miljevci
26.03.2008., srijeda
Ima jedno misto malo
.jpg)
Ima jedno misto malo Kud kod krenem svud me prati Pod gurlama,u oblaku Povjetarcu,travke vlati. S njime sam se pobratio Zavit dao što davaše preci Dok god bude krv tekla živa Slavit će se naši sveci. Ima jedno misto malo Di mi mladost osta Sakrilo se usrid srca U zjenici moga oka. Ima jedna kuća stara Prid vratima mate,ćaća Kad zaboli,kad zaledi Njoj se duša uvik vraća. Još me bole one riči Svome ćali šta san reka Mladost luda,ne zamiri Sve san isto i sam dočeka. Još me više bole one Usrid grla šta su stale Da ti rečem puno fala Stino moja,zvizdo sjajna. by Ante Skelin P.S.Profesor je reka da ga ova pisma dira,a ja ne znam šta bi doda ,osim kad je sviram i pivam da mi trnci prolaze tilom. Bit će uskoro na stranici..... Živili! |
- 00:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #
22.03.2008., subota
Sretan Uskrs
|
Svima želim da osjete i pronađu nadu i ljubav koju On donosi.... |
- 22:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #
16.03.2008., nedjelja
Neka traje loza naša!
|
Evo danas na Cvjetnicu pohodili smo Visovac,uživali u miru i svetosti tog izuzetnog mjesta.Malo smo ugodno popričali i s gvardijanom Fra.Žarkom Maretićem i fra.Šimom Samcom inače i predsjednikom Miljevačkog sabora,a koji je i napisao prelijepi (ja bih rekao i pjesnički-valjalo bi ga uglazbiti) i životni (posebno u ovim vremenima) tekst pod nazivom "Neka traje loza naša". A pošto je ponavljanje majka znanja,odlučio sam ga ponovno objaviti,jer nekih stvari nije nikad dosta; NEKA TRAJE LOZA NAŠA! Ovo je naše vrijeme.Oni prije nas tkali su u onom vremenu svoje ljudstvo nitima vjere i domoljublja i tako nam utrli put i ostavili zavjet da tako činimo kako bi opstala loza naša. I zato, slobodno uskliknimo: Neka traje loza naša! Neka traje sve dobro u zavičaju našem,a posebno ti i tvoje potomstvo jer je to najveći blagoslov kući didovoj.A iz kuće didove,ako dobro osluškuješ,još se uvijek čuje molitva,razgovor ugodni,ljudikanje i pjesma.I zato nam valja navraćati na ognjišta naša,osluškivati i ispunjavati želje miljevačke crvenice koja čezne za našim nogama i burom koja žudi da se poigra s kosom našom i kosom djece naše. Kad umorimo se od ove maglovite civilizacije duša će nam jedino moći naći sklonište uz ognjišta naša i na obalama rijeka naših.Zato ,ne pijmo iz čaša nove civilizacije koja je nalik sprovodnoj povorci,nego crpimo vodu iz bunara naših premazujući zidove njihovih spremnika kvasinom domaćom kako se u njima ne bi nastanili nepoćudni stanari. Ovdje,na Miljevcima,gdje su svitanja drugačija,dođimo i zapalimo svijeće na grobove pradjedova i prabaka naših,nazdravimo svojim najdražim i podijelimo radost sa svima. MILJEVAČKI SABOR |
- 20:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #
13.03.2008., četvrtak
Blago njenim roditeljima (a sidila je s menom u klupi)
|
Nešto me bole pluća,već godinu dana mučim brigu s ovim bakterijama,već sam popija šest vrsta likova, evo ove zadnje "napamet"su bile protiv Q groznice(lipo mi je rerkla doktorica popij,"možda" ozdraviš ,a sigurno se nećeš još više razbolit.A štću kad mi je draga,pa sam je posluša.Nisam ozdravija ,al nisam se ni izličija) Sve dok nisam gleda,danas na televizoji da je prof.Radman i neka Ana Babić za doktorat dokazala neku tezu da se ili kako se(to nisam skužija ali da jesam onda bi ja objavija ja a ne ona) bakterije seksaju.. I onda mi sine ,šta god ja ubijem ,one (bakterije )ostave dicu,negdi ih biće sakriju....pa kako ćeš se borit... Šalim se nije to ta priča...Priča je da je Ana sidila sa mnom u klupi u trogirskoj gimnazija,i kad sam to reka onako uzgred materi pogledala me,i onako prikorno kako samo ona zna,....uzdahnula i rekla..; "Vidiš sine.....a mislila je i nije rekla "blago njenim roditeljima...." Nije lako kad moja mater uzdiše,al prođe nju to,,,,,..... Bravo Ana! |
- 22:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Nema pavde Skelinu,"ali"...
