Ono što smo izgubili u vatri (Alisa VI)

Halo?

Ej, ja sam. Sjetila sam se.

Čega?

Sjetila sam se gdje sam te prvi put vidjela.

O, Bože, evo nje opet... ajde, da čujem.

Mislim da je bio prosinac. Možda i ranije, zima svakako. Sjećam se tvojih crnih čizama i traper košulje. Stajala si tamo u ćošku kafića i gledala oko sebe malo svisoka. Sjećam se da sam pomislila kako uopće nisi kakvom sam te zamišljala, kakvom su te opisivali. Oni hrabriji su ti srdačno prilazili, grlili te, ljubili, valjda misleći da će tako umanjiti izdaju, a nakon svakog njihovog „Kako je mala?“ i tvog „Raste.“ mokri kolutovi oko tvojih bradavica na košulji postajali su sve veći. Činilo se kao da tražiš nekoga pogledom. Hladno si skenirala po ekipi koja je pripita čekala da počne gaža. Pogled nisi dugo zadržavala na pojedinkama, tek sekundu, kao da si čekirala, ova ne, ova ne, ova definitivno ne. Trenutak prije nego ćeš me pogledati pomislila sam – ona mene traži.

I onda si me zalijepila tim svojim crnim pogledom. Nisam mogla okrenuti glavu, skrenuti pogled. Nisam osjećala strah i čudilo me to jer sam trebala. Nije u njemu bilo mržnje, mada je moglo biti. Samo neka čudna, ničim utemeljena, sreća. Bez podloge, bez razloga, samo tako. Ono tvoje hladno je postalo toplo i taj mi je tren postalo jasno zašto se Trubač godinama, unatoč mržnji, nije micao od tebe. Plutao je zarobljen u tim tvojim toplim zjenicama. Dobro sam ga vidjela, možda čak bolje nego ikad. Izobličeni, usmrđeni, raspadnuti leš kojeg ne želiš zakopati u zemlju. Čuvaš ga zarobljenog ko neko blago iako i tebe to jebeno požrtvovno čuvanje truje. „Ljubav je najobičnija pizdarija“ viknula je neka pijana budala držeći se za šank, a ti si uhvatila jaknu, pogledala prema Trubaču na stageu, mahnula mu, ustima bez glasa oblikovala „Idem.“ i krenula prema meni.

Alisa?

Da.

Znaš tko sam?

Znam.

Imaš mi nekaj za reći prije nego odem?

Ovaj... ne. Kaj već ideš? Svirka nije ni počela.

Da, mrzim gaže, povraća mi se od ovoga.

Je, baš...

Dobro, moram podojiti malu. Ideš ili ostaješ?

Dok sam klipsala za tobom skližući se po od snijega neočišćenoj Koturaškoj i razmišljajući što bih ti mogla reći, što je to što bi ja tebi uopće mogla reći, kroz cvokot je ispalo samo „Dobro izgledaš. Mislim, nije ti ostalo puno tog trudničkog sala. Ono, ne bi se uopće reklo da ...“. Stala si i okrenula se prema meni. Mislila sam da ćeš me zveknut, drmnut, spalit. I onda... onda sam to prvi put čula.

Kaj si prvi put čula?

Tvoje - Ne seri!

Hah, sjećam se. A, onda si ti pitala – Koji je plan?

Preživjeti – rekla si. A tvoj?

Hah, ti si na to sigurno rekla - I moj.

Preživjeti još neko vrijeme – mislim da sam tako rekla.

Ti ga stvarno možeš srat. Ovo ti je inače pravi primjer da su sjećanja jebeno zajebana stvar. Ja se od toga svega najbolje sjećam da sam se jedva suzdržala da te ne zveknem još tamo u birtiji kad si se zapiljila u mene. Ali, pustimo sad to. Ima bitnijih stvari od toga. Ne želim da se ponove prošlogodišnje početničke greške i propusti. Ovaj put ne prepuštam ništa slučaju. Ajmo, ja nabrajam, ti čekiraš.

Zdravstvene iskaznice?

Imam.

Lijekovi, flasteri, toplomjer?

Imam.

Hrana za pese, hrana za djecu, hrana za odrasle?

Imam.

Badići i ručnici?

Imam.

One pizdarije na napuhavanje?

Imam.

Knjige?

Imam.

Baterije za radio?

Imam.

Ključ od kuće?

Imam.

Ok, to je to. Idem klinke stavit u krpe. Naš bus kreće u 9, ti i pesi ćete vlakom već biti na pol puta. U podne ti kreće trajekt iz Rijeke. Otprilike u isto vrijeme smo na odredištu. Sve jasno?

Jasno.

Ajde onda, putuj Selma. I, ne naginji se kroz prozor, ok?

Da, mama. Vidimo se dolje i... ne daj da te klinke izmrcvare po putu, ok?


Nisam dugo mogla zaspati od vrućine, ali nije mi to smetalo. Znala sam da sutra počinje mjesec dana uživancije na otoku poznatom po najugodnijoj klimi. Prži samo, prži, jebeni ognju, nećeš od sutra. Mislim, sve je ok. Sve je dobro. Sve ide po planu. I nama je jednom moralo svanuti.

Ili možda ipak ne?