< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

free counter

Opis bloga

Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.


Linkovi


kinky

fanny

izvorni život

catwoman

Zona

čistilište

suzette

sunokretaica

blade 777

ziki























klarisshvalospjev gluposti

tičerica

anita

Big Blue

ista kao prije

žubor vode

Samuraj

kizzy

lund
koo

gajo

kengur

nf

kinky

fanny

vierziger

Živjeti svoj život

nisam ja odavde

izvorni život

catwoman

Nihon

primakka


















Tko je Bastet?

Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!

Neka vam je ugodan vikend...

"Sva bića nose na leđima sjenku,
i u rukama sunce;
Spajajući dah svjetlosti i sjenke,
ravnoteža se uspostavlja u svijetu."

Lao-Ce


MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?


A.B.Šimić



Nemoj reći da samo čista voda odražava mjesec. Mutna voda isto odražava nebo. Pogledaj kada se stiša vjetar i valovi se umire, vidjet ćeš prekrasan mjesec, lijep kao i prije.



Kada odvojimo vrijeme da se posvetimo sebi to je čin ljubavi prema nama samima. Tu ljubav onda možemo proširiti na našu obitelj i na svijet oko nas. Tada nalazimo balans i unutarnju harmoniju koja zrači na sve oko nas.


Nema potrebe za hramovima i kompliciranim filozofijama. Naš vlastiti mozak i srce je naš hram; moja filozofija je ljubaznost.








31.10.2008. u 10:41 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Uvijek nezadovoljan

Neki je čovjek redovito dolazi u restoran pa se vlasnik trudio da mu ugodi. I kad se jednog dana potužio da mu uz obrok daju samo jedan komad kruha, konobar mu je odmah donio četiri komada.
"To je već bolje," reče, "ali još uvijek nije dovoljno. Volim kruh, mnogo kruha."
Idućeg dana dali su mu desetak komada. "U redu", reče. "Ali vi ste još uvijek štedljivi, zar ne?"
Kad je idućeg dana na stolu osvanula puna košarica kruha, čovjek je i dalje jednako prigovarao.
Stoga je upravitelj odlučio održati mu lekciju. Dao je, posebno za njega, ispeći veliki kruh. Bio je dug dva metra a širok metar. Sam upravitelj, uz pomoć dvojice konobara, donio je kruh, stavio na susjedni stol i čekao reakciju.
Čovjek je zurio u golem kruh, pogledao upravitelja i rekao: "Dakle, vratili smo se na jedan komad kruha."


Postoje ljudi koji su kronično nezadovoljni, ljudi kojima je nemoguće ugoditi. Ako u jajetu pronađu dlaku, kažu: "Znao sam!", ako je, pak, ne nađu, onda misle:"Ma, tu je negdje i prije ili kasnije ću je progutati!"


28.10.2008. u 14:01 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Za dobar dan

Em ponedjeljak, em jesenska magla, em nove ružne vijesti...
A ja ne želim zaviti svoju dušu u crne misli i prepustiti se lavini pesimizma. Želim prkositi i dalje vjerovati da svijet i nije tako loše mjesto za stanovanje. Zašto? Zato što se tako bolje osjećam! A ako sam vedra i dobro raspoložena, onda isijavam zadovoljstvo na sve one koji me okružuju...
Budući da vjerujem da smo svi odgovorni, koliko za sebe, toliko i za druge, poklanjam vam ove predivne Gubranove stihove o prijateljstvu. Nadam se da će vam uljepšati dan! wink


Prijatelj je vaša trpeza i vaše ognjište
jer dolazite k njemu gladni
i tražite od njega spokoja.
I kad on šuti, vaše srce ne prestaje osluškivati njegovo srce.
I neka vaše najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vašu oseku,
neka upozna i vašu plimu.
Potražite ga uvijek da oživite vrijeme
i neka u slatkoći prijateljstva bude smješka
i bude radosti.
Jer u sitnicama srce nalazi svoje jutro i krepljuje se.
Halil Gubran


27.10.2008. u 09:58 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Svijet je ogledalo naših stavova

