vitruvian's mind

Koliko ste često žrtva nametljivih kolega, moram ih službeno tako zvati jer ipak su oni naši kolege, no da budem sasvim iskren, često žalim zbog toga.

Postoji izvjesna skupina studenata koji u svakoj imalo izglednoj ili neizglednoj prilici trče za bonusima, što u samoj suštini stvari i nije nešto loše, no kad svaki dan budete terorizirani od jednih te istih ljudi to postaje itekako naporno. Mnogi će na ovom mjestu pomisliti-ako ti tako smetaju, zašto se ti ne javljaš-e pa možda i bi kad bi mogao doć na red...

Da stvar upravo jest kritična potkrijepit ću primjerom-neki dan na seminaru, u najiskrenijoj nadi da neću (premda nisam samo ja posrijedi, pisat ću u prvom licu) biti teroriziran od jedne od takvih osoba, uspjeli smo oformiti tim koji će se javiti i obaviti dnevni zadatak. Nakon nekoliko trenutaka nagovaranja i pregovaranja, izlazi dvoje kolega pred ploču i počinju sa pripremama, kad vidi čuda utjelovljenje iritabilnosti iskače iz prvog reda i priljepljuje se našem timu. U prvom momentu nije mi jasno što se događa, mislim si došlo je do zabune, mora da je osjetilo neku od fizioloških potreba, patološka na nesreću nije, ali ništa od toga. Ono stoji i bezobzirno daje svoje primjedbe na svaki prijedlog našeg tima, glumeći utjelovljenje pameti na zemlji. Mislim si ima li to imalo samopoštovanja??? Svatko normalan, kad bi shvatio da ga netko ne želi kraj sebe i da mu se većina ljudi u dvorani smije, a pogotovo kad si nitko ni nedaje truda pritom biti diskretan, povukao bi se pognute glave na svoje mjesto, no ono se ne miče već nastavlja zajedati. Ide čak toliko daleko da čim u dvoranu ulazi voditelj seminara, ono poskakuje, nabacuje svoj kvazi neodoljiv smiješak-ono misli da je neodoljiv, no nitko se ne slaže s tim-trga flomaster iz ruku našeg tima i baca se na ispravljanje, prepravljanje i komentiranje svega točnoga i netočnoga, sve u svrhu isticanja vlastite ambicioznosti.

