< | studeni, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.
kinky
fanny
izvorni život
catwoman
Zona
čistilište
suzette
sunokretaica
blade 777
ziki
klarisshvalospjev gluposti
tičerica
anita
Big Blue
ista kao prije
žubor vode
Samuraj
kizzy
lund
koo
gajo
kengur
nf
kinky
fanny
vierziger
Živjeti svoj život
nisam ja odavde
izvorni život
catwoman
Nihon
primakka
Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!
Kad su me smišni Obadzo i mudri sensei, Mushin, "isprovocirali" svojim kritikama o mojoj blogerskoj inertnosti, bilo je to kao da su mi bacili rukavicu u lice i izazvali me na dvoboj. Nakon toga mi nije preostalo drugo nego stati u obranu svoje okrnjene časti i prihvatiti se čim prije tipkovnice. I eto me sad usred priče koja će dokazati da ova vaša blogofrendica nije zapala u zimski san, nego da je itekako mrdala guzom (da se poslužim slikovitim Obadzoovim izrazom, koji, kako ćete saznati u nastavku, zapravo uopće nije metaforički!)
No, idemo redom!
Sjećate li se mojeg posta o stogodišnjaku-maratoncu i mojih komentara o snazi i nadahnuću koje možemo crpiti iz takvih nepobjedivih Prometeja... E, pa, čast mi je izvijestiti vas da je taj post za mene bio više od običnog niza lijepih riječi i floskula nabijenih duhovnim pozitivizmom. Vjerovali ili ne, on je za mene bio akcija, nakon koje je uslijedila i reakcija. I to vrlo konkretna, toliko konkretna da me potaknula na povratak u trkačke vode! Da, da... nakon više od 20 godina apstinencije od joggerskih staza, odlučila sam upustiti se u rizik da mi trkačka ambicija potraje do prve ozbiljne upale mišića. I premda sam oduvijek u sportu, a time i u jako dobroj fizičkoj kondiciji, početci su, kao valjda i svi drugi, bili teški, pa čak i bolni. Naime, entuzijastički ponešena uspješno (i relativno lagano) pretrčanim kilometrima u prva dva tjedna, oglušila sam se o signale koje mi je upućivalo moje umorno tijelo. I tako se dogodilo da je lanac naposljetku puknuo, a gdje drugdje nego na najslabijoj karici, u mojem slučaju, na koljenu.
E, sada sam se tek našla u nezavidnoj situaciji jer povreda (koja se btw još naziva i patelofemoralni bolni sindrom) je mogla poslužiti kao idealni izgovor za trenutni prestanak s daljnim avanturama tog tipa.
No, to se ipak nije dogodilo! Iz jednostavnog razloga što sam u međuvremenu postala ovisna. Sad vas vidim gdje se smješkate ispod brka i mislite si: Moš mislit! Postala je ovisna o trčanju!"
Ali da, upravo to se i dogodilo. Postala sam ovisna o toj predivnoj joggerskoj stazi (jedinstavena u Hrvatskoj) koja lijeno migolji uz Dravu, o svježem zraku, tišini, psiho-fizičkom zadovoljstvu koje osjećam nakon pretrčanih dionica.... Ukratko, baš sam se navukla! I dok se "normalni" ljudi navuku na cigarete, piće, ne daj bože, drogu, ja, ja sam se navukla na trčanje.
I tako sam se nakon jednotjedne pauze, kakvog-takvog mirovanja, strpljive terapije deep reelifom i ledom, vratila na stazu čim prije sam mogla. Najprije lagana šetnja, pa rekreativna, pa rastrčavanje na kraće dionice, pa lagano rekreativno trčanje na 2-3 km... I premda koljeno još uvijek nije potpuno u redu (npr. još uvijek ne mogu čučnuti), bolova i nelagode više nema, pa se nadam uskoro dosegnuti staru kilometražu.
U tome mi definitivno u prilog ne idu ovi kontinentalni minusi i oštar zrak koji para grlo i pluća čim se malo zadišete (a ne volim trčati sa šalom ispred usta!), kao ni magle, neprovidne zavjese, koje vidokrug smanje na 30-ak metara. Ali ne dam se, kad je vrijeme protiv mene, ja sam protiv njega. I onda odradim trening kod kuće ili oko kuće gdje su magle uvijek manje, a temperature veće.
Obzirom da znam da je uvijek dobro u glavi imati cilj koji se želi dosegnuti, i ja sam odlučila zacrtati si nešto. Za početak Novogodišnja utrka oko mostova (cca 3, 2 km). Te kilometre već imam u nogama, sad još da ih dobijem i u koljenima...
No, mislim da je to sasvim realno. Jer vremena još ima, a nadam se da ni volje neće usfaliti. Uz uvjet da vrijeme koliko-toliko posluži, vaša mačkolika Bastet će s lakoćom i posebnim užitkom pretrčati tu dionicu zajedno sa stotinama Osječana, entuzijasta koji novogodišnji mamurluk radije liječe svježim zrakom, nego kaučom i daljnskim.
Eto, toliko za sada od ove vaše "lijene, inertne" Cica-mace!
P.S. Fotke sa staze i okruženja snimljene su za zelenijih, toplijih dana. Sada ih se prisjećam sa sjetom.
Tko bi znao je li to bio slučaj ili sudbina...
da su se zatekli na istom mjestu i u isto vrijeme,
da su se uopće ugledali,
da su im se "kemija i fizika" savršeno poklopile
da su se nekoliko dana kasnije opet zatekli na istom mjestu u isto vrijeme,
da im je prvi razgovor bio kao stoti,
da su saznali da nose isto prezime,
da žive nekoliko stotina metara jedno od drugog,
da dijele mnoge zajedničke interese,
da su oboje sada slobodni i da mogu započeti novu vezu....
Da, stvarno! Kakva čudesna konstelacija zvijezda je dovela ovo dvoje mladih ljudi jedno drugome? Ili je samo riječ o zbiru koincidencija, o događajima koji su se potpuno slučajno, nasumično, onako ruletski, nanizale jedan za drugim? Ili su možda na razvoj ovih događaja (na neki način) sami utjecali - svojom voljom, svojim odlukama?
Što god mislili i u što god vjerovali, ostaje činjenica da nas život nikada ne prestaje iznenađivati svojim čarobnim i nepredvidljvim tkanjem, svojim epizodama koje nam nenadano i najčešće nepredvidivo donose katkada sreću i smijeh, a katkada nesreću i suze. Da, da, ta juha života ima uvijek drugčiji i novi okus.
I kad se osvrnem unatrag na godine koje su prošle i na sve što su iznjedrile, osjetim beskrajnu zahvalnost. Kad, pak, pomislim na sve godine koje me još čekaju, preplavi me djetinje uzbuđenje i beskrajno povjerenje u sve one pustolovine koje me još čekaju. I tada mi zapravo postane potpuno nevažno hoće li ih pisati slučaj ili moja sudina unaprijed zapisana i zapečaćena u tajnovitim zvjezdanim konstelacijama.
Imam povjerenja!