Sretna kći, nesretan sin

Susrele se dvije prijateljice nakon mnogo godina.
"Reci mi," reče jedna, "kako ti je sin?"
"Moj sin? Jadan je! " uzdahne druga. "Nesretno se oženio ženom koja ne želi ni prstom maknuti u kući. Neće ni kuhati, ni šivati, ni prati suđe, niti čistiti kuću. Samo spava, ljenčari i čita u krevetu. Moj jadni sin joj čak mora i doručak nositi u krevet." no
"To je stvarno strašno. A tvoja kći?"
"Ah - ona je prava sretnica jer se udala za anđela. On joj ne dopušta da u kući bilo što radi. Posluga kuha, šiva, pere suđe i čisti kuću. A on joj svako jutro donosi doručak u krevet, zamisli! A ona spava koliko god dugo želi, a ostatak dana se odmara i čita u krevetu." yes


Zgodno, zar ne? U prvoj situaciji muškarac je paćenik, a u drugoj, u kojoj se ponaša na isti način, je svetac. U prvoj situaciji žena je ljenčina, a u drugoj sretnica! Stvarnost nije ništa drugo do ogledalo naših stavova. Svijet oko nas nije objektivno ni lijep, ni ružan, nego je onakav kakvim ga mi doživljavamo. lud


25.10.2008. u 15:33 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Hrvatska ima srce i dušu

Dragi prijatelji,
radujmo se od sveg srca što smo za trenutak postali kotačići velikog zamašnjaka koji je pokrenuo cijelu Hrvatsku. cerekTragedija jedne obitelji tako se pretvorila u veličanstvenu priču o stotine malih ljudi. O ljudima koji su za samo nekoliko dana prikupili 1,5 milijuna kuna i time za Martinu otvorili vrata. Sada joj nada može opet doći. I to se dogodilo unatoč svim crnim kronikama, ubojstvima, razbojstvima i prevarama! Unatoč vijestima u kojima kao da nikada nema dobrih vijesti! Unatoč ( i za inat svemu!), Hrvati su dokazali da imaju veliko srce i široku dušu. Pročitajte! Možda će se i vama zacakliti oči. cry

Dirnuta tužnom pričom o bolesti 16-godišnje Martine Pirić iz Čepina, koja je u samo četiri mjeseca preživjela dvije teške operacije, te su joj liječnici umjesto prognoze skorog izlječenja preporučili samo daljnji nastavak liječenja u inozemstvu, Martini se javila dr. Nela Sršen, kirurginja Sveučilišne bolnice u Padovi i počasna konzulica Hrvatske u regiji Veneto.
Naime, liječnica, koja je operirala i barda hrvatske šansone Arsena Dedića, nazvala je Martininu majku Mariju te ih pozvala da sve pretrage obave u tamošnjoj bolnici, gdje će pokušati pronaći uzrok Martinine bolesti.
- Na put krećemo danas (srijeda), i to sve u organizaciji dr. Sršan, koja nas želi poštedjeti mukotrpnog putovanja do Padove u vlastitom trošku. Moram priznati da sam se iznenadila kada me nazvala ova ugledna liječnica i bila sam neizmjerno sretna. Martina jedva čeka da krenemo jer zna da što se prije počne liječiti, to će prije ozdraviti. Prema procjeni tamošnjih liječnika, liječenje će trajati oko godinu dana, te će stajati oko 200.000 eura. Sve vrijeme bit ćemo smješteni u tamošnjoj Hrvatskoj kući. Iako smo imali i neke ponude iz Muenchena, odlučili smo se za liječenje u Padovi jer je to grad sv. Antuna. Vjerujem da ćemo tamo doći i da će Martina vrlo brzo otići izliječena, jer će sv. Antun učiniti svoje. Uistinu vjerujem u čuda - kaže Martinina majka Marija.
Naime, samo je čudo što se, kako kaže Marija Pirić, zbog Martine digla cijela Hrvatska, pa je ova obitelj već prikupila milijun kuna donacija.
- Imamo dovoljno novca da povedemo bar još jedno bolesno hrvatsko dijete, kojem će pomoći liječnici u Padovi. Nije jednostavno stati pred kamere i moliti novac, ali mi smo na to bili prisiljeni, no sada bi bilo fantastično da osim moje Martine uspijemo spasiti još nekoga jer, nažalost, tako jako bolesne djece ima još - poručuje Marija, te dodaje da telefoni ne prestaju zvoniti, a na adresu Pirićevih u Čepinu dnevno stiže i 60 pisama podrške.