Primjer je, istini za volju, ograničen na jednu od mojih svakodnevnih situacija i u izravnom dodiru samo sa studentskom populacijom-no neka mi digne ruku onaj koji se sa sličnom situacijom ne susreće ama baš svaki dan! Nije bitna situacija, ni prostorija ni pojedinac-bitan je entitet! Entitet pojedinca, grupe i njihove potrebe da se ističu, da pokažu kako su oni ti koji su najbolji i najpametniji. Da nametnu svoje prednosti nad naše nedostatke... dosta gluposti!!! Ljudi-vi živite u ZABLUDI! Ne može meni netko sa tako labilnim karakterom nametnuti ni svoje razmišljanje ni svoje talente, niti me poniziti. Ja možda nisam najpametniji, najinteligentniji, možda ne shvatim neke stvari od prve, neke čak i ne uspijem shvatiti, no ni izbliza nisam glup, a takvi ljudi upravo od tebe očekuju da budeš glup. Nisam ti ja osoba koju ćeš ti impresionirati svojim silnim peticama u indeksu, svojim velikim knjigama, svojim mega hitovima ili svojim super mičićima. Skromnost je vrlina-jeste li ikad čuli za tu izreku? Jedna je od meni dražih, a vrlo je jednostavna. Budi skroman i prizemljen i sva tvoja inteligencija, svo tvoje bogatstvo, svi tvoji rezultati naći će svoj put do mene i ja ću biti zadivljen. Jednostavno, zar ne? No tim ljudima tako očite i jednostavne stvari promiču, zato ih i smatram niskokarakternima. Zabadava tebi tvoja pamet, kad je ne znaš upotrijebiti na više od jednog načina. Prije sto godina čovjek je smatrao da postoji jedna univerzalna inteligencija, mjera kojom možemo odrediti snagu mozga svakog pojedinca, no danas je to shvaćanje uvelike zastarjelo. Danas se znade da postoji barem 8 vrsta inteligencije i nitko ne tvrdi da je to konačna brojka. Ako ja nisam matematički genije, možda sam bolji u socijalnoj sferi-nametljivci su tu očito najslabili. Nije umijeće samo skladati najveća glazbena djela, pisati najljepše stihove, umijeće je jednako tako moći popričati sa malim čovjekom, sa onima koji živi svoje male probleme, u svom malom svijetu, a kojeg mi trebamo više nego on nas. On se ne opterećuje time što neće dobiti Nobela, ni Oscara ni Pulitzera, on možda ni ne zna za njih, ali nama su te stvari nekako važne. Mi ih želimo, jer ih smatramo dokazom/priznanjem našeg uspjeha, a bez toga malog čovjeka mi ga nećemo dobiti. Bez tog malog čovjeka naša izvrsnost bi se izgubila u moru izvrsnosti. Kome bismo dodjelili nagrade kad bi svijet bio prenapučen samim genijalcima? Koju bismo elitu izabrali kad bi svi bili elita? Koja bi moda bila in, koja bi se glazba slušala, koje bi se knjige čitale, kome bi ja pisao... Sve su to pitanja na koja ne bi bilo odgovora kad ne bi bilo tog malog čovjeka. No, tko su ti ljudi? Svi smo mi taj mali čovjek. Einstein je prije stotinjak godina postavio teoriju relativnosti i učinio čovječanstvu jednu veliku uslugu-otada smo svi mi mali čovjek, u odnosu na nekoga. Svi mi težimo savršenstvu, očekujući da ćemo se u njoj ispuniti, no što kad je dosegnemo. Što bi Einstein učinio da je spoznao svemir? Što bi Hawking učinio kad bi spoznao Boga? Što bi ja učinio kad bi bio savršen? Vjerojatno bi izgubio volju za življenjem. Gdje bi naime bio smisao mojeg bivstvovanja kad ne bi bilo ničeg čemu bi moja duša mogla težiti, moj um stvarati, moje tjelo žudjeti. Takav Svijet osuđen je na propast!

Svi mi sanjamo o savršenstvu, no nitko ga zapravo ne želi. Nemogućnost postizanja zadovoljstva ubila bi nas. Svijet bez gladi, svijet bez ratova, svijet bez siromaštva, ali i svijet pun nade, svijet težnje, svijet žudnje, svijet mogućnosti, svijet relativnosti-to je naš svijet. Usprkos svim njegovim pozitivnim i negativnim stranama, upravo takvog ga volim, jer se u boljem svijetu ne bih snašao. Bojim se da se nitko od nas ne bi mogao snaći u svijetu punom ljubavi i razumijevanja. Sa strahovima i rizicima smo se rodili, sa njima ćemo i umrijeti, a siguran sam da bi umrijeli i bez njih. U onom trenu kad se počinje nazirati blagostanje i sreća kojom će biti podaren svaki pojedinac, dolazi do razdora. Historia est magistra vitae, pa zašto je onda ne slušamo? Civilizacije koje su bile najbliže ostvarenju svih snova nužno su propadale, a tako će biti i u budućnosti!

Koliko ste se puta pitali je li za muškarca odnosno ženu nešto tipično i koje su to situacije u kojima oni neke stvari izvode, a druge izbjegavaju... Je li moguće donijet neke univerzalne zaključke?

Npr, za muškarce se kaže da su svinje, što bi se moglo uzeti kao činjenica, čak i ja koji sam, s ponosom izvještavam, muškarac, to priznajem i odgovorno tvrdim da su svi muškarci svinje, jedina je razlika u nas ta da jedni to priznaju, dok drugi to svim svojim snagama pokušavaju prikriti!!! No u situaciji kad stvarno neki muškarac otvoreno pokaže svoje sklonosti, to jest kad bez imalo ustručavanja prevari curu, a da ni na koji način ne pokuša spriječit širenje čina, unutar i izvan društva, dolazi do problematike razumijevanja čina! I sam kao muška svinja (izrazit ću se tako zbog dva razloga, prvi je taj da je izraz najbliskiji većini, a drugi je taj da je najprikladniji... – kako naime okarakterizirati osobu koja je sve to činila i sad o tome želi pisati...) često se suočavam sa problemima - zbog čega? – čemu? – kako? – zašto?

