< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

free counter

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.


Linkovi


kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

čistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tičerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka


















Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!

Jesu li Hrvati stvarno nezadovoljan narod?

Prema Gallupovom istraživanju objavljenom prije nekoliko dana u Bruxsellesu, Hrvati su najnezadovoljniji narod u regiji. Istraživanjem službenog imena "Balkan monitor" obuhvaćeno je preko tisuću ljudi, nastanjenih, što u Lijepoj našoj, što u Srbiji, BiH, Makedoniji, Crnoj gori, Kosovu i Albaniji.
Elem, Hrvati unatoč tome što žive u najbogatijoj zemlji regije, muku muče s problemima i brigama koje očigledno nadilaze one elementarne, egzistencijalne. Tako se, primjerice, navodi da smo, kao nacija, nezadovoljni i zabrinuti zbog pravca kojim se naša država kreće (njih čak 83%), te iskazujemo kronično nepovjerenje vladi koja prijeti da nas potopi svojim nemuštim kormilarenjem. Osim crne političke scenografije, Hrvate muči i kronična hipohondrija. Nije ni čudo. Riječ je o uzročno-posljedičnoj vezi: više briga, manje zdravlja. Osim gore navedenog, tu je i briga za obitelj. Strepimo da naša djeca neće imati onakve mogućnosti, kakve smo mi imali. Strahujemo zbog kaotičnog i nesređenog sustava obrazovanja koji preko noći i u hodu donosi promjene, zbog fakuleta koji su sve većem broju ljudi finacijski predaleki, zbog nemogućnosti da se zaposle, imali fakultetsko obrazovanje ili ne, zbog stanova koje većina neće imati, a da se ne zaduže preko glave....Tu je i globalna slika svijeta od koje mnogim Hrvatima kleca u nogama. Svakako je zanimljivo da je novac tek na trećem, četvrtom mjestu liste briga koje nas more.
Anyway, sve ove informacije ponukale su me na malo samoispitivanje nakon kojeg sam zaključila da bi se mogla smatrati tipičnom Hrvaticom. Naime, novac mi svakao nije na vrhu "prioriteta". Istina je i da najviše strepim zbog djece. A i to da mi se ne sviđa kamo plovi naš hrvatski brod. Činjenica je i da me rastužuje, ali i plaši ovaj svijet u kojem vijesti o ratovima, krizama, političkim aferama, ubojstvima, ekološkim hvarijama, prirodnim katastrofama, procvatu kriminala svake vrste... uvelike nadmašuju one lijepe i utješne. Nije da ih nema, riječ je o više o tome da takve vijesti nisu u središtu pozornosti svjetskih medija. A i to valjda nešto govori o svijetu u kojemu živimo. U kojemu smo taoci moćnika u sjeni i zatočenici njihovih odluka.
Zbog svega toga čovjeku dođe da se zapita koliko je još uopće kreator vlastitog života i svoje sudbine. A tu nas i čekaju. Što više bespomoćnih i očajnih, to bolje. Naime, kad si čovjek počne postavljati to pitanje, to je pouzdani znak početka njegove duhovne obamrlosti, odnosno stanja u kojem prestaje "biti svoj" .
I da se sada vratim onoj anketi s početka posta! Iako bi se prema njezinim parametrima mogla osjetiti prosječnom Hrvaticom, ja to ipak nastojim NE biti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga što mrzim biti dijelom bilo kakvih statistika koje ljude pretvaraju u postotke oboljelih, zaraženih, osiromašenih, nezadovoljnih... Ja, naime, mislim da imam pravo vjerovati da se svojim osobnim odlukama mogu izdići iznad razno-raznih klasifikacija i ladica u koje me često nastoje strpati. Tu razinu slobode želim bezuvjetno sačuvati, možda i zato jer je ona jedan od osnovnih preduvjeta za onu posljednju mrvu duhovne slobode koja čovjeka čini živim i nedodirljivim.
Zašto bih vjerovala u to da me kronično nezadovoljstvo i brige čine prosječnom pripadnicom moje nacije? To je neproduktivno razmišjanje: nezadovoljstvo drugih bi mi u tom slučaju moglo postati alibi za osjećaj mojeg osobnog nezadovoljstva. I time kao da se opet vraćamo na priču o uroti protiv čovječanstva, uroti koja se zove: sjetva straha, panike i bespomoćnosti. A ja se ne dam i stvari uvijek nastojim okrenuti ka pozitivi. Ok, brige imam kao i svi, ali to ne znači da me one slamaju kao i druge. Možda se s njima znam bolje nositi. Možda znam kako im oduzeti moć da me preplave i učine kronično ranjivom, i naposljetku, fizički i duhovno bolesnom. Možda jednostavno imam više sreće...
U međuvremenu, dobro pazim da mi ovakve i slične anketice ne budu magnet za nove brige i još više nezadovoljstva i da mi ne priušte ništa više od samo nekoliko minuta razonode.