22.10.2008. u 14:20 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh

Stvari nisu uvijek kakvima se čine


Putujući po svijetu dva su se anđela zaustavila u domu bogate obitelji kako bi prenoćili. Domaćin im bezdušno dodijeli hladan kutak u podrumu. Prostirući postelju na tvrdom podu, stariji anđeo ugleda rupu u zidu i pokrpa je. Mlađi anđeo ga zapita zašto je to učinio, a stariji mu na to reče: "Stvari nisu uvijek kakvima se čine".
Sljedeće noći anđele put nanese u kuću vrlo siromašna seljaka i njegove žene. Podijelivši s njima ono malo hrane što su imali, gostoljubivi domaćini im prepuste svoj krevet kako bi se u njemu mogli dobro naspavati i odmoriti. Ujutro anđeli zateknu seljaka i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, od čijeg su mlijeka živjeli, ležala je mrtva u staji. Mlađi anđeo dijeleći njihove suze i tugu optuži starijeg: "Kako si to mogao dopustiti! Bogatoj obitelji koja je imala sve, ali ništa nije htjela dati, još si i pomogao!¨A ovim sirotim, ali plemenitim ljudima koji su imali toliko malo, ali su to s nama spremno podijelili, njima nisi htio pomoći. Dopustio si da im ugine njihova jedina krava!"
Stariji anđeo mu uzvrati: "Stvari nisu uvijek kakvima se čine! Kad smo se smjestili u podrumu bogataševe kuće, opazio sam u rupi skriveno zlato. Budući da je vlasnik bio toliko pohlepan i bešćutan i nije želio ni s kim dijeliti svoju sreću, zatvorio sam rupu u zidu kako ne bi našao zlato. A noćas je, dok smo spavali, u seljakovom krevetu, anđeo smrti došao po njegovog sina. Zamolio sam ga da umjesto njega uzme kravu... Vidiš, stvari nisu uvijek kakvima se čine!"


21.10.2008. u 10:59 sati | 4 Komentara | Print | Link | Na vrh

Život poslije rođenja

Razgovaraju blizanci u maternici:

- Vjeruješ li u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje
upravo zato da se pripremimo za život poslije rođenja.
- To je glupost. Ne može postojati život poslije rođenja. Uostalom kako bi
taj život uopće izgledao?
- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći
hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima.
Pa zato i imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti: poslije rođenja nema života.
- Pupčana vrpca je prekratka, to samo dokazuje da mora postati nešto
poslije rodjenja. Nešto potpuno drugačije od ovoga što živimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se završava rođenjem.
Osim toga život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj
okolini.
- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali će nam
zasigurno pružiti mogućnost da sretenemo svoju mamu. Ona će brinuti
za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu?! Pa gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo
uopće postojali.
- Ne vjerujem! Mamu nitko nikada nije vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da. Možda. Ali ponekad, kada smo potpuno mirni, ja čje čujem kako
pjeva i miluje naš svijet. Zbog toga sam potpuno siguran život poslije
rođenja zapravo tek započinje...!


19.10.2008. u 20:15 sati | 1 Komentara | Print | Link | Na vrh

Pomozimo Martini!!

