I treći post...

29 travanj 2009

Ja se ispričavam što nisam odgovarala na komentare, zaista nisam mogla ni pomisliti na kompjuter. Uhvatila sam priliku sada, kako se moj stric ženi...

Ovaj post će biti jedan od smješnijih, malo odvratan. Nešto što već dugo želim objaviti to su... *ta-dam!*
Vrste govana!

UPOZORENJE!
Nemojte ovaj post čitati ako ste gladni. Nemojte ovaj post čitati ako ste jeli. Nemojte ovaj post čitati ako ste sretni, tužni, ovakvi ili onakvi. Ovaj post čitajte samo ako nemate kaj za radit. Post je dosta vulgaran, stoga se preporučuje da MLAĐI OD 11 GODINA TO NE ČITAJU! Neke teže riječi prevedene su na malo manje vulgaran način (npr. srati = kakati, govno = kakica).

A ja započinjem.

KAKICA - DUH
Znas da si se iskakao. Ima kakice na toalet papiru, ali nema u školjci.
TEFLONSKA KAKICA
Kad se iskakiš, tako si čist i ti i toalet papir, da ne možoeš vjerovati. Moraš se zadubiti u WC školjku da se uvjeriš da si uopće kakao.
LJEPLJIVA KAKICA
Podsjeća na vruć katran. Obrišeš stražnjicu 12 puta i još uvek nije čisto. Jedini lijek je gurnuti papir u gaće, da ih ne zamazes. Ovakva kakica ostavlja trajne tragove na WC školjci.
NEODLUČNA KAKICA
Taman si obrisao stražnjicu, kad shvatiš... morat ćeš opet.
TVRDOGLAVA KAKICA
Ovakva kakica je sigurno ubila Elvisa. Ne izlazi sve dok ne oznojiš i pocrveniš od silnog naprezanja.
KAKICA - TEG
Kad se iskakiš, lakši si za 5 kila.
NESTRPLJIVA KAKICA
Bolje bi ti bilo da stigneš do WC-a u narednih 10 sekundi. Obično promoli glavu još prije nego što sjedneš na školjku.
KING - KONG KAKICA
Ova kakica je toliko velika, da neće potonuti, osim ukoliko ga ne izmrviš u sitne komadiće. Prst je kao stvoren za to.
Ovo se obično desi u tuđoj kući.
KAKICA KOJA SE VOLI KUPATI
Kada ova kakica padne u vodu, napravi ogroman pljusak, i obično ti smoči stražnjicu.
KAKICA - ŽELJA
Sjediš sav napregnut, prdneš par puta, ali kakice nema.
KAKICA - ZMIJA
Ova kakica je prilično mekana, debela kao tvoj palac i dugačka barem pola metra.
KAKICA - PLOVAK
Čak i nakon trećeg puštanja vode, još uvijek pluta.
Ovo se obicno desava u tudjoj kuci.
KAKICA OD MEKSICKE HRANE
Znaš kada ponovo možeš jesti - kada te stražnjica prestane peći.
KAKICA - KORNJAČA
Ovakva kakica samo uplašeno proviri iz stražnjice i brzo se vrati unutra.
BUNGEE KAKICA
Ovakva kakica visi neko vrijeme iz tvoje stražnjice, prije nego što padne.
SPORA KAKICA
Moraš sjediti na školjci toliko dugo da ti se ukoče noge od struka na dole, prije nego je se otarasiš.
KAKICA - JACK TRBOSJEK*
Ovakva kakica se zalijepi za dlačice na stražnjici, a onda ih naglo iščupa.
KAKICA IZ ŽURBE
Ogromna kakica koju iskakiš u žurbi. Onda pustiš vodu i užasnuto gledaš kako nivo vode u školjci lagano raste...
PRASKAVA KAKICA
Kakica koja izlijeće u mali-milion djelića u sekundi. Podsjeća na lavinu s raketnim pogonom i isprska cijelu WC školjku.
VJETROVITA KAKICA
Ono nastaje kada sjedneš na školjku, i prdiš toliko dugo i jako, da popadaju pločice, a tebi se više ne kaki.
SRANJE
Kakaš tako brzo, i brišeš dupe tako bijesno, da ti nestane toalet papira, i onda kažeš: SRANJE!
Ovo se obično desi u tuđoj kući!
KAKICA BEZ KRAJA
Ova kakica curi kao luda, pada jedno pola sata uz velike bolove u trbuhu i taman kad zavrsis i počneš brisati stražnjicu, želudac zakrči i onda sve iz početka.

