Maiye se približila rubu litice. Je li ovo stvarno pamteno? Dan i Melanie su se samo brinuli za nju, nisu mislili... "Ne." otjerala je te misli iz glave. Time su dokazali da ne misle da će ikada uspijeti napraviti ta krila. A to znači da ne drže do nje. "E pa, pokazat ću ja njima," rekla je bijesno. Približila se za još jedan korak litici. Crveno sunce je bojalo njenu svijetlu kožu u narančasto. Provjerila je je li dobro zategnula krila. Duboko je udahnula. "Pa, sad ili nikad." Zatrčala se prema litici i uz tihi krik, skočila. Dohvatila je ručke koje su joj visile s ramena i počela veslati rukama. Krila su je podigla i Maiye je nastavila mirno kliziti kroz zrak. "To! To! Uspjelo je!" viknula je i zabacila glavu. Izgubila je ravnotežu i počela padati, no odmah se vratila na liniju kojom je letjela. Pogledala je prema tlu. Pad bi bio vrlo, vrlo dug. Prošli su je trnci i natjerala se da ne misli o tome. Počela se vraćati na mjesto s kojeg je uzletjela, kada joj je pala na pamet luda zamisao. Odmah je zakrenula trup i poletjela više i više i više... Prošla je kroz oblak i smočila se, što je u njoj izazvalo histeričan smijeh. No, morala ga je suspregnuti, da ne bi pala. Napravila je kolut. pa još jedan. I još jedan. Uz kriktaje zadovoljstva i straha, letjela je poput ptice, zadovoljno misleći: 'Pogledajte me sad...' A tada, kao da je netko stisnuo okidač. Vjetar j jako zapuhao, toliko snažno da joj se jedno krilo zaklimalo. Udarilo je u ovo drugo i potpuno ga slomilo. Maiye je počela padati. "Ne, kvragu!" vrisnula je i pokušala pričvrstiti krilo, no čim ga je takla, raspalo se u tisuće komadića. Maiyeine oči su se širile dok je gledala paperje, vosak i željezo kako lebdi i pada oko nje.
"Ne!"
Odvojilo joj se i drugo krilo. Maiye je zatvorila oči. 'Glupačo, glupačo, glupačo...' vrištao je njen glas u glavi. Bila je pretvrdoglava i nije poslušala Melanie i Dana kad su joj rekli da se okani tih krila. Ne, morala je doći i dokazati da može i bez njih, da joj ne treba njihova magija. A sad, zbog svoje gluposti, ovdje će skončati... Suza joj je kliznula niz obrad i ostala negdje u zraku, kada ga je vjetar koji je snažno šuštao oko nje otpuhao. Taj tren, Maiye je osjetila nečije ruke kako je stežu i želudac joj se dignuo kad je naglo prestala padati. Zastenjala je i otvorila oči, ugledavši tlo kako joj se polako približava. Odahnula je. Ovo je bilo blizu. Vrlo, vrlo blizu. Stranac ju je pustio da padne na tlo, ali Maiye se dočekala na noge. Okrenula se da vidi svog spasitelja. Bio je to plavi poluzmaj, crne kose i prijetećih, žutih očiju. Mirno je sletio na zemlju i strogo pogledao u Maiye, dok su se njegova ogromna, plava, kožasta krila uvlačila u njegova leđa. Maiye odvoji pogled od njegovih jantarnih očiju i nakloni se. "Hvala ti. Dugujem ti svoj život." Polako se uspravila, ne odvajajući pogled od tla.
"Glupačo! Što bi napravila da nisam bio ovdje tren prije nego si se rasula? Tko te tjerao da se bacaš s one litice?" Nije odvojila pogled od trave. Zaslužila je svaki prijekor, to sigurno. Tada, poluzmaj ju je naglo uhvatio za ramena. Maiye je bila prisiljena pogledati ga u strašne oči. "Gledaj, koji god problem da imaš, samoubojstvo to neće riješiti. S tim se moraš suočiti i..." Da je Maiye nastavila zuriti u travu, ne bi vidjela metalne dijelove njenih raspadnutih krila kako se ruše. "Pazi!" viknula je i gurnula ga od sebe. Dijelovi su pali točno među njih, uz strašan tresak. "Koji vrag...?" opsovao je, šireći oči, usta i nosnice.
"Moja krila," objasnila je Maiye. "Ili ono što je od njih ostalo." U tišini je nastavila gledati kako paperje meko pada na travu, a mala suza, sjajeći se poput dijamanta, pala joj je s obraza. Sav njen trud - životni trud - a uzalud. Čučnula je i sakrila lice u ruke.

Eouh, napokon :D
Počela je škola.
Ja sam u kazni.
Hvala Bogu na računalstvu.
Robina, ovo si već pročitao. I ne, vjerojatno neću opisivati Novu.
Makar je bilo preprejebeno ^.^

Take your time ;)