< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

free counter

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.


Linkovi


kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

čistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tičerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka


















Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!

Bijeg iz okova betona

Često se sa sjetom u mislima vraćam u dane ranog djetinjstva i buđenja u svježa ljetna jutra u bakinoj seoskoj kući. Dobro se sjećam treperavih sjena lipove krošnje na zidu nasuprot mog kreveta. I anđeoskog pjeva grlica. I zvuka moćnih zvona s tornja crkve u središtu sela. U daljini, u prostranom dvorištu, koje se pružalo iza dugačke ciglene kuće, spokojno su se glasale patke, guske, i purice. Na ulici lijeni topot konja po drumu. Odnekud ljutiti lavež pasa i pitomo mukanje krava...
Ohh, ti daleki, divni dani! Provedeni u bezbrižnim lutanjima po poljima, gacanju po kišnim lokvama, zadirkivanju pasa, vožnji bicikala po grbavim poljsikm putevima...
S prvim sumrakom, selo bi utihnulo, povuklo se u domove gdje se zajednički večeralo i ljudikalo. A u rana jutra, s prvim zvukovima buđenja prirode, budile su se životinje i ljudi čije su sudbine bile neraskidivo isprepletene. Čovjek je tada poznavao prirodu i njezine cikluse, i ovisio o njima tek nešto manje od životinja o kojima se brinuo. Život je bio težak, ali jednostavan i iskonski.
Danas su se te niti povezanosti opasno stanjile jer je čovjek okovao svoju dušu i sudbinu betonom i čelikom. Sve smo zaboravili. Skoro sve. Možda smo posljednja generacija koja se još uvijek sjeća. Moja djeca više ne. A kako će tek biti s njihovom?
I zato sada razmišljamo o kupovini kućice van grada. Negdje na selu. Gdje će nas ujutro buditi grlice, a noću uspavljivati zrikavci. Htjela bih malu kućicu s puno cvijeća. Vrt u koji ću moći zagnjuriti ruke i iz njega ubrati rajčice i parpiku još okupane u rosi. Htjela bih stablo jabuke, trešnje i marelice. Da ih mogu onjušiti, odvojiti od lišća i peteljki, zagristi dok sam još u sjeni stabla. Uz rub dvorišta protezat će se gredice šumskih jagoda. Sitnih, ali mirišljavih, koje ne varaju nepce genetičkim inženjeringom. Tu je i zdenac u čijem se dnu zrcali voda. Pas i nekoliko mačaka...
Da, razmišljamo o bijegu iz armirano-betonske zgrade i povratku u krilo zemlje, drveta i cigle! I tragamo za kućom koja će nam moći pružiti malo više spokoja i ljepote. Takva kuća nas negdje već čeka. Znam.

P.S. Čak i ako sam život na selu obojala malo pre idilično... Malo više idealizma nikome neće škoditi ovih dana, zar ne? sretan


30.03.2009. u 20:43 sati | 28 Komentara | Print | Link | Na vrh

Recesija u ogledalu straha

"Mudar čovjek za vrijeme oluje ne moli za izbavljenje iz opasnosti, nego za izbavljenje od straha. Jer oluja iznutra je ta koja ga ugrožava a ne oluja izvana."

