nazvali kult Coco Norris), dosta pričamo i o sexu i taboo temama povezanima uz to, mada njima ništa nije tabu. Vrlo su educirani, svjesni svijeta u kojem žive, mada nisu bas svjesni Istočne Europe. Iako večina Talijana u razredu jede konje, potegnula sam temu – Životinje imaju prava kao i ljudi, i slijedećih sat i pol sam mogla komotno ništa ne reći, jer su sami pričali između sebe, jer svi imaju različite stavove. U Španjolskoj ubijaju bikove, u Italiji je biftek od ždrijebeta jako kvalitetan, a Francuzi iz te grupe su išli od ekstremnih vegana do onih koji misle da i biljke osjećaju. Tijekom tog sata ja sam si par puta govorila kako je ovo nevjerojatno iskustvo, jer govorimo o pubertetlijama, a oni i jesu prikaz svoje zemlje, a tim više što su mi često govorili da me jako vole, i da sam izvrstan predavač jer puno tražim, ali znam i kako to nešto tražiti i dobiti od njih. Jer u sekundi se vjetar može promjeniti i sat može ispast naporan i dosadan i za mene i za njih. I nema tu predrasuda. Nema ni zrno predrasuda s ni jedne strane, iako sam neke stvari čula po prvi put, neke se totalno kose s mentalitetom u kojem sam ja odrasla, i svaki dan na tom poslu nešto naučim. Prije sam imala strahove o sebi kao predavaču, mada sam rijeko dobivala negativne kritike, ali kako sam dobila i pozitivne odgovore i od šefice i od kolega, smatram se sretnom. Jako sretnom. Jer nije lako, zaista nije lako, stvarno je situacija bila plivaj ili se utopi. Jer nigdje do sada se nisam susrela s toliko različitim ljudima od sebe, u svim pogledima, a da je na kraju dana - uzlazna linija pozitive, i nečeg novog što se dogodilo i što moram usvojiti na daljnjem radu.  Kad ne predajem, onda sam turistički vodič. Idemo po muzejima, izložbama, govorim im o gradu. Zadnje dvije subote smo išli van Dublina. Ja, pedesetak teenagera i njihovi supervisori, koji su nerijetko par godini stariji od njih. E to je iskustvo. Jer na tim dužim putovanjima znaju biti kenjkavi a ja sam vođa puta, pa ih trebaš dovesti u red, idemo ovdje, ondje, sad ćemo ovo gledati, pa ono, stani u red, ne deri se, ajde malo duše unesi u to sve. Ali volim to, jer i sama puno stvari po prvi put vidim, prije toga sve info pronađem na netu, educiram se, stvarno sam s njima vidjela neke famozne stvari po drugim županijama. Otišli smo u taj Trim dvorac u kojem se Hrabro srce snimalo, mislila sam da je to bilo u Škotskoj, ali nije, jer Škoti su tražili da im se plati, a Irska je Trim dvorac dala besplatno. Znate onu scenu kad Sophie Marceu prvi put vidi Mel Gibsona, kad on dođe iz onog dvorca koji je osvojio, a Francuskinju pošalje kralj jer ne može sebe jer će ga Gibson ubiti, pa on prođe riječicu da bi došao do njenog šatora, pa pričaju na latinskom, i francuskom gdje joj on kaže da su mu ubili ženu i da je zato krenuo u pohod, a njegove oči plave da plavije ne mogu biti, a Sophie lokva vode. U glavnom, ja sam gledala film preko bezbroj puta, i sad sam stajala tamo na tom mostiću i gledala prema dvorcu i mjestu gdje je bio njen šator, i ježila se, od do. Poslije smo otišli do Newgrangea, irskog Stonehendgea, samo što je ovaj zatvoren i duboko u unutrašnjosti neolitske tvrđe. U jednom trenutku, vodič je zagasio svijetlo, a mene je uhvatila najmračnija tama koju sam ikad osjetila. Ljepljiva, duboka, tamna, gusta tama. S tim gašenjem nam je htio prikazati kako na prvi dan ljeta, sunce ulazi kroz posebnu pukotinu i obasjava cijelu prostoriju. Poseban osjećaj, mada je dodao da se ni jedna zraka umjetnog svjetla ne može usporediti s onim što znači kad samo mala zrakica sunca uđe unutra, a da ne govorimo o snopu svijetla. Ma ne, divota. Ovo što trenutno proživljavam je divota. Ubrzo će završiti jer je ljetni posao, ali nema veza. U sebe sam usisala takvu količinu informacija i svega dobrog da će mi vecina stvari, jer je toliko intenzivno, ostati trajno u sjećanju. Danas, malo kasnije, nova stvar. Šoping, prva plaća je sjela, a u Benettonu je 80% rasprodaja. Bolesno. Navečer ćemo do Belfasta. Ikea calling.  |
subota, 19.07.2008.