|
„Nema pravde Skelinu“,reka bi moj prijatelj Crni . A štaš znam to i sam.. Al svejedno kad čovik to doživi ,iznova u meni prokuva;koja nervoza ,gnjev,a u najgorem slučaju nemoć da ne možeš ništa učinit…. Al da malo pojasnim moju novonastalu situaciju. Kaže meni moj dobar poznanik lipo ti prijavi pismu na neki festival,ja ću ti malo pomoći,nazvat ću čovika,iz iste smo branše,a ti samo napravi šta ti kažem.. I bi tako (ne bi o imenima,al ovaj prvi je sve učinija kako triba i kako je raka,i zato hvala –ako se pripozna). Pošaljem ja lipo pismu i sve što se tražilo u natječaju,i ne bi dugo dotični direktor se javi.. Sve pet,kaže ;lipo što sam posla pismu ( i to moju najbolju ljubavnu „Anđele“ ,ako nijedna druga ne valja mislim barem bi za ovu da ruku ),i onda ono legendarno : „Ali…..“ „Ali šta“…..Odma mi je srce pristalo kucat…Di god kreneš uvik neko „ali“…. „Želim li se ja bavit amaterski ili živit od pisme ka provesionalno? Mislim u sebi šta mi ovo triba ,“ali“mater me učila da budem pristojan,barem se čovik javija,nazva,a danas je to ritkost,ni žena me više ne zove….a štaš… Kaže on lipo meni da to nije profesionalni snimak,da je njihov festival ugledan(ja potvrdim),da malo i slabo pivam-distoniram(ja potvrdim=),da mi pisma ima slabe bek vokale (ja potvrdim,a mislim najbolje da sam uzeja crkveni zbor),da ritam sekcija nije dobra (ja potvrdim ),al da se pismo more poslušat,tak-tako-kaže on kod nas u „Zagori more proć“(ja pomislim biće oni damo doli se drukčije vole,u nas su još hetero na snazi.) Ali kaže on meni imam ja za tebe dvi tri vrhunske pisme,i aranžmane koje bi ti moga otpivat (nije mi jasno kako ako „slabo pivam i distoniram“,ali valjda mogu),da će od mene napravit pivača,“pomoć će mi“ , samo kaže,to će me „malo“ koštat.(biće nije čita ove stranice di molim za sponzoree)…. A ja njemu lipo zahvalim na tim savjetima i pomoći,lipo mu kažem da“ja znam da ne znam“ (to mi je reka još davno u Gimnaziji moj Sokrat),ali da mi je lipo vako u mom naznanju pisat svoje loše pisme,a njegove nek piva ko već zna….. I da ne duljim lipo mu se zahvalim na pozivu (narAVno pun srdžbe,i nafilan adrenalina),i malo iz radoznalosti pogledam web stranice dotičnog festvala,i imam šta vidit:pobjednička pjesma )potpisana od strane gospodina ,kao i desetak drugih,na miješanom hrvatsko –ki9neskom i naslovom u stilu „Živjela Croatia i China“,a pjeva je na tečnom hrvatskom neki Kinez… Pobjednička pjesma uglednog festivala….. I onda se sjetim ,to se biće neko šalio sa mnom,ili ja sam sa sobom….. „Nema pravde“-koga briga….. P:S.hvala mojoj sestri Nedi na promociji-samo tako nastavi |
- 21:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #
11.03.2008., utorak
Priča o Podrum bandu-part II
|
Podrum band – kako je počeo rock u Promini i Miljevcima - (piše: Dražan Dizdar) Eto, onda je došao rat. Većina opreme koju smo imali nestala je u ratnom vihoru. Hvala Bogu, svi smo preživjeli. Toni, Zvone i ja završili smo škole, zaposlili se, oženili, „pravili dicu“. Nakon rata, Toni se vratio u Prominu (Suknovce), radi u Kninu u srednjoj školi kao profesor tjelesnog odgoja. Oženjen je i ima šestero djece. Zvone je otišao u Austriju, pa Njemačku. Oženio se ima četvero djece. Moća se oženio i ima troje djece, živi i radi u Puli. Sanja i Dado su u Oklaju i nakon dvadesetak godina dobili još jednog sina (još prije rata su imali blizance). Sanimir je također u Oklaju, oženio se ima troje djece. Krešimir i ja radimo u Zagrebu. Ja sam se oženio 1994. i imam troje djece, a Krešimir nam se ženi ove godine u svibnju i bit ću mu kum. Eto, tako smo mi iz Podrum banda za sada napravili 22, što mala i velika Hrvatića, a tu nije kraj... Bit će ih još ako Bog da. Onda nakon tog velikog posla i nekih 12 godina sjetili smo se tih vremena i uvatila nas silna nostalgija. Tako smo se ponovno 2002. godine skupili i počeli svirati. Nabavljali smo opremu, skoro svaki mjesec smo Krešimir i ja išli iz Zageba na svirku u Oklaj. Bilo je to ponovno rađanje Podrum banda. Vrlo brzo smo imali nešto repertoara i uspješne svirke u Drnišu (u Kavani i Woodstocku). Nastupili smo 2005. godine na gitarijadi u Vodicama koja se održavala u sklopu motorijade. Osvojili smo 3. mjesto i zaradili ručak u Vodicama. Eto, od 2002. godine ponovo smo na okupu i sviramo za svoj gušt. Kad se zaželimo, jednom do dvaput godišnje napravimo svirku u Drnišu ili Oklaju. Ove se godine pripremamo proslaviti 20 godina našeg zajedničkog druženja. Do tada ćemo vrijedno pripremati dobru svirku, a vama želim svakog dobra i vidimo se.... P.S,oliti dodatak urednika. Moram priznati da su oni u to vrijeme bili moji glazbeni uzori,a poslije i učitelji gitare,prvo Dražan,a zatim i Krešo;s tim da je moju prvu gitaru kupio upravo Dražan i donio mi je iz Zagreba (marke Muzička naklada). Hvala dečki,i nemojte nikad stati svirati i slijediti svoje snove... |