Ova Emersonova mudrolija podsjetila me na činjenicu da se svi upravo sada moramo suočiti s jednom takvom olujom. A ta oluja, čiji vjetovi bijesne i vitlaju sudbinama svih ekonomija svijeta i u kojoj se upravo događa brodolom društva kakvog poznajemo, zove se recesija. Giganti polako tonu (ili su već potonuli!) i u virove svoje propasti povlače za sobom one koji o njima ovise. I doista, prisilni smo svjedoci ekonomske kataklizme golemih razmjera! Političari, ekonomisti, bankari, mediji... rigaju zatrašujuće činjenice i poražavajuće brojke, a uznemiravajuće prognoze još samo dodaju ulje na već razbuktalu vatru. Virus panike proširio se brzinom munje cijelim svijetom i zarazio ga strahom. Baš tako! Stanovnike naše planete zahvatila je vrlo zarazna i opasna pandemija straha.
Ali nije ovo prva velika pandemija u povijesti čovječanstva. I prije su vladala neka teška vremena (zapravo, ne postoje bezbrižna, ugodna vremena, sva su teška!) I ranije je bilo ratova, epidemija, recesija, velikih migracija, socijalnih nemira, financijskih slomova, besparice... Svega je toga već bilo i svega toga će još biti. A čovjek? Čovjek se uvijek iz svega znao izdići, kao feniks iz pepela, i ojačan patnjom i iskušenjima krenuti dalje. Jer što te ne ubije, to te ojača!
Naš mudri Tonči Trstenjak jednom je rekao: "Nemojmo nevoljama vanjskoga svijeta još dodavati nevolje svoga srca!". Time nije želio reći da su nevolje vanjskog svijeta zanemarive. Htio je reći da ih ne treba još dodatno potencirati vlastitim destruktivnim mislima i osjećajima.
Našli smo se u nezavidnim životnim prilikama. Nitko ne poriče objektivnu složenost situacije i težinu krize. Naprotiv, pogledajmo Scili i Haribdi današnjice ravno u oči! Ali ne pognute glave kao kukavice, nego kao ratnici. Strah i panika nam neće pomoći da se izvučemo iz živog blata. Naprotiv, što se budemo više batrgali, to ćemo dublje tonuti. Sada nam treba hladna glava i odmjereni, doboro promišljeni pokreti. Umjesto nesuvislog mlataranja rukama i jaukanja, radije se osvrnimo oko sebe i potražimo kakvu granu za koju bi se mogli prihvatiti i iskobeljati van. No, spoznamo li da grane nema, morat ćemo si pomoći sami. Umjesto da se nastavimo bacakati po blatu i tako svojom vlastitom težinom ubrzamo tonjenje, iskoristimo zakone fizike za vlastiti spas.
Što je zapravo moja poanta? Pa, poanta je da nam strah neće pomoći, nego odmoći! Strah je najmanje što sada trebamo. Zato glavu gore i zapamtimo: Nijedna vanjska oluja nema tu moć da nas ugrozi i slomi. Najopasnije su naše unutarnje oluje i naša unutarnja predaja. Svi poznajemo ljude koji su na ovaj ili onaj način bili pritjerani uza zid, ali koji nisu htjeli priznati poraz. Tražili su i našli su. Kucali su i otvorilo im se. U nesreći koja ih je zadesila pronašli su smisao te ga, poput odskočne daske, iskoristili za skok u visinu.
Zato sam uvjerena da za naš život i sreću nisu presudne vanjske okolnosti, nego one unutarnje. Svijet nije ni bijel, ni crn, dok ga mi na neki način ne obojamo. A to znači da sve, Bogu hvala, ipak ovisi o nama i samo o nama.

Patnja potiče čovjeka na razmišljanje. Misao čovjeka čini mudrim. Mudrost čini život podnošljivim.


24.03.2009. u 13:02 sati | 30 Komentara | Print | Link | Na vrh

Pusti selo neka priča

Ana, hvala ti što si me podsjetila na ovu priču!

Bila jednom jedna obitelj: otac, majka i sin. Jednoga dana krenuše na daleki put i povedu sa sobom magarca. Kad su stigli do prvog sela, ljudi rekoše: "Pogledajte ovog dječaka, sjedi na magarcu, a njegovi stari roditelji moraju hodati. " Žena odmah reče mužu: "Nećemo dopustiti da ljudi ogovaraju našeg sina". Muškarac se složi i šutke skine dijete s magarca. Potom ga sam zajaši.
Kad su došli u drugo selo ondašnji stanovnici mrmljaše: Pogledajte ovu sramotu! Muškarac sjedi na magarcu, a njegova žena i dijete moraju pješačiti! " Muškarac siđe magarca te na njega posjedne svoju suprugu.
Kad su stigli u treće selo, ljudi su ih gledali ispod oka i komentiralii: Gledajte jadnog čovjeka! Sigurno je naporno radio cijeli dan, a njegova žena besramno sjedi na magarcu dok joj muž i dijete moraju pjašačiti. Sada se svi popnu na magarca i tako nastave put.
No, kad su stigli do sljedećeg sela začuju mještane kako komentiraju njihovu okrutnost prema jadnoj životinji kojoj će leđa puknuti pod prevelikom težinom. Zato posramljeno siđu s magarca i odluče hodati kraj njega.
Ali onda su ih mještani sljedećeg sela ismijali: "Ma, pogledajte samo ove tri budale - hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi."


