< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

free counter

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.


Linkovi


kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

čistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tičerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka


















Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!

Zašto se već odavno ne vozimo u automobilima na alternativni pogon?

Prvi automobili izumljeni su još krajem 19. stoljeća i od tada se na njima i u njima promijenilo baš sve, osim jednoga, naime, naftnih derivata koji ih pokreću. Doista neobično! Kako je uopće moguće da genijalci ljudskog roda već davno nisu izumili vozila na alternativni pogon? Čak ni nakon glasnih kataklizmičnih najava o skorašnjem nestanku izvora fosilnih goriva. Prve takve mračne prognoze izgovorene su još polovicom 20. stoljeća, a 1990.-ih su se pojavile i prve brojke koje su naviještale da će svjetske zalihe nafte trajati još svega četrdesetak godina.
Znači li to da svijet boluje od ovisničke krize jer, unatoč obnovljivim izvorima energije kojima nas je Bog u izobilju podario, i dalje žudi za onima kojih je polako, ali sigurno sve manje i manje. Kao da se na njih "navukao". No je li doista tako?
U javnosti se zapravo već jako dugo govori o automobilima na alternativni pogon i već se odavno eksperimentira s mogućnostima uporabe električne struje, solarne energije, etanola i metanola kao alternativnih oblika pogona.
Prvi električni automobil, EV1, izumljen još daleke 1996. godine u inženjerskim i dizajnerskim radionicama General Motorsa. Možda niste znali, ali automobil je imao zadivljujuće performance te je, primjerice, do svoje stotke dolazio za manje od 9 sekundi. Povrh toga, bio je praktički bešuman, nije zagađivao okoliš ispušnim plinovima i moglo ga se "tenkirati" na svakoj utičnici od 110V, bilo kod kuće, bilo u garaži, trgovačkom centru...
Međutim, već10 godina kasnije ti automobili budućnosti postali su prošlost. Naime, General Motors (ili netko drugi!) nije dopustio izlazak automobila na tržište i njihovu masovnu proizvodnju (unatoč golemom interesu javnosti i svim očiglednim prednostima ovog automobila u odnosu na klasične benzinske), nego je sve proizvedene automobile dao tek u najam svojim korisnicima. Nakon isteka roka, automobile više nije bilo moguće zadržati, niti kupiti. Usprkos masovnim javnim prosvjedima, GM je povukao s cesta sve proizvedene automobile i ubrzo ih uništio.
Na Tokijskom sajmu automobila, samo godinu dana kasnije, Nissan iz svojih radionica lansira svoj model električnog automobila, nazvan Hypermini. Automobil je bio izrazito praktičan za gradsku vožnju jer je, osim što je bio tih i siguran za okoliš, bio dovoljno malen i dovoljno okretan da ga se moglo parkirati praktički na bilo kojem komadiću slobodnog prostora u gradu. Međutim, niti Nissan nije bio (nije smio biti) ništa milostiviji prema svojim modificiranim pulenima koji su završili, kao i njihova američka braća, pod čekićima i presama.
2003. godine i Toyota se upušta u istu (opasnu?) igru. Na tržište izlazi sa svojim RAV4 modelom električnog vozila visoke kakvoće i izvanrednih performanci u kojeg su se vozači zaljubili gotovo na prvi pogled. Dvije godine kasnije i ovaj model automobila nemilosrdno je uništen.
No, ovaj put se dogodilo nešto nepredvidivo. Naime, mali ljudi su se dobro organizirali te svojom građanskom akcijom "DontCrush" osujetili ovu igru skrivača te svojim osmišljenim javnim istupima i pritiscima na Toyotu, uspjeli iskamčiti početak masovne proizvednje tih automobila.
Naposljetku se ipak nameće zaključak da slična neizvjesna sudbina prati (i još će neko vrijeme pratiti) i druge inovatore i izumitelje koji se usude zadrijeti u sveti prostor energije.
Imam prijatelja, ekscentrik i čudak, koji je još prije 7-8 godina patentirao revolucionarni izum, stroj koji pokreće sam sebe i koji bez ikakvih troškova i nuspojava može proizvesti praktički neograničene količine energije. O njemu je bilo snimljeno nekoliko televizijskih emisija i napisano nekoliko članaka. Zainteresirali su se samo entuzijasti. Ljudi dobrih namjera, ali očigledno nesvjesni interesa i (sve)moći naftnih lobija kojima takvi i slični izumi uopće ne idu pod kapu. Dapače, opasno im ljuljaju tlo pod nogama prijeteći da ostvare novi poredak u svijetu. Poredak u kojima svijet više ne bi ovisio o njima. Onaj u kojem bi mogli ostati bez jedinog mehanizma ucjene zahvaljujući kojem već drugo stoljeće vedre i oblače sudbinom cijelog svijeta. I kroje povijest beskrupuloznih ratova i zvjerstava u pozadini kojih se gotovo uvijek skrivao jedan jedini strateški cilj: kontrola naftnih polja i ostalih izvora energije. I tako se, sagledavajući ovu temu s nešto širog aspekta, moj upit u naslovu posta, pretvara u obično i jalovo retoričko pitanje.