Na temelju Oyster Boy.a
|
Jos uvijek sam totalno zacarana Tim Burton pjesmama, ako se to moze tako nazvati. Tko nije procitao prosli post, njegova knjiga poezije se zove ''The Melancholy Death of Oyster Boy''.  They were a normal, happy husband and wife. One day they got news that made Mr. Smith glad. Mrs. Smith would would be a mom which would make him the dad! But something was wrong with their bundle of joy. It wasn't human at all, it was a robot boy! He wasn't warm and cuddly and he didn't have skin. Instead there was a cold, thin layer of tin. There were wires and tubes sticking out of his head. He just lay there and stared, not living or dead.  was with a long extension cord plugged into the wall. Mr. Smith yelled at the doctor, "What have you done to my boy? He's not flesh and blood, he's aluminum alloy!" The doctor said gently, "What I'm going to say will sound pretty wild. But you're not the father of this strange looking child. You see, there still is some question about the child's gender, but we think that its father is a microwave blender."  with misery and strife. Mrs. Smith hated her husband, and he hated his wife. He never forgave her unholy alliance: a sexual encounter with a kitchen appliance. And Robot Boy grew to be a young man. Though he was often mistaken for a garbage can. |
petak, 18.07.2008.
Sve mi smrdi na prekrasan tjedan.
|
A nema ironije i sarkazma. Izmedju tisucu dobrih i jos boljih stvari koje su mi se dogodile od proslog tjedna do danas, ima jedna stvar koja je iskocila po svom sadrzaju. Kako ne zelim brljati i pisati na brzinu, sve ove velike stvari cu ostavit za slijedeci tjedan, jer sam sluzbeno sretno i ispunjeno zaposlena i jer sam sluzbeno u prekrasnim brigama i jer se veselim svakom danu iako se dizem u pola sedam ujutro. Velike transformacije u mom zivotu malom. :) he liked her a lot. He liked her cute figure, he thought she was hot  for a match and a stick? It did quite literally; he burned up pretty quick.  |
ponedjeljak, 07.07.2008.
Taj grleni osjećaj panike.
|
Nakon nesretnih EU Lisbon treaty izbora gdje su se Irci pokazali kao vrlo nezahvalna nacija, a gdje se u Bruxellesu irski premijer preznojavao u sramoti i pogledima ostalih članica EU, Irska bruji o novim skandalima.  Ne toliko o skandalima, koliko o nastupajućem stanju zemlje koja, kako ovdje pričaju, zapada u recesiju, odnosno da je zlatno doba razvitka, napretka i bogaćenja počelo dolaziti svom kraju i da će uskoro nastupiti doba zatezanja čarape, da će se sve teže pokrivati krediti i da će brutalno agresivno potrošaćko društvo Zelenog otoka uskoro osjetiti što to znači kad te netko opali po novčaniku i džepu a da se nema dovoljno eura da otplatiš dugove. Moje laičko mišljenje? Shodno s onim što sam vidjela, čula, pročitala i doživjela. Recesija Irske je samo riječ. Još uvijek je samo riječ, jer je bilo malo nadobudno razmišljati da će ovolika fluktuacija novca, radne snage i strahovito jake moći kupi kupi politike, trajat dovjeka. Jedna je stvar shvaćati da financijska bajka nije mogla trajati u nedogled, druga je stvar napuhavanje problema, i onda se i dovesti upravo u to stanje koje ne želiš. Većini Iraca konop oko vrata dolazi u obliku kredita za otplaćivanje stanova. Cijene jučerašnjih astronomsko visokih nekretnina su pale, (kuća od nekih pedesetak kvadrata u bližem centru je išla do 700 tisuća eura, prosjećan jednosoban stan za tristotinjak tisuća eura) znači cijena istih (kupljenih) nekretnina je također pala, ali kamate nisu. Kamate su numero uno problem svih onih koji kažu da Irska polako propada. Onda treba i tu riječ ''propada'' dobro sagledati. Ne propada ništa, ljudi paranoju stvaraju, a s konstantnim upotrebljavanjem te iste riječi, neminovno je da će se onda negdje i umigoljiti. Iraci imaju isti tok pričanja priče. Godinama su bili pod engleskom čizmom, nametana im je ideologija zemlje preko puta mora, Crkva im je diktirala svoj tempo, vlada svoj, i svi su zajedno bili jako nesretni, neshvaćeni i siromašni, i onda je došao boom u obliku novca EU i Irska je postala Keltski tigar. To su fakti. No, isto tako se putem dogodilo