Nadam se da se neki pripadnici ljudske vrste čitača nije ispovraćalo na tastaturu. Ako je - ja se duboko ispričavam.

A sada! Časopis u ruke i fino na WC!

Usput... Sljedeća tri - četiri tjedna ne očekujte od mene odgovore na komentare. Neće ih biti, jer UOPĆE nemam vremena za internet. Pokvarila sam ocjene, moram ih popraviti, zadnja su mi tri tjedna škole (osmi razredi imaju kraću nastavu), a uskoro imam i upis u srednju... Maja ga već u srijedu ima. Stoga, neću moći odgovarati na komentare. Ovim postom htijela sam vas nasmijati, a i obavijestiti o ovome.

Farewell, till the time I'll have more time!

* - za one koji ne znaju... Jack Trbosjek bio je serijski ubojica, ubijao je prostitutke i vadio im unutarnje organe.

Take your time ;)

Opet sam ispala budala...

08 travanj 2009

Bolje mi je danas. Razgovarala sam s roditeljima i rekla im što mislim, kako se osjećam. Rekli su mi da je bolje da prihvatim neke promjene, jer da ću se ovako stalno jadno osjećati. Citiram: "Sve je to dio odrastanja, sve to moraš prihvatiti. A neke ćeš promjene morati i sama potaknuti. Ti i dalje možeš biti poput one stare Mimy, ali ne u potpunosti. Mijenjaš se i to se ne može zaustaviti. Možeš biti vesela, čak i zajedljiva, svojim 'neprijateljima', kako ih ti zoveš, možeš biti nedodirljiva, ali nije dobro takva biti i prema prijateljima."

Stoga, malo se bolje osjećam. Ali danas sam ispala grozna budala. Zbog licemjerke. Brde. U koju sam imala najviše povjerenja, koja je jedina primijetila da mi nije dobro prošli put. Ovaj put, napravila je groznu budalu od mene, namjerno i ja joj više ne namjeravam biti naivnica.

Bilo je pet do dva, kada sam skužila da nisam ponijela referat u školu. Trčala sam kući, našla referat i bila u školi točno u dva. Tada, sjetila sam se da nisam dovoljno tema obradila i zamolila sam Brdu da mi posudi referat da nabrzaka fotokopiram jednu stranu. Rekla je: "Neću."
"Zašto?"
"Jer će skužit da je isto, imat ću manju ocjenu i ionako nećeš stić."
"Neće skužit, nije skužila kada sam ja tebi posudila zadaću."
"Ne dam, to sam ja radila i bok. Boli me briga."
Tih pet minuta sam ju pokušavala nagovoriti, ali nije htijela.

Zaista, glupa sam. Toj curi, ja sam peti, šesti, sedmi i sada osmi razred pisala sastavke, pomagala u testovima, pisala zadaću, šaptala, objašnjavala gradivo. I uglavnom je zbog mene prolazila razrede. I nisam ništa tražila zauzvrat, govoreći kako je to samo iz prijateljstva i da znam da bi ona meni pomogla. U ovih četiri godine, samo sam je danas zamolila za pomoć.

Nije mi se to dogodilo prvi put. Bilo je to i kod mnogo, mnogo drugih ljudi, ali oni bi priznali da su pogriješili i pomogli koliko su mogli. Ne. Brda je rekla da sam ja sama kriva. Pravdala se da je to sve samo prošle godine i da mi za to nema ništa dat. Cijelo vrijeme viče: "A, da, prošle godine! Kaj te briga za prošlu godinu!"

Znam, sama sam kriva što nisam napisala referat, ali pobogu, stvarno je bezobrazna! Ja nju lijepo molim za pomoć, nije htijela ni prstom maknut, dok sam ja cijele akcije spašavanja organizirala da izvučem nju iz govana (OK, sad malo pretjerujem, ali ja sam stvarno bila tu kad me trebala)! Tako je bilo i jučer s matematikom. Svima sam pomagala i na kraju nisam svoj test stigla rješit do kraja.