Život, kakav god bio, skrojen je po mjeri čovjeka, kako u sretnim i radosnim događajima, tako i u onim bolnim i tragičnim. Ovaj post posvećujem 16-godišnjoj Martini Pirić, djevojci iz susjedstva, i njezinoj životnoj priči.
Dakle, Martina je još do jučer živjela životom većine svojih vršnjaka: odlazila u školu, učila, trenirala odbojku, provodila se, zabavljala, smijala i uživala u svojoj mladosti. No, ti bezbrižni i radosni dani su sada za nju još samo lijepa uspomena. Toj mladoj djevojci je, naime, nakon opecije karcinoma u prsnoj šupljini otkriven još jedan karcinom, ovaj puta u želucu. Martina sada mora vezati maramu oko svoje glave ( Kako mora da se osjeća djevojka od 16 godina koja ostane bez svoje kose?!), sada su joj oči tužne i uplakane, a lice mršavo i sivo. MOLIM VAS, POSJETITE dnevnik.hr i POGLEDAJTE NA DNU STRANICE Martinine fotografije i pročitajte izvorni članak!!! Zbog tih tragičnih okolnosti Martina danas razmišlja samo o jednome - kako preživjeti. Njezini pak roditelji, izbezumljeni od straha i nemoći zbog tragedije koja ih je snašla, imaju drugu brigu - kako u vlastitoj neimaštini smoći novce za sljedeću Martininu operaciju u inozemstvu. Sigurno je da bi joj dali sve što imaju, čak i sebe same, samo što joj to neće pomoći, može joj pomoći samo ono što nemaju - novac. To jedino svjetlo u tunelu udaljeno je od njih više desetaka tisuća eura. Osim ako.... Osim ako im se Bog ne smiluje i ne pošalje im anđele. Pri tome ne mislim na anđele koji će se na zemlju spustiti na svojim lepršavim krilima, nego na ljude koji će zakucati na njihova vrata. Na male, bezimene ljude neznanih lica koji mogu pomoći, koji mogu promijeniti na stvari.
Nemojmo biti bešćutni i praviti se da nismo čuli, da nismo na vrijeme saznali. Nemojmo si umišljati da ne možemo pomoći. Nemojmo vjerovati da je nemoguće da stotine nepoznatih ljudi iskažu dobrotu... Jedino ako se to dogodi ova silna patnja može dobiti kakav-takav smisao. Možda je smisao upravo u tome da čovjek dobije šansu nadrasti samoga sebe i da biti tu za drugoga. Bog Martini ne može poslati druge anđele! Zato prepišimo odmah broj sa sajta Nove, "žrtvujmo" nekoliko kava s prijateljicama i potrudimo se da ovu priču čuje (i vidi) što više ljudi. Ja šaljem priču vama, a vi sada već sigurno znate što ćete dalje učiniti!


15.10.2008. u 13:39 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kamen i pijesak

Dva stara prijatelja putovali su po svijetu. U jednom trenutku tako su se žestoko posvađali, da je jedan udario drugoga u lice. Povrijeđeni čovjek se sagne i šutke u pijesku napiše: Danas me udario moj najbolji prijatelj!" Potom nastave svoje putovanje. U jednom trenutku prijatelj koji je primio udarac, stane tonuti u živi pijesak. Njegov ga prijatelj uz nevjerojatnu požrtvovnost i nadljudske napore u posljednji tren spasi od sigurne smrti. Ne želeći ga pustiti, riskirao je i svoj vlastiti život- Kad se malo oporavio, spašeni prijatelj uzme kamen i u njemu ureže rečenicu: "Danas mi je moj najbolji prijatelj spasio život!". Onaj drugi ga zapita: "Kada sam te udario, pisao si u pijesku, a sada pišeš u kamen. Zašto to činiš?" Prijatelj mu odgovori: "Istina, uvrede svojih prijatelja pišem u pijesku kako bi ih vjetar promjena mogao izbrisati, a njihove zasluge pišem u kamenu da ih vjetar zaborava ne može uništiti."


14.10.2008. u 12:20 sati | 1 Komentara | Print | Link | Na vrh

Stari dobri Coelho

Mislim da Coelhov "Alkemičar" ima nekakvu tajnovitu moć, moć kojom dopire do najskrivenijih kutaka duše kako bi u njoj ostavio dubok trag. Što se mene tiče, bila je to ljubav na prvi pogled kiss! Knjiga me odmah osvojila, ne samo ljepotom svojih riječi, nego i jednostavnošću, ali i dubinom, i mudrošću svojih poruka. Prvi puta sam je držala u rukama prije nekih šest godina, a nakon toga sam Bog zna koliko još puta!
Anyway, Coelho nam ispreda priču o mladiću Santiagu koji u jednom trentuku svog života odluči napustiti sve što poznaje i otisnuti se u svijet u potrazi za blagom. Njegov ga daleki put, međutim, na kraju dovodi do spoznaje da se blago za kojim traga nalazi u njegovu srcu i da ga tamo može pronaći gdjegod ga sudbina odnese, pa tako i u podnožju smokve od koje je nekoć započeo svoje dugo putovanje. No, najljepše je što mladić shvaća da njegova potraga nije bila uzaludna. Naprotiv, on spoznaje da je svaki trenutak traženja, bio ujedno i trenutak nalaženja. Da je na putu otkrio sve što mu je bilo potrebno da dosegne mudrost, što nikada ne bi ostvario da nije imao hrabrosti pokušati ono što je običnim pastirima nemoguće. Coleho poručuje da samo jedno priječi čovjeka da ostvari svoju Osobnu legendu, a to je strah od neuspjeha.

