Nešto lijepo
UVOD (koji nema veze s temom posta): nakon što sam se već mjesecima igrala piromanke, gorim nakon dugo vremena. Već tih mjeseci sam postala bolja u sportu i fizički izdržljivija, čak i neosjetljiva na hladnoću. Ipak sam u krivu: sada imam najgoru temperaturu (unca fibre).
Ovo ljeto mi se dogodilo nešto neugodno. Znam da postoje ljudi koji me mrze i to je ok. Ali kada saznaš da neki nevažni ljudi do kojih ti je nekad bilo eto stalo jednostavno ignoriraju i kada ti to kaže prijatelj, a ne ta sama osoba, e, to je teško. Pogotovo kada to sve čuju roditelji koji te nakon toga gnjave da kakav je to prijatelj koji takvo što može reći. I onda se zapitaš: kome vjerovati?
Bila sam, naravno, strašno zbunjena, osjećala sam se iskorišteno i glupo! I jedna blogerica koja je čitala ovaj blog i s kojom sam se dopisivala, ali sam eto JA zeznula naš odnos, pa mi se ta žena više ne javlja na mailove.
Uglavnom, poslala sam joj mail o tome što sam osjećala i tako to (bilo je to ljeto!, a to znači da sam ju nekoliko tjedana gnjavila svojim frustracijama zbog slabih ocjena i one druge strane svega toga) i odgovorila mi je isti dan.
Napisala mi je nešto lijepo. Ne želim povrijediti ljude koje volim i koji čitaju ovaj blog, ali upravo taj jedna rečenica bila mi je prekrasna.
A znate zašto?
Zato što mi je rekla… nešto. Sada od sebe. Nisam ju trebala nagovarati da mi to kaže.
Ponekad ljude koji su mi ''prijatelji'' moram nagovarati da nešto naprave-možda sam nezahvalna jer očekujem od njih da to naprave, jer znam da bih isto za njih napravila.
A najgore je kada prijatelj ne želi pitati!!!
Ono, želi nešto saznati, a ne pita. Dobro, možda ne želi ipak to saznati.
I ja sama isto ponekad ne tražim ljude nešto što želim da učine za mene, ali ponekad ne mogu izdržati…i shvatim da oni to neće napraviti za mene, osim ako mi ne kažem.
I onda padam nisko i tražim ljude da mi učine nešto lijepo.
KRAJ: znam da postoje ljudi koji me čitaju bolje nego neku dobru knjigu jer je svaki moj potez predvidljiv.
Najbolje mi je kada gledam filmove, pa tamo ljudi stalno čine lijepe stvari jedni drugima, možda mi je percepcija zbog te televizije kriva…i sama sam htjela postati dio toga svega. Prije godinu i pol se dogodilo nešto u vezi stvaranja filma, nešto krivo sam napravila i morala sam iz tog svijeta jednostavno izaći.
Ali nisam u potpunosti sve zaboravila, jer još uvijek očekujem…KAZALIŠTE u odvratnom životu. ne želim da mi netko nešto glumi, već da se ne srami mene, sebe ili nekog trećeg. Auditorij nije bitan, ali opet mnogi glume pred njim jer nisu dovoljno SIGURNI u sebe i svoje laži, žele biti bolje osobe u očima drugih i to čine na sramotni način da povrijede ljude kojima je stalo do njih.
Istina, i ja želim druge povrijediti, ali ne nasred ulice, pred obitelji ili pred ljudima na blogu. priznajem, pisala sam na thisistheend.blog.hr neke svoje frustracije i vrijeđala ljude koje volim (bila sam anonimna niti sam pisala imena ljudi na taj blog). Skoro pa svi ljudi koje volim sada znaju za taj blog i pročitali su postove. Ali ima ondje jedan veoma kratki post, koji sam proširila dugim komentarom ispod, ne znam jeste li to pročitali…ali htjela bih da to svi možda pročitate…jer ne želim vam sve to govoriti. Mrzim govoriti ljudima takve stvari (kao da ih oni već ne znaju).
I mrzim vam govoriti da želim da učinite nešto…lijepo. Jer to je vaš izbor. I mrzim to što će te pročitati ovaj post i (ne) osjećati neke osjećaje.
Ajde, bit će bolje.
A ja ću jednog dana naći možda prijatelja koji mi čitaju misli (ne kažem da su mi ovi loši, iako, možda mi ponekad fali društvo kojeg nemam, ali valjda će bit bolje).
p.s. pazite na biljke u ove hladne dane i ne gazite po travi niti ju pušite