U svakom slučaju stvari nisu crno-bijele i ovim putem upravo želim na to upozoriti! Nikad, ali doslovce nikad, nemojte dozvoliti da na bilo što, a ponajmanje na vezu, gledate u crno-bijelim tonovima, čak ni svi sivi tonovi ne omogućuju vam dovoljno širok vidik koji će na najprikladniji načim uspijeti opisati određenu situaciju!

Za analizu prjevare najbolje je krenut od sebe-čime sam ja to doprinio/jela potrebi koja se očito pojavila kod partnera/ice?-jednostavnosti radi, od sad pa nadalje ću se zadržat na analizi muškog dijela populacije, indirektno-mene! Dakle kolika je mogućnost da partnerica bude razlogom prjevare partnera? Potencijalno izuzetno velika!!! Ne zadovolji li naime ženski dio publike muški dio publike, nerijetko dolazi do skokova sa strane koji, ako se saznaju rezultiraju prekidom, bez detaljnijih analiza, a vrlo vjerojatno su mogli biti rješeni, uz samo malo otvorenog razgovora! No kad već jest razgovor toliko logično rješenje-zašto jednostavno ne pričamo-zbog straha! Bojimo se otkriti kakvi smo u očima partnera, nije li to naime veoma često dovoljan razlog da veza puca? Svi mi indirektno, oni povučeniji, a direktno otvoreniji, želimo u očima partnerice ispasti savršeni te se, da bi to postigli, koristimo svim svojim umijećem pa nam čak i nedopustiva sredstva nisu strana! No ponekad nam savršenstvo nije dovoljno ili jednostavno postaje dosadno-i sam sam začuđen upravo napisanim-može li savršenstvo doista postati dosadno? Ispada da može. Mnogi ljudi ukazuju na to, no još veći broj njih to poriče pa se stvara lažan dojam kako je savršenstvo ono čemu težimo, no budimo iskreni-'ko još uvijek traži savršenu ljubav?

Ja sam odavno prestao, možda sam ju našao, a možda i zato jer nije savršena, bolje rečeno, ja nisam savršen, pa je tako i cijela koncepcija savršenstva mojim nedostojanstvom narušena, a usporedo s time i stabilnija. Moram priznati da do sad nisam na to gledao s tog stajališta, no je li mi zaista taj pogled toliko stran? Možda ga već godinama potiskujem da bih sada shvatio.

Često sam se volio pitati što nas navodi na prekid, a još češće zbog čega uvijek oni savršeni parovi prekidaju?

Jednostavno je!

Kratkom digresijom pokušat ću pojasniti. Zašto je dijamant najčvršći i najtvrđi predmet na svijetu-zbog svog savršenstva! Mnogi se vjerojatno pitaju kako to da naglašavajući savršenstvo dijamanta pokušavam povuć paralelu sa vezama, kad je neuništiv... upravo zato jer dijamant samo površno ostavlja takav dojam. Savršenstvo njegove strukture je izvor njegove čvrstoće, ali je jednako tako i razlog njegova mogućeg uništenja! Dijamanti naime nisu vječni-naruši li se njegova struktura na razini samo jednog atoma, dakle pomaknemo li iz njegove strukture samo jedan jedini atom, česticu reda veličine 10-10m, čitava struktura dijamanta urušava se u sekundi. Gdje je tu korelacija s vezom-ona je upravo toliko jednostavna da je, vjerujem, i lako previdiva. Lako se mogu povuć paralele- ekvivalentom jednog atoma može se smatrati jedna svađa, njegova majušnost povlači sitnu svađu, a savršenstvo i čvrstoća veze ekvivalent je dijamantu. Potreban je dakle vanjski utjecaj koji će navesti na svađu, nakon čega će neosporno doći do kidanja savršene veze.

Postavlja se logično pitanje, zbog čega bi se to desilo-upravo zato jer savršenstvo ne poznaje grešku! Kad bismo bili naviknuti na vezu bez uspona i padova, bez ikakvih riječkanja, sitnih svađica, kako bismo bili u stanju praštati? Kako bismo mogli zaboraviti u toj monotoniji ljepote?

