< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

free counter

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.


Linkovi


kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

čistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tičerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka


















Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!

O Sinu noći i Bratu sna

Sreli smo se prije nekoliko dana. Onako iz daljine kimnuli si glavama u znak pozdrava, nasmiješili se jedno drugome, izmijenili nekoliko kraćih rečenica...
Danas u novinama gledam njegovu sliku. Na osmrtnici. Moždani udar okončao mu je život, na (njegovu) sreću, brzo i bezbolno. Za sobom je ostavio gorke suze i nevjericu. Sve nas je zateklo, kao i uvijek kad smrt napadne ovako mučki, iz zasjede i bez najave!
Premda tvrdimo kako je smrt dio života, ona nas ipak uvijek zatekne nespremne. Ništa čudno - jer mi zapravo ne znamo što čovjeku smrt donosi - da li kraj ili novi početak.
U tom smislu je doista zanimljiv taj iskonski čovjekov strah od smrti? Kako možemo znati da je ono što nas čeka lošije od ovoga sada? Ako, pak, smrt predstavlja kraj našeg postojanja, i ako čovjek nije ništa više nego fizičko tijelo koje nakon smrti istrune, čega se onda tek imamo bojati? Nekoć davno grčki filozof Epikur je izjavio: ''Smrt nas se ne tiče. Jer dok god mi jesmo, nema smrti. A kad ona dođe onda više nema nas''.
No, je li doista tako? Osobno mi se čini puno intrigantnija zamisao da smrt nije kraj i da unutar krhke ljušture koju zovemo tijelo caruje plamen vječne duše. Kad bismo to mogli sa sigurnošću znati, vjerujem da bi time naš život i smrt dobili potpuno drukčiji smisao.
Proučavala sam brojnu literaturu na tu temu. Jedna od najkontroverznijih koja me dopala ruke svakako je kultna Tibetanska knjiga mrtvih, zapravo tajni spisi koje su tibetanske lame stoljećima čuvale u skrovitim budističkim manastirima kao najsvetiju tajnu. Tekst je to koji progovara o tajnama svemira i smislu života i smrti. Začudnim pojedinostima opisuje se prijelaz duše iz života u fizičkoj dimenziji u život u nekoj drugoj, suptilnijoj dimenziji i iznose tvrdnje prema kojima je najviši smisao života upravo kvalitetna duhovna priprema za ono što nas čeka "poslije života". Zanimljivo je da je predgovor njemačkom prijevodu ove knjige napisao C. G. Jung, koji je u sadržaju te knjige našao oslonac za svoje ideje o nadmoći duše i njezinoj svjetlosti.
Sredinom šezdestih godina u SAD-u su se u javnosti pojavili liječnici i znanstvenici koji su se vrlo studiozno i sustavno počeli zanimati fenomenom kliničke smrti ili povratkom iz onostranog. R. Moody, E.K. Ross i S. Grof i drugi prikupljali su tijekom dugog niza godina priče i iskustava stotine umirućih ljudi i djece, ili pak onih koji su se "vratili". 1975. dr Moody je objavio knjigu, za jednog znastvenika vrlo smionog naslova " Život poslije života", te je dvije godine nakon planetarnog uspjeha svog prvijenca, zajedno sa svojim suradnicima osnovao International Association of Near Death Studies koje danas broji stotinjak ogranaka diljem svijeta (najbliže u Sloveniji), a okuplja ljude koji su imali iskustvo ''tik do smrti'' ili ga žele znanstveno istraživati.
Iskustva "onih koji su se vratili" znakovito su se podudarala: svi su promatrali svoje tijelo iz visine, potom su imali osjećaj da prolaze kroz nekakav tunel , da bi izišavši na svjetlo susreli svoje pokojne znance, te naposljetku i vrhunaravno biće koje je isijavalo ljubav i svjetlost. U tom trenutku su, kao na filmu, mogli sagledati cijeli svoj život te još jednom proživjeti osjećaje sreće, ali i tuge zbog svih kojima su nanijeli zlo. Zanimljivo je i da su svi "povratnici" osjećali beskrajni mir i radost, te da se nisu željeli vratiti. Jedan mali broj njih nije uspio naći izlaz iz tunela i nisu vidjeli svjetlost. Oni su se u fizički život vraćali potpuno promijenjeni sa snažnim osjećajem da su dobili "još jednu šansu".
I vjernici i nevjernici imali su slična iskustva. Jedino što su vjernici koji su doživjeli posmrtno iskustvo smatrali su to potvrdom svojih vjerovanja, dok su ateisti bili zatečeni spoznajom da postoji “nešto” što nije u sferi fizičkog tijela, tako da je većina njih poslije tog iskustva radikalno promijenila svoj način života.
Što, dakle, ako duša postoji? Ako se nakon smrti na ovaj ili onaj način moramo suočiti sa svime što smo učinili, izrekli, pomislili...? Što ako smo ovdje kako bismo naučili što jesmo i kamo moramo stići? Ako je ovaj život samo jedna stanica na kojoj moramo zastati na svom putu ostvarenja svog iskonskog Bitka?...
Kad bi odgovor na sva ta pitanja bio potvrdan, da li bismo zbog toga okrenuli novi list i okrenuli se ka otkrivanju dubljeg smisla u pozadini svega što nam se događa? Da li bismo zbog toga počeli životne nedaće sagledavati s aspekta evolucije duše koja se razvija prolazeći kroz različita iskustva? I da li bi nam život zbog te spoznaje bio (ne)sretniji?
"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj
Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda" (M. Dizdar)