da se u zadnjih deset godina društvo strašno razmazilo, jer u ovoj zemlji svi imaju novaca. Svi imaju novaca. I svi poput hrčka koji stavlja zrnje u usta, kupuju i talože. Ako je jednom u ovoj zemlji i postojala fraza (koju meni roditelji znaju ponavljati kad se dođe do teme slatkiša) ''sačuvaj za sutra'', u generalnom i bukvalnom smislu, fraza se pogubila u živom pijesku. Čitam danas The Economist, stvarno sam postala aktivno pasionirana ljubiteljica tog tjednog političkog magazina. Iako taj list stvarno vrlo realno, i vrlo nepristrano progovara o svim aktualnim temama, jedna misao im više nego obično strši kroz riječi. Hoćemo li uskoro doživjeti veliku depresiju koja je nastupila tridesetih godina 20.st? Nije ugodno štivo dok jedem žitarice i piđamom brišem stranice natrackane jogurtom koji pada sa žlice. Za Irsku trenutno postoji mnogo krivaca za skorašnje sankcije. Odnosno krivi se sve i svakoga, sebe najmanje. Mnogo krivaca, ali isto tako se ti krivci mogu i oslovit s imenom. Radna snaga koja dolazi iz stranih zemalja. Irski potporanj države čine stranci, A po statistikama iz 2006. u ovoj državi legalno živi 420,000 stranaca, od tog preko 120 tisuća dolazi iz Velike Britanije, a ostalo su većinski Poljaci (koji su postali najneomiljenija nacija), Litvanci i Nigerijci. O ilegalcima se ništa nije reklo. Irci krive strance za puno toga što ne valja u ovoj državi, ali nisu sagledali stvari iz svih strana. Ona populacija koja je glasala NE na izborima, znaći NE prema proširenju EU, NE slaganju novih pravila i zakona, NE istoj onoj zajednici koja im je i napunila novčanike, jer sve što se uopće u ovoj zemlji i izgradilo u posljednjih 20 godina je financirano iz EU budžeta. S tim da je Irska u apsolutno sve domaće projekte ulagala 51%, a EU s 49% novaca. Apslutno sve i jedan projekt koji se u ovoj zemlji napravio je financiran pola pola. U toj cijeloj salvi novaca, jer Irska je zemlja milijunaša na svakom koraku, Irci su se malo uobrazili. Ugledali se u Engleze, ne bi trebali. A to se vidi, s tim prošlim izborima gdje su si zamislili jednu ideju, a to je da je zemlja kao zemlja sebi samodostatna. Što je nemoguće, barem ne u ovim uvjetima. Ljudi pričaju o recesiji, ali recesija se ovako u normalnom životu, na cesti, još uvijek ne osjeti. Ne osjeti se, jer Dublin je meka potrošačkog društva. Spend, spend, spend, i svi imaju, i sve je dostupno, vrlo dostupno. Možda se jedino vidi po tome što se puno više pije – problemi se utapaju. Možda i ne jedu toliko po restoranima koliko su naučili, jer treba prištediti, ali po alkoholu udaraju nemilosrdno. Mislim da je smiješno pričati da se netko može usporediti s njima (izuzev Škota i Engleza), i mislim da itko tko kaže da su Irci slični Hrvatima - nema pojma o čemu priča, jer osim ukupnog broja stanovništva i religijskih laprdanja, sličnosti nema. A nikako nema ni po tome koliko te Irčine zapravo mogu popiti. Mali prebačaj. Nekidan je jedna cura imala leaving party. Vraća se nazad u svoju zemlju nakon što je u Dublinu provela četiri godine. Pa smo se mi, ljudi koji su se s njom družili, našli u pubu da je recimo ispratimo. Uz brdo suza i rundi, Sean se počeo bjesomučno smijati svom kolegi s kojim radi, a koji je tamo također bio. Irac po zanimanju, nacionalnosti i mentalitetu. Dečko koji je nama oboje strašno drag. Pita ga Sean, jer se Irac opasno ljuljao, koliko je popio. Odgovor je glasio, 14 duplih votki i jedno šest-sedam pinti. Kad se govori o alkoholnom gaženju u Iraca, onda ovakve brojke nisu čudne.  