Jeka

Dok se svakodnevno srećemo i bez ratovanja mirno trpimo i šutke podnosimo, žvačući i pljujući jedno po drugom svoje dosadne svakodnevice, pitam se jesi li i ti primijetio da se moj ratnik umorio.

Umorio se od vitlanja mačem u prazno. Od preglasnih jeka. Od mržnjom zamagljenog pogleda, od nejasnih slika, od gorkih okusa i oporih mirisa. Od zveckanja željeza. Od armiranja mog srca. Umorio se od borbe protiv izmišljenih neprijatelja. Od lutanja ovom zemljom. Od traženja tvrdog tla na kojem bi mirno i dostojanstveno stajao. Od prolaznih prijateljstava. Od tvojih neprestanih odlazaka. Od odustajanja. Od mojih čekanja. Od gledanja prolaznika kako prolaze kroz moj život. Od krivih strategija i taktika. Loših logistika. Od tajnih službi i špijuna. Od navlačenja maski. Od razotkrivanja. Od samoće. Od sažaljivih pogleda sretnih ljudi. Od prebrzog vremena. Od laži oko nas. U nama. Od ljudi koji radije mrze. Od onih koji ne znaju voljeti. Od kukavica, bezumnika. Od crnog i bijelog. Istoka i zapada. Lijevih i desnih. Od pravih i krivih. Od malih ljudi. I velikih. Od previše prezimena na jednim vratima. Od tvoje i moje. Od ja ću i ti ćeš. Od neću i ne mogu. Od prije NE nego DA. Od bolno uspravnog držanja, od letvom po koljenima, od gelera kraj srca, od špranja u mozgu, od bube u uhu. Od previše nečije pameti. Od svega onog što se dobro zna. Od slonovskog pamćenja. Od nezaboravljanja. Od trećih. Jako se umorio od četvrtih i šestih. Od biranja strana (uvijek krivih). Od mojih nesreća i tuđih sreća. Od gutanja suza, istina, riječi, knedla, vrućih krumpira. Umorio se od mojih nemira, bdijenja, od neudobne postelje. Od nestajanja 10 kila mene svakog prokletog proljeća. Od čekanja primirja, od nade u fair play. Od prevara zamotanih u pripadanje. Od mutnih taloga koji ostaju na kraju. Od uvijek brže, više, jače. Od nikad dosta. Nikad dosta. Od točaka bez dodira. Od onih nedodirljivih. Od usputnosti, nenamjernosti, od neželjenosti. Od mojih krivica, od preuzimanja tuđih. Od ratovanja za ljubav. Protiv nje. Od borbe s duhovima, od nickova i nadimaka, od učenja uvijek iznova, od zaboravljanja naučenog. Od humorističnih besmislica, od malo previše tuđeg šarma. Od uvijek zelenije trave negdje drugdje. Od mudrijih i zrelijih, od vjetrenjača, ringišpila. Od prolaznih i neprirodnih saveza. Od micanja u stranu. Od niskih udaraca. Umorio se od tebe. Od prečvrstog držanja za pretanku slamku. Od držanja za tuđe. Od nepuštanja. Od popuštanja. Od prepuštanja. Od sudaranja svjetova. Od bježanja u ludila ne bi li se druge opravdalo. Od skidanja velova. Od udaranja u zidove. Od bistrenja mutnih voda. Od biti omiljen i biti ocrnjen. Od biti manje drag. Od borbe za tuđe pravice. Od krvarenja za tuđe ciljeve. Od dijeljenja nerazdjeljivog, od skupljanja u jedno. Od igranja loše napisanih uloga. Od praznih fraza i formi. Od skrivanja. Od previše koraka (uvijek unatrag). Od lizanja rana i pokapanja mrtvih. Od nošenja teškog ordenja. Od prijetvornog odobravanja, klimanja i tapšanja. Od glasnih aplauza. Od skandiranja nakon dobivene bitke. Od vaganja dobivenog i izgubljenog. Od jednadžbi s previše nepoznanica. Od oživljavanja mrtvih. Od mrtvljenja živih. Od tog nervoznog gena u meni. Od lažnih putokaza, krivih markacija, neispravnih kompasa. Od nesklonih porota. Od padanja. Propadanja. Ponovnog ustajanja. Od raskoraka s okolinom. Od okolišanja. Od okruglih stolova. Od velikih odluka zalivenih s pola pive. Od kruženja oko vruće kaše. Od kusanja iste. Od bljutavog, od gadno slanog. Od rasparanih vezova, od krivo svezanih čvorova. Od zvijeri u ljudima. Od usiljenih osmijeha. Od vremena koje gazi. Od grižnje savjesti. Od osvajačkih pobjeda. Od preživjelih poraza. Umorio se od tebe. I od mene.

Odustao je, položio oružje i pomiren s porazom čeka posljednji udarac. A ja ću još tri puta kriknuti u svemir svoju samo jednu želju. Pa kada ti na nju ponovo ostaneš bez riječi, kad se moje molitve razbiju natrag o moje srce kao jeka o planinu, ostavit ću te. Ostavit ću te da vidiš kako je to biti sam. Da vidiš samoga sebe. Da vidiš da nema nikoga. Da vidiš koliko si osamljen.


Pa kad krenem nedostajati
Nek ti je Bog na pomoći.