< | veljača, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.
kinky
fanny
izvorni život
catwoman
Zona
čistilište
suzette
sunokretaica
blade 777
ziki
klarisshvalospjev gluposti
tičerica
anita
Big Blue
ista kao prije
žubor vode
Samuraj
kizzy
lund
koo
gajo
kengur
nf
kinky
fanny
vierziger
Živjeti svoj život
nisam ja odavde
izvorni život
catwoman
Nihon
primakka
Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!
Jacko, Amy, Whitney...
Djeca planetarne slave koja ih je najprije stvorila, a potom pregazila i sahranila.
Mir i utjeha uzalud traženi u antidepresivima, narkoticima i alkoholu.
Nemogućnost da zavole i prihvate svoje slabosti. Neiskrenost i pohlepa u očima "prijatelja".
Paparazzi s objektivima skrivenim u krošnjama stabala ispred njihovih spavaćih soba. Vriska i stiska, euforija fanova.
Duboki šeširi i tamne naočale za skrivanje identiteta.
Tjelohranitelji, 24-satni tamponi, između njih, njihove djece i vanjskog svijeta.
Prisluškivani telefoni.
Svjetske turneje i koncerti kao ispit krajnih granica fizičke i psihičke izdržljjivosti.
Neutaživa glad glazbene industrije, manageri i ugovori koji obvezuju na konzerviranu mladost, neiscrpnu energiju i glas koji će uvijek ponovno opravdati/zaslužiti status mega-zvijezde.
Izmišljene, prenapuhane karizme.
Umor, kronična iscrpljenost, usamljenost, strah i trema...
Partneri, djeca i roditelji - nusprodukti privatnog života zapisanog negdje na marginama itinerera i dnevnih planera.
Ljudi od krvi i mesa pretvoreni u voštane figure.
Slabosti i osobna potonuća pod povećalom medija pretvoreni u javne skandale i trač rubrike.
Život pretvoren u grotesknu pozornicu s reflektorima koji se nikada ne gase....
Pitanja kao plimni valovi koji polako preplavljuju svaki kutak psihe: "Je li vrijedilo? Je li se moglo sačuvati nešto, barem djeliće sebe?...
O, da! Slava je stoglava zvijer koja jede vlastitu djecu. Polako, ali temeljito. Iz njezine ljepljive mreže umaknu samo oni najjači i najhrabriji.
Jacko, Amy i Whitney, na žalost, nisu bili među njima. A nevjerica, tuga i sve prolivene suze ovog svijeta neće promijeniti činjenicu da su svoj božanski talent položili na žrtveni oltar slave, koja ih je najprije stvorila, a potom pregazila i sahranila.
Poznato je da je doživljaj hladnoće relativan. Evo, nekih izvanrednih primjera koji potvrđuju istinitost te tvrdnje:
+18°C Na Havajima uzimaju drugi pokrivač
+10°C U zgradama u Helsinkiju isključuju grijanje
+2°C Talijanski automobili ne mogu upaliti.
-1°C Dah se vidi. Rusi jedu sladoled i piju pivo.
-4°C Pas vam se uvaljuje u krevet.
- 7 C Kerumu je baš smišno.
-10°C Francuski automobili ne mogu upaliti
-12°C Političari počinju pričati o beskućnicima.
-15°C Američki automobili ne mogu upaliti.
-20°C Dah se čuje.
-24°C Japanski automobili ne mogu upaliti.
-28°C Pas vam se uvaljuje u pidžamu.
-30°C Ni jedan normalan automobil ne može upaliti.
-36°C Ruski automobil ne može upaliti.
-39°C Rusi zakopčavaju sve gumbe na košuljama.
-50°C Automobil ti se uvaljuje u krevet.
-60°C Žitelji Helsinkija se smrzavaju. U Moskvi zakopčavaju kapute.
-70°C Smrzavaju se i u paklu. Univerzitet u Vladivostoku organizira kros-country.
-72°C Advokati zavlače ruke u vlastite džepove.