Što je na kraju tipično za muškarce, a što za žene-ama baš ništa!

Individualno nesavršenstvo!

I taj je dan morao doći... Prije nekoliko sati završilo je to stravično testiranje, za koje, uzgred budi rečeno, nisam bio spreman. Razloge sam pojasnio u jednom od prijašnjih javljanja, pa se neću na tome zadržavati...

Danas bih se htio dotaći jedne druge teme, teme prepisivanja! Koliko ste puta prepisali na ispitu? Uvijek mi je namjera biti iskren sa vama, pa ni ovaj put neće biti iznimke! Ja mnogo puta. Bio sam jedan od onih koji su uvijek ili imali spreman jedan vlastiti šalabahter, ili sam kopirao jedan od nekoga tko se potrudio oko toga, bilo je naime i testova za koje mi se nije dalo utrošiti ni toliko vremena da napravim barem kakav-takav šalabahter. Bilo je tu šalbahtera i za teške i lake testove, za bitne i nebitne. Jedno sam vrijeme čak i preprodavao stare ispite i na tome okretao pozamašnu lovu, barem za to vrijeme-bilo je to u osnovnoj školi. Ništa međutim ne mijenja činjenicu da sam prepisivao i pomagao drugima u rješavanju testova. Posrijedi je bio čitav spektar razloga i opravdnja, od onoga da sam, pomažući drugima, opravdavao vlastito varanje, pa do onoga da je taj predmet nebitan ili meni nezanimljiv pa neću ništa izgubiti, ako prevarim na testu. Što reći drugo, nego da su razlozi i više nego dječji, a opravdanja bezvezna. Sve to na kraju ne mijenja činjenicu da sam varao i to višestruko i sebe i druge.

Reći ćete-koga briga-dobro ti je u životu, studiraš medicinu, roditelji, puni ponosa, financiraju svaku tvoju želju, u granicama normale, naravno, pa čemu se onda buniš? Činjenica jest da mi je dobro u životu, no susrećem se s time već treću godinu na faksu i osjetio sam potrebu raskrstiti s time, jednom zauvijek!

Eto mene na trećoj, uredno sam ispunio sve svoje obveze do sad, ne varajući na ispitima, a sve sam redovito čistio u sedmom mjesecu! Stojim dakle iza svake svoje ocjene, kako iza dvojke tako i iza petice. Danas je dakle taj dan kad sam pristupio još jednom ispitu, doduše kolokvij, no to ne umanjuje njegovu važnost. Proteklih tjedan dana nisam učio za njega, a prije početka ispita, osjećao sam se više kao turist, nego kao netko voljan položiti ga. Za vrijeme ispita, vidjevši njegovu težinu i njegovu pronicljivost, postao sam i više nego optimističan te nisam mogao, nego biti zaluđen idejom da ću ipak položiti. Stvarnost je međutim brzo pokucala na velika vrata, probudivši me iz moje iluzije o prolasku. Bio sam sasvim staložen i smiren i nimalo me nije pogodila činjenica što sam skupio 78 bodova od 120 mogućih. Istinabog, na svakom drugom ispitu to bi bio prolaz, no na patologiji bilo je potrebno sakupiti 81 bod, dakle nedostajala su TRI. Mene to nimalo nije mučilo, dapače, bio sam izuzetno ponosan na sebe-tjedan dana bez učenje i tako visok rezultat, to vam donekle podigne ego. S druge strane naravno, mislite, čemu ta lijenost, mogao sam bez problema položiti! Činjenica stoji, no razlozi su nebitni. Samim time i činjenica postaje zanemariva.

Bio sam super raspoložen, do trenutka kad mi nije prišla jedna od kolegica sa spikom-˝Kaj ti nisi položil, ja i ... smo prepisale sav test. Cijeli test nam je potpuno identičan. Imam 103 bodova!˝ Što sam ja napravio? Apsolutno ništa! Neprimjetno zakotrljao očima i nastavio svojim putem-sorry curo ne tangiraš me!

Svejedno mi neki vrag nije dao mira, a onda mi još i frend veli:˝Ja mislim da si morao prepisati!˝ Koga vraga briga kaj ti misliš... Ok, nisam mu to rekao, nit sam to baš tako mislio. Jednostavno, nisam htio i točka! (Il uskličnik, al you get the point! Don't you?)

I tako sad ja sjedim za svojim Lg-jem, razbijam po njegovoj tastaturi i nabrijavam se na vlastitu duhovnu katarzu! Zašto dakle nisam prepisao? Nisam htio, bio bi u najmanju ruku odgovor za nedovoljan. Vidi ironije-dva puta u jednom danu sam sam sebi dodijelio istu ocijenu! E pa ne i ovaj put!

Svi mi u životu prolazimo razne faze duhovne i moralne zreobe. Sam proces naše osobne maturacije jest neka vrsta ekvivalenta za pubertet i kasniju adolescenciju. Kroz to vrijeme, kroz moju vlastitu mikroevoluciju, došao sam do ovoga što danas jesam. Jedno od mojih čvršćih moralnih uvjerenja jest to da ne želim prepisivati na ispitu. Jednostavno, ne želim preko nečijeg truda doći do svojih rezultata. Radije ću se ubit od učenja, pa dobit i zaslužit dva pa, ako je to moj maksimum koji mogu postići, so be it! Mnogi se neće složiti sa mnom, oni drugi se neće htjeti složiti, a treći će me osuditi za neku vrst kukavičluka, možda čak i za veleizdaju, no mene ne zanima! Uopće me ne zanima što mislite o tom mojem razmišljanju, čak uvjerenju, ako baš želite. Naime, nećete biti vi, nego JA taj koji će se jednog dana nać licem u lice sa bolesnim čovjekom, koji će od mene zahtjevati da ga izliječim. Na kraju krajeva, nitko od nas nije besmrtan, svi ćemo mi jednog dana biti bolesni pa ću tada i ja to isto očekivati od nekoga. U tom trenu kada se nađem ispred tog čovjeka i u njemu vidim pogled pun milosti i nadanja-ovo je čovjek koji će mi pomoći-upravo u tom trenu sav moj trud bit će vraćen. Neću trebati ništa više osim njegova zadovoljstva i sreće. Da bih to jednog dana mogao dobiti, ja danas moram učiti. Time što sam pao ovaj kolokvij, nit je smak svijeta, nit sam ja time gori student od svih onih koji su ga položili. To je bio samo još jedan trenutak u kojem sam ja bio voljan snosit posljedice svojeg ponašanja, ako je to u tom trenu značilo da sam morao past ispit, ja sam bio u potpnosti spreman to učiniti i bit ću opet, ako se neću spremiti kako se to od mene zahtjeva. No, siguran sam da ću na sljedećem roku biti u potpunosti spreman ispuniti taj zadatak, onako kako se od mene očekuje, a gore spomenuta kolegica to možda neće. Tog dana ja ću biti taj koji je bolji ili odgovorniji, kako god želite. Daj Bože da i ona bude spremna, to će jedino značiti da će jednog dana i ona biti sposobna pomoć nekom, sigurno će tada i ona moći doprinjeti povečanju povjerenja u našu struku.

Premda imam naviku odmah na početku pojasnit izbor naslova, ovaj puta sam to namjerno izostavio. Zašto sam dakle u naslov ubacio frazu ˝moralni pobjednik˝? Htio sam vas malo zavesti. Jesam li ja u svemu tome ispao moralni ili bilo kakav pobjednik? Pojma nemam, nit me zanima. Ja sam jednostavno učinio ono što sam u danom trenutku smatrao ispravnim i prema mojim moralnim uvjerenjima, jedino točnim! Jesam li ja zato moralni pobjednik-možda jesam, no to nije ono čemu sam ja težio. Ja sam jedino htio i dalje moći stati ispred ogledala i pogledati u njega, a ne stidjeti se uzvraćenog pogleda. Jednako tako nisam, nit ću si ikad dozvoliti da mi se netko iza leđa smije te moje znanje stalno dovodi u pitnaje.

Siguran sam da se na ovo i slična razmišljanja ljudi postavljaju kako im više odgovara, u nečijim ću očima sigurno ispasti kukavički, u nečijim pak, nadam se, ću ipak malo porasti, no na kraju dana to uopće neće biti važno. Jedino što će važiti, bit će pogled koji će mi uzvratiti čovjek kome ću, zbog svoje sadašnje tvrdoglavosti, biti u stanju pružiti pomoć ili barem utjehu da ću učiniti sve u svojoj moći da mu pomognem, pritom se držati načela primum nil nocere i ne naškoditi mu više nego mu pomoći!