Ovaj post posvećujem svom prijatelju Robertu.


23.02.2009. u 11:18 sati | 40 Komentara | Print | Link | Na vrh

Muke po susjedima (ili kako ne biti kao oni!)

Već danima moj muž i ja uzalud pokušavamo uhvatiti nekoliko minuta za popodnevni drijemež. Naime, upravo iza 4 popodne, jedan od naših susjeda počinje s renoviranjem stana. Ne traje dugo, taman toliko da čovjek odustane od pokušaja da nakon posla malo odmori dušu i tijelo. Najkasnije iza 6 sve utihne. Možda čovjek prati Najslabiju kariku ili ima neka druga pametnija posla.
Anyway, tako je bilo i u subotu! Točno u 4.10. počelo je s čukanjem. Nedugo zatim zvuk nekakve bušilice počeo se moćno probijati kroz zidove. Potom red struganja, red čekićanja. U međuvremnu je netko pozvonio na vrata. I tri puta se oglasio telefon. Iz stana iznad nas galopiranje razigrane djece... Naposljetku smo odustali od ideje da odrijemamo te smo se umorniji nego kad smo legli, ustali iz kreveta.
Nije to, naravno, sve. Svoju sudbinu života u zajedničkoj zgradi dijelimo s ljudima koji otkinu bravu na ulaznim vratima kad nemaju ključ. Drugi, pak, svojom kramom (starim namještajem, građevinskim otpadom, sanitarijama) uredno i sistematično zatrpavaju podrum i zajedničke prostorije. Bože moj, pa tko će drlog teglit do prvog kontejnera ili plaćat kome prijevoz do deponije smeća? Treći u hladna zimska jutra običavaju ostaviti upaljene automobile pod prozorima svojih susjeda dok oni doma ne završe s doručkom. Kad se nakon petnaestak minuta vrate, eto čuda, auto topao k'o duša, a naša spavaća soba (stan nam je na prvom katu) ugodno ispunjena ispušnim plinovima.
Imali smo susjeda pekara. Tjednima je uzalud u 3.30 ujutro pokušavao upaliti svoj dotrajali auto. Turiranje, štekanje ključem, grcanje motora znalo se katkada odužiti i na 10-15 minuta. K'o za vraga uvijek je na kraju uspijevao upaliti auto, što mu je davalo nade da će mu to i sutradan poći za rukom. Neki naši susjedi svojim opušcima cigareta redovito ukrašavaju naše zajedničko stubište, drugi reklamne letke iz svojih sandučića hladnokrvno iskipaju na pod sigurni da će netko počistiti iza njih (premda ispod sandučića stoji kutija za papir)...
Ma, ima toga još koliko hoćete, ali dosada ste vjerujem već stekli predodžbu o tome što želim reći, zar ne?
Želim reći da smo okruženi mnogim samoživim, sebičnim, nekulturnim ljudima. Ali želim reći i to da nas takvi naši bližnji, unatoč tome što su asocijalni i primitivni, ipak imaju čemu naučiti. Naime, čovjek nije uvijek siguran što želi biti, ali najčešće zna što ne želi biti. Ja, primjerice, ne želim biti kao oni! Ne želim igrati njihovu igru. Između ostalog i zato što to od mene očekuju. Da im zvonim na vrata i s njima zapodijenem svađu. Samo me čekaju...
Jednom su nekog grčkog filozofa pitali: "Zašto uvijek pozdravljaš svog susjeda? Ne vidiš li da ti ne želi odzdraviti?". Na to im je filozof odgovorio: "Ako se on nedolično ponaša, to mi ne daje pravo da se i ja tako ponašam."
Ta je izreka s godinama postala i moj životni moto, tako da više ne dopuštam da tuđa nepristojnost i nekultura bude alibi i opravdanje za moju nepristojnost. Jer za nečije tuđe ponašanje ne mogu odgovarati, ali za svoje... to svakako moram i želim!


