< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

free counter

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.


Linkovi


kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

čistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tičerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka


















Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!

Zvijer koja jede vlastitu djecu

Jacko, Amy, Whitney...
Djeca planetarne slave koja ih je najprije stvorila, a potom pregazila i sahranila.
Mir i utjeha uzalud traženi u antidepresivima, narkoticima i alkoholu.
Nemogućnost da zavole i prihvate svoje slabosti. Neiskrenost i pohlepa u očima "prijatelja".
Paparazzi s objektivima skrivenim u krošnjama stabala ispred njihovih spavaćih soba. Vriska i stiska, euforija fanova.
Duboki šeširi i tamne naočale za skrivanje identiteta.
Tjelohranitelji, 24-satni tamponi, između njih, njihove djece i vanjskog svijeta.
Prisluškivani telefoni.
Svjetske turneje i koncerti kao ispit krajnih granica fizičke i psihičke izdržljjivosti.
Neutaživa glad glazbene industrije, manageri i ugovori koji obvezuju na konzerviranu mladost, neiscrpnu energiju i glas koji će uvijek ponovno opravdati/zaslužiti status mega-zvijezde.
Izmišljene, prenapuhane karizme.
Umor, kronična iscrpljenost, usamljenost, strah i trema...
Partneri, djeca i roditelji - nusprodukti privatnog života zapisanog negdje na marginama itinerera i dnevnih planera.
Ljudi od krvi i mesa pretvoreni u voštane figure.
Slabosti i osobna potonuća pod povećalom medija pretvoreni u javne skandale i trač rubrike.
Život pretvoren u grotesknu pozornicu s reflektorima koji se nikada ne gase....
Pitanja kao plimni valovi koji polako preplavljuju svaki kutak psihe: "Je li vrijedilo? Je li se moglo sačuvati nešto, barem djeliće sebe?...
O, da! Slava je stoglava zvijer koja jede vlastitu djecu. Polako, ali temeljito. Iz njezine ljepljive mreže umaknu samo oni najjači i najhrabriji.
Jacko, Amy i Whitney, na žalost, nisu bili među njima. A nevjerica, tuga i sve prolivene suze ovog svijeta neće promijeniti činjenicu da su svoj božanski talent položili na žrtveni oltar slave, koja ih je najprije stvorila, a potom pregazila i sahranila.


17.02.2012. u 15:11 sati | 21 Komentara | Print | Link | Na vrh

Hej, pa mogli smo i gore proći!

Poznato je da je doživljaj hladnoće relativan. Evo, nekih izvanrednih primjera koji potvrđuju istinitost te tvrdnje:

+18°C Na Havajima uzimaju drugi pokrivač
+10°C U zgradama u Helsinkiju isključuju grijanje
+2°C Talijanski automobili ne mogu upaliti.
-1°C Dah se vidi. Rusi jedu sladoled i piju pivo.
-4°C Pas vam se uvaljuje u krevet.
- 7 C Kerumu je baš smišno.
-10°C Francuski automobili ne mogu upaliti
-12°C Političari počinju pričati o beskućnicima.
-15°C Američki automobili ne mogu upaliti.
-20°C Dah se čuje.
-24°C Japanski automobili ne mogu upaliti.
-28°C Pas vam se uvaljuje u pidžamu.
-30°C Ni jedan normalan automobil ne može upaliti.
-36°C Ruski automobil ne može upaliti.
-39°C Rusi zakopčavaju sve gumbe na košuljama.
-50°C Automobil ti se uvaljuje u krevet.
-60°C Žitelji Helsinkija se smrzavaju. U Moskvi zakopčavaju kapute.
-70°C Smrzavaju se i u paklu. Univerzitet u Vladivostoku organizira kros-country.
-72°C Advokati zavlače ruke u vlastite džepove.
-120°C Alkohol se smrzava. Ruse zahvaća val panike.
-273,15°C Apsolutna nula. Prekida se kretanje elementarnih čestica.
Rus liže smrznutu vodku.

