Unazad godinu dana, kako sve više postajem svjesna zuba vremena, uočavam okrutnost Majke Prirode. Prije svega, zbilja je ironično kako su mi dlake koje s vremena na vrijeme počupam iz nosa duže i kvalitetnije od trepavica, koje, nažalost, same ispadaju. O brkovima radije neću, ali zbilja se i oni pomalo urotiše protiv mene i moje ljepote, pa im sada jebem mater na danjem svjetlu, uz prozor. Zbilja je smiješno kako sam nekada, u tom nekom ozračju, uz prozor, razmišljala o njemu, a onda sam se udala, i sada na tom istom mjestu čupam brkove i razmišljam o prašini na TV-u i kako moram odmrznuti kokoš. Mislim, gdje je tu logika? Čisto se bojim uopće pomišljati što je iduće.

Ali dobro. Situacija nije toliko kritična da bi na profilnoj FB slici imala onu kad sam se udala, što je danas na fejsu najnormalnija pojava: mislim, toliko si se zapustila, unakazila i podekmila, da jedina normalna fotografija koja ne straši ljude, jest ona od vjenčanja, premda je otad prošlo onak', deset godina. I dvaput si rodila, o da.
Međutim, ako zapuštena ŽenaMajkaKraljica plasira na fejs svoje zapuštene, ali pobogu, realne slike, to je samo zato jer je uvaženi suprug u još gorem izdanju.

Moj najveći problem vezano za ljepotu jest taj što se svemu beljim, rugam i smijem, i otud posrane bore smijalice. Nemam ih jedino kada se probudim i ako sam "ozbiljna" barem desetak minuta, onda nestanu kao rukom odnešene. Ali izuzev toga- sranje! Čim se probudim i počnem zabavljati samu sebe, te mi odvratne boje smijalice nabiju barem pet godina. I onda se moram ponašati bezizražajno, inače mi slika za FB ispadne katastrofa i logično da je ne mogu objaviti. Tom logikom vode se i neka naša poznata lica koja uhodim po fejsu, zbilja sam se nekoliko puta skoro pa oduzela kada sam vidjela kako tamo neki izgledaju uživo. Zadnji put to je bilo u subotu, ali još sam potresena pa ne bih u detalje. Možda televizija doda sedam kilograma, nemam pojma, ali znam da definitivno poskida nekoliko godina, a to je fakat win- win.

Volim zrelost u smislu da sam odjebala lažne kave s lažnim prijateljicama i sada se bez problema, već nekoliko tjedana, petkom počastim cvijećem. Muž mi je kupio kolica za tržnicu, zbilja je doživljaj otići do grada, na glavnoj tržnici kupim ono što mi treba, a na onoj manjoj počastim se cvijećem. Razlog što idem na dva različita mjesta je taj što su mi na ovoj prvoj, dakle glavnoj, neprekidno nudili cvijeće za groblje. Zbilja uvredljivo. U točno četiri puta nisu me "zapamtili", a to je za kupca poput mene itekako neoprostivo, pa sam se ofendila, jer očito ne doživljavaju moja novija životna uvjerenja, nego misle da idem na pogreb. Zato sada imam svoju gospođu kod koje kupujem cvijeće, i svi sretni.

O, da. Bilo bi lijepo kada bih mogla odnijeti cvijeće na grob svojem celulitu.
U cijeloj toj noćnoj mori oko starenja, moram se pohvaliti da sam prilično zadovoljna svojim tijelom- u odjeći. Inače, taj celulit, te nakupine, to govno, to je nešto prestrašno. Situacija je toliko grozna da neću poduzeti apsolutno ništa u svezi tog problema. Neka se to nekako riješi samo od sebe. I definitivno se više neću pogledavati odozada u tangama, ogledala po trgovinama su brutalna i očito iza svega toga stoji nekakva pederska urota.

Zato se valjda nikad nitko ne slika u nekoj garderobi; koliko sam na fejsu, slobodno mogu reći da sam dosad sve vidjela, izuzev da je netko stavio sliku na fejs u primjerice kupaćem ili minici, ravno iz neke garderobe. Ogledala i rasvjeta po buticima su očajni! Umjesto klasične garderobe, savjetujem mogućnost isprobavanja odjeće (pogotovo kupaćeg kostima) u WC-u. Na ovom stupnju zrelosti svi znamo da je ondje najbolja rasvjeta.

Inače, fascinira me kako mi na tržnici nude vijence za groblje, a u parfumeriji me ne doživljavaju kao kupca, dok me po trgovinama prodavačice totalno ignoriraju. Možda sam, u konačnici, previše prirodna i pomalo blesava, i onda im svima idem na živce? Nije da smrdim ili tako nešto, jer se od uslužnosti muškaraca doslovno ne mogu obraniti. