< | siječanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.
kinky
fanny
izvorni život
catwoman
Zona
čistilište
suzette
sunokretaica
blade 777
ziki
klarisshvalospjev gluposti
tičerica
anita
Big Blue
ista kao prije
žubor vode
Samuraj
kizzy
lund
koo
gajo
kengur
nf
kinky
fanny
vierziger
Živjeti svoj život
nisam ja odavde
izvorni život
catwoman
Nihon
primakka
Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!
U "najdemokratskijoj" državi svijeta, SAD-u, Senat je pokušao progurati dva nova kontroverzna zakona kojim bi mogao kontrolirati i slobodno cenzurirati širenje informacija preko interneta.
Zvučno nazvani zakoni, SOPA i PIPA, su službeno trebali spriječiti da "sumnjive" stranice ostvaruju prihode, no njihov osnovni cilj je mogućnost legalnog i zakonskog gašenja svih stranica koje mogu ugroziti interese vlade i najbogatijih čije su političari marionete.
Takav providno smišljen scenarij koji bi u stvarnosti označio kraj slobodama interneta, i to ne samo u SAD-u ( SOPA je namijenjen je cenzuriranju internetskih stranica van SAD-a), izazvao je lančanu reakciju nezadovoljstva i bijesa u cijelom svijetu te podigao na noge milijune ljudi.
Navodno se oko 3 milijuna ljudi pridružilo kampanji za očuvanje sloboda interneta potpisavši peticiju protiv prijedloga takvog zakona, na tisuće svakdonevnih poziva blokiralo je telefonske linije zakonodavaca, stotine novinskih članaka, milijuni korisnika društvenih mreža, blogeri, članovi nevladinih organizacija i udruga... svi oni zajedno su na kraju stjerali Bijelu kuću i čalnove američkog senata u kut prisilivši ih da povuku odluku o donošenju kontroverznih zakona. (A bila je to "već gotova stvar" jer neke od najbogatijih američkih i svjetskih korporacija željele su zakon na papiru)
No, izgubiti bitku ne znači i izgubiti rat To znaju ratnici s obje strane. Zapravo je samo kupljeno vrijeme tijekom kojeg će svi nastojati ojačati svoje redove i iznaći novu borbenu taktiku. Nema dvojbe da se polako rasplamsava dugotrajan i iscrpljujuć rat o čijem ishodu će dobrim dijelom ovisiti sudbina budućeg demokratskog i civilizacijskog drušva u cjelini.
To potvrđuje i činjenica da prijetnje slobodama interneta stižu iz svih uglova svijeta, pa čak i iz drage i sada bliske nam, EU. Tu se već naveliko priprema globalni sporazum o zaštiti intelektualnog vlasništva (tzv. ACTA: Anti-Counterfeiting Trade Agreement). Zakon koji između redova o zaštiti autorskih prava sakriva Trojanskog konja. Naime, taj sporazum sadrži nekoliko članaka koji bi mogli omogućiti i detaljnu provjeru internetske komunikacije korisnika te tako ugroziti privatnost korisnika kao i njihove osnovne građanske slobode kao što je, npr,sloboda protoka informacija.
Osim toga, ACTA će navodno zemljama u razvoju ograničiti mogućnost odabira politike koja najviše odgovara njihovim državnim prioritetima te razvitku gospodarstva.
Potrebno je, dakle, ostati širom otvorenih očiju i djelovati na sve moguće načine. Moramo se organizirati, uključiti, angažirati. Svi smo pozvani sudjelovati u toj borbi jer nas se ona svih jednako tiče.
Danas ništa nije nemoguće mijenjati i ništa nije unaprijed riješeno. Jer stvara se armija običnih ljudi koja se organizira i buni. Sve nas je teže ušutkati, dezinformirati ili držati u mraku neznanja. I to je rak rana vladajućih, jedan od glavnih razloga zbog kojih traže način da nas ugase kad god smo preglasni ili preopasni.