Nije li, dakle, najbolje napraviti po svom?! Pustimo druge i njihove zamisli o tome što bismo ili ne bismo trebali učiniti. Jer kad god se pokušamo ponašati u skladu s tuđim očekivanjima, iznevjerimo mnoge, ali i sebe. Što god napravili, uvijek će biti onih koji će nas osuđivati ili kritizirati. Nemoguće je svima ugoditi i od svih doživjeti priznanje.
Zato pustite selo neka priča! A vi živite svoj život, donosite najbolje odluke koje znate i umijete, smijte se, volite i uživajte u svakom trenutku svojeg života. Jer vi ste ti koji se na svom putu ka zvijezdama od njih prividno udaljavate ili približavate na način na koji to (možda) nitko osim vas samih ne može razumijeti.

Budeš li na svom putu stalno zastajkivao i kamenom gađao svakog psa koji na tebe zalaje,
nikad nećeš stići do svog cilja. (Dostojevski)






















18.03.2009. u 20:31 sati | 32 Komentara | Print | Link | Na vrh

Sama ću zapaliti šibicu!

Nakon popodnevnog drijemeža, i uz gutljaje ugodno tople nesice s mlijekom, odlučim, još pomalo usporena i lijena, malo pročešljati vecernji.hr-ove vijesti i korisno provesti nekoliko sljedećih minuta... To mi je barem bila namjera. A onda su mi se pred očima ukazali nadasve "zanimljivi i intrigantni" naslovi od kojih, barem neke, moram s vama podijeliti: Maskirana kapuljačom i naočalama ukrala novac iz blagajne,
Crnogorski gledatelj napao sportskog direktora,
I treća prevara sa zlatnim lančićem,
24.godišnji Australac priveden zbog seksa s lutkama u trgovini,
Ministar Vukelić našoj fotoreporterki: Što me slikaš?,
Zastupnicima rasrprave dižu tlak,
Zelena akcija istresa limenke boja i lakova ispred Ministarstva,
Đapić i Kazo naljutili novinare
Tužba jer ZET ne želi oglas "Bez gospodara"....
I tako su se redom nizali naslovi! A ja sam ih čitala i čudom se čudila. I pitala se zbog čega bi smo o tome bilo što morali znati? Moramo li doista saznati o lokalnim pljačkama kioska i trgovina, slučajnim uvredama izrečenim u hodu, trivijalnostima i bizarnostima iz života pojedinaca, o izgovorenim riječima, psovkama, i pošalicama svojih, ionako potrošenih, političara, o tužbama, tučama i žaljenja vrijednim epizodama iz života anonimaca, ...
Stvarno, kako samo urednici naših medija uspiju, u moru svakodnevnih zbivanja, odabrati one "najzanimljivije"? Po kojem ključu? Rade li to nasumce ili već iz iskustva znaju "što se prodaje"?
Svojedobno sam uredništvu Glasa Slavonije telefonski, a potom i faksom, dojavila informaciju koju mi je na mail proslijedila jedna velika međunarodna organizacija sa sjedištem u Torontu. Ta organizacija okupljala je milijune ljudi diljem cijele zemaljske kugle, a pokrenula je inicijativu prema kojoj su se u točno određeni dan, sat i minutu ljudi trebali povući u osamu, i u šutnji ili molitvi, tijekom jedne minute slati pozitivne misli ili molitvu našoj planeti i svim ljudima.
Novinar se odmah ukočio. I rekao mi kako ne zna hoće li urednik odobriti objavljivanje te vijesti. To se, dakako, ni nije dogodilo. Vijest je bila prezanimljiva, prepozitivna, pre lijepa da bi našla svoje mjesto u njihovom poimanju onoga što je važno. Ali su se zato pojavili članci od kojih smo osjećali težinu i nemir u želucu. Zastrašujuće, zaglupljujuće, zabrinjavajuće, mračne "istine" o životu. Kao da se na cijelom svijetu više ništa lijepo ne događa. I kao da se život pretvorio u veliku crnu rupu koja će nas svakog trenutka zauvijek progutati.
Kako samo manipuliraju našim osjećajima, pokušavajući nas uvjeriti da su glasnici istine i da bez njih ne možemo. Ok, i drugi manipuliraju njima, ali zašto bi se to trebalo ticati mene...? I mojeg malog kutka svemira u kojem sam ja glavni i odogovorni urednik?
Tko im povjeruje, gotov je! Tko postane ovisnik o njihovoj istini, razboljet će se, prije ili kasnije. Život je ionako dovoljno težak i kompliciran. S druge strane, on je i prelijep. I prepun izazova i mogućnosti. Uostalom već je dovoljna i jedna šibica pa da mrak popusti pred svjetlošću. A ako je drugi neće upaliti za mene, ja ću si je sama zapaliti. A prethodno ću zatvoriti stranice novina s kojih me pokušavaju uvjeriti da dobro i ljepota više ne postoje. Amen.

