Nedavno sam na twitteru naišla na sličicu o Milošu. Miloš okupljenima pokazuje srednji prst i uz pomoć crvenih balona leti u nebo, uz riječi: Svi žele biti voljeni i prihvaćeni. Osim Miloša. Miloša boli kurac.

Zatim sam na istu sličicu naletila na fejsu, a kako mi se učinila smiješnom, podijelila sam je na svojem Zidu. Ipak, to je iluzija; Miloš ne postoji. Da postoji, bio bi među nama i gutao govna. Jednostavno, ostao bi i manevrirao, išao do kraja. U konačnici, pobijedio bi i prejebao okupljene, a onda bi pokazao srednji prst i odletio na crvenim balonima.

Sve to navodi me na promišljanja o mojem susjedu, starčiću od gotovo stotinu godina, koji je rekao- Susjeda, neću baš svakog dana dolaziti tu kod vas na kavu, da ne bi ljudi počeli pričati.

Ovaj, npr. što? Ne mogu a da se ne nasmijem. Brate, nisam ni ja više pupoljak, ali ti i dalje mogu biti praunuka. Dan poslije, posjetili su me jedni prijatelji, i eto njega, dovukao se i on, sjeo s nama, preuzeo razgovor, a tema je bila njegova "kćer doktorica". Toliko puta istaknuo je njezinu titulu, da smo svi vjerujem u mislima postali Miloš, ali nije bilo balona, imali smo samo srednji prst, pa smo šutke sjedili i pogledavali se dok je ovaj kenjao.

Pitanje glasi: koliko je titula bitna? Koliko toga, kada se opisuješ, možeš o sebi ubaciti i upakirati?
Znam bezbroj osoba kojima je titula i osjećaj dok izgovaraju svoje zanimanje postao identitet, što je žalosno. Kada smo prestali biti ljudi, a postali komad diplome? Kada smo se točno pretvorili u uspjeh i postignuće? Zašto kada se opisuju, neki ljudi zvuče poput životopisa? I što je najgore, sve utrpaju u jednu rečenicu s najmanje pet zareza.

Kao dijete, sramila sam se jer mi je mama bila čistačica, skoro pa desetljeće. Uvjeti su bili takvi da posla ako nisi bio u partiji ili poznavao nekog ključnog na ključnom položaju načelno nije bilo, a ona je radila što je morala. Danas mi je najnormalnije, na ovom stupnju razvoja, izjaviti: Mama mi je bila čistačica. Točka.
Danas sam, na neki način, sve bliža Milošu, samo bez balona, a umjesto srednjeg prsta koristim jezik koji mi pomaže da oblikujem riječi.

Smatram posve bizarnim, isticanje titule kod osmrtnica. Mislim, kome je to bitno? Osoba je ionako mrtva. Očito nitko ne želi biti Miloš i svima je "stalo". Samo, do čega?

Kad na cesti sretnem nekog iz škole ili s fakulteta, svi prepričavaju svoj spektakularan život, i onda nastane muk kad kažem da živim obično i bez veze, ništa posebno. Nisam se uspela na društvenoj ljestvici, nemam bolesno dobre prihode, ne putujem, nemam djece, mene načelno zanima samo ljepota i smijeh. I vjera. I ljubav, oh da- ljubav. Ne vidim to u dipl. mr. dr. sc. Nemam potrebe srati o sebi. Volim prizemljene, neuke stvari: opran pod, čisto suđe, da pojedem nešto fino, svježe cvijeće, kavu u zabačenom dijelu grada, dobru glazbu. Volim kad je pokošeno, podrezano, zeleno.
Moja pozicija je takva da svakog mogu poslati u kurac i ok, snositi posljedice. Ali jedno je snositi posljedice, a drugo je nekome lizati dupe. Ne moram nikome podilaziti. Ne moram se ulizivati. Ne moram nikome zahvaljivati. Slobodna sam. I kao takvu, neću dozvoliti da me itko uvjerava kako je crno zapravo bijelo.

Sjećam se da je i moja mama imala sramim-se-fazu, najčešće kod pitanja jesam li se udala? Onda bi me rastrojeno nazivala na telefon i cvilila kako je ta i ta ili taj i taj pitao za mene i jesam li se udala, a naravno da nisam. Upitala bih- Možeš mi reći tko su meni ti ljudi?

Sad je naravno pitanje zašto nemamo djece? Zato što nema garancije da će biti kao na D&G reklami.







Ondje je sve kako volim: lijepo, nasmijano, prepuno ljubavi, čisto, oprano. Djeca nisu unakaženo ošišana na padelu, kao što su mene šišali, ili danas je trend da psa šišaju profesionalci, a dijete sama u kući? Djeca nisu uprljana i ne kužim koja je to fora da je slinavo dijete preslatko? Majke iz D&G reklame imaju oko petoro djece, naravno kada su nakon svake trudnoće sve jebozovnije. Imaju dugu kosu, odlične noge i drže do sebe. Ondje nitko ne pije urološki čaj i nema problema sa zatvorom stolice.

Danas se sve svodi na koncept koji se može formulirati u ovo pitanje: želiš li da ti je sin gay ili svećenik? Sve se svodi na način života, o kojemu imamo mnogo za reći, dok recimo D&G sasvim dobro prodaje oboje.

Na tragu dobre prodaje i pakiranja, kakva bih ja to bila, kada se ne bih dotaknula Story-ja? Zadržat ću se na Dijani Čuljak i njezinom tromjesečnom boravku u zatvoru.

Story: Što ste prvo napravili kada ste došli kući iz Remetinca?

"Nisam željela da me itko čeka zato što se sve to pretvorilo u neku predstavu. A imali smo dosta predstava posljednjih godina. uzela sam svoje stvari, malo prošetala, zapalila cigaretu i sjela u taksi. Moja se mama bavila cvijećem kad me ugledala, to je, naravno, bilo jako emotivno. moja Lara taj je dan došla ranije iz škole. Nastupila je samo ljubav. Ljubav od jutra do mraka."

Eto. Čisto poželiš otići u zatvor.

Poslije njega nastupa sve što volim: cvijeće, mama koja ne gnjavi Zašto se nisi udala? Zašto si bila u zatvoru? Malenu sam vidjela u novinama, baš je štosna, totalno D&G. I ljubav. Samo ljubav. Ljubav od jutra do mraka.

Jedini fail mi je ovaj cigareta- trenutak. Pušači ful briju na Miloša, ali ne nestanu s balonima, nego nas truju posve izravno. Između ostalog, još jedan od argumenata zašto Miloš ne postoji...