Ovih dana se može primijetiti da je osjet hladnoće relativan i u Hrvata. zubo
U Dalamciji, primjerice, se globalno teško podnose niske temperature i snijeg, pa se gradske vlasti odlučuju na neradni dan i školski raspust. (No, čini se da im jednako teško padaju i visoke temperature jer se zbog njih, ali i produžene turističke sezone (!?), odlučuju produžiti školske praznike.)
Istovremeno, o Ličanima i njihovoj borbi sa snijegom i snježnim nanosima jedva i spomena. U tome da zimi žive okovani snijegom i sitnim minusima ništa nova i zanimljiva. Njih zima ne može dočekati otvorenih usta, ali dobar dio Hrvatske može, unatoč tome što su se desetak dana ranije u medijima najavljivali opaki minusi popraćeni orkansikm vjetrovima i obilnim snijegom. lud
Ma, ljudi, razumijem ja zašto u nekim dijelovima lijepe, bijele naše, znaju kako se nositi sa zubatom zimom, a u drugima to tek trebaju naučiti! (Naime, prema prognozama stručnjaka i dijagnostičara, temperaturni ekstremi, pa i ovi zimski, izravna su posljedica globalnog zatopljenja, pa će ih u budućnosti biti sve više i sve češće).
Ono što ne razumijem je pasivni stav, komocija, nerazmišljanje.
Kako to mislim? Primjerice, kamiondžije. Tko i na osnovi koje procjene (naravno da je nije ni bilo!) je te nesretne ljude uopće poslao na put i to natovarene robom koja je kvarljiva i ne može čekati? Pa sada u neljudskim uvjetima čekaju valjda milost božju.
Potom HŽ koji po orkanskoj buri na tračnice šalje kompoziciju čija je ukupna težina manja od težine jedne lokomotive. I gle čuda, kompozicija iskače iz tračnica, a ljudi, uključiv i ukrajinsku reprezentaciju završe na ledenoj vjetrometini koja jede meso s golih obraza.
Potom vojska čije su glavešine reagirale presporo i neorganizirano (da ne govorimo o tome da su u akciju spašavanja poslali ljude naoružane golim rukama i lopatama!).
A naposljetku i sama nacija koja je unaprijed najavljeni snijeg dočekala bez lopata, soli, razumnih rezervi namirnica i lijekova. Pri tome, osobito mislim na stanovnike zabačenijih krajeva koji su itekako mogli naslutiti nevolje i bolje se pripremiti za eventualnu izoloaciju.
U Osijeku, pak, koji se pokazao najbolje pripremljenim igračem (a koji se kalio u najžešćim razaranjima kad je stanovništvo uspješno opskrbljivao grijanjem, strujom, hranom i lijekovima) ljudi su praktički 24 sata na ulicama. Snijeg se ispred domova, institucija i trgovina čisti svakih nekoliko sati. Lopate za snijeg i zasukani rukavi (te, naravno, unaprijed pribavljena mehanizacija) su trenutno najpouzdaniji saveznici u borbi protiv snijega koji nemilice pada.
Čovjek je, dakako, ponekad nemoćan pred silinom prirode. No, to osim u Imotskoj krajini i unutrašnjosti Dalamcije kod nas ipak nije bio slučaj. Ni što se tiče minusa, niti snježnih centimetara. (Prošli smo puno puno bolje od, primjerice, Bosne ili Srbije.) Kod nas se situacija još uvijek mogla držati pod kontrolom. Da je bilo dovoljno razboritosti, upornosti, i bolje organizacije i pripremljenosti.
Neki su, međutim, jednostavno čekali i nadali se da će se stvari riješiti same po sebi i da će ih od nemilih pahuljica i sitnih minusa obraniti netko drugi umjesto njih samih. Samo da nam takav stav ne prijeđe u naviku. I ne postane nacionalnim sindromom.


08.02.2012. u 08:34 sati | 25 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se