22.11.2009. u 23:27 sati | 21 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kad vas "napadaju" sa svih strana

Nekoć, ne tako davno, celebrities i općenito javne osobe bili su jedini koji su se morali miriti s kroničnim nedostatkom privatnosti u svojim životima. Međutim, od nedavno se s tim problemom moramo nositi i mi obični smrtnici. Htjeli-ne htjeli globalni voajerizam koji je (logični?) by-product kompjuteriziranog i internetiziranog društva, sve razvijenijih telekomunikacijskih tehnologija, big brotherovskih nadzornih kamera postavljenih u kutke banaka, robnih kuća, poslovnih prostora, možda i nužnika, problemi su s kojima ćemo se tek morati naučiti nositi.
A meni to baš i ne ide! Ne bih htjela biti fantomski stažist nekakvog globalnog Big brother showa! I premda to ne bih željela, ja to ipak na način jesam. I ja i svi mi. Telefonski pozivi, sms poruke, e-mailovi, surfanje preko Interneta, kretanje u mnogim javnim prostorima... sve to može biti na meti raznih državnih i tajnih službi (često pod krinkom borbe protiv terorizma ili korupcije), ali i privatnih tvrtki koje žude za stjecanjem što većeg broja privatnih informacija radi što bolje analize tržišta i njegovih potreba. Kad k tome dodam i telefonske pozive osiguravateljnih tvrtki, turističkih agencija koje vam nude "besplatna" putovanja, MLM tvrtki koje nude medicinska pomagala ili pružanje usluga besplatne masaže u vašem domu, agencija koje vas anketiraju o koje čemu što vas ne zanima i u vrijeme kad biste se rado odmarali, potom obavijesti o preporučenim pošiljkama u vašim sandučićima (a kad odete ne poštu, čeka vas Quelle ili Neckerman katalog!), i političko lobiranje (o kojem je nedavno progovorila i moja prijateljica Catwoman), tada čaša postaje prepuna!
No, priča za sebe je Mozaik i njegove nagradne igre. Ljudi moji je li to moguće??? Bacila sam direktno u smeće barem deset njihovih koverti sa senzacionalističkim crveno podvučenim objavama kako sam ušla u najuži krug njihove bogate nagradne igre i svejedno, nakon nekoliko dana dobijam nove i nove koverte sa istovjetnim objavama. Odakle im novaca na bacanje? Kolikom broju ljudi šalju iste koverte? Odakle im pravo da nas bombardiraju svojim navlakušama, nagradnim igrama, u kojima uvijek treba najprije nešto kupiti kako biste ušli u posljednji krug (sad ste već u najužem krugu, a ako nešto kupite, imate izgleda doći i u onaj posljednji!) Što učiniti da se riješim njihovih agresivnih, nametljivih i prozirnih napada na moj novčanik? Je li moguće da sam si kupnjom njihove Faktopedije (prije više od deset godina) potpisala presudu te se predupisala na to da budem jedna od njihovih redovnih ovaca za šišanje? Valjda po onoj jednom ovca, vazda ovca! A vi, dragi moji prijatelji, dobro pazite da Mozaik ne dođe u posjed i vaše adrese! Jer od nemalog broja ljudi sam čula da ih redovito zivkaju na telefon ili im zvone na vrata vrebajući iz polumraka hodnika zgrada. Svaki put s ushićenim najavama novih naslova koje biste trebali kupiti. A kad vas jednom dobiju, jao si ga vama! Računajte na barem 15 minuta jalovog razgovora nakon kojeg svejedno nećete ništa kupiti, ali ste prepristojni da bi im odmah to skresali u bebu.
Svemu gore navedenom treba još dodati i prosjake koji sad više ne zvone samo na vrata, nego od nedavno i presreću ljude na ulici. U posljednjih tjedan dana dva puta me zaustavila mlada žena, mislim da je riječ o istoj osobi, vrlo pristojno odjevenoj crnki duge kose, koja me žicala za "pomoć". Kad sam posljednji put nervozno odmahnula rukom, počastila me slasnom psovkom, te mi tako pomogla da se učvrstim uvjerenju da nije riječ o nekom kome treba pomoć.
Treba spomenuti i uplatnice kojekakvih humanitarnih udruga koje mi skoro svakodnevno stižu na adresu, a kojima se traži novčana donacija za kakvo nesretno, bolesno dijete. Čak i ako ne posumnjam (što ne želim!) u istinitost njihovih navoda, fotografija i povijesti bolesti, pitam se koliko često trebam pomoći i kako zauzeti pravilan stav. Katkada čak osjetim grižnju savjesti. Zašto nekome uplatiti, a drugome ne? Koje dijete je bolesnije? Kome su potrebniji novci? I da li je onda najispravnije donirati svaki put ne razmišljajući o tome kome je pomoć potrebnija?
Kako se vi, dragi moji, nosite s ovim i sličnim primjerima našeg tako očiglednog gubitka mira i privatnosti?


04.11.2009. u 14:52 sati | 37 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se