- 18:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #
10.03.2008., ponedjeljak
Priča o Podrum bandu-part I
|
Podrum band – kako je počeo rock u Promini i Miljevcima - (piše: Dražan Dizdar) Počeci Podrum banda sežu u 1981/82. godinu kad je u Oklaj došao jedan inženjer rudarstva, kojemu se, na žalost, više ne sjećam imena, a koji je radio u Geotehnici. Geotehnika je tvrtka koja je 70-ih i 80-ih godina vršila bušenja po Promini tražeći boksit. „Inžinjer“ (tako smo ga zvali) je dobro svirao gitaru, što smo saznali ja (Dražan Dizdar) i Toni (Toni Cota). Ubrzo smo u Kninu kupili akustične gitare i počeli odlaziti kod „Inžinjera“ na poduku. Vrijedno smo vježbali ritmove i akorde, slušali ploče na gramofonu Tosca 22 i skidali stvari. Toni je u srednjoj školi u Drnišu upoznao Zokija (Zoran Puljić, danas Šime Puljić) i Zvonu (Zvone Puljić) iz Miljevaca. Zoki je bio pravi roker koji je imao hrpu dobrih rock ploča. Njegova kolekcija je brojila nekoliko stotina, a i Toni je već tad imao pozamašan broj dobrih naslova. Tako sam i ja preko Tonoga ušao u svijet rock glazbe i počeo kupovati ploče. Toni i ja smo postali dobri frendovi, često smo se nalazili ili kod mene ili kod njega, slušali ploče, svirali i maštali o tome kako ćemo napraviti rock band. U Promini tada nitko osim nas nije ništa svirao, pa smo se bacili u potragu za ostatkom benda. Toni i ja smo svirali gitare i slabo pjevali pa su nam trebali bubnjar i netko tko zna pjevati. Dogodilo se da je Zvone dobro pjevao, a Zoki se prihvatio bubnjeva. Naš prvi javni nastup dogodio se 1984/85. u Oklaju u Sali (tako smo zvali naš Dom kulture). Naime, 70-ih i 80-ih Oklaj je bio vrlo privlačno mjesto za svirku (za praznike 1.5. i 29. 11.). U Oklaju su tih godina svirali gotovo svi poznati i manje poznati estradnjaci (Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Jasna Zlokić, Josipa Lisac, Indeksi, Dražen Žanko, grupa More i Doris Dragović - bubnjeve je svirao Jasmin Stavros, Zorica Kondža s grupom Stijene itd.). U posebno dobrom sjećanju mi je ostao koncert grupe Stijene u kojoj je tada pjevala Zorica Kondža. Bili su izvrsni. Svirali su pretežno rock i po koju hard rock stvar. Sjećam se da su svirali Smoke on the water (Deep Purple). Toni i ja smo pali u totalni trans... ludilo... To su bili naši prvi koncerti na kojima smo prvi put u živo vidjeli električne gitare, bubnjeve... Tih godina (mislim da je bila 1985.) u Oklaju je 29.11. (za mlađe koji ne znaju, to je bio Dan Republike) pjevao Mišo Kovač. U jednoj pauzi odemo mi (Toni, Zoki, Zvone i ja) pitati Mišu možemo li mi zasvirati par stvari. Mišo, legenda, svaka mu čast, kaže da nema problema, može. Sala je bila puna (800-900 ljudi). Toni i ja u životu nismo uzeli u ruke električne gitare. Zoki nikad nije udario niti jedan bubanj. Zvone nikad nije u ruci držao mikrofon. Zoki je uzeo palice, nije ni sjeo, svirao je stojeći. Toni je uzeo bas gitaru, a ja gitaru. Zvone uzeo mikrofon i reče: „Dobra večer“, da provjeri čuje li se preko razglasa. U Sali nastala totalna zbunjenost. Svi su ostali zabezeknuti i u čudu gledali u nas. Što mi to radimo na bini...Toni krenuo nešto „češat“ po basu, a ja po gitari. Zvone upita što ćemo? Predložih Balkan od Azre, Toni privatio na basu, Zoki po dobošu, a Zvone zapjevao... nakon toga... Užas je naša furka... na kraju krenuo Toni s Hey Joe J. Hendrixa. Zvone nije znao ni jedne riječi teksta. Otprašili smo mi to, naravno - nije imalo veze s pravom svirkom. Ekipa iz pratećeg Mišinog banda bila je jako korektna, pomagali su kad su vidjeli da nemamo blage veze. Sve u svemu, publika je toliko bila šokirana da nisu ni shvatili koliko smo loše svirali... zapravo smo ispali heroji, veće face od Miše... Mišo, legendo, još jednom ti velika hvala! Nakon toga smo bili potpuno uvjereni da smo band. Toni je zatim otišao u vojsku, ja u Zadar u 3. i 