Slijedi nekoliko predivnih rečenica iz ovog priručnika o mudrosti:

Uroni u pustinju. Jednako će ti dobro poslužiti da shvatiš svijet kao i bilo što drugo na površini zemaljske kugle. Ne moraš čak ni razumijeti pustinju. Dovljno je da promatraš obično zrnce pijeska i u njemu ćeš vidjeti sva čudesa stvaranja. Osluhni svoje srce. Ono zna sve jer je došlo iz Duše Svijeta i jednog dana će se u nju vratiti.

Čak i ako ti se s vremena na vrijeme srce i požali, to je zato što su čovječja srca takva. Boje se ostvariti svoje najveće snove jer misle da ih ne zaslužuju ili da im to neće uspjeti. Srca umiru od straha kad samo pomisle na ljubavi koje su zauvijek otišle, na trenutke koje su mogli biti dobri, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvijek skrivena. Jer kad se to dogodi, srca strašno pate.

Kad su svi dani isti, to je zato što je netko prestao zamijećivato dobre stvari koje se javljaju u njihovim životima sa svakim izlaskom sunca.

Bog je u svijetu zapisao put koji svako čovjek mora slijediti. Stoga slijedi znamenje i čitaj to što je zapisao tebi.

Moramo iskoristiti trenutke dok je sudbina uz nas i učiniti sve da joj pomognemo isto onako kako i ona nama pomaže.

Svaki blagoslov koji se ne prihvaća pretvara se u prokletstvo. Ne želim od života više. A ti me siliš da vidim bogatstva i obzore koje nikad nisam poznavao. Sad kad ih poznajem i kad poznajem svoje neizmjerne mogućnosti, osjećat ću selošije, no što sam se osjećao ranije. Jer znam da mogu imati sve, a neću.

Stvari ne podučavaju, mi smo ti koji učimo.

Ntiko neka ne strahuje od nepoznatog jer svatko može osvojiti sve što hoće o treba. Bojimo se izgubiti ono što imamo, bili to naši životi i nasadi. No, taj strah mine kad razumijemo da je našu povijest i povijest Svijeta zapisala ista Ruka.

Možda je Bog stvorio pustinju zato da se ljudi nasmiješe palmama.

u Sadašnjosti je tajna. Ako obratiš pažnju na sadašnjost, lako ćeš je poboljšati. A ako poboljšaš sadašnjost, ono što će se tek dogoditi, također će biti bolje. Zaboravi na budućnost i živi svaki dan svog života prema poukama Zakona. Svaki dan sobom donosi Vječnost.


sretan


12.10.2008. u 11:45 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh

Ne mora uvijek biti ozbiljno...

Sigurno je da nam i humor pomaže da u ovom svijetu briga, problema i stresova svih vrsta sačuvamo sami sebe i opstanemo. Ove stranice su posvećene čovjekovom duhu, ali duhu koji je živ, razigran i radostan. Zato ću sada ovu, naoko ozbiljnu, temu začiniti s nešto viceva koji su me od srca nasmijali i tako mi uljepšali dan. Prepisujem ih sada za vas u nadi da će i vama vratiti osmijeh na lice:

Japanac predloži Muji:
- 'Ajde da ti pokažem nešto japansko!
Moje pristane, Japanac vrisne i odalami Muju šakom u nos. Ovaj pade i upita:
- Šta ti je to?
- To ti mi u Japanu zovemo karate. 'Oćeš da ti pokažem još nešto japansko?
Mujo opet pristane, a Japanac ga pošteno odvali nogom u glavu. Mujo zastenje:
- Što ti je sad to?
- E, to ti je je japanski tekvando.
- A 'oćeš, bolan, da ja sad tebi pokažem nešto japansko?
Japanac su čudi što bi to Mujo mogao znati, al' pristane. Mujo uze jednu šipku i ubije boga u Japanca. Japanac jedva progovori:
- A što ti je tu bilo japansko?
- E, to ti je,bolan, bio auspuh od Tojote.

Bosanac, Francuz i Englez pričali o tome tko najbolje čuje. Englez priča: Sjedim ja neki dan u sobi, čujem gore nešto pucketa... Ja u potkrovlje, kad ono buba šeta po pločicama. Francuz: Ja neki dan dolazim s' posla, čujem gore nešto bruji... Ja gore, kad ono pauk plete mrežu. Bosanac: Jedan dan, ja u dnevnoj, i odjednom čujem nešto bruji, grmi, drnda... Ja gore, otvaram ormar, kad ono moj kaput izlazi iz mode.


