vitruvian's mind

Potreba za udovoljavanjem svima oko nas najžalosnija je potreba koju čovjek može osjetiti. Mnogi od nas osjete potrebu povremeno učiniti nešto za drage nam ljude, pa čak i za nekog tko nam nije toliko blizak. U svemu tome nema ničeg lošeg, no u određenom trenutku to postaje skoro pa i neukusno.

Da li pod pritiskom ili sasvim relaksirano često se dešava da izokrenemo istinu kako ne bi netko kasnije rekao da smo nedajbože napisali/rekli nešto loše o nekom. Gdje je smisao upakiranih izjava da slučajno ne bi nekog povrijedili?

Oduvijek sam smatrao kako je puno bolje i daleko ukusnije biti, ako baš hoćete, bolesno iskren, nego pregaziti svoja osnovna načela kako se ne bi nekom zamjerili.

Teško je do kraja biti svoj i u svim situacijama čvrsto se držati svojih načela, no tko je kriv za to? Između ostalog i mi sami, no, prije svega, tu su društvo i okolina. Pregršt naših moralnih i inih vrijednosti nasljeđujemo ili, bolje rečeno, preuzimamo od svoje okoline, društva koje nas kroji po svojoj mjeri. Istovremeno zanemarujemo, što svjesno što nesvjesno, svoje prirođene osobine kako ne bi bili izopčeni iz društva, kojemu po rođenju pripadamo.

Rijetki su oni koji do kraja ostaju svoji, čak i pod cijenu vlastita izgona. Lako su uočljivi, ističu se i odjećom i ponašanjem, a društvo im prišiva svakojake etikete-od etikete narkomana, do etikete kriminalaca. Čak su i stručnjaci za njih pronašli prikladan naziv-zovu ih devijantnom mladeži.



Ja osobno nisam pobornik toliko radikalnih promjena, ali jesam u svakom slučaju za povećanje osobnih sloboda. Zašto bih se ja nekom morao smijati u lice samo zato jer mi je nadređen? Ako mi se nešto ne sviđa ja to želim izreći, bez straha da mi se kasnije obije o glavu.

No što nakon toga?

Učinim li to u prisustvu nekog na višoj poziciji, u nekoj delikatnijoj situaciji, tko će stati u moju zaštitu? Vrlo vjerojatno nitko! Ostajem sam samo zato jer sam rekao ono što me smetalo, a društvu to nikako ne odgovara.

Što nam je činiti-držati se vlastitih načela ili podlijeći društvu ne riskirajući svoju buduću karijeru? I gdje je tu pojašnjenje tvrdnje kako je udovoljavanje drugima najžalosnija potreba od sviju? Drugo je jednostavno-ako si u stanju pogaziti svoja temeljna načela, nisi vrijedan čak ni žaljenja. I gle ti čuda, odgovor na prvo pitanje ponudio se sam od sebe.

Zaključak-ako vam je još i on potreban, obratite se nadređenom!