-120°C Alkohol se smrzava. Ruse zahvaća val panike.
-273,15°C Apsolutna nula. Prekida se kretanje elementarnih čestica.
Rus liže smrznutu vodku.
Ovih dana se može primijetiti da je osjet hladnoće relativan i u Hrvata.
U Dalamciji, primjerice, se globalno teško podnose niske temperature i snijeg, pa se gradske vlasti odlučuju na neradni dan i školski raspust. (No, čini se da im jednako teško padaju i visoke temperature jer se zbog njih, ali i produžene turističke sezone (!?), odlučuju produžiti školske praznike.)
Istovremeno, o Ličanima i njihovoj borbi sa snijegom i snježnim nanosima jedva i spomena. U tome da zimi žive okovani snijegom i sitnim minusima ništa nova i zanimljiva. Njih zima ne može dočekati otvorenih usta, ali dobar dio Hrvatske može, unatoč tome što su se desetak dana ranije u medijima najavljivali opaki minusi popraćeni orkansikm vjetrovima i obilnim snijegom.
Ma, ljudi, razumijem ja zašto u nekim dijelovima lijepe, bijele naše, znaju kako se nositi sa zubatom zimom, a u drugima to tek trebaju naučiti! (Naime, prema prognozama stručnjaka i dijagnostičara, temperaturni ekstremi, pa i ovi zimski, izravna su posljedica globalnog zatopljenja, pa će ih u budućnosti biti sve više i sve češće).
Ono što ne razumijem je pasivni stav, komocija, nerazmišljanje.
Kako to mislim? Primjerice, kamiondžije. Tko i na osnovi koje procjene (naravno da je nije ni bilo!) je te nesretne ljude uopće poslao na put i to natovarene robom koja je kvarljiva i ne može čekati? Pa sada u neljudskim uvjetima čekaju valjda milost božju.
Potom HŽ koji po orkanskoj buri na tračnice šalje kompoziciju čija je ukupna težina manja od težine jedne lokomotive. I gle čuda, kompozicija iskače iz tračnica, a ljudi, uključiv i ukrajinsku reprezentaciju završe na ledenoj vjetrometini koja jede meso s golih obraza.
Potom vojska čije su glavešine reagirale presporo i neorganizirano (da ne govorimo o tome da su u akciju spašavanja poslali ljude naoružane golim rukama i lopatama!).
A naposljetku i sama nacija koja je unaprijed najavljeni snijeg dočekala bez lopata, soli, razumnih rezervi namirnica i lijekova. Pri tome, osobito mislim na stanovnike zabačenijih krajeva koji su itekako mogli naslutiti nevolje i bolje se pripremiti za eventualnu izoloaciju.
U Osijeku, pak, koji se pokazao najbolje pripremljenim igračem (a koji se kalio u najžešćim razaranjima kad je stanovništvo uspješno opskrbljivao grijanjem, strujom, hranom i lijekovima) ljudi su praktički 24 sata na ulicama. Snijeg se ispred domova, institucija i trgovina čisti svakih nekoliko sati. Lopate za snijeg i zasukani rukavi (te, naravno, unaprijed pribavljena mehanizacija) su trenutno najpouzdaniji saveznici u borbi protiv snijega koji nemilice pada.
Čovjek je, dakako, ponekad nemoćan pred silinom prirode. No, to osim u Imotskoj krajini i unutrašnjosti Dalamcije kod nas ipak nije bio slučaj. Ni što se tiče minusa, niti snježnih centimetara. (Prošli smo puno puno bolje od, primjerice, Bosne ili Srbije.) Kod nas se situacija još uvijek mogla držati pod kontrolom. Da je bilo dovoljno razboritosti, upornosti, i bolje organizacije i pripremljenosti.
Neki su, međutim, jednostavno čekali i nadali se da će se stvari riješiti same po sebi i da će ih od nemilih pahuljica i sitnih minusa obraniti netko drugi umjesto njih samih. Samo da nam takav stav ne prijeđe u naviku. I ne postane nacionalnim sindromom.