A to ne smijemo to dopustiti! Glave u pijesku i neinformiranost su "luksuz" nekog drugog doba, nešto što izravno ugrožava ne samo naše osobne slobode i prava, nego i goli opstanak ove, a možda i svih budućih generacija.
I eto nas, svega nekoliko dana pred povijesnom, sudbonosnom i, sudeći po našim (iritantno-entuzijastičnim) političarima, jedinom logičnom odlukom za opstojnost i sretnu budućnost naše male države.
Ali taj nazovi referendum je zapravo izrugivanje nacije, neka vrsta farse u kojoj svi htjeli-nehtjeli sudjelujemo. Jer je, naime, već davno potpuno nebitno što "mali" misle i žele!!! Što se vlade, zakonodavaca, političara i jednog dijela privrednika tiče - dvojbi uopće nema, Hrvatska je već davno zaokružila DA. Naime, zakone već davno uređujemo prema europskim, "velikim gazdama" ponizno ljubimo sveta stopala poslušno kimajući na njihove zahtjeve i ucjene, potpisujemo ugovore kojima se odričemo svoje samostalnosti i slobode za koje smo krvarili prije dvadeset godina, okrenuli smo leđa svojim generalima i dopustili povijesni presedan: javno pljuvanje po obramabenom ratu i vojnim operacijama oslobođenja vlastitog teritorija, prodali smo im svoje banke, odrekli se svojih prava u korist stranaca (npr, Talijani nesmetano pustoše dijelove našeg mora i izlovljavaju ribu tamo gdje našim ribarima trebaju posebne dozvole), Slovencima ćemo prepustiti cijeli Piranski zaljev na koji imaju "moralno pravo" još od 1945.... a sve to kako bi nas Europski mastodont htio (da, htio!) prihvatiti pa nas onda zakonski kolonizirati i ekspolatirati.
To što smo mala država ne objašnjava našu iskompleksiranost, našu, već u gene utkanu, ovisnost o pripadanju većima, o strahu od vlastite slabosti i nedostatnosti. Država ovakvog geostrateškog položaja, ovakvih prirodnih bogatstava u vodama, plodnoj i još uvijek relativno čistoj zemlji i moru pocupkuje nestrpljivo kao malo dijete i čeka da je netko uzme u naručje i malo nuna.
"Oni" hoće da povjerujemo kako nam je neophodan veliki gazda. Njegova šiba da nas utjera u red ( i njegovih oko 100 000 zakona, negdje pročitah!), njegova pamet i novci (u vidu kredita koje treba vratiti - se razme!) pa da se napokon izvučemo iz septičke jame u koju su nas "oni" i gurnuli. Bit će onda i standard bolji, ljudi će dobiti radna mjesta, naši studenti će moći studirati po europskim sveučilištima, poslije će tražiti posao na europskom tržištu rada, poljoprivrednici i ribari će dobiti poticaje, iz EU projekata i fondova slijevat će se rijeke novca, korupciju ćemo iskorijeniti, a zakonodavstvo će biti brzo i učinkovito.... Tako ide pjesmica!
No, gle čuda, euro nikada niži u odnosu na dolar, sve više država pred bankrotom, čak 9 eurozonskih zemalja pao je rejting... Slovenski ekonomist , dr. Jože Mencinger daje zanimljivu i uznemirjuću prognozu i kaže da bismo ulaskom u EU u najboljem slučaju, mogli “preživljavati” kao Mađarska ili Portugal, a u najgorem, sudjelovati u reprizi raspada bivše države ili završiti u totalitarnoj uniji.
Znajmo još i ovo: potencijalni troškovi u slučaju raspada EU bili bi ogromni (zato je Grčka i odlučila kako je "njezin vrhunski interes" da ipak ostane članicom), a ako budemo morali sudjelovati u spašavanju drugih zemalja morat ćemo se i dodatno zadužiti kako bismo garantirali dugove drugih zemalja. A što znači zadužiti se za druge (Portugal i Grčku) dobro znaju i naši susjedi Slovenci.