Čudno, saznala sam da je to mojim roditeljima najslabija točka. Popuštaju prijateljima i pomažu im, a na kraju ispadnu budale. I tako, naučila sam. Brinem se za sebe i svoje ocjene, a ako nađem vremena, tu i tamo objasnim nekome neko gradivo. Dojadilo mi je biti glupa lutka sa strane.

Izuzev Maje, koja meni pomaže, i kojoj ja pomažem, ja nemam pravih prijatelja. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put srela osobu kojoj sam zaista mogla reći sve svoje interese, mišljenja, osjećaje, a da ona ne izgubi interes za mene. Stvari koje mene interesiraju, koje ja osjećam, mišljenja koja imam... Sigurna sam da bi me bilo tko drugi slušao da ima takve probleme kao i ja. S nikim nemam zajedničko mišljenje ni interes. Nikoga, izuzev Maje i mojih roditelja, ne zanimaju moje emocije i problemi. Brat je tu da mi da podršku i mislim da sam jedna od rijetkih koja se dobro slaže sa svojim mlađim bratom. Kad god bi nekoj prijateljici rekla mislim, osjećam, želim... Kakve probleme imam... Ni riječ ne bih rekla, okrenula bi se nekoj desetoj i pričala - O čemu? Pa to je jasno! Dečki, šminka, majica...

Ne razumijem, zar nitko nije zadovoljan onime što ima? Ja jesam. Imam što želim. Osim pravih prijatelja. Time nisam zadovoljna.

Da, i ja sam zaljubljena, ali... Jednstavno se ne zamaram tim dečkom previše. Jest da znam zamišljati njega i sebe zajedno, ali znam isto tako da ga najvjerojatnije nikad neću ni upoznati.

I tako sam došla do zaključka; prijatelje treba birati pomno, a još pomnije birati one kojima treba, odnosno, ne treba pomoći. Kužite šta želim reći?

Imam svoj svijet, koji je nemoguće opisati, a koji je lijepši od ovog. Tamo bježim od stvarnosti da smirim svoje osjećaje i nagone, da uživam prije nego se vratim u morbidnu stvarnost. I mislim da mi to pomaže da opstanem ovdje. Tamo sam sama, što najviše volim i biti, u predivnoj prirodi s pravim i mitskim bićima, gdje je uvijek vedro, a kad kiši nema oblaka, duga je uvijek tu, drveće zlatnog i zelenog lišća... Tamo gdje je uvijek proljeće. Ne mogu taj svijet opisati onako kako ga ja doista doživljavam, tu je još od moje desete godine, kada mi je zaista trebao... Ondje mogu mirno razmišljati, priznati da sam bila u krivu...

Jako sam zahvalna na onomešto imam - dobre ocjene, dobre roditelje, dobrog brata, maštu... Gotovo sve što poželim. A mislim da mi je dovoljan jedan prijatelj, tek toliko da ne budem tempirana bomba negativnih misli i osjećaja. Maja, stvarno sam ti mnogo, mnogo zahvalna na tvojoj strpljivosti i pažnji, ponajviše prijateljstvu. Maja, hvala ti puno. Sad curo, past-future-present i pisat post! Imaš vremena! Šalim se ;)

Evo, ovim postom odgovaram na Barbarino pitanje kako sam.

Kao što vidiš, ljuta, ali poprilično dobro! :)

Take your time ;)

Novi blog, novi početak

01 travanj 2009

Kao prvo, u ovaj svijet od starih prijatelja s bloga pustit ću samo Charmed Girl. Mislim da je ona jedina osoba koja se veselila svakom mojem novom postu i jedva čekala novi. Žao mi je što joj nisam odgovarala na komentare u zadnje vrijeme, ali nisam ni mogla. Žao mi je zbog toga. Novi prijatelji, prvi u ovom svijetu, su x Moje knjige x i Marissa-Aileen Downs

Kao drugo, u ovom svijetu bit ću ozbiljnjija. Jako sam se promijenila i nije mi drago zbog toga. Ranjivija sam, ozbiljnjija, nemoćna, slaba, troma. Nisam kao prije. Stara Mimy bila je jaka, neozbiljna, hiperaktivna, energična, nedodirljiva, bilo ju je briga što drugi misle o njoj. Stara Mimy bila je optimist, nova Mimy je sada pesimist. Želim ponovo biti stara Mimy, ali mislim da više nema povratka natrag. Čak sam i ovaj post pisala s potokom suza. Povrijeđena sam. Od strane svih - obitelji, prijatelja, poznanika, neprijatelja.

