Vjetar

21 studeni 2011

Stajala sam na krovu svoje zgrade. Prizivajući Vjetar. Nije htio doći. Zvala sam ga i zvala, sve brže i jače padajući u suze, ali Vjetar se nije pojavio. Je li to moja kazna što sam odbacila slobodu i dopustila da me okovi zavedu? Je li to moja kazna zato što sam drage volje odbacila svoja krila, radi tereta kojeg sam nosila? "Oh, Vjetre, žao mi je,!" viknula sam u nebo, no Vjetar.. me nije čuo.
U suzama, koraknula sam prema rubu. Morala sam provjeriti. Ako padnem i udarim tlo, znači da je Vjetar bijesan, da me mrzi i da mi nikad neće oprostiti. Zauvijek ću ostati u ovim okovima, no sada sama, i s teretom daleko gorim nego ovaj što sada imam. Ako preživim pad. No, ako padnem, a Vjetar me podigne, znači da mi je oprostio moju glupost i naivnost. No, krila mi neće vratiti tako lako. Morat ću ih ponovo zaslužiti. No, ako mi Vjetar oprosti, neće mi biti teško.
Odrazila sam se od ruba. Počela sam padati. Vjetra nije bilo. Ljut je. Oh, bijesan! "Oh, Vjetre, žao mi je! Učinit ću sve da izbrišem taj grijeh!" viknula sam i tren prije no što sam udarila u tlo, osjetila sam snažan, hladan zagrljaj, zaštitnički i pun ljubavi. "Ljubavi moja, zašto si ostavila mene i svoju braću i sestre? Radi njega? Radi te lažne ljubavi?" njegov glas poput šapta mrsio mi je kosu, dopirao do uha poput tihe pjesme.
"Vjetre! Bila sam slijepa! Mislila sam... Mislila sam..."
"Ne, znam što si mislila, ljubavi moja. Ne moraš to izreći." Vjetar je pustio da sletim na tlo, no i dalje me držao za ruku. Mogla sam vidjeti obrise njegova tijela, a njegove sive oči gledale su u mene toplom ljubavlju. "Sada si naučila, ljubavi, da sam ja jedini za tebe. Ja, koji te ispunjava srećom i ljubavlju više nego jedan čovjek, ja koji sam tvoja Sloboda, ja... Vjetar..." počeo je polako nestajati.
"Žao mi je, Vjetre!"
"Znam, ljubavi. Okusila si nešto novo, gorak okus mladenačke zaljubljenosti. Ta ljubav nije Prava, poput naše." Zamrsio mi je kosu i zagrlio me s leđa. "Dajem ti nova krila. Sa mnom, uvijek ćeš biti Slobodna. Ja te volim za Ono Što Jesi, agresivnu i nasilnu, veselu i skakutavu, dobru i dragu, jer takvom te stvorih." Vjetar nestane i otpuše dalje. A moje noge bijahu lakše no ikad. Ponovo sam imala svoja krila. Ponovo sam letjela s Vjetrom, svojim slobodnim sestrama i braćom. Svi su mi poželjeli dobrodošlicu natrag. Ponovo u svijetu kojem oduvijek pripadam.
No, ožiljak na mome srcu ostat će tamo. I makar pokušat ću zaboraviti, u dubini duše i dalje ću osjećati bol.

Image and video hosting by TinyPic

Ovo je moj pedesti post. Jao meni xD

Take your time ;)

Nebo

11 studeni 2011

Plavo prostranstvo
Nedodirljivo daleko
Ukrašeno srebrnim sjajem
I zlatne zrake ga rese
To prostranstvo
Guta me u slobodu

Image and video hosting by TinyPic

Take your time ;)

Sanjam

02 studeni 2011

Sad svijetlost me obasjava
Sad crna tmina me guta
Sad mirnom stazom hodam
Sad kaos svuda oko mene
Ja spavam, spavam
I sanjam, sanjam
Znajući da te nikad dobiti neću,
Sanjam Tebe.

Ovo je za moju peticu iz kemije.
Koju nikada dobiti neću.

Take your time ;)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se