Radovan Karadžić na mitingu čita govor:
Braćo Srbi…
Kad neko iz mase vikne:
Koljači!
Karadžić digne glavu:
Ko me prekida?
Niko se ne javlja. Krene ovaj drugi put:
Braćo Srbi…
A opet će neko:
Koljači!
Karadžić uzrujano upita:
Ko me to prekida?!
Ali niko se ne javlja. Tako još jednom krene Karadžić, i opet ga isti glas prekine. Karadžić besno zagrmi:
Ko se to šprda?!
Tu se oglasi neko iz mase:
Ma, to neki Šiptar prodaje kolače, samo vi nastavite!


Sjedi Crnogorac na obali rijeke i mota cigaru, dok mu žena u rijeci pere veš. Odjednom se čuje: "Buuuuummm". Okrene se Crnogorac i vidi kako mu je na ženu pala stijena teška dvije tone:
'Bem ti kamenac, ode mi i treća veš mašina!

Dolaze dva Hercegovca u općinu registrirati firmu. Službenica ih pita:
Ime firme, molim.
Šesto Čulo. - odgovaraju oni.
O kako dobro ime ste smislili, ljudi često smišljaju za firme najgluplja imena. A sad vas molim imena osnivača firme.
Jozo Šesto i Ante Čulo.


Prodajem kuću na klizištu. Nije puno prešla.


11.10.2008. u 00:16 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Svi imamo priliku

Dok sam danas razmišljala o tome što objaviti na blogu, odlučim prelistati poštu. Kad tamo ovaj predivni mail koji mi dolazi kao odgovor na moje pitanje:

"Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu s posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada nazočio tom događaju.
"Moj sin Siniša ne može naučiti sve ono što mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?" Svi prisutni su utihnuli.
Otac je nastavio: „Kad tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, vjerujem da se prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže"
Potom je nastavio priču. Siniša i on su jednog popodneva šetali pored parka u kojem su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, igrali nogomet. Siniša je upitao oca: „Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko sličan Siniši igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra. Zato je prišao jednom od dječaka pored i upitao ga (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se okrenuo prema igralištu i rekao:
„Znate što, gospodine, ionako gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.
Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako se na tom dijelu ništa nije događalo bio je očito u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.
Netko je dobio ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.
Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.
Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"
Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!"
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!
Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše: 'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, „... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:
Nasilje, vulgarnost, bizarnosti i opscenosto slobodno kolaju 'Cyberspace'-om, ali kada trebamo poslati poruke poput ove, tu oklijevamo ... Kome je poslati, tko će htjeti zamisliti se, razumijeti...? Šteta.
Činjenca je, međutim, da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene. Svakog dana dobijamo na desetine prilika pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Mnogi naizgled beznačajni susreti pred nas stavljaju mogućnosti izbora: Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku i ostaviti svijet još malo hladnijim?


09.10.2008. u 14:08 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh

Kultura prijateljstva

Dragi moji frendovi,
surfajući po netu naišla sam na ovaj izvanredan članak te vam ga, zajedno s adresom na kojoj sam ga pronašla, prenosim u njegovim najzanimljivijim dijelovima. Naime autorica ovog članka imala je prigodu provesti dva mjeseca na Havajima te je poželjela s drugima podijeliti ono što je tamo naučila.
Evo, najzanimljivijih dijelova:

"Nigdje kao na Havajima nisam doživjela toliko prijateljskih osmijeha od potpuno nepoznatih ljudi na ulici, niti srela toliko ljudi koji bi me spontano zaustavili i počeli pričati sa mnom u želji da sklope poznanstvo. Rijetko sam igdje vidjela toliko opuštenih i nasmijanih lica. To je zapravo toliko prirodan i normalan način života i pristup ljudima da je vrlo lako navići se na takvu atmosferu i način komunikacije. Tek pri povratku u 'zapadno društvo' istinski sam osjetila i shvatila razliku.

Gledajući televiziju i čitajući časopise uviđamo kako se ponašanje koje je očito nezrelo i puno nepoštovanja prema ljudima nerijetko u medijima opisuje kao zanimljivo i prihvatljivo, a katkad se čak i nagrađuje ( ako ničim drugim, onda upravo medijskom pozornošću!).