"Da, baš je lijepa i poželjna ta Europska unija u kojoj siromašni pomažu siromašnima! Prava socijalistička utopija, s eurokratima i bankama kao klasom mudrih upravljača! Jedva čekam da se što prije ukrcamo!
I tako je, eto, još jedna godina ostala iza mene, već gurnuta u ladice sjećanja kao godina sasvim prosječna ili možda ipak .... malo iznadprosječna u odnosu na druge.
Označilo ju je jedno novo, lijepo prijateljstvo, povoljna financijska situacija (believe it or not!) i s tim povezane neke mudre investicije, tri putovanja na more, puuno sunca, novoprobuđena strast prema trčanju, investicije u obiteljsko zdravlje, i .....uh, neka nova, mojem temperamentu nepoznata potreba za avanturom, izletom u novo, pa čak i opasno.
Sve u svemu, uvijek kad iza sebe prevalim taj put od 365 dana i zakoračim u još djevičanski netaknutu godinu, u kojoj je sve još moguće i ništa nije izvjesno, osjećam se veličanstveno.
Naime, zadivljuje me ta ideja novog početka. Naravno, u stvarnosti rijetko kad možemo u potpunosti podvući crtu i stvarno početi od nule, ali to nije ni poanta cijele priče. Poanta je u samom činu otvaranja jedne nove, snježno-bijele stranice još nepisane godine života.
Što li će se sve dogoditi? Koga ću sve upoznati? Što li ću sve doživjeti? Hoće li tu godinu pamtiti za cijeli život? Koje će priče početi, a koje završiti ovom godinom? Hoću li biti sretna? .... Naravno, budući da su sve karte još u špilu, nemoguće je makar i naslutiti koje će od njih sudbina ili pak moja slobodna volja posložiti na stol moje sljedeće godine života. Isto je i s adutima i jokerima koji skriveni čuče među ostalim kartama i čekaju da budu izvučeni u ovoj ili onoj partiji životnih okolnosti.
Slično mora da se osjećala i Alisa kad je upala u zečju rupu i tamo otkrila novi čudesni svijet. A kako nije znala koljim bi putem krenula, pitala je mačka koji joj je mudro uzvratio: "Ako ne znaš kamo želiš stići, onda je svjedno koji put ćeš odabrati".
Ja srećom, za razliku od Alise, ipak manje-više znam kamo želim stići pa mi je utoliko lakše birati puteve. Naravno, sada je idealno vrijeme i za one famozne novogodišnje odluke koje nam daju makar prividnu moć da možemo zauzdati daljni tijek svog života.
Živo me zanima kako vi o svemu tome razmišljate? I pripadate li u one koji s grimasom na licu razmišljaju o još jednoj potrošenoj godini života više ili pak među one koji slave mogućnost za novu priliku. Je li ovaj trenutak za vas ispunjen žaljenjem za svime što je prošlo ili ushićenjem, djetinjim uzbuđenjem pred svime što se tek treba dogoditi? Tugujete li zbog kraja ili se radujete početku?
Ako ste tri puta potvrdno odgovorili na prvo pitanje u rečenici, onda ste možda već na putu ka depresiji i samosažaljenju. A upravo sada je odličan trenutak da okrenete ploču i naoružate se novom dozom optimizma. To nam je svima neophodno. Jer ako naposljetku odlučimo usvojiti filozofiju polupune, umjesto poluprazne čaše, veselit ćemo se tom magičnom trenutku novog početka na pragu svake nove godine, i bit će nam puno lakše i zabavnije nositi se s godinama koje prolaze i. naravno, onima koje dolaze.
I ZATO VAM U TO IME OD SVEG SRCA ŽELIM SRETAN NOVI POČETAK!