4. razred srednje škole. U Zadru kupih prvu električnu gitaru. Kako sam nosio stare i prilično otrcane levisice, mama mi dala 150 dolara, što su mi ujaci Stanko i Đido poslali iz Amerike, da kupim nove levisice i tenisice. Baš se tih dana dogodilo da je jedan moj frend iz Stankovaca u domu (đački dom u kojem smo stanovali) prodavao električnu gitaru Solist i pojačalo Uragan. Nisam mogao odoljeti tom izazovu, kupio ja to za 120 dolara, iako sam sumnjao da je on to maznuo iz Doma kulture u Stankovcima. Pokazalo se točnim jer je policija nakon par godina došla to tražiti. Uragan je bio u dijelovima, a Solist na sigurnom u Zagrebu. Nisu pravili frku. Ovaj je priznao krađu rekavši i da je prodao meni. Imao sam gitaru i pojačalo, ali nisam imao zvučnike. Uspio sam od mame užicati nešto love za zvučnik. Mama je bila naša najveća potpora. Kupio sam zvučnik u Kninu u robnoj kući. Bio je to Ei Niš cca 100 W. Srići nigdje kraja. Nakon neopisive sreće, uslijedio je šok. Čim sam upalio Uragana, crknuo je. Bio sam očajan. Brat je bio u Zagrebu na studiju i morao je hitno doći u Oklaj po Uragana. Popravio on Uragana u Zagrebu. Donio ga u Oklaj nakon otprilike mjesec dana. Uštekam ga u struju, spojim zvučnik, uštekam Solista i.... katastrofa... opet crče. To nisam uspio muški izdržati. Plakao sam kao kišna godina. Mama se prepala da ću dobiti slom živaca pa je bratu dala lovu za popravak. Meštar je u Zagrebu zaključio da su izlazni tranzistori preslabi pa je stavio jače. Trebalo je to dočekati, prošao je još jedan mjesec i evo brata s Uraganom. Uštekam sam sve što treba. Skupili se svi u kući. Neizvjesnost. Srce lupa 300 na sat. Što ako opet crkne? Mama ga poprska svetom vodom. Tko će to opet preživjeti, ako crkne? Upalih, ništa se ne čuje, ništa se ne dimi, kresnem po gitari.... svira...nastade opće oduševljenje, olakšanje.... Bilo je s tim još drama. Nakon par dana crknuo je srednjotonac u zvučnoj kutiji... Toni je po povratku iz vojske otišao kod svog starog u Njemačku i vratio se s električnom gitarom (zvala se Winner ili tako nekako) i pojačalom (20 Wati, zvali smo ga Jazo). Pojačalo sa zvučnikom i jednim ulazom. To nas nije spriječilo da obje gitare uštekamo u taj jedan ulaz i pojačamo do daske jer se samo tako mogla dobiti distorzija... Onda su Toni, Zoki i Zvone otišli u Zagreb. Toni je upisao DIF, a Zvone geodeziju. Zoki se zaposlio, a ja otišao u vojsku. Tih godina i dva su klinca krenula u Drniš u glazbenu školu. Krešo (Krešimir Petrović) i Sanimir (Sanimir Sarić). Krešo je učio svirati gitaru, a Sanimir harmoniku. Krešo je bio vrlo talentiran, za 3 godine završio je 6 razreda osnovne glazbene škole, a ni Sanimiru nije loše išlo. Kad bi Toni dolazio iz Zagreba i svirao u svojoj sobi, Krešo bi to čuo i s velikim poštovanjem dolazio ga malo vidjeti i čuti. Toni, Krešo i Sanimir bili su susjedi. Zoki je radio i imao nešto love. Toni je također nešto zaradio preko student servisa. Valjalo je to uložiti u opremu, pa je Zoki kupio bubnjeve. Polovne. Amati. Toni je kupio Marshalla, lampaša. Ja sam kupio bas gitaru Action Bass. Brane je kupio bas pojačalo. Brane Puljić je također iz Miljevaca. On je radio, pa iako nije ništa svirao, bio je član banda. Počeli smo ozbiljnije svirati. Zokiju nije baš najbolje išlo na bubnjevima, pa je Toni uskočio. Zvone je svirao gitaru, a ja bas. To je zbilja bilo čudo. Toni je prvi put sjeo za bubnjeve i odmah svirao, ritam, prelaze, činele, sve. Ostali smo zaprepašteni. Čovjek je zbilja čudo. Skine gitaru, sjede za bubnjeve i svira... Zoki se potpuno povukao iz benda, a Toni, Zvone i ja nastavili svirati i pripremati prvi repertoar. U toj postavi smo svirali jedan doček nove godine u čitaonici u Oklaju. Onda neke 1989. godine Krešimir i Sanimir završiše glazbenu školu. Otprilike su išli u 7. ili 8. razred. Sanja (Sanja Mlinar) je dobro pjevala i izrazila želju da nam se pridruži. Moća (Marinko Moćan) je u vojnoj školi naučio svirati bubnjeve i došao raditi u Šibenik. Sve se posložilo. Sjećam se da smo svirali kod mene u sviraoni, kako ju je moja mama zvala (jedna prostorija od 20-ak kvadrata), kad su nam prvi put došli Sanja, Moća i Dado (Dado je Sanjin muž). Uspjeli smo pronaći jednu stvar koju bismo svi mogli odsvirati. Bila je to Black Magic Woman od Santane. Sanja je pjevala fantastično. Krešo je odsvirao solo u originalu. Sanimir