Zg, 26.11.'05.

Koliko ste se puta sreli s osjećajem grizodušja? Nisam originalan? E pa što ja tu mogu, kad smo svi jednaki. No u ovom slučaju ja ne mislim na vlastito grzodušje, već na ono mojih roditelja! Možda sam se i krivo izrazio, nije u pitanju njihovo grizodušje vezano uz moje postupke, već moje nepostupanje vezano uz njihovo grizodušje. Prije svakog ispita mi roditelji ponavljaju da zbog brige, kako će proć moj ispit, imaju problema sa spavanjem i non stop moraju misliti na to. Kod mene je situacija sasvim drugačija! Ja naime nemam problema niti sa osjećajem krivnje niti sa spavanjem. Spavam jednako kao i inače, a to znači da teško zaspem navečer, no u jutro mogu povuć i do podneva, ako mi to situacija dozvoljava! Neko bi mogao reć da se samo pretvaram i da je zapravo inicijalna insomnija posljedica predispitne nervoze, no ja se s time mučim godinama i nema to veze sa ispitom već jednostavno sa time da ujutro dosta dugo spavam, a tokom dana ne potrošim tu energiju il zbog obaveza, faks sljedeće jutro, idem malo ranije spavati!

Moji roditelji pak zaista imaju problema sa spavanjem koje je direktna posljedica brige oko mojih ispita. Ta silna recidivirajuća predispitna insomnija, u mojih roditelja, nagnala me da malo promislim o njoj. Nemoguće je da su oni toliko njome zahvaćeni, dok istovremeno ja tako flegmatski prelazim kroz sve to. Ne želim ostavit dojam čiste flegme, al u izvjesnom postotku i u izvjesnim situacijama, moje flegmatično postavljanje spram problemu itekako dolazi do izražaja. Nasuprot tome, postoje i situacije gdje se ta famozna flegmatičnost ni izbliza ne dade naslutiti. Hesse veli da se u nama krije tisuću lica te da u svakoj pojedinoj situaciji, koja se razlikuje od prethodne, mi pokazujemo neko novo lice. Pritom se koristimo novim obrambenim mehanizmima, pratimo drugačiji algoritam ponašanja, smijemo se drugačije, plačemo drugačije, držimo se drugačije. Za promjenu našeg ˝identiteta˝ nisu uvijek zaslužne samo nove situacije, bitno je i s kime smo u društvu. Na to se itekako mogu nadovezati vlastitim iskustvom, jedan sam od onih koji se istovremeno kreću u više različitih društava, među ljudima koje je međusobno praktički nemoguće povezati, a meni su svi oni izuzetno dragi prijatelji. Ako se navodim prema Hesseu, ja sam sa svima njima različit. Da li pri tom oni više utječu na mene ili ja na njih, o tome bi se dalo raspravljati, no činjenica jest da sam ja drugačiji. Ako istovremeno pretpostavimo da se i oni navode po istom pricipu te i oni uz mene koriste neko od svojih tisuću jedinstvenih lica, dolazimo do objašnjenja mnogih međuljudskih fenomena. Jedna od najjednostavnijih i možda najčešćih jesu interne fore. Kao outsajder nikako ne možete shvatiti zbog čega se u odrečenoj situaciji svi smiju. To je nezavidna situacija u kojoj se suočavamo sa činjenicom da smo primjesa te homogene skupine ljudi. No biti primjesa ne mora uvijek značiti negativnu stvar. Svi smo mi u određenoj situaciji primjesa, a u nekoj drugoj neizostavan član niza.