29.05.2009. u 20:09 sati | 37 Komentara | Print | Link | Na vrh

Pokucala sam i otvorilo mi se

Sjećate se kuće na selu o kojoj sam maštala...? Eto, ostvarila mi se i to na čudesno jednostavan način! A evo i kako.
Jedno vrijeme smo muž i ja uporno tragali za kućicom odjevenom u seoski mir i tišnu, prelistavali oglase i obilazili kuće, ali ona nam nikako nije dolazila. Ne ona prava. A onda se jednog dana sama ukazala, onako kao što se ukaže sunce iza kišnih oblaka.
Kuća za kojom smo tragali bila nam je pred nosom. I da ironije bude veća, već smo njome (na neki način) raspolagali. Nije vam jasno? Za trenutak ni meni nije bilo. Jer o kući u obiteljskom vlasništvu, praktički napuštenoj (ali ne i zapuštenoj) nikako nismo mogli razmišljati kao o nekretnini koja ispunjava naše snove. Naime, premda malo van sela, ležala je na 50.-ak metara udaljenosti od glavne ceste po kojoj su, budući da se kilometrima pružala u slavonsku ravnicu, danonoćno zviždali automobili, kamioni i autobusi. Povrh toga s lijeve strane kuće tugaljivo su samovala dva imanja s avetinjski, još od rata, razvaljenim kućama. Koje su cijelom okruženju davale nekako prijeteći izraz. Iza kuće su se umjesto travnate okućnice baškarile na brzinu sklepane drvene kućice: kokošinjci, zečinjaci i, neizbježni, tor za svinje. Sve u svemu, bila je to kuća o kojoj nikako nismo razmišljali, što zbog njezinog neprivlačnog okruženja, što zbog nedostatka tišine za kojom smo toliko čeznuli.
A onda nas je, praktički slučajno, nakon dugo vremena put ponovno doveo do nje. Bogu hvala. Jer scenografija je sada bila bitno drukčija. Glavna prometnica, jedini put ka auto-cesti za Zagreb, po kojoj su nekoć moćno jezdila vozila najrazličitijih vrsta, u međuvremenu je postala sporedna cesta. Po njoj su, naravno, i dalje krstarili automobili, ali puno rjeđe tako da se osjetno rasteretila smrada i buke teških vozila. Naime, zahvaljujući cijeloj mreži novoizgrađenih zaobilaznica oko Osijeka, sva sila prometa počela je sada protjecati tim bržim i novijim betonskim pistama. A nestalo je i avetinjskih ruševina, posljednjih svjedoka rata na ovom području! Umjesto njih stolovale su tu sada dvije potpuno nove, ali do daljnjega, nenastanjene kuće od crvene opeke. Iza kuće umjesto drvenih potleušica travnjak, a usred njega sjenica ponad koje se zavodljivo uvija vinova loza. Postavili su je su je a da nismo ni znali.
Odjednom se cijeli taj prizor pretvorio u doživljaj, a potom u gotovo prosvjetljujuću misao: ono za čim tragamo, već imamo.
Osvrtala sam se oko sebe, s gotovo bolećivim osjećajem ushićenja, ali i nevjerice, žudno upijajući oko sebe zvukove prirode i mirise. A u blizini nikoga! S desne strane naše kuće obitava usamljena starica u poznim godinama. Nit je vidiš, nit je čuješ. S lijeve, pak, strane one dvije nenastanjene kuće. Iza okućnice puca pogled na njive u podnožju kojih se nazire silueta bijelog crkvenog tornaj i neko omanje, meni neznano, selo. Ispred kuće cvjetnjak pun ruža, božura, ivančica, ljiljana, pojas trave i (već spomenute) ceste, a iza... Iza nje gusta, divlja šuma topola u kojoj nesmetano caruju ptice, kukci i manja divljač. Divlji zečevi, lisice, a vele da ima i divljih svinja.
Bilo je tu sve (ili skoro sve) o čemu smo sanjarili. Toliko blizu da to nismo vidjeli. Zato se sada još jedino mogu, po tko zna koji put, u poniznosti pokloniti tom Životu i njegovim tajnovitim Silama koje nam tako često otvore vrata na koja zakucamo. Treba, dakle, pokucati, ali i otvoriti oči, i gledati jer vrata se katkad samo odškrinu. Taman toliko da se kroz njih može provući.