""Ne plačem za onim što se istrošilo i što propada, nego se radujem onom novom što će se roditi."


14.03.2009. u 17:48 sati | 32 Komentara | Print | Link | Na vrh

Sami biramo svoja jedra...

U posljednje vrijeme nekako me okupirale mračnije teme. Zaredalo se. Nekako slučajno. Ili? No, danas si mislim kako bi bilo dobro odagnati te tmaste oblake koji su se malo nadvili iznad mog bloga ... I zato, evo, jedna, divna priča koja će nam donijeti malo više sunca i dašak pozitive u ovaj kišni i vjetroviti dan. Mislim da nam to svima treba. Uvijek. A u ova bremenita vremena možda više no ikada.

Tri muškarca nosili su svaki po dvije vreće. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Unatoč tome, teret nisu osjećali jednako.

Kad su prvog čovjeka upitali što ima u vrećama, odgovorio je: "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti stavio sam u stražnju vreću. Tako skriveni od pogleda mi ne smetaju mi mnogo. U prednjoj vreći imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Dok hodam, često zastajem, vadim ih, promatram, proučavam... Stalno sam s njima, i s mislima i osjećajima. Stalno radim na njima." Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao vrlo sporo.

I drugog su čovjeka pitali isto. Rekao je: "U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem. Usporavaju me, ponekad su veoma teške, ali one su moje pa ih se ne mogu tek tako riješiti. "

Treći je čovjek odgovorio: "Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara mi pomaže u kretanju naprijed. U vreći na leđima piše loša sjećanja i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim pa ih onda bacim u tu vreću. Ispadnu kroz rupu i zauvijek nestanu. Zbog toga osjećam da sam slobodan i da nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.

Ovaj čovjek govori o trima jedrima pozitivnog mišljenja: pozitivno misli o sebi, pozitivno misli o drugima, pozitivno misli o situaciji.

E, sad ako možemo birati misli, zašto onda ne izaberemo jedra s kojima se najdalje stiže? Zašto nam je to toliko teško? Jesmo li se navikli misliti određenu vrstu misli? Vjerujete li da te naučene obrasce možemo mijenjati? Što mislite, utječu li, i do koje mjere, okolnosti na naše misli? Ili je obratno, ili su naše misli te koje utječu na sve što nam se u životu događa?