No, šta je. Jednom izrazito zatvoreno, izrazito konzervativno, katoličkI orijentirano društvo je dobilo intravenoznu injekciju redovnih prinosa koja ih je napravila svojevrsnih đanerima. Pa ništa lakše nego se naviknuti na karticu i peglanje. Osobito ako imaš s čime, i ako nemaš brige hoće li idući mjesec redovna plaća od nekoliko tisuća eura proći kroz bankarske čipove i sjesti na American, Diners, Visu ili Maestro. Irci trenutno krive Poljake za usporavanje ekonomije. Previše ih se naselilo, uzeli su previše poslova, rade za manju kvotu od one zakonom određene, ali se nije dogodio jedan pogled unazad. Četristo tisuća stranaca ne živi od zraka i većina njih radi poslove koji Ircima nisu mili. Uslužne djelatnosti, napravi kavu, donesi kavu, dodaj kutiju cipela preko pulta, napravi sendvić, spremi haljinu u kutiju, popravi auto, donesi ciglu, natoči gorivo, nasmij se, budi uljudan. Dobro, biti uljudan u ovoj zemlji je nešto što naučiš na aerodromu, ovdje vlada sindrom isklesanog smješka na licu. Na to se itekako lako naviknuti, iako treba vremena, jer dolazeći iz Hrvatske, na početku sam mislila da postoji neka zamka iza te uljudnosti, ali nije to zamka, već ljudi znaju biti kulturni jedni prema drugima. Nego, da tih četristo tisuća ljudi/stranaca preko noći odluči dati otkaz, ne pojavi se na poslu, da otkažu rentu i da prestanu kupovat, ekonomija bi dočekala svoju recesiju. Banalan primjer zašto mislim da je stvar trenutne krize u tome što je Irska išla iz ekstremnosti u ekstremnost. Neki dan sam otišla u Brown Thomas, to je recimo irski ekvivalent engleskom Harrodsu, znači smatra se da je to najekskluzivnija robna kuća u Irskoj. Što i je, zaista je. Sve one Sex i grad tričarije, Hermes torbe i Chloe (jadna ti je majka mila) suknje, Vivien Westwood kaputi ... se mogu naći unutra. I možeš sve probati a da te nitko ništa ne pita, jer otkud itko zna jel ti imaš novaca ili ne, a ja tu pogodnost njihovog uvjerenja da sam ja potencijalni kupac na veliko iskorištavam, pa onda glumim da su mi stvari preuske, predugačke, uvijek je kao nešto nedovoljno dobro, ali ja se oblačim i odlazim tamo bez problema. I tako neki dan uđem unutra, jer se robna kuća nalazi u centru centra, nemoš ju fulat, ma nemoš ju fulat ni da hoćeš, jer ponavaljam, Dublin je prcmuljak od grada, i čim uđeš zapljusnu te kakti profesionalne vizažistice sverazvikanih firmi koje te posjednu na stolicu i šminkaju, zatim sekcija s torbama, muške kolecije u podrumu i na tom istom katu, dok si ne dopustim da me stepenice odvedu do prvog kata gdje su cipele. I to mi je najdraži dio. Trenutno su u Dublinu ljetne rasprodaje, i ako imaš sreće ubodeš neke bolesne stvari 70% snižene. I to se također događa s cipelama, apsolutno svih marki koje možeš zamisliti. I šta ja napravim, uzela sam par Pradinih, Jimmy Choo i ine marke, sjela, izula svoje starkice i obukla štikle od desetak centimetara. I počela hodati. Ono. Nosom param oblake, dobar osjećaj nositi cipelu od nekih 600 eura. No, šta je, i paranje oblakom da dosaditi, što mi se i dogodilo, pa sam se sjela, a svuda oko mene žene. Rojevi žena, obučene u marke, i nemarke, ali oboružane karticama. Prepoznala sam par cura svog kalibra koje su tamo došle samo plaziti, ali se jedan sat mog života sveo na promatranje što sve žene kupuju i koliko su spremne platiti za te cipele. Kakva jebena recesija? Nakon sat vremena sam ipak odlučila da je vrijeme da prekinem fantazirati pa sam se odvukla do haljina. Kad sam skužila da prodavačice ne kuže da Diorovu haljinu vučem po podu, a da imaju broj 40, dooooobro, broj 42, ušla sam u parfumiranu garderobu s prigušenim svjetlom gdje se moje tijelo u lomilo u zrcalima, komada tri, da mogu iz svih položaja vidjeti kako mi haljina tamno tirkizne boje stoji. A stajala je kao ni jedna druga. Kad sam ju obukla, zaustavila sam dah na par trenutaka. Blesavo je, blesavo je jer takav materijal mogu naručiti u svakoj malo boljoj trgovini tkanina, i jer ju mogu iskopirati i jer ju mogu realno platiti do sto eura, ali sam pojam da se nalazim u Christian Dior haljini koja je koštala 1860eura, je bio trenutak kad mi se koža na ruci naježila. Pa sam dizala kosu, spuštala kosu, podizala cice, okretala se oko osi dok mi se svila motala oko listova. Jebeš mi sve, da sam imala novaca, uzela bi ju na rate. Recesija? Nema recesije, samo megalomanija je postojana u ovoj zemlji, i to je početak svega o čemu se trenutno bruji u Irskoj.  |
utorak, 01.07.2008.
Veceras u 8.30.
|
Erykah Badu. Puno uspomena vezano uz nju. I ljeta, i tulumi i sieste. I veceras u Vicar street, bit ce live. Spajanje uspomena s njenim likom i djelom. Prvi red je moj. Ne sjecam se kad sam zadnji put bila ovako uzbudjena. |
Komentari On/Off
Buddha
