28.04.2006.

Nepročitano pismo

Image Hosted by ImageShack.us

Napisao sam joj pismo. Spalio sam ga ispred nje. Upitao sam je može li ga pročitati? Nije me shvatila! Trebala je. Nije važno što u njem piše. Važno je što čita u mom srcu! Što vidi u mojim očima! Što čuje u mom glasu! Što osjeća na mojim usnama! Nije važno što sam ja u stanju napisati na list papira. Nikad nije bilo važno. Jedino što bi joj moralo išta značiti jest ono što osjeća kad je sa mnom. Ništa prije i ništa poslije toga. Samo taj trenutak. Jedino i samo to. Njoj to nije ništa značilo. Nije znala čitati iz njega. Volio bih da sam imao prilike naučiti je. Možda nije htjela naučiti. Možda je bilo preteško. Možda me nije mogla shvatiti. Ili jednostavno nije bilo suđeno?

Idealizam je droga. Skloni smo idealiziranju. Imaginarna utilitarnost koju smo u stanju stvoriti čini nas slijepima. «Ljubav je slijepa.» Najgljuplja izreka koju sam ikad čuo. Istovremeno i najispravnija. Ljubav je individualna. Volimo jer želimo voljeti. Ne volimo jer nas drugi tjeraju na to, a svi i uvijek volimo individualno. Obostrana ljubav je ideal koji sustižemo, no nikad ga ne dostignemo. Pitam se da li će itko znati čitati što ću pistati? Čitamo li ikad? Tražimo li suštinu nekoga ili nečega? Ili samo trčimo za nečijim stremljenjima skrivajući na taj način svoje neuspjehe? I ja učim čitati. Učeći ću umrijeti.

- 13:19 - Komentari (4) - Isprintaj - # -

<< Arhiva >>