04.01.2006.

˝Pravi broj u krivo vrijeme . . . - Ostavite poruku...˝





I.

Već treći salicilatni proizvod, ali glava ne prestaje boljeti! Sjećam se djeda kako mi je pričao da je najjača glavobolja produkt pretjerane konzumacije hmeljnog pića. Bio je u pravu... bio je vraški u pravu...

Volio sam ga. Volio sam pričati sa njime, a volio sam pričati i o njemu. Prošlo je već tridesetak godina otkako smo zadnji put popili koje piće. Nije prošao ni jedan dan, a da se nisam prisjetio njegova glasa. Bio je to onaj tipičan duboki, muški glas. Glas čovjeka koji je vidio svijeta. Čovjeka koji je naučio da u životu ne dobivaš dobru priliku dva puta. ˝Kad je prepoznaš, iskoristi je, ne će ti doći drugi put˝-bile su to njegove riječi, jedne od zadnjih koje mi je rekao. Još mi danas odzvanjaju u ušima.

Vidi me sad. Sa pedeset i kojom na leđima, a još uvijek dobro izgledam. Rekli su da će me ubiti. Svašta su govorili, no siguran sam da je jedino boca pod rukom razlog zbog kojeg se još uvijek tako dobro držim. Pogledaj one Francuze. Dođi u njihovu bolnicu i prvo što će ti ponuditi jest čaša crnog vina. Kod nas se prave fini. Čim dođeš k jednom od onih bijelokutaša i spomeneš da voliš ubit koju bocu dnevno, već te šalje na pretrage. Zaboli mene za njih. Onog trena kad počnem piti ko oni, znat ću da je previše. Što oni znaju zbog čeg sam ja ovdje. Zbog čeg uopće pijem.

Pedeset, a dobro izgledam. Lova mi ne nedostaje. Nakupilo se. Malo ovdje, malo ondje. Pa malo kocke, malo ozbiljnog biznisa. Malo dobrih prijatelja i zaradi se. Nisam ja oduvijek bio glup. Premda u zadnje vrijeme imam osjećaj da me i to malo pameti napušta, a možda su i godine te koje me muče. Bilo je vremena kad sam mogao rješit tri koke u jednoj noći. Sve su one voljele malo jaču ruku, no čovjek stari. I ja sam ostario. Miki veli da je to samo kriza. Proći će. Androgena kriza veli, tako se to danas zove. Dobri stari Miki. Uvijek je bio tu kad sam ga trebao. Pa i one noći kad je sve počelo.


II.

Postoje li srodne duše ili je taj pojam samo produkt naših maštom nabijenih moždanih struktura?

Nekad davno sam vjerovao da sam je pronašao, no već na samom početku morao sam se razočarati. Dugo nakon toga sam vjerovao da sam propustio priliku. Bila je stvarno posebna. Kad je prošla cestom, svatko se morao okrenuti za njom. Bilo je i zgodnijih, bilo je i viših i sisatijih, no nijedna nije zračila ko ona. Sve su bile ljubomorne na nju. Mogla je imati koga je htjela. Nikad nisam shvatio zašto je došla baš do mene. Možda baš zato jer joj ja jedini nisam prilazio. Pitala me za broj onog malog kojeg nisam mogao smisliti. Nije bio nešto pretjerano zgodan, al' je bio sportaš. Sve su se palile na njih. Ja ih nisam mogao smisliti. Došla je do mene. Nisam joj dao broj. Imao sam ga. Lagao sam joj.

Znao sam da joj treba partner za tu večer. Sve su ih tražile. Ona je znala da ja nemam partnericu. Nisam namjeravao ići. Da je bila jedna od onih šminkerica, otpilio bih je prije nego bi zinula, no njoj nisam mogao. Bila je jedna od onih zbog koje ti se krv čas sledila, čas bi zavrela. Izluđivala me je. Nisam joj to priznao. Bio sam preponosan. Bio sam muško.


III.

Skakajući s grane na granu tražio sam je. Nijedna nije bila tako dobra. Sve su bile umišljene. Mislile su da me mogu kontrolirati. Jedna je imala sise. Druga je bila visoka. Treću sam volio samo u krevetu. S četvrtom sam volio večerati. Nisu joj bile dorasle. Bila je posebna. Rado bih proveo više vremena s njom. Nije bilo suđeno.


IV.