Vratit ću se ja svom izostajanju grizodušja. Znači li taj izostanak istovremeno i nedostatak savjesti ili odgovornosti? Ja osbno ne bih išao tako duboko u tu sferu. Teško je razlučiti odgovornost i sasvjest u bilo kojoj situaciji. Savjest nije ništa drugo doli individulno navođenje superega nad idom. Razlikuje se od situacije do situacije, a oblikuje se prema društvenim vrijednostima i vlastitim moralnim načelima . Ne bih se usudio tvrditi da nešto tako labilno može biti uskopovezano sa odgovornošću. Uzmemo li u obzir činjenicu da ja u subotu imam jedan od najtežih kolokvija, a trenutno ne učim, nego razmatram u kojoj sam mjeri nasljedio grizodušje od svojih roditelja, na prvi pogled djeluje strahovito neodgovorno, no je li zaista? Kolokvij koji imam kroz nekoliko dana nije posljednji, ako sada ne položim taj predmet, mogu ga bez problema položiti na prvom redovnom roku. Nakon toga ostat će mi još dva moguća roka pa i komisija. Disperzija moje neodgovornosti na situ slobodnih rokova proporcionalno smanjuje grizodušje koje bih ja morao osjećati. To što ja trenutno ne učim može biti posljedica moje lijenosti, ili pak proizlazi iz zadovoljavanja neke druge maslovljevske potrebe! Možda potrebe za socijalnim kontaktom ili potrebe za utaženjem žeđi za čitanjem. Moj se život ne sastoji samo i jedino od studiranja! Kad bi to bio slučaj, ja nikako ne bih bio zadovoljan njime. Istovremeno, studiranje je njegova bitna sastavnica. Što ja zapravo cijelo to vrijeme radim-kompenziram potrebu sa obavezom, želju sa mogučnošću, slobodu sa vremenom. Donosim kompromisna rješenja kojima nastojim zadovoljiti svako od svojih individualnih lica. Jedno je ono studensko, drugo je ono nečijeg sina, treće je ono nečijeg partnera, tu je još silina dragih ljudi sa kojima želim održavati kontakt, tu su i knjige koje moram pročitati, izložbe koje želim posjetiti, filmovi koje želim pogledati, koncerti koje želim odslušati, kave koje hoću popiti. Pored svega toga, kompromis je jedino što mi preostaje.

Na kraju se nameće jedan logičan zaključak, grizodušja u meni ne nedostaje, nego pored svih ostalih želja i potreba ne dolazi do izražaja. U trenutku kad luksuz koji trenutno uživam postane preskup, na snagu će stupiti grizodušje koje će me natjerati da zadovoljavajuće ispunim sve zapostavljene obaveze. Sve dok ću imati dovoljno prostora za kompromis kojim ću moći izbalansirati sve svoje obaveze i sve svoje potrebe bit ću sretan i zadovoljan u svojoj koži. Onog trena kad na taj način neću moći rješavati svoje probleme, pronaći ću novi kompromis. Novu ravnotežu na novoj razini koja će davati zadovoljavajuće razultate između uloženog i dobivenog.

Zg, 23.11.'05.

Svako biće koje tetura po našim predivnim fakultetima, željno afirmacije u zajednicu nadobudnih studenata, tražeći kutak svoje maksimale ekspresije susreće se s problemom budnosti!

Svi naši hobiji iziskuju određen dio našeg vremena, koje se uz obaveze na fakultetu krade od slobodnog vremena, koje se krade od vremena potrebnog za učenje, koje se opet krade od vremena potrebnog za spavanje, koje se krade od vremena provedenog na predavanju na kojem, uz svu dobru volju i želju, nitko više nema dovoljno fizičke energije za bilo kakav oblik koncentracije. Krađa od ukradenog već ukradenom zatvara krug koji nas vodi u polaganu, ali još uvijek primjetnu propast, a očituje se u spuštanju kapaka, slabljenju vratnih mišića, klonulim glavama i svima nam dobro poznatim simptomima kroničnog umora! Ako gore navedenim fizičkim simptomima pridodamo još i nedostatak motivacije problem postaje višestruko gori!

Da situacija nije tako loša kako je to ovdje ilustrirano, zahvaljujemo nikom drugom doli našem uvijek vjernom kolegi, nazvat ću ga tako jer me zaista dosad nikad nije iznevjerio, a često mu se obraćam-Kofeinu! Svi ga, usudio bih se reći bez iznimke, konzumiramo svakodnevno u ovom ili onom obliku, no zasigurno najčešće u obliku Kave. Jednako tako svi od reda znamo koje su cijene Kave u svim mogućim kafićima, na i u širem području grada Zagreba i ostalih. No da li zaista znamo koje je djelovanje te toliko nam potrebne supstance?

