| < | listopad, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.
Linkovi
kinky
fanny
izvorni život
catwoman
Zona
čistilište
suzette
sunokretaica
blade 777
ziki
klarisshvalospjev gluposti
tičerica
anita
Big Blue
ista kao prije
žubor vode
Samuraj
kizzy
lund
koo
gajo
kengur
nf
kinky
fanny
vierziger
Živjeti svoj život
nisam ja odavde
izvorni život
catwoman
Nihon
primakka
Tko je Bastet?
Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!
Zaplaši pa prodaj
U jučerašnjem središnjem dnevniku saznajem kako je u Hrvatskoj obilježen Dan ružičaste vrpce, dan posvećen ranom otkrivanju raka dojke i senzibiliziranju javnosti za potrebe pružanja psihosocijalne pomoći ženama oboljelim od ove zloćudne bolesti. Nakon uvodnih rečenica objašnjenja uslijedile su poražavajuće činjenice i statistike o broju oboljelih i umrlih žena, ali i podatci o očekivanom porastu novooboljelih, te svakoj n-toj ženi koja je izložena sve većom riziku od oboljenja... Prebacila sam na drugi program. Iz jednostavnog razloga jer ne pristajem da me se svrstava u bilo kakve pogubne statistike, i truje strahom i panikom.
Pogledajmo što nam savjetuju naši liječnici i dijagnostičari! Savjetuju nam odlaske na redovite (štoviše, sve redovitije) mamografske i ultrazvučne preglede, koji većini žena u manjim sredinama nisu dostupni, i koji, unatoč razuvjeravajućim rečenicama liječnika, nisu niti bezopasni, niti bezbolni. (Moja mama i kolegica iz ureda su imale tako "bezbolne" preglede da su obje rekle da na njih više neće odlaziti. Osobno pregled ne doživljavam kao bolan, no to je očigledno vrlo individualno).
Da i? Pa ništa. To je to. Ženama je manje-više, dakle suđeno dalje živjeti u strahu (tko zna ima li možda i (ne)namjerno širenje kolektivnog straha ikakve veze sa sve većim brojem oboljelih?) i nadati se da sljedeći nalaz mamografskog pregleda neće biti pozitivan.
A ja se pitam je li to doista sve? I može li žena učiniti nešto više od toga da između dva pregleda samo čita i sluša o podmukloj bolesti koja joj se sve više prikrada?
Oprostite mi što zvučim ironično. No, teško mi se pomiriti sa sumnjivom činjenicom da se o prevenciji i mehanizmima postanka bolesti zna još uvijek tako malo (barem u službenim liječničkim krugovima) i da se žene u 21. stoljeću sustavno izlažu statistikama i brojkama koje im sve više i više povećavaju izglede da obole. A svi znamo koliko je sugestija opasna stvar! Osobito kad je kolektivna!
Koliko je do sada novaca moralo biti potrošeno u te kampanje, u educiranje dijagnostičara, proizvodnju sve boljih dijagnostičkih aparata i metoda, u lijekove, citostatike, estetske nadomjestke, bolnice, psihološka savjetovališta...? Vjerojatno puno. I možda je dobro da je tako. Možda.
Ja se, međutim, pitam, kako to da u javnost i do žena puno teže i sporije prodiru informacije o prevenciji te zloćudne bolesti i o tome kako smanjiti rizik da do nje uopće dođe. Zašto se ovdje, kao kod toliko drugih stvari, tako uporno bavimo posljedicama, umjesto uzrocima? U Kini su u vrijeme Lao-Tsea liječnici bili plaćeni prema broju zdravih, a ne bolesnih glava. Stvarno, koliko bismo postigli da smo približno ista sredstva uložili u istraživanje mehanizama riskantnih oblika ponašanja, destruktivnih emotivnih obrazaca kojima trujemo naša tijela, u oslobađanju od stresa i depresije koji su u korjenu praktički svih bolesti... ?
Uostalom tko je od vas čuo za Deepak Chopru, Louise Hay, Christiane Northrup? Što znate o pojmu holističkog zdravlja? O kemiji emocija? O zakonu privlačenja? O pretpostavci/činjenici da se naše misli i uvjerenja doslovno materijaliziraju u našim stanicama? O potpuno prirodnim i neškodljivim načinima liječenja tijelouma? O važnosti vode? O ulozi hrane u nastanku/liječenju bolesti? O fitoestrogenima? Ili možda sve ovo nije dovoljno znanstveno utemeljeno? A ako nije, zašto nije? Kome su u interesu skupa i riskantna rješenja, umjesto jeftinih i bezopasnih?
Farmaceutska industrija i općenito medicina postale su zlatna koka suvremenog društva. Zdravlje je roba, a princip zaplaši pa prodaj učinkovit mehanizam zarade. Lijepo je vjerovati da se sintetičkim lijekovima, citostaticima, zračenjem i radikalnim operativnim zahvatima produžuje ili spašava život. Skidam kapu. S druge strane, krećući se tim putem, negdje smo usput zaboravili, namjerno ili nenamjerno, razmišljati o jednostavnijim, prirodnijim, jeftinijim, bezopasnijim, humanijim oblicima liječenja.
Zato priželjkujem da današnji ljudi postanu pioniri novih ideja i uvjerenja. Da raskrinkaju sve nazovihumane mehanizme utemeljene na manipuliranju i zastrašivanju slabo upućenih masa. Nadam se i vjerujem da dolazi vrijeme novih i samosvjesnijih ljudi koji će polako početi preuzimati odgovornost za stjecanje i očuvanje svog cjelovitog zdravlja i sreće. Onih čiji će sinovi i kćeri biti puno svjesniji, a time i slobodniji od gramzivih manipulatora i licemjernih humanista. Jer strahujem da se u pozadini priče i skrbi o čovjekovom zdravlju i dobru negdje dobro i pomno skriva izobličeno i grotesko lice Mr Kapitala kojemu je primarni interes stvoriti što veći broj poslušnih i vjernih potrošača njegove robe.
Naravno, veeelika čast i priznanje svim izuzetcima!
04.10.2009. u 09:43 sati | 38 Komentara | Print | Link | Na vrh