Imam problema. Kud god da se okrenem, samo problemi. A ja sam već umorna od rješavanja tih problema. Više puta na dan razmišljam o samoubojstvu, kako da to napravim, kada da to napravim, da napišem oproštajnu poruku ili ne. Čak i o samoozljeđivanj (rezanju, ako želite).

Počet ću s prijateljima. Još nisam upoznala nekoga tko bi me razumio. Ali zaista razumio, da se ja ne ustručavam reći sve što mi je u mislima. Sve negativne osjećaje držim u sebi, oni se gomilaju, a nemam s kime to podijeliti. Evo, jedva pišem od jecaja koji mi potresaju tijelo, jer me nitko ne razumije. Moje frendice pričaju samo o dečkima, o obleki, o šminki, o prištićima, izgledu i općenito tračaju. Ja i dalje govorim ljudima u facu šta mislim. Branim druge od onih tko ih napada, ali za mene se nitko ne bori. Sa mnom gotovo i ne razgovaraju, ja sam uglavnom sa strane i slušam MP3. Ne znam imam li prijatelja uopće.

Moji roditelji imaju još manje razumijevanja od mojih prijatelja, a kamoli strpljenja. Uvijek sam na krivom mjestu u krivo vrijeme, uvijek se deru na mene. Vrijeđaju me najgorim psovkama. Kažem nešto - bezobrazna sam, šutim - bezobrazna sam. Jednom su izvalili da sam tu samo da im smetam.

Mislim da je to istina.

Moji neprijatelji sada vide te moje slabosti, svakodnevno me vrijeđaju... Navikla sam na to, već sam odavno otupila od svih uvreda koje čujem sto puta na dan...

Slomljena sam. A to nemam kome reći... Zaista... Više i ne koristim e-mail, svakodnevno mi stižu svakakve prostote i uvrede na moj račun... Zato nisam dugo bila za kompjuterom. Bilo mi je svega dosta...

Svaki dan osjećam sve veći bijes prema svima, a to se ne usudim više ninakome i ninašto iskaliti kao nekad... To me čini dodatno jadnom.

Jednog dana zaista mislim da ću puknuti i napraviti jedan od onih načina samoubojstava o kojima sam razmišljala... A ja to ne želim. Samo želim biti ona stara Mimy, prkosna, bahata, sretna, optimistična, snažna, nedodirljiva, smiješna, sarkastična. Tražim li previše? Vjerojatno. Malo me bliskih ljudi voljelo onakvom kakva jesam i kakva sam prije bila. Svi mi govore: "Daj se promijeni!"

Ja to ne želim. A ipak se mijenjam, na najgori mogući način... Na način koji ja uopće ne želim. Više me ni koncert Nightwosha ne veseli. Ništa me ne veseli... A nitko, baš nitko osim školske psihologice i Brde nije primijetio kako mi je izraz lica potpuno drugačiji od onog koji sam nekad imala... Samo su one vidjele da sam jadna, ali ni jedna nema vremena za mene... Više me ni petica iz matematike, prva u ove četiri godine, nije razveselila.

Ne znam više što da napravim. Kome da kažem? Nitko me neće slušati. Nitko me neće razumjeti. Mama će samo i dalje nastaviti iskaljavati se na meni, tata će i dalje tražiti da se promijenim, moji 'prijatelji' će me i dalje ignorirati...

Evo, sad kako sam ovo napisala osjećam se lakše... Molim vas, ako nemate razumijevanja za sve ovo da ne komentirate uopće. Ne žalim se, nego sam slomljena i umorna od života... Mislim da ću jednoga dana zaista puknuti.

Take your time.

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se