22.05.2009. u 07:57 sati | 44 Komentara | Print | Link | Na vrh

Sunčece naše presvetlo

Stiže nam, eto, polako i ljeto, a s njime i dani bezbrižnog lješkarenja na suncu, praćakanja u moru, plivanja, picigina s prijateljima... I sve bi to bilo divno da nam radost i uzbuđenje ne kvari, već kronična bojazan od ljetnog sunca koje posljednjih godina kao da sve manje koristi zdravlju naše kože i kostiju, a sve više prijeti zdravlju čovjekove kože i vida.
Naime, nove dermatološke studije sve glasnije demoniziraju sunce i sve više potiču na uporabu sredstava za zaštitu kože. I to, dakako, onih najkvalitetnijih. I to po mogućnosti sa što višim zaštitnim faktorom. Te da se njima treba obilato mazati i mazati tako da niti jedan milimetar kože ne bude izložen nesmiljenom suncu. Tako bi osoba, koja bi na plaži provela osam sati dnevno, trebala, navodno, za svoju sigurnu zaštitu kože, potrošiti jednu bočicu losiona jer se ležanjem na ručniku i kupanjem smanjuje stupanj njegove zaštite. (Pitanje za napredne matematičare: Koliko bočica kreme za sunčanje bi trebala potrošiti jedna četveročlana obitelj tijekom jedne prosječne sezone sunčanja?)
Na nesreću, čini se da više ni van plaže nismo "sigurni" od štetnog sunčevog zračenja! Obzirom da naša koža može izgorjeti i u hladu, odnosno i pri oblačnom vremenu, jer se UV zrake odbijaju od reflektirajućih površina, poput vode i pijeska, a prolaze i kroz oblake, stručnjaci nam savjetuju da nosimo svjetlu odjeću koja će pokriti naše tijelo, i kape ili šešire (vjerojatno one meksičke sa što širim obodom) koji će nam lica čuvati u sigurnoj sjeni. Od nedavno sunčane naočale treba nositi i u hladu. Kako ne bismo trajno oštetili vid. Vjerujem da je samo pitanje vremena kad će nam savjetovati da ljeti nosimo rukavice i zatvorene cipele...I pretvorimo se u hodajuće mumije!
Ljudi moji, uz sve dužno poštovanje prema dermatolozima i stručnjacima, pokušajmo ipak zadržati nešto zdravog razuma i mjeru. Nemojmo bježati u krajnosti. One su uvijek opasne.
Jer premda je neumjereno i prečesto izlaganje suncu dokazano štetno, većina ljudi kao da zaboravlja da je umjereno sunčanje zdravo i blagotvorno. Između ostalog zato jer sunce potiče izmjenu tvari i lučenje hormona sreće, jer pomaže oboljelima od specifičnih bolesti kože (npr. psorijaze) i, naposljetku, jer stimulira stvaranje vitamina D koji je neophodan za zdravlje naših kostiju. Štoviše, neki su liječnici postali zabrinuti zbog toga što su ljudi počeli u potpunosti izbjegavati sunce, jer je vitamin D, kojeg naš organizam proizvodi samo pod djelovanjem sunčevih zraka, neophodan za prevenciju osteoporoze, srčanog udara, pa čak i nekih vrsta karcinoma.
A sada malo i o kremama za sunčanje! U njima prosječno (navodno) ima preko 20 kojekakvih štetnih kemijskih spojeva, od kojih su neki čak i potencijalno kancerogeni. (O, ironije!)
Početkom 2009. godine novinarka Dawn Mellowship objavila je knjigu karizmatičnog naslova Toxic Beauty (Otrovna ljepota), koja je zapravo detaljni vodič o opasnostima kozmetičih proizvoda koje svakodnevno koriste milijuni ljudi širom svijeta. U knjizi se otkrivaju i mnogi mitovi o "čarobnim učincima" i "spasonosnim sastojcima" koje kozmetičke multikompanije masovno izbacuju na tržište. Tako, primjerice, mnoge kemikalije iz losiona za sunčanje proizvode slobodne radikale koji oštećuju DNA. Sastojci kao što su para-aminobenzoic acid (PABA), avobenzone (parsol 1789), oxybenzone (benzophenone 3) padimate O (octyl dimethyl PABA) mogu uzrokovati fotosenzibilnost i fototoksičnost (oštećenje stanica pod UV zracima), a padimat-O, poznat i kao oktil dimetil, česti sastojak krema za sunčanje, sumnjiči se za povećanje rizika od raka kože.
Što, dakle, ako je, za ljudsku kožu pogubnije korištenje takvih krema, nego izlaganje suncu? I što ako su dobronamjerna upozorenja liječnika o potrebi za opreznim i umjerenim sunčanjem nenadano dovela vodu na mlin kozmetičke industrije? ...
Zato, na kraju, mislim da ne treba strahovati od sunca i paranoično se skrivati od svake njegove zrake, nego treba izbjegavati situacije u kojima bismo mogli izgorjeti na suncu. Jer problem izgleda nije u sunčanju, nego u "prekomjernom sunčanju".