22.02.2009. u 19:55 sati | 43 Komentara | Print | Link | Na vrh

Aj'mo biciklom!

Prije nekoliko godina imala sam sreće (pro)putovati kroz bajkovitu Bavarsku te naposljetku dospjeti i u njezin, preko deset stoljeća stari, glavni grad. Munchen je grad koji će vas definitivno ostaviti bez daha: Marienplatz, Frauenkirche, Trijumfalna vrata, Alianz arena, Olimpijski park, dvorac Nymphenburg, Hofgarten... samo su neke od destinacija koje odišu bogatstvom, ljepotom i moći ove, najveće i najkulturnije njemačke savezne pokrajine. No, nisam u ovom postu namjeravala iznositi svoje turističke impresije,nego s vama prokomentirati jednu vrlo zdravu i pohvalnu naviku stanovnika ovog velegrada. Riječ je o vožnji bicikla. Vozeći se minhenskim ulicama imala sam prilike vidjeti koliko je ova hvale-vrijedna navika uhvatila korijen u svijesti njezinih stanovnika. Naime, bicikl su vozili doslovno svi! Djeca sa školskim torbama na ramenima, poslovni ljudi u odijelima i s poslovnim torbama na upravljačima ili u košaricama, dotjerane poslovne žene u suknjama i štiklama, umirovljenici u casual odjeći ili trenirkama, rekreativci, sportaši... Bicikliste kao da nijedna okolnost nije mogla spriječiti u prakticiranju njihove navike: bilo sunce ili kiša, bila špica prometnih gužvi ili mir nedjeljnih popodneva - njima kao da je bilo svejedno!. Ispred zgrade arhitektonskog fakluteta vidjeli smo na stotine parkiranih bicikala. Ispred svakog većeg objekta, robne kuće, institucije, prepuni držači za bicikle, a cijeli grad ispresijecan mrežom biciklističkih staza u oba smjera ulice.
U to vrijeme u Osijeku je tek postojala blijeda zamisao o promoviranju vožnje biciklom kao zdrave, jeftine i ekološki čiste opcije kretanja kroz grad. Tek ste se od nedavno mogli voziti bicikom po promenadi bez straha da vas zbog toga zaskoči i oglobi policajac. O potrebi izgradnje biciklističkih staza tek smo počeli javno raspravljati i debatirati. Od onda se srećom puno toga promijenilio! thumbup
Izgrađeni su brojni kilometri biciklističkih staza, što kroz sam grad, što do prigradskih naselja. A ljudi su napokon počeli razmišljati (i zbrajati). I premda je ustaljene navike, sjedičaki način života, malograđanske stavove, kroničnu lijenost i ovisnost o automobilima teško i sporo mijenjati, u našem gradu su polako, ali sigurno počeli puhati neki drugi vjetrovi.
Bogu hvala! Mnogi ljudi su shvatili da im vožnja biciklom neće ugroziti njihov image, niti poslati krivu poruku "da se nema novaca". Možda su čak čuli i za skandinavske dužnosnike, ( i čini mi se švedskog premijera) kojima nije ispod časti do posla se dovesti biciklom. Shvatili su da mogu vrlo lagano izbjeći nervozu i duga čekanja u redovima pred semaforima i raskrižjima. Umjesto stresa izabrali su rekreaciju, zdravlje, čist zrak. Većina osječkih zaposlenika putuje manje od deset kilometara do svog radnog mjesta, što je svakako premalo za automobil, previše za pješačenje ili uporabu javnog prijevoza (gužve i vrijeme protraćeno u čekanju!), ali je upravo idealno za bicikl.
Pred nama je proljeće. Novi početak, nova prigoda za promjene. Zašto se ne bismo svi malo više potrudili i doprinijeli da nam dan bude ugodniji, a život zdraviji i jeftiniji. Dovljno je sjesti na bicikli, aktivirati svoje mišiće okretanjem pedala, pustiti da vam svjež zrak pomazi lice. Vozeći bicikl ćete možda shvatiti da žvite u prelijepom gradu, možda ćete sresti koje poznato lice, zastati pred kakvim zanimljivim izlogom ili panoom, osluhnuti već zaboravljene zvukove prirode (šum lišća u krošnjama, zujanje kukaca, pjev ptica, šum valova na Dravi...)
Pitam se može li život katkada biti i jednostavniji nego što jest? Ne moramo sada otići u krajnost i potpuno se odreći vožnje automobilom, ali možemo usvojiti nove, zdravije i patmetnije navike i drukčije oblike ponašanja. Takve navike koje će nas obogatiti iznutra i izvana bez velikih odricanja. Koje ća nas malo vratiti sebi i zbog kojih ćemo se bolje osjećati.