je na klavijaturi Fujitone A3 (više igračka, nego klavijatura) odsvirao svoju dionicu. Ja na basu. Toni na drugoj gitari. Moća bubnjeve. Sve je zvučalo kako treba i eto... rodio se Podrum band. Oduševljenje je bilo veliko, ostvario nam se san. Imali smo pravi band, koji je na svim pozicijama dobro pokriven. Moća je odlično svirao bubnjeve. Toni se vratio gitari, a ako Moća ne bi mogao svirati zbog posla, Toni bi uskočio na bubnjeve, a Zvone na ritam gitaru. Zvone je pjevao domaće stvari (Azru, Film, Prljavce...), a Sanja strane stvari. Krešimir je, iako klinac, skidao stvari u originalu. Sanimir je dobro svirao klavijaturu, iako je u glazbenoj svirao harminiku. Ja sam punio na basu i sve je bilo kako treba. Jedino s čim nikad nismo bili zadovoljni bila je oprema. Ubrzo je Moća kupio nove bubnjeve (Amati ili Takton). Toni je promijenio nekoliko gitara i pojačala (Fendera, Ibaneza). Krešimir je kupio Ibaneza. Sanimir je nabavio bolju klavijaturu (Yamaha). Nabavili smo mikrofone, miksetu, slave, zvučnike (pravi razglas). Moća je jedini radio i najviše je u to vrijeme investirao u opremu. Imali smo nekoliko dobrih svirki u Oklaju u čitaonici. Jedna od njih je i svirka s drniškom grupom Alfa, u kojoj su svirali Pekas (Hrvoje Pekas), Tomić, Grgo, Samac i Pončo. U ljeto 1989. godine imali smo najjaču svirku do tada u Roškom slapu. Svirku je organizirao Braco iz Suknovaca koji je radio u Zagrebu. Bio je to kao izbor Miss Dalmacije. Program je vodila Ana Brbora Hum, tada vrlo poznata voditeljica, a glavna zvijezda večeri bila je Severina. Severina je tada bila na početku karijere. Izdala je prvi album i nastupila na, čini mi se, Splitskom festivalu. A mi smo bili zapravo glavni band, Seve nije imala svoj. Otpjevala je svoj repertoar uz matricu, a mi smo glumili da sviramo. Nitko nije primijetio. Nakon toga smo s njom odsvirali nekoliko stvari koje smo i mi i ona znali. Najveći dio smo mi svirali. Pjevali su Zvone i Sanja. Moća nije mogao zbog posla pa je Toni svirao bubnjeve, ja bas, Krešo gitaru i Sanimir klavijaturu. Dobro smo mi to odradili. Bio je to prvi komercijani nastup Podrum banda. Sjećam se da je Ana Brbora Hum dobila 1000 maraka, Severina 700 maraka, a mi 500. Nešto je ostalo i menadžeru, a i razglas nije bio samo naš. Jedan dio je bio naš, a drugi od Kontića iz Drniša iz grupe Sklavinija. Imali su vrhunsku opremu i bili odlični glazbenici. Organizirali su nekoliko godina Prvi glas Drniša. Te godine su nastupili na Prvom glasu Sanja (bila je pobjednica) i Zvone (bio je 3.). Sjećam se da smo na Poljani povodom Prvog glasa Drniša sljedeće godine svirali kao gosti. Tad smo prvi put odsvirali Shine On You Crazy Diamond od Pink Floyda. Zvučalo je jako dobro i dobili smo dosta pohvala za tu svirku.... TO BE CONTINUED....... |
- 14:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.03.2008., subota
Tko te ulari,taj te i samari...!?
Bilo je to onih ratnih 90-ti kad je sad pokojni Vuk kako smo ga od milja zvali dok su dica iz Medena trčali za njim ,a on nam pokazivaao svoje kartonske komade na kojim je pisao svoja razmišljanja koja onda nisam puno analizirao,ali bi ih uporno pokaziva (i sve to bez riječi) dok god ne bismo to pročitali,a onda bi se nasmijao i otrčao dalje.Sad mi je žao što ih nisam nigdje zapisao,ali u pamćenju su mi ostali par ,a pogotovo ovaj izraz: "Tko te ulari ,taj te i samari!" Mislim da je svaki komentar suvišan,ja samo vidim da nas je puno magarca,a malo ovi drugih... Aj živili |
- 23:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #
05.03.2008., srijeda
Priča o gradu
|
Još onih godina,a mislim na 91.-u kad sam čuo na Hrvatskom radiju glas Siniše Glavaševića,za mene je on bio heroj,jer onda u svem tom beznađu očaju,u toj besmislenoj tiraniji ljudske nesvijesti ,on je smogaao snage prijeći preko toga i dati nam nadu,ili bar nagovijestiti.... Nikad to neću zaboraviti taj vrisak razuma,krik u bezdan bez mogućnosti da mu netko odgovori... Ali vjerujem da ljudi žive sve dok netko na njih misli,dok ih nosimo u srcima;i zato on i slični njemu (neću se prevariti ako ih nazovem sanjarima),živjet će zauvijek.... "PRIČA O GRADU" Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi. Siniša Glavašević P.S.Hvala ti u ime svih petnaestgodišnjaka te 1991. i svih 32.-šnjaka ove 2008.-hvala na ljudskosti. |
