Milou

ponedjeljak, 17.09.2007.

Nabijačica

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Maksimirska je krasna ulica. Nekoć sam je jako volio. Ona je široki, četverotračni krak Trga bana Jelačića, koji se, kao nastavak na Staru Vlašku i Vlašku, pa preko Kvaternikovog trga, pruža prema istočnoj periferiji grada. Njezinom sjevernom stranom, onom okićenom drvoredom kestena, propješačio sam nebrojivo mnogo puta u svojem životu. Onom južnom pak, golom poput otoka, prošao sam tek jedanput ili dvaput. Ako. Nezanimljiva je to i dosadna pustopašica u kojoj nikada nisam imao što tražiti.

Toga dana dobio sam jednostavan zadatak: obići svoju baku koja živi u skromnom, nekolikokvadratnom stanu u jednoj od zgrada u toj horizontalnoj transverzali metropole. Problem nije postao bitno veći time što sam netom prije posjeta baki morao pokupiti i dijete u vrtiću. "Ma ništa, sve pet", pomislih, "djetetu će biti isto tako drago posjetiti svoju prabaku koja nikada ne propusti priliku nekim poklončićem razveseliti je."

Problem je nastao u trenutku kada sam uzeo vlaški put pod noge. Već u ranopopodnevnim satima, rijeka plavih i uobičajeno neobično glasnih navijača, mahom mladih i pripitih momaka i djevojaka, počela se slijevati niz Vlašku, i dalje, ispravno sam pretpostavio, prema Maksimirskoj. Maksimirska, naime, ima tu jednu ružnu osobinu: vodi ka stadionu gradskog prvoligaša. "Dinamo! Dinamo!" uglas je urlala i zviždala alkoholizirana horda, ohrabrujući više sebe samu no svoj klub za večerašnji veliki derbi. Mlada je to čeljad, uglavnom; djeca, petnaestak do dvadeset godina; mnogi se još uvijek tek trude svojim piskutavim glasićima proizvesti huk i bruj kakve nogomet nalaže.

Odustati od plana? Zbog nekoliko veselih klinaca? Nikada!!!

Pokupio sam dijete u vrtiću i, vidjevši kako se plava kola gradskih tramvaja ljuljaju lijevo-desno gore-dolje u ritmu poskakivanja razularene plave mase koja ih je ispunjavala, zaputio se s djetetom ka cilju - pješice. Nije to ipak toliko daleko; po mojoj slobodnoj procjeni, trebat će nam dvadesetak minuta sitnih koraka.

Cijelim putem čvrsto sam držao malenu za ruku i pazio da ne nastrada u plavim valovima koji su nas prestizali s leđa. I pripita i omamljena ponosom, dakako, golobrada plava rulja bila je brža od četverogodišnjakinje i tridesetak godina starijeg joj oca.

No nekim čudom, moje bojazni pokazale su se posve neutemeljene. Mali huligani su nas, nekom čarolijom, ma koliko god zaslijepljeni ushitom i ušlagirani koječime bili, ipak vješto izbjegavali i mimoilazili, poput plavog planinskog brzaca koji oplahuje mali greben ispriječen nasred uskog riječnog korita. Plave kapi su se slijevale, no pred našim leđima bi se, neke istinabog u zadnji čas, ipak rasprsnule i ne okrznuvši nas - protekle. Čuli smo ih i promatrali kako se nekoliko koraka ispred nas ponovno stapaju i sjedinjuju u homogeno plavo tkivo, ali osjećali ih na svojim kožama - nismo.

U jednom trenutku, usred tog meteža, otprilike na pola našeg puta u Maksimirskoj, ni sam ne razumijem kako i zašto, našli smo se nas dvoje u debelom vakuumu između dva refula plavog krda. Stotine metara niti ispred niti iza nas nije bilo nikoga. "Hm. Čudno", pomislih, no eto prilike da malo pustim dijete da samo šetka ulicom, još ipak budno pazeći, kao pravi odgovorni roditelj, da slučajno iznenada ne naleti kakva opasnost. Pogledam još jedanput ispred sebe, pa se osvrnem iza sebe: "Dobro je, nema nikoga. Možeš sad malo sama, ako želiš." Tek neka starica, šezdeset je prevalila zima preko pogrbljenih leđa, najmanje, ulagala je silan napor gegajući se dvadesetak metara iza nas. Glasno je dahtala i nešto mrmljala kroz jednu od bora na svojemu smežuranu licu. Uvjerivši se da opasnosti trenutačno nema, pustih znojnu ruku svojega čeda.

No nedugo nakon što sam dijete prepustio uživanju u samostalnoj šetnji, starica je prohujala pokraj nas kao brzi nagibni, oplela ljubav moju laktom svojim koščatim u nježan dječji zatiljak, te pobjegla huljski s mjesta zločina. Ni osvrnula se nije, a kamoli ispričala, jebem li joj paučinu od plavih žila po rukama i nogama. Psovka je pala otprilike u isti čas kad i suza tatine ljubavi na suh, prašnjav beton.

I sad...

I sad, dakle, znam kamo srlja naša mladost.

No kamo li hita naša starost?

- 23:30 - Komentari (47) - Isprintaj - #

petak, 07.09.2007.

Such As...?



I personally believe that U.S. Americans are unable to do so because some people out there in our nation don't have maps and I believe that our education like such as South Africa and the Iraq everywhere like such as and I believe that they should our education over here in the U.S. should help the U.S. err... should help South Africa and should help the Iraq and the Asian countries so we will be able to build up our future for us.

Ic oke. Što jest - jest; djevojka je lijepa kao grijeh iz crvenih pariških noći s konca devetnaestog stoljeća uronjenih u zelena mora Absintha, ali može li itko točno objasniti što je htjela reći?!?

(Molim, komentare započeti sa: "Ja osobno vjerujem...". Hvala.)

- 21:15 - Komentari (37) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se