17.02.2009. u 12:16 sati | 32 Komentara | Print | Link | Na vrh

Odakle si došao

Umjesto uobičajenih riječi i fraza. Umjesto lijepih želja i čestitki. Pjesma koja govori ljubav, umjesto da o njoj samo piše...

ODAKLE SI DOŠAO

došao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam čula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeća miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na školjku,
čujem šum gradova kroz koje sam prošla,
i onih kroz koje samo htjedoh proći -
odraze vidim dalekih kupola
kako se njišu u bistroj vodi tvog bića;
slušam i gle, prolijeću atomi zaboravljenih ruza,
i glasovi iz mrtvih pluća ustaju,
slušam, moj život treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena.

Vesna Krmpotić


Obožavam je...


14.02.2009. u 18:00 sati | 14 Komentara | Print | Link | Na vrh

I smrt je od Njega

Bila je jako mlada, samo dvadeset godina. Prava latino ljepotica. Duge crne kose, bademastih smeđih očiju, tena obojanog toplim južnjačkim suncem. Život je pred njom bio kao cvijet koji tek što se trebao otvoriti u svoj svojoj punini i ljepoti. U mladosti, radosti, smijehu, prijateljima, ljubavima, braku, djeci, svakodnevnici... Ali njezin život nikada nije procvjetao. Ni tada, ni poslije.
Zbog fatalnih ozljeda u automobilskoj nesreći pala je u komu. Stradala je u siječnju 1992. godine. Od tada se više nije budila.
Pretvorila se u biljku koja vegetira. U biće koje živi samo na instrumentima koji je okružuju. Hranili je kroz igle. Praznili je kroz katetere. Prevrtali je u krevetu da ne dobije rane. Šišali joj kosu, rezali nokte, prali je. Održavali je na životu, otimali je od smrti. Liječnička etika nalaže da se za pacijenta treba boriti sve dok pokazuje i najmanje znake života. Medicinska "tehnologija i dostignuća" dvadesetiprvog stoljeća. Koja čovjeku oduzima pravo na dostojanstveni odlazak s ovog svijeta. Koja je smisao sama sebi.
Igramo se Boga. Ali pri tome zaboravljamo da je i smrt od Njega, a ne samo život. Ne znamo gdje povući granice. Idemo u krajnosti. Milijuni dolara u svijetu potrošeni na aparate, lijekove i osoblje za produženje patnje. Milijuni dolara koji su mogli nahraniti, skućiti, obući (još uvijek) žive. A onda se njezin otac na Vrhovnom sudu izborio za pravo na njezinu smrt. Prevežena je u jednu kliniku koja je pristala izvesti eutanaziju. Zapravo samo dopustiti da se okonča to besmisleno trajanje.
Očeva odluka i sudska odluka izazvale su )očekivano) zgražanje i osudu Katoličke crkve, kao i mnogih deklariranih protivnika eutanazije.
Oni bi, naime, na njezinom mjestu i dalje htjeli "živjeti"...


09.02.2009. u 20:06 sati | 22 Komentara | Print | Link | Na vrh

Gdje prestaje ljubav, a počinje grijeh?