Te me je noći djed čvrsto stisnuo k sebi. Znao je da me boli. Bio je jedini s kojim sam mogao pričati o tome. Samo je on znao koliko mi znači. Prijatelji su me tješili. Odjednom su svi bili oko mene. Svak mi je platio piće. Znali su da mi treba. I trebalo mi je. Trebalo mi je više od ičega.

Ona je bila u bolnici. Rekli su da će biti dobro, no ja sam znao da neće. Previše sam toga u životu vidio. Bio sam jedan od njih. Znao sam proceduru. Dođu i vele ti najgore, a ti se nadaš. Kod mene to nikad ne bi upalilo. Zato su poslali Mikija. Stari moj Miki. Bilo mu je teže neg meni. Bio je jedini za kojeg su znali da ga neću ubiti kad mi reče da umire. Nije mi to rekao. Nije ni morao. Vidjelo se u njegovim očima. Bile su to vjerne oči. Oči pravog prijatelja.

Svaki je popio bocu viskija. I bili smo mrtvi. Prva noć je prošla. Ostala je vječnost.


V.

Bilo je odlično, no kad smo jučer to analizirali, možda stvari i nisu bile tako sjajne kako su se na prvi pogled činile. Ranije nismo imali vremena za analiziranje. Dugo nisam mogao zaspati pokušajući otkriti što zapravo očekujem od svega toga. Ujutro sam se probudio sa rješenjem koje mi se činilo kao konačno. Bio sam siguran da moramo prekinuti. Siguran da ovo što imamo više nije dovoljno. Da smo došli do kraja do kojeg smo trenutno voljni ić. Dalje ne ide. Popodne sam bio siguran da ne smijemo prekinuti, da bi to bilo negiranje svega što smo do sad gradili i da bi to bila strašna pogreška. A sad sam siguran da u ništa ne mogu biti siguran. Jučer sam joj rekao da ovaj put odluka leži na njoj. Prije godinu i pol ja sam bio taj koji je prekinuo. Da budem iskren, bojim se. Ne znam da l' pozitivne ili negativne vijesti, ali osjećam neku nelagodu. Istina, bilo bi čudno kad je ne bih osjećao. Ranije danas pa i jučer tokom razgovora osjećao sam se sasvim normalno, uz pokoju iznimku od pravila, kad bi mi ruka podrhtala ili srce zakucalo malo jače. No kakve to veze ima... Srce je ionako samo prokleto precizna pumpa koja radi samo ono za što je stvorena, mozak opskrbljuje hranom i kisikom, ništa drugo. Nema tu ničeg romantičnog. Takve i slične definicije proizašle su iz okruženja u kojem živim. Nekad romantičar, postao sam naturalist. Neki vele i sebičan, ali što oni znaju, a možda sam i ja u krivu.

Istina je da se mijenjamo-oboje prolazimo kroz strahovite promjene, a nismo imali vremena poraditi na njima. Problemi s kojima se sad suočavamo proizlaze iz promjena koje su nastale. Potrebe koje imamo ili osjećamo promijenile su se u odnosu na ranija vremena, a mi ih nismo slušali. Nekako nikad nismo imali vremena. Sve drugo nam je bilo važnije. Postali smo karijeristi u začetku. Između obiju karijera izgubili smo se mi. Izgubili su se osjećaji. Sve se svelo na seks i pokoji poljubac, izlazak i koju šalu. Razgovora je počinjalo nedostajati. Nisam joj imao što reći. Nije ni ona meni. Bili smo prokleto dobri. U krevetu smo bili ko stvoreni jedno za drugo. Znao sam što voli. Znala je i ona. Nakon nje, nijedna nije bila dovoljno dobra.

Tko se osjećao više zapostavljeno, ja ili ona ili oboje? Najtočnije bi bilo ovo posljednje. Pravo je čudo što ranije nije došlo do te krize kroz koju prolazimo sada... Već odavno smo shvatili da nam vjernost nije vrlina. Nikad je nisam pitao zašto. Nije ni ona mene. Tako je bilo i s time smo se pomirili. Zašto sam je varao? Koji sam razlog imao? Prevare nisu ništa drugo nego nedostatak nečega u vezi. Nešto mora biti poticaj za uplitanje treće osobe, a ako se uplete i četvrta onda je kraj ili bi bilo krajnje vrijeme da dođe do njega.

Možda nismo shvatili ili nismo bili spremni to prihvatiti, teško je odgovoriti. No kad pokušam bolje razmisliti nazire se rješenje, a to je ono bolno. Zašto ga izbjegavamo? Vele da nada umire posljednja. Do toga još nismo došli, no kad će doći i taj trenutak? Kad je prošao taj trenutak?