14.05.2009. u 00:30 sati | 34 Komentara | Print | Link | Na vrh

"Postoje samo dvije beskonačne stvari: svemir i ljudska glupost … ali za svemir baš nisam potpuno siguran." Einstein

Danas sam vržljajući po portalu www.bitno.ba naišla na doista bizarnu vijest. Na čitanje te vijesti motivirao me, u najmanju ruku, neobični naziv članka: " Zatočena jedina svinja u Afganistanu". U članku saznajem da je jedina poznata svinja u Afganistanu (svinja je rijetkost u ovoj muslimanskoj državi u kojoj se zbog vjerskih uvjerenja ne konzumira svinjsko meso) doživjela nemilu sudbinu, te da je, zbog straha posjetitelja od virusa svinjske gripe, odvojena od drugih životinja iz ZOO-a i smještena u posebnu prostoriju za promatranje. Premda u Afganistanu nema svinjskih farmi, kao ni direktnih letova između Kabula i Meksika, ljudi se ipak pribojavaju da bi se od svinje u kavezu mogli razboljeti, objašnjava Sakib, direktor ZOO-a u Kabulu.

Svinja je dar Kine afganistanskom ZOO-u, koji je otrcan i ruševan, daleko od sličnih ustanova u razvijenim zemljama, premda je već napravljen veliki napredak u odnosu na razdoblje između 1992. i 1994. kad se našao na prvoj liniji sukoba u građanskom ratu.
Naime, jednog dana, mudžahedini su upali u ZOO, pojeli jelene i zečeve, ubili jedinog slona te minirali akvarij. Jedan od ratnika je nesmotreno provalio u lavlju nastambu te završio u njegovim raljama. Sutradan se u ZOO vratio njegov brat koji je u svom suludom osvetničkom pohodu na lava bacio granatu. Međutim, lav je preživio bombaški napad, premda ga je stajao njegova vida i zubiju. U vrtu se danas nalaze dva lava kao zamjena za starog slijepog lava, koji je uginuo od starosti 2002. A osim lavova, tamo se danas mogu vidjeti i leopardi, 42 vrste ptica i sisavaca te 36 vrsta riba koji privlače 10 tisuća posjetitelja svakoga vikenda.

I što sada još reći, osim da svijetom već vlada pandemija, ali ne svinjske gripe, nego ljudske gluposti! Jer mediji su napuhujući informacije o oboljelima i umrlima (njih 160 u cijelom svijetu!) uspjeli među ljudima posijati sjeme panike i straha, i pokrenuti stampedo naivaca u pravcu ljekarni. I gle čuda? Rezerve lijekova razgrabljene u hipu (da mi je samo znati imaju li farmaceutske tvrtke ikakve veze s ovom medijskom kampanjom širenja panike u svijetu?!), vitamini i preparati za podizanje imuniteta idu k'o pljeva, vlasnici novina i tvornice za proizvodnju zaštitinih medicinskih maski sklapaju ugovore i koriste priliku, a gripa k'o gripa, pojavi se pa nestane.