- 18:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.03.2008., nedjelja
I MI IMAMO SVOJ LURD
Naše pripreme obilježavanja 150 godišnjice lurdskog ukazanja počele su daleko prije službenog datuma. Htjeli smo i mi Karalićani imati Gospu lurdsku među nama, u šali rečeno svoj Lurd, a vjerovali vi ili ne, Božjom pomoći želja nam se ostvarila. Malo svetište Gospe Lurdske ponos je našeg sela. U našem Karaliću ništa više nije isto kao prije. Dolaze nam vjernici, zastaju pred kapelom, razgovaraju s Gospom, traže utjehu, dijele s njom radost i tugu, pronalaze mir za svoju dušu. Ne osjećamo se usamljeni ni zaboravljeni, jer jednostavno mi imamo svoju Gospu. Kad tuga obuzme naše srce, kad teret postane pretežak, mi kleknemo pred našu Majčicu i podijelimo to s njom, jer svako je dijete najsigurnije uz svoju majku. Majka Kristova s nama dijeli sve naše boli i bez prestanka nam od svoga sina posreduje milost. Znamo mi Karalićani kako se štuje, slavi i poštuje. Znamo mi kako se voli i ljubi i s velikom radošću, zahvalnošću i poniznošću uzvraćamo ljubav koju nam Ti pružaš Sveta Majko. Ti si naša majka i nebeska zaštitnica. Odredili smo Tebi u čast slaviti obljetnicu Tvog prisustva među nama. Ove godine dva su razloga za veliko slavlje : slavit ćemo prvu obljetnicu posvećenja prostora u našim Karalićima u kojem obitavaš i kao što sam gore spomenuo 150. godišnjicu Lurdskog ukazanja. Slavlje će uveličati naši cijenjeni: župnik fra. Nediljko Jukić, visovački gvardijan fra. Žarko Maretić i vama već poznati velikogorički velečasni msgr. Josip Frkin. Dragi Miljevčani pozivam vas da se i ove godine okupimo u našem malom svetištu, zadnje subote u mjesecu kolovozu i sudjelujemo u misnom slavlju u čast naše Majke u 17 sati. Čuda se događaju onima koji u njih vjeruju. Neka vas Gospa Lurdska čuva i štiti od svakog zla i nevolje. Vaš: Šime Vatavuk - Trupkov |
- 22:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Veljača 2012 (2) Siječanj 2012 (4) Veljača 2011 (5) Siječanj 2011 (1) Svibanj 2009 (2) Ožujak 2009 (1) Veljača 2009 (5) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (6) Studeni 2008 (7) Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (3) Kolovoz 2008 (2) Lipanj 2008 (2) Svibanj 2008 (1) Ožujak 2008 (10) Veljača 2008 (7) Siječanj 2008 (5) Prosinac 2007 (3) Studeni 2007 (1) Listopad 2007 (2) Rujan 2007 (1) Kolovoz 2007 (1) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (2) Svibanj 2007 (4) Travanj 2007 (8) Ožujak 2007 (8) Veljača 2007 (18) Siječanj 2007 (18) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Kronika našeg malog velikog mista s pogledom naprid,a s osvrtom unazad pa šta bude-al da sve to bude šta veselije i pozitivnije. youtube video Zagoro moja Čavoglave uživo 05.08.2008.-Ante Skelin MP3 -pjesme by Ante Skelin Album "Terra Croatica" Novo! Oj Zagoro još si živa-feat KUD Zvona Zagore Žena iz sna Hrvati Album "Miljevačka priča" Vratit ću se Sjećanja Miljevačka priča Guvno moje uzorano Zapamti sine Zagoro moja Anđele Na kamenu kamen Ne zaboravi Misto malo Ima jedno misto malo Kud god krenem svud me prati Pod gurlama,u oblaku Povjetarcu,travke vlati. S njime sam se pobratio Zavit dao što davaše preci Dok god bude krv tekla živa Slavit će se naši sveci. Ima jedno misto malo Di mi mladost osta Sakrilo se usrid srca U zjenici moga oka. Ima jedna kuća stara Prid vratima mate,ćaća Kad zaboli,kad zaledi Njoj se duša uvik vraća. Još me bole one riči Svome ćali šta san reka Mladost luda,ne zamiri Sve san isto i sam dočeka. Još me više bole one Usrid grla šta su stale Da ti rečem puno fala Stino moja,zvizdo sjajna. Miljevačka priča Usrid krša i kamena, tvrde vire i poštenja, nareslo je sedam braće, prave dice pravog ćaće. Bila im je kuća mala, i kužina,i soba,i jara. Iz jednog se lonca ilo, kad je išta isti bilo. Al' ko uvik, kad se skupe isprid praga, nigdi nema tog veselja, kad zapivaju momci s miljevačkih sela; Ovo su ti s Miljevaca lole, što se krste i Bogu se mole. Ovo su ti s Miljevaca dica, pomogla ih Marija Divica. Suve smokve,komad zemlje slatke, jedne gaće i stare opanke. "Idi sine,srićo moja svaka, čuvala te Gospa Visovačka. Budi čovik, ki šta ti i sliči, poštuj tuđe,a svojim se diči. Nemoj roda zaboravit svoga, majke,oca,ni kamenog dvora." by Ante Skelin Guvno moje uzorano Na guvnu se vrlo,vijalo i reslo, umićalo,breštimalo,šijalo i treslo. Vikalo se jopet kad se došlo do