<	veljaèa, 2012					>
P	U	S	È	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljaèa 2012 (2)
Sijeèanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Sijeèanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljaèa 2009 (7)
Sijeèanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve zaèinjeno barem s malo pozitive i idealizma.

Linkovi

kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

èistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tièerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka

Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna raèica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više èitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito maèke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teèe, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplaèe. Vjeruje ljudima. Vjeruje u èuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi uèiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Oèarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili buène prostore. Nije optereæena prošlošæu. Pokušava dobro planirati buduænost. Misao vodilja: Carpe diem!

Zvijer koja jede vlastitu djecu

Jacko, Amy, Whitney...
Djeca planetarne slave koja ih je najprije stvorila, a potom pregazila i sahranila.
Mir i utjeha uzalud traženi u antidepresivima, narkoticima i alkoholu.
Nemoguænost da zavole i prihvate svoje slabosti. Neiskrenost i pohlepa u oèima "prijatelja".
Paparazzi s objektivima skrivenim u krošnjama stabala ispred njihovih spavaæih soba. Vriska i stiska, euforija fanova.
Duboki šeširi i tamne naoèale za skrivanje identiteta.
Tjelohranitelji, 24-satni tamponi, izmeðu njih, njihove djece i vanjskog svijeta.
Prisluškivani telefoni.
Svjetske turneje i koncerti kao ispit krajnih granica fizièke i psihièke izdržljjivosti.
Neutaživa glad glazbene industrije, manageri i ugovori koji obvezuju na konzerviranu mladost, neiscrpnu energiju i glas koji æe uvijek ponovno opravdati/zaslužiti status mega-zvijezde.
Izmišljene, prenapuhane karizme.
Umor, kronièna iscrpljenost, usamljenost, strah i trema...
Partneri, djeca i roditelji - nusprodukti privatnog života zapisanog negdje na marginama itinerera i dnevnih planera.
Ljudi od krvi i mesa pretvoreni u voštane figure.
Slabosti i osobna potonuæa pod poveæalom medija pretvoreni u javne skandale i traè rubrike.
Život pretvoren u grotesknu pozornicu s reflektorima koji se nikada ne gase....
Pitanja kao plimni valovi koji polako preplavljuju svaki kutak psihe: "Je li vrijedilo? Je li se moglo saèuvati nešto, barem djeliæe sebe?...
O, da! Slava je stoglava zvijer koja jede vlastitu djecu. Polako, ali temeljito. Iz njezine ljepljive mreže umaknu samo oni najjaèi i najhrabriji.
Jacko, Amy i Whitney, na žalost, nisu bili meðu njima. A nevjerica, tuga i sve prolivene suze ovog svijeta neæe promijeniti èinjenicu da su svoj božanski talent položili na žrtveni oltar slave, koja ih je najprije stvorila, a potom pregazila i sahranila.

17.02.2012. u 15:11 sati | 21 Komentara | Print | Link | Na vrh

Hej, pa mogli smo i gore proæi!

Poznato je da je doživljaj hladnoæe relativan. Evo, nekih izvanrednih primjera koji potvrðuju istinitost te tvrdnje:

+18°C Na Havajima uzimaju drugi pokrivaè
+10°C U zgradama u Helsinkiju iskljuèuju grijanje
+2°C Talijanski automobili ne mogu upaliti.
-1°C Dah se vidi. Rusi jedu sladoled i piju pivo.
-4°C Pas vam se uvaljuje u krevet.
- 7 C Kerumu je baš smišno.
-10°C Francuski automobili ne mogu upaliti
-12°C Politièari poèinju prièati o beskuænicima.
-15°C Amerièki automobili ne mogu upaliti.
-20°C Dah se èuje.
-24°C Japanski automobili ne mogu upaliti.
-28°C Pas vam se uvaljuje u pidžamu.
-30°C Ni jedan normalan automobil ne može upaliti.
-36°C Ruski automobil ne može upaliti.
-39°C Rusi zakopèavaju sve gumbe na košuljama.
-50°C Automobil ti se uvaljuje u krevet.
-60°C Žitelji Helsinkija se smrzavaju. U Moskvi zakopèavaju kapute.
-70°C Smrzavaju se i u paklu. Univerzitet u Vladivostoku organizira kros-country.
-72°C Advokati zavlaèe ruke u vlastite džepove.
-120°C Alkohol se smrzava. Ruse zahvaæa val panike.
-273,15°C Apsolutna nula. Prekida se kretanje elementarnih èestica.
Rus liže smrznutu vodku.