VI.

Nikad joj nisam uspio zahvaliti. Rado bih joj rekao hvala. Bilo je mnogo toga što sam joj htio reći. Vrijeme nas je preteklo. Svaki dan mislim o njoj. Pišem joj pisma. Palim ih. Prvo što sam u životu spalio bila je ona. Bila je to njena želja. Nije htjela da je pamte onako hladnu. Prokleto bljedilo. A tako joj je pristajalo. Volio sam ga na njoj. Ja sam bio svjetloput, no ona je bila zimogrozna. Svako jutra bila je blijeda. Rado sam je grijao.

Tog jutra bila je blijeđa. Miki je rekao da je ne gledam. Luđak. Mislio je da će me prvi put u životu uspjeti odgovoriti od nečeg. Sad mi je žao što nije. Ne mogu tu prokletu sliku izbaciti iz glave. A bila je tako prekrasna. Bila je puna života. Slika blijedi. Osjećaji ostaju. Gorčina je jača.


VII.

Najteže je ići protiv navike.

Kod dugih veza pitanje navike je vječito i najteže pitanje. Kad se ljubav izgubi sa vidika, navika je razlog ostanka u vezi. Teško je krenuti u nešto novo, a još je teže novo zamisliti. Stalno mi na pamet dolazi ona i njeno mjesto kraj mene. Ne mogu reći da je ne volim, ali se bojim reći da je volim. Koliko je to istinito više ni sam nisam siguran. Možda sam toliko želio da to uspije, ili smo oboje željeli pa smo bili spremni požudu i potrebu umotane u naviku pretvoriti u ljubav. Sad se pitam kad je izricanje ljubavi postala fraza, a vođenje ljubavi rutina. Grozne su te usporedbe, ali bojim se da nisu daleko od istine.

Nije lako. Nitko nije ni očekivao da će biti. Bilo bi čak nehumano da je lako. No ovo je možda posljednja šansa da neke stvari radikalno promijenimo ili prekinemo sa silnim lažima. Osjećaj je gorak. Možda smo zaista stvoreni da budemo zajedno.


VIII.

Zadnjih nekoliko desetljeća živio sam svoju rutinu. Ispočetka sam se dobro nosio sa svime. No vrijeme nosi svoje. Ispijam svoju jutarnju čašicu. Bono me gleda u oči. Isti taj pogled poznat mi je već godinama. Ne volim ga. Taj me pogled ubija. Počeo me ubijati one noći. Tada je to bio Mikijev pogled. Mikija više nema tu. Ima svoju ženu i djecu. Sretan je. I ja sam sretan zbog njega, ali nisam više mogao to gledati. On to shvaća. Zato imam novog prijatelja. U zadnje vrijeme samo s njim mogu pričati. Nitko drugi više ne sluša. Ostario sam. Bono je najvjerniji čovjekov prijatelj.

Koliko je vremena moralo proći da shvatim? Imali smo probleme kao i drugi. No bili smo ponosni. Bili smo preponosni i to je bio naš najveći problem. Sve je pucalo, a mi nismo bili spremni popustiti. Kad konačno jesmo, bilo je prekasno. Žalim. Ali žalim samo zbog jedne stvari, što sam bio toliko glup i mislio da mi ne treba. Sad mi treba više nego ikad, a nema je.

Uz Bona ostala mi je samo boca i pismo od noći kad je prvi put puklo. Jedino koje nisam spalio.

˝I sve je počelo kao jako dobar dan. Od trenutka kad smo se upoznali znao sam da ćemo biti zajedno. Kao i uvijek bila je najljepša na plesu. Proglasili su je kraljicom. Mene je uzela za svog kralja. Znao sam da će biti posebno. Bili smo premladi i to nas sad dostiže, a počinje nas i gaziti. Duboko u meni krije se isti taj osjećaj. Isti ko i tog dana kad smo se upoznali. Još uvijek vjerujem da me osjećaj ne vara, ali isto tako vjerujem da je vrijeme bilo krivo. Bio je pravi broj, no vrijeme, vrijeme je bilo krivo! Ko zna možda se sve posloži i kroz koju godinu, mjesec ili kroz koji dan sve će biti u redu. Volio bih to, ali sad nisam siguran da baš to želim, a još sam manje siguran da ona to želi. Toga se od svega najviše bojim...
ŠTO ONA ŽELI?
Nadam se da će ostaviti poruku.˝

- 21:28 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se