stožine, rzali su vranci noću i igrale vile. Guvno moje uzorano,di su oni dani kad se pilo,ljubovalo i pivalo zajno. Guvno moje gnizdo milo,di su tvoji tići zar ne znaju puta domu, kud su stoput išli. Pržilo je sunce zemlju i letila pliva, cvrčija je drlidžija,vodnila žutina. Čuvale su babe dicu s krunicom u ruci, plašile ih vukodlacim,dok vijali su vuci. Zapamti sine Na Gradini staroj svaki kamen priča, radosti i tuge, moga Drniša. Tili su mnogi da nas zatru,slome al' smo ostali,svoji na svome. Sad na tebi ostaje,mali moj sine, da braniš i čuvaš to sveto ime. Nemoj da zalud su ginuli preci, zapamti sine,pa pričaj svojoj djeci. Zapamti sine,što ti ćaća kaže što s Promine vidiš,sve je naše; svaka suva drača,lokva i polje, svaki kamen se Hrvatska zove Naši su stari,časni križ nam dali, čuvali za nas što su mogli i znali, puno je proteklo Čikole vode dok su sanjali ,žedni slobode. Sad na tebi ostaje… Zagoro moja Rič ti dajem zemljo moja rič seljačku i svog roda ognjište didovo i starina bit će misto dičjeg smija kad zapuše s Promine bura mišat će se,na kominu pura uz susak vina i divane znane ojkat će se,ko u zemane Volim te Zagoro,volim do bola smriku,doce,škrta polja u tebi restem,pupam i cvitam lipše su zime,lipša lita eeeee Zagoro moja volim te Zagoro,tako mi Boga kolivko ćaće i dida moga jarugo bistra majčina mlika moj si ponos,moja dika eeeee Zagoro moja MOJ RODNI KRAJ …Tko mari više za obećanja davne želje premošćene snom i istinu što tako lijepo krasi tvoje lice u trenutku strasti …Da li smo pronašli što smo tražili zapisano je , al' nitko neće saznati i suza će kapnuti i sumnja će kao lavina riječi prohujati vječnošću …Danas sam vidio svoj najdraži kraj vidio sam ruševine svog djetinjstva vidio sam ubojice kraj svježih grobova vidio sam oduzetu nevinost djevojčica ...Danas sam vidio svoj najdraži kraj vidio sam heroje što gubili su ratove vidio sam boju novca u voljenim očima vidio sam budućnost , al' bez svoga imena jer danas sam vidio , danas sam … …U osami , u krajnosti , u gorčini zastarjeli razlozi bivaju laži o nama sude , istinu nam nude slijepci što vide tek u mraku …A kilometri patnje za njenu slavu smrt kao bohem i drag drug kao Tin u odrazu vječne mladosti kao povečerje…moj rodni kraj NE ZABORAVI Proklete duge noći , u našim srcima nije bilo zla , u njihovim nije ničega . Kilometrima samo polja straha , beskrajna mogućnost ludila , i želja da se vratim doma . Zar smo krivi mi , što smo sanjali , moje su gazili , moje su palili . i ne zaboravi, ne zaboravi i ne zaboravi, ne zaboravi Sjeti se vriska majki , i pokidanih mladosti , sjeti se suze u oku didovu , i masnica do kosti , sjeti se lica dragih kojih više nema pa svijeću zapali nek plamti sve do neba i ne zaboravi, ne zaboravi moje su gazili , moje su palili Na kamenu kamen Kamen, kamen,na kamenu kamen. Kamen, kamen ,na kamenu kamen. U kamenu srce gori, propinje se ,pa mi zbori; "Tu ostani di su tvoji"! Tu ostani di su tvoji gnizdo svili pradidovi. Ne daj nikom da te slomi raseli te i pokori, tu ostani di su tvoji. Tu ostani di su tvoji za dom mrili sokolovi. Suzu pusti kad zaori, Hrvatska se srcem voli, Hrvatska se navik voli. by aS Neke pjesme iz neobjavljene "ratne"zbirke pjesama "Na mrtvoj straži" by Ante Skelin part I Za tebe Mračno doba,o kako bi volio miris dima,prazne flaše Niz leđa kapljice znoja,jeza hladna noć,samo miris breza hladna voda,pokraj šuti ratnik mrtva straža,na njoj patnik Glas čaglja,o kako bi volio šaputanje njeno,njene prste,draži Moje lice u trenutku tišine napetost u meni,zov domovine i ponovno opasnost,budi se u meni anđeo smrti,zvijer Život il' smrt neprijatelju moj život il' smrt ne biraj,nemoj zvijer ti je na putu providan je tvoj put ,bježi jer dolazi zvijer,skrivena u ljudskoj svijesti Za tebe,samo za te o Gospode i kad mrzim(valjda znam) štedim ušljive živote Noću kad dan prelazi u bunilo kad se budim nisam ratnik,niti zvijer 20.VIII 1992. Tko ostane živ Odlazim,mrklu noć ostavljam ipak njeno lice ne zaboravljam prijatelju moj,budi frend makar još ovu noć sutra moram poć Dočekala me hladna rupa nigdje moga broja prijatelju moj, budi drug potegni još jednu put je naš i suviše dug Tko ostane živ pričat će o životu bez imalo žara tko ostane živ reći će drugi nisu imali dara prijatelju moj Puno ih je tamo bilo sve prijatelji moji ovo je njima u slavu oni su za