Ovih dana se može primijetiti da je osjet hladnoæe relativan i u Hrvata.
U Dalamciji, primjerice, se globalno teško podnose niske temperature i snijeg, pa se gradske vlasti odluèuju na neradni dan i školski raspust. (No, èini se da im jednako teško padaju i visoke temperature jer se zbog njih, ali i produžene turistièke sezone (!?), odluèuju produžiti školske praznike.)
Istovremeno, o Lièanima i njihovoj borbi sa snijegom i snježnim nanosima jedva i spomena. U tome da zimi žive okovani snijegom i sitnim minusima ništa nova i zanimljiva. Njih zima ne može doèekati otvorenih usta, ali dobar dio Hrvatske može, unatoè tome što su se desetak dana ranije u medijima najavljivali opaki minusi popraæeni orkansikm vjetrovima i obilnim snijegom.
Ma, ljudi, razumijem ja zašto u nekim dijelovima lijepe, bijele naše, znaju kako se nositi sa zubatom zimom, a u drugima to tek trebaju nauèiti! (Naime, prema prognozama struènjaka i dijagnostièara, temperaturni ekstremi, pa i ovi zimski, izravna su posljedica globalnog zatopljenja, pa æe ih u buduænosti biti sve više i sve èešæe).
Ono što ne razumijem je pasivni stav, komocija, nerazmišljanje.
Kako to mislim? Primjerice, kamiondžije. Tko i na osnovi koje procjene (naravno da je nije ni bilo!) je te nesretne ljude uopæe poslao na put i to natovarene robom koja je kvarljiva i ne može èekati? Pa sada u neljudskim uvjetima èekaju valjda milost božju.
Potom HŽ koji po orkanskoj buri na traènice šalje kompoziciju èija je ukupna težina manja od težine jedne lokomotive. I gle èuda, kompozicija iskaèe iz traènica, a ljudi, ukljuèiv i ukrajinsku reprezentaciju završe na ledenoj vjetrometini koja jede meso s golih obraza.
Potom vojska èije su glavešine reagirale presporo i neorganizirano (da ne govorimo o tome da su u akciju spašavanja poslali ljude naoružane golim rukama i lopatama!).
A naposljetku i sama nacija koja je unaprijed najavljeni snijeg doèekala bez lopata, soli, razumnih rezervi namirnica i lijekova. Pri tome, osobito mislim na stanovnike zabaèenijih krajeva koji su itekako mogli naslutiti nevolje i bolje se pripremiti za eventualnu izoloaciju.
U Osijeku, pak, koji se pokazao najbolje pripremljenim igraèem (a koji se kalio u najžešæim razaranjima kad je stanovništvo uspješno opskrbljivao grijanjem, strujom, hranom i lijekovima) ljudi su praktièki 24 sata na ulicama. Snijeg se ispred domova, institucija i trgovina èisti svakih nekoliko sati. Lopate za snijeg i zasukani rukavi (te, naravno, unaprijed pribavljena mehanizacija) su trenutno najpouzdaniji saveznici u borbi protiv snijega koji nemilice pada.
Èovjek je, dakako, ponekad nemoæan pred silinom prirode. No, to osim u Imotskoj krajini i unutrašnjosti Dalamcije kod nas ipak nije bio sluèaj. Ni što se tièe minusa, niti snježnih centimetara. (Prošli smo puno puno bolje od, primjerice, Bosne ili Srbije.) Kod nas se situacija još uvijek mogla držati pod kontrolom. Da je bilo dovoljno razboritosti, upornosti, i bolje organizacije i pripremljenosti.
Neki su, meðutim, jednostavno èekali i nadali se da æe se stvari riješiti same po sebi i da æe ih od nemilih pahuljica i sitnih minusa obraniti netko drugi umjesto njih samih. Samo da nam takav stav ne prijeðe u naviku. I ne postane nacionalnim sindromom.

08.02.2012. u 08:34 sati | 25 Komentara | Print | Link | Na vrh