Ljudi se u velikim gradovima emocionalno zatvaraju jer se i prečesto sreću s judima koji prema drugima neizravno, a ponekad i sasvim izravno, pokazuju nesnošljivost, aroganciju ili agresivnost. Teško je osjećati se istinski sretno i opušteno. Lako je zatvoriti se, zauzeti odbojni stav, postaviti se hladno i odbojno, ili se čak ispucati na ljudima koje nakon toga susrećete. Oni će tada neugodne emocije koje ste vi u njima izazvali širiti dalje.

Što možemo učiniti? Pojedinac će teško promijeniti društvo. No, ako bi sve više ljudi dalo sebi zadatak da vlastitim primjerom širi kulturu prijateljstva, možemo ako ništa drugo donekle sanirati štetu koju čine mediji. Nasmiješiti se ljudima, komunicirati s prijateljstvom i poštovanjem, povremeno učiniti malu ljubaznu gestu nepoznatoj osobi... sve to neće promijeniti svijet, ali može nekome uljepšati dan.

Kultura prijateljstva zahtijeva toleranciju prema sitnim propustima i pogreškama koje drugi čine iz neznanja. No, pri tome morate biti oprezni! Ako ste vi odlučili ponašati se zrelo, odgovorno i prijateljski, to ne znači da će i drugi ljudi to odlučiti. Neki će vas zbog toga čak doživjeti kao slabiće i nastojati vas iskoristiti. Vrlo je teško balansirati između dobrohotnosti prema drugima i potrebe da obranite svoje granice. Međutim, možete pokušati i time pokrenuti lančanu reakciju u suprotnom smjeru.

Kultura prijateljstva ne zahtijeva da se smiješite i kimate glavom kad ste ljuti ili povrijeđeni. Zdravo je izraziti ljutnju i povrijeđenost, ali to mora biti s poštovanjem i uz uvažavanje stavova druge osobe.

To je ponekad najteže. Osnova za istinsko poštovanje prema drugima počiva u našoj sposobnosti da poštujemo sami sebe. Upravo u situacijama ljutnje i povrijeđenosti najčešće se bude i potisnuti negativni stavovi prema samome sebi, i tada može biti iznimno teško razumjeti drugu osobu koja stoji pred nama. Zbog toga je osnova kulture prijateljstva biti prijatelj sa samim sobom.

Što smo sposobniji suosjećati sa samima sobom, priznati sve svoje osjećaje i ograničenja, to smo sposobniji suosjećati i s drugom osobom.

Neki ljudi jednostavno nemaju prilike naučiti drugačije ponašanje od neprijatelj­skog. Ljudi koji odrastaju u blagim, suosjećajnim sredinama mogu se onima koji su odrasli u grubim i neprijateljskim uvjetima činiti preosjetljivi, nesnalažljivi, lakovjerni i slabi. Ako ste odrasli u okolini koja vas nije uvažavala, niste imali odakle naučiti uvažavati sebe, a time niti druge.

Često nećete postići vanjsko priznanje pokušate li prenijeti havajski stav u moderni velegrad. Ponekad ćete dobiti prezir, sumnjičavost ili ignoriranje zazuzvrat. Ako vam je vanjska potvrda cilj, to vas može lako obeshrabriti. No, ponekad ćete uljepšati dan i sebi i drugima. Sjetite se kakav je za vas osjećaj kad vas, na primjer, konobar posluži s toplinom i prijateljstvom umjesto da hranu tresne pred vas.

Kultura prijateljstva je u prvom redu unutarnje, a ne izvanjsko ponašanje. Bez toga, ne bi mogla stvarno postojati.


http://www.val.hr/php/index.php




© Kosjenka Muk, 2006

www.centar-angel.hr



07.10.2008. u 10:28 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Ne budimo kokoši

Neki čovjek je pronašao orlovo jaje i stavio ga u kokošje gnijezdo. Orlić se izlegao i odrastao zajedno s pilićima. Cijelog svog života činio je što i druge kokoši u dvorištu, misleći da je jedan od njih. Čeprkao je po zemlji u potrazi za crvićima i kukcima, kokodao je i kvocao. A kad bi raširio krila, poletio bi nekoliko stopa u zrak i pao na zemlju. Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana na nebu je ugledao veličanstvenu pticu. Moćno je jedrila po zraku jedva pomičući svoja velika, snažna krila. Stari orao gledao je u nebo sa strahopoštovanjem. "Tko je to?, upita. "To je zlatni orao, kralj svih ptica. On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji, mi smo kokoši", odgovori mu jedan pijetao.