Hrvatsku dali svoju glavu 15.IX 1992. Balada o životu Moj prijatelju lako je bilo o bogovima pričati o suncu,ženama,ljudima,po livadi trčati teško je bilo do bogova doći,sunce dotaći teško je bilo ženu osvojiti,ljude razumjeti a najteže,najteže je bilo pobjeći od granate,od metka,od crne rupe ona ima oči,proguta te,a da ne znaš je li to zbilja ili dio sna kad se probudiš vidiš da si po do dna Moj prijatelju lako je bilo pobjeći lako je hodati i život na leđima nositi al kako se vratiti,tko će mi puta kazati tko doma u obraze suzne poljubiti i gdje se vratiti;u vlažne jame bezdanke da nas barem one sačuvaju od kiše olovne ,teške od koje dišeš sve tiše i tiše i sam sam pusti me da plačem za svim što sam imao;za igračkom,za kamenom ne za majkom ,nju sam davno zaboravio Sve što sam dobio od mladosti posudio sam njima ono što sam prerastao bacio jer više ne štima nemam igračku,što će mi mladost nemam kuće,što će mi radost poklonite mi ljubav,promijenite svijet na svježe grobove stavite cvijet Kad bi barem usne njene zaborav sledile ne bacile jer na to nemam pravo kad bi barem usne njene zaustavile sat da ne čujem u ušima čizama bat Posudite mi igračku suze da osjetim dječačke vrele,djetinjstva da se sjetim na rukam djedovim dok visim kad mi kaže čovik didov ti si Moj prijatelju lako je primijetiti boju cvijeta al kako prepoznati čovjeka bez svog svijeta lako je ponuditi ruku i prihvatiti se za nju al kako rastjerati maglu i pronaći iskrenu a svuda okolo mene su rupe bez dna njih vidim,osjećam,osjećam vatru u tijelu kida mi zadnje niti što je ljubav vezala tjera me od doma ,igračke mi ljudi gore otac viče zdrav si sine moglo je i gore Prošao sam pola puta ostalo sam skrio proživjet ću i drugu polu kad se budem vratio pjevajte mi nešto da prespavam polja svoja budan dočekam dajte mi golubicu da je bacim u visine da donese granu masline Nek voda oteče nek se ne vrati kao Noa da mogu na zemlju svoju stati što će mi pokloni što će mi novci Ljubav mi dajte osjećaj sna promijenite svijet,smognite snage dignite ruku u znak pravde za prijatelja prijatelju moj za prijatelja ću dati život svoj A ti me gledaš s prijezirom i još se smiješiš još sam budan,ako misliš da te mrzim griješiš Sažalijevam te jer ne znaš razlikovati boju mojih očiju od boje novca,uspjeha,slave sažalijevam te jer si isti kao oni kojim ostavih neokaljanu mladost,svijet mašte,sretne dane Prijatelju moj to što plačem nije od boli nije zbog poraza,sjećanja,majke,soli plačem zato što svi imaju zvijezdu svoju a ja moju danima tražim i naći je ne mogu Kad bih moga okrenuti leđa i otići u neki novi svijet bez grijeha stići Kad bih moga promijeniti svijet. 28.09 1994. Samoća Skriveni obrazi,razbludna tijela Ma što da želim u svojoj glavi Ljepotice odlaze i dolaze govorim;uzmi il' ostavi. Sve je ko u snu ,mome A moje veličanstvo i dalje samo Napustili me vjernici kao auto istrošeno dinamo. Samoćo ,odlazi s moga lica Njeni kraci,moja slabost Ritam opojan bez žena i poznanika život bez užitka,obična post. Napustila me ona moja obavljajući dnevne stvari nisam znao da ne mari koliko joj dajem darova i love već da traži pravog tipa koji može bez po muke da iskleše živog kipa Darovala mi samoću u moj dom a bila je mala draga srcu mom. 09.09.19992. UTAH 1886 Kud vode te tračnice? Daleko od ove stanice Daleko od zagrobnog života Daleko od mojih nota. Putnici u njemu stoje Kao žene bez muževa. Slomljeni, ne žele mijenjati, Ne žele više stajati, Ne žele kroz prozore gledati livade od krava ogoljene šume od šumara zaboravljene Žele samo kao i ja otići daleko od prošlosti negdje stići. Budućnost je naša karta kroz budućnost bez drotova Vidio sam njeno lice nigdje naše stanice Udri luđače svoj kamen robija je naša karta robija i njeno dvorište naše vječno počivalište. Kako je ime vašem grobu? Meni su rekli UTAH;godina? Pitanje je koje nisu čuli Vjerovah 1886,briga me Ja i dalje sviram ,ne bojim se. 19.08.1992 Utopija Život čovjeka, zvijezde nemogućnost da pričam pri svakom koraku o davnim mislima moja glava razmišlja pijetlima bez glava,anđelu u mraku. Život čovjeka, zvijezde bezlični koraci,oko mene ljudi samo tišina,bez bonusa svi šute kakvi su mi sni,tamni,mračni,ludi. Više nikoga,ničega nema samo tuga bez kaputa samo gola utopija,utopija život bijednika. 18.08.1992. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||