07.05.2009. u 09:34 sati | 24 Komentara | Print | Link | Na vrh

NJIHOVA JE POBJEDA PIROVA


Prije nekoliko dana sam, pješačeći po šumskom puteljku osječke trim-staze, skoro nagazila na debelu crnu zmiju. Da sam zakoračila samo djelić sekunde ranije, stala bih na nju, a ona bi me, u instinktivnom samoobrambenom napadu, vjerojatno ugrizla za nogu. Sreća mi se taj put osmjehnula.
Međutim, već sutradan sam nehotice nagazila na drugu zmiju koja me potpuno neočekivano zasula otrovom iz svojih usta. Da ironija bude veća otrov je dolazio iz usta mlađe, i po službenoj hijararhiji meni podređene, osobe. Na žalost, na napad sam odgovorila napadom, instinktivno poput životinje koja se osjeća ugroženom. A nisam trebala. Trebala sam ostati svoja.
I možda sam upravo zbog toga, što još nisam naučila lekciju, u posljednje vrijeme stalna meta verbalno agresivnim ljudima. Pronalaze me svugdje: na poslu, u susjedstvu, u trgovini... Napadaju uvijek mučki, bez najave i upozorenja, i grizu nemilosrdno do krvi. Riječ je o vrlo neugodnim verbalnim duelima u koje me ovi kradljivci energije uvuku svojom drskim i glasnim nastupom. A ja ne volim galamdžije. Štoviše, čine me nesigurnom i uplašenom. Ti nemilosrdni vampiri, pak, namirišu moju nesigurnost kilometrima daleko pa onda dolaze, i napadaju, i hrane se... Nasrću bez povoda jer samo igranjem na kartu iznenađenja mogu polučiti brzu, pa makar i pirovu pobjedu.
Pirovu jer dobro znam da ti žaljenja vrijedni ljudi svojim divljim i neobuzdanim ponašanjem najviše štete nanose upravo sebi i svojoj isfrustriranoj osobnosti koja je zapela na onižim stepenicama razvoja svijesti. Znam da će kad-tad morati usvojiti zrelije obrasce općenja sa svojim bližnjima, obrasce koji će se temeljiti na poštovanju i prihvaćanju različitosti drugih ljudskih bića.
No, slutim još nešto. A to je da ih susrećem s nekim razlogom. Jer kad god mi se u životu zaredaju događaji sa sličnim protagonistima ili ishodima, ja zastanem i dobro se zamislim. Jer to su poruke, sinkroniciteti ili, kako bi Coelho rekao, jezik prirode. A ja sam se s godinama naučila primijećivati i osluškivati ga.
Možda te ljude nisam samo „slučajno“ srela? Možda me ovi ljudi, ma koliko mi neugodni susreti s njima bili, trebaju nečemu poučiti? Ili ja njih? Čemu?
Iskreno - ne znam, ali se za čudo već osjećam malo bolje. Zato jer sam stvari racionalizirala. Jer u svemu naslućujem neki skriveni smisao koji mi pomaže da se osjetim manje poraženom i pregaženom. I zahvaljujući kojem takve susrete ne doživljavam toliko kao napad na svoj integritet, koliko kao katarzični proces stvaranja nove mene...
No, što vi mislite, dragi moji? Zašto me u posljednje vrijeme salijeću agresivni, lažljivi, nemilosrdni ljudi? Koliko vam se čini morbidnom, ili, naprotiv, logičnom, ideja da bi mi ti ljudi mogli pomoći da bolje upoznam svoje krajnje domete? I s druge strane, kako svi mi, i da li uopće, možemo svojim reakcijama na nezrelo ponašanje tih ljudi utjecati na njihov unutarnji rast? Odnosno, nismo li u krajnjem slučaju svi mi, kratkotrajni putnici ove planete, „osuđeni“ na to da stalno učimo jedni od drugih? Bez obzira na to što trenutno mislili o nekome i kako neugodni nam se učinili naši učitelji.


02.05.2009. u 11:16 sati | 31 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se