Mnogi ljudi prožive svoj život kao kokoši i (ne)svjesno pristaju biti puno manje od onoga što im je Bogom dano. Umjesto da budu moćni poput orlova, oni tumaraju po kokošinjcu i ponašaju se kao sve druge "normalne" kokoši. Tuđa uvjerenja, tuđe procjene i tuđa ograničenja uzimaju za svoja i pristaju prema njima krojiti svoju sudbinu. Ne usude se tražiti više, ne vjeruju da mogu poletjeti i osvojiti nebo. Programirani su za čeprkanje po blatu i životarenje u kokošinjcu. Sigurni su da je upravo to njihova sudbina.
A tko je za to kriv? Možemo li odgovornost za svoje neostvarene sudbine prebaciti na druge? Reći da su krivi jer smo im vjerovali, jer smo slijedili njihove utrte puteve umjesto da smo krčili svoje. Ili smo ipak sami krivi za to što smo postali ili se osjećamo kao kokoši. Uostalo, za nešto drugo treba puno hrabrosti i upornosti. Riskiramo da ne uspijemo, da se još više razočaramo, da padnemo, da nas ne prime natrag u kokošinjac... Da, sve to čovjek riskira želi li biti gospodar neba. Hoćemo li se, onda, zbog straha od neuspjeha odreći svog sna, pognuti glavu i praviti se da ne znamo tko zapravo jesmo i što zapravo možemo biti? Ja sam u svojoj duši već donijela odluku, a vi? cerek


06.10.2008. u 20:30 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

O problemima

Nisam mogla odoljeti a da vam ne citiram dobrog starog dr Richarda Carlsona koji u svojoj knjizi "Ne mari za male stvari" progovara o životnim problemima i mudro savjetuje...

"Prava sreće ne dolazi kad se riješimo svih problema, nego kad prema njima promijenimo svoj odnos, kad u njima vidimo potencijalni izvor osviještavanja, priliku za vježbanje strpljenja i učenje. Možda ništa nije važnije od našeg stava da su životni problemi najbolje sprave za trening. Mnoge probleme i brige si navučemo na vrat samo zato što svoj život pokušavamo učiniti drugčijim nego što on jest. Duševni mir se postiže razumijevanjem i prihvaćanjem neizbježnih životnih proturječnosti - uspjeha i poraza, sreće i tuge, rođenja i smrti. Steknite naviku postaviti si ovo pitanje "Hoće li ovo biti važno za godinu dana?" To jednostavno pitanje vas, doduše, neće riješiti svih briga i nervoze, ali će smanjiti vašu kroničnu naviku da od svakodnevnih životnih situacija (čitaj nevažnih sitnica!) stvarate opsadno stanje."

E da! To je to! Naši preaktivni mozgovi stalno stvaraju scenarije o tome "što bi bilo kad bi bilo". Osim toga, probleme doživljavamo preozbiljno premda se za godinu dana velike većine njih više ne možemo čak niti sjetiti. Možda bi se češće trebalo podsjetiti na to da smisao života nije stići na cilj, nego uživati u putovanju.


02.10.2008. u 20:48 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh

Savjet

Ova me priča stvarno oduševila. Kad bismo se samo mogli svi tako ponašati!!

Stari mudri Indijanac poučavao je mladića svojeg plemena: "Kad te netko toliko razljuti da ga poželiš udariti, savjetujem ti da, prije no što to učiniš, sjedneš i popušiš jednu lulu. Nakon toga ćeš shvatiti da je glupo tući se i da je dovoljno samo pljunuti u lice svog neprijatelja. Ali nemoj to odmah učiniti, nego ponovno sjedni i popuši lulu. Kad dovršiš drugu lulu učinit će ti se da je i pljuvanje pretjerana kazna za uvredu te da je dovoljno samo se izvikati. E, to više nije tako strašno, ali te ipak molim da, prije toga popušiš i treću lulu. Učiniš li tako, shvatit ćeš da je najbolje otići k tom čovjeku i s njime se pomiriti."

kiss


01.10.2008. u 21:01 sati | 3 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.