Jesam vas-ako ste mislili da ću vas informirati o farmakološkim i inim djelovanjima kofeina-varate se, naime, ne da mi se... Čemu onda ovaj članak pitate se?

Iz ničim ponukanih razloga osjetio sam poriv napisati koju rečenicu o meni toliko dragom napitku-Kavi! Smatram da mu nitko od nas, uzimajući ga zdravo za gotovo, ne iskazuje dovoljno poštovanja. Mnogi će sigurno reći-čemu, to je ionako samo kava... E pa nije! To nije samo kava! To je bogomdan napitak kojem sigurno zahvaljujete pokoju lijetnu romansu, mnoga sklopljena prijateljstva, pa vjerojatno i koje slomljeno srce, a sve to na samo jednoj u nizu kava.

Jeste li se ikad zapitali kako bi naše društvo izgledalo da nema kave?

Eto što sam ja zaključio-da nema kave vjerojatno bismo mi ili naši preci pronašli/izumili neki drugi napitak koji bi nam pružio jednak ili višestruko bolji užitak, a možda se upravo sada u nekom od laboratorija diljem svijeta radi na sličnom projektu, pričekajmo pa vidimo. Kako je to samo nepotvrđena slutnja, duboko sam uvjeren da ćemo još dugi niz godina slušati, a prije svega koristiti frazu ideš na kavu?, da nam neće dosaditi ispijanje kave!

Zato ću vam na kraju ovog obraćanja u obliku zakašnjele novogodišnje čestitke poželjeti mnogo ispijenih Kava. Znajte da vrijeme provedeno uz Kavu nije izgubljeno vrijeme! To je vrijeme u kojem zadovoljavamo većinu svojih socijalnih potreba. Čovjek je socijalno biće i potrban mu je kontak sa dragim, a ponekad i nepoznatim osobama. Zato ne štedite tih 5/8 kuna i zaputite se do najdražeg kafića i napunite baterije! Upoznajte, slomite, nasmijte se, posvađajte se, ako vam drago i potucite se, ali nikad pritom ne zaboravite piti Kavu!

I još jedna sitnica-iskažite barem minimum poštovanja tom od Boga blagoslovljenom napitku. Možda ste primjetili kako riječ Kava, uporno pišem velikim slovom, nije pogreška, već moj skroman doprinos u borbi za veće poštivanje Kave!

Poštovani,

Da krenemo od početka-tekstovi koje čitate ili ćete imati prilike pročitati nisu pisani ni iz komercijalnih razloga, ni iz razonode, ni da bi nekome služili za ubijanje vremena, već jedino i samo zato da bih ja zadovoljio svoju potrebu za izražavanjem, da bih izbacio sve svoje frustracije i lišio svoju dušu negativne energije. Jednako tako molim vas za razumijevanje. Nemojte si moje riječi uzimati previše k srcu, jer moje namjere nisu nekoga povrijediti. Ako se netko osjeti prozvanim, sam si je kriv, ne možete mene kriviti za svoje frustracije i na mene prebacivati razloge vlastitog nezadvoljstva. Takvima mogu odmah na početku dati savjet-pišite i vi svoje tekstove i pokrenite svoj blog-kod mene je upalilo!

Ok, nakon ovog lijepog i nevinog uvoda, malo ću ga poljuljati. Neće meni nitko tvrditi da piše tekstove samo za svoju dušu, da bi sebe olakšao. Kad bi to bio jedini razlog, ne bi ih objavljivao na blogu! (Barem je kod mene tako) Svatko, barem na tren, pomisli na mogućnost objavljivanja istih. Ne moraju posrijedi biti želje materijalne prirode, već jednostavno potreba za osjećajem superiornosti, osjećajem da je netko pročitao moje misli, da će se u nekom trenutku sjetiti i postupiti kao i ja i da će se osjećati bolje ili lošije, već ovisno o situaciji i ovisno o mojem i njegovom osjećanju u istoj.

Nadam se da će i ovaj blog naići na svoju publiku te da će moje misli na taj način, barem na kratko, moći doprijeti do vas. Tko zna, možda vam pomognu pa se vi nećete morati mučiti sa istima...

Do čitanja