Rija i Neo živjeli su u udaljenim selima koja je razdvajala prašuma puna opasnih zvijeri i velika rijeka koja je vrvila od krokodila. Silno su se voljeli, ali se nisu mogli vjenčati. Bili su presiromašni.
Jednog dana do Rije dospije vijest da joj je dragi teško bolestan i da ga nema tko njegovati. Izbezumljena od brige i nošena ljubavlju odmah se zaputi u prašumu ni ne pomislivši na opasnosti divljine. Nakon nekoliko sati mučnog pješačenja dospije do obale rijeke na kojoj je čekala splav. Budući da nije imala ni novčića Rija stade sa suzama u očima preklinjati lađara da je preveze na drugu obalu rijeke. Međutim, lađar, zao čovjek bez srca i duše, odluči iskoristiti djevojčinu nevolju te joj reče da će joj pomoći bude li te noći spavala s njime. Uboga žena uzalud je kršila ruke i molila. Na kraju je potpuno slomljena i u krajnjem očaju pristala na lađarevu ucjenu.
Kad je naposljetku stigla do svog voljenog, našla ga je skoro mrtva. Njegovala ga je dan i noć, mijenjala mu obloge, hranila ga, pojila, milovala i tiho mu pjevušila... Nakon gotovo mjesec dana Neo je ozdravio. Jednog dana dok je, oslanjajući se o svoju dragu, šetao oko svoje siromašne kolibice, upita Riju kako je uspjela prijeći rijeku. Budući da nije mogla lagati njemu, kojeg je voljela više od sebe same, ispriča mu cijelu istinu.
Kad je Noa čuo njezinu priču, slino se razljutio i razočarao jer mu je njezina krepost bila važnija od njezine ljubavi. Slomljena srca, ali potpuno odlučan, istjera Riju iz svoje kućice i reče joj da je više nikada ne želi vidjeti. Tako je i bilo.

A vi, što vi kažete, dragi prijatelji? Je li Rija svojim činom dokazala ili pregazila svoju ljubav prema Neu?


06.02.2009. u 11:05 sati | 17 Komentara | Print | Link | Na vrh

Snovi i snoviđenja

Katkada imam vrlo neobične snove: snove u kojima letim bez tijela, u kojima sam kuglica svjetla koja brzinom svjetlosti putuje između zvijezda i kroz beskraje svemira, snove u kojima me moja pokojna baka zove k sebi, u kojima imam drugo fizičko tijelo (primjerice, tijelo južnoameričke Indijanke)... No, jedan od, nedvojbeno, najčudnijih i najzagonetnijih snova doživjela sam nekoliko tjedana nakon očeve smrti. Ali najprije priča u pozadini tog sna. Naime,moj otac je umro u zagrebačkoj bolnici, dva dana nakon što sam ga posjetila i ne sluteći da je to zadnji put da ga vidim živoga. Na dan očeve sahrane, neposredno prije no što su pogrebnici krenuli zatvoriti njegov lijes, obuzela me takva snažna bujica tuge i boli, da sam, ni sama ne znam zašto, u jednom trenutku privila svoj obraz na njegova prsa i zagrlila ga lijevom rukom preko ramena. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, ali ipak dovoljno da se oprostim od svog oca prije no što ga zauvijek proguta mrak njegove posljednje postelje. Ostatak sahrane ostao je u izmaglici sjećanja, pomiješan sa slikama ogoljelih stabala što su se nadvijala nad otvorenom grobnom humkom, zvukovima smrznute zemlje koja je bubnjala po poklopcu lijesa spuštenim u raku, mirisom kiše koja se lijeno cijedila s kasnojesenksih oblaka... Nekoliko tjedana kasnije, san. Tata i ja sami u sobi bez namještaja. Tu je samo stolica na kojoj sjedi moj otac dok mi veselo domahuje da mu priđem. Ja, sada u obličju male djevojčice, prilazim žurno i bez razmišljanja sjedam mu u krilo. Nježno se zagrlimo, a onda tata odmakne glavu i zagleda mi se u oči smješeći se: "Pa, nisi valjda mislila da ćeš me mrtvog zadnji puta zagrliti...?" Tog trenutka san prestaje, ja se budim i otvaram oči u mračnoj sobi. Što je to bilo? Tko mi je to rekao? Jesam li to sanjala?... Dalje spavam nemirno i bez snova, a ujutro se budim s osjećajem dubokog, neobjašnjivog mira. Znam, sigurna sam: Tata mi je došao u san kako bi se samnom oprostio onako kako smo to oboje željeli. Od tada je prošlo više od deset godina. I dan danas pamtim svaki detaljić tog sna. A tatu više nikad poslije nisam sanjala...


01.02.2009. u 17:17 sati | 29 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se