09.03.2009. u 18:28 sati | 31 Komentara | Print | Link | Na vrh

Oblaci u blogosferi

Jeste li i vi primijetili da je u posljednje vrijeme sve više postova kojima su tema drugi blogeri! Kako i o čemu pišu, što su rekli i što nisu. Postova iza kojih onda često slijedi ping-pong svađalačkih komentara i koji u konačnici rezultiraju nastajanjem nekakvih blogerskih klanova.
A ja? Odlučila sam napraviti korak-dva unatrag i sve promatrati zakukuljena u stav da trebam ostati po strani onoga što, po mom mišljenju, ne pripada u blogosferu. Ne mislim se opredjeljivati ni za, ni protiv nekoga! Nisam zbog toga postala bloger. Nosila me potreba da se razonodim i opustim, da upoznam nove ljude i od njih nešto naučim. Čitam blogere koji su mi zanimljivi i izazovni. A one, koji pišu dosadno, bez stava, mlako, preopširno... ili kako god mi se ne sviđa, e pa, njih ne moram čitati. Doista to ne moram! Ali ne moram ih ni vrijeđati, prozivati, kritizirati ili ismijavati!
Svi ovdje imaju jednako pravo na komadić svog blogerskog prostora. A tog prostora ima dovoljno za sve. Ne moramo nikoga pregaziti, niti poraziti kako bismo opstali.
Ne želim ni s kim ulaziti u sukobe i razmirice. Gubiti vrijeme i energiju na osporavanje nečijih stavova, dokazivanje da su nečija uvjerenja pogrešna, a moja ispravna. Kad bih to i činila, potrudila bih se učiniti to sa stilom, pristojno i dostojanstveno.
Vjerujem da je korisno razmjenjivati mišljenja. Ali samo uz uvjet da su obje strane voljne slušati i da se međusobno uvažavaju i toleriraju. Ako, međutim, ta razmjena mišljenja preraste u istjerivanje istine ili potrebu da se bude u pravu, tada imamo svađu. A svađe su uglavnom neproduktivan oblik komunikacije tijekom kojeg obje strane ostanu frustrirane i poražene.
Možda nije uvijek najvažnije biti u pravu, možda je katkada važnije zadržati svoj mir. Zato se pitam ne bi li blogerima koji se ne razumiju bilo najjednostavnije i najbezbolnije da se jednostavno ne posjećuju. Tako bi i sebe i druge poštedjeli jalove korespondencije i gorkog okusa u ustima.
Čitajmo jedni druge s radošću i međusobnim poštovanjem ili se nemojmo čitati. Ne dopustimo da nas uteg netolerancije i kritizerstva odvede na drugu stranu ulice, tamo gdje vlada sjena, a ne sunce.
Ovim postom željela sam samo iznijeti svoj stav, a ne kritizirati ili prozivati. Jer, kako rekoh, nemam se pravo postavljati iznad drugih. Sve blogere, one puno mlađe, kao i one puno starije, smatram jednako vrijednim poštovanja i uvažavanja. Bez obzira na to dijelimo li iste stavove ili ne!
Dopustite mi još da svoj post potkrijepim vrlo lijepo sročenom UNESCO-vom definicijom tolerancije koja doslovce glasi ovako:
"Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja
i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. To nije samo moralna dužnost, to je takođe politički i zakonit zahtjev. Tolerancija, vrlina koja mir može učiniti mogućim, doprinosi mjenjanju kulture rata u kulturu mira.
Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ili popustljivost. Tolerancija je, iznad svega aktivan stav podstaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih. Nikako se ne može koristiti kao opravdanje za kršenje fundamentalnih vrijednosti. Tolerancija treba da je primjenjiva od pojedinaca, grupa i Država.
Tolerancija ja odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralizam (uključujući kulturni pluralizam), demokraciju i vladavinu zakona. Ona uključuje odbacivanje dogmatizma i apsolutizma i potvrđuje standarde postavljene u instrumentima internacionalnih ljudskih prava.
Dosljedno poštovanje ljudskih prava, biti tolerantan, ne znači toleriranje socijalnih nepravdi ili odbacivanje ili slabljenje tuđih uvjerenja. To znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvaćati da se i drugi drže svojih. To znači prihvaćanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo da žive u miru i da budu kakvi jesu. Takođe znači da se nečija viđenja ne nametnu drugima."


A sada vas pozivam na kulturni dijalog na temu zdrave komunikacije između blogera!


03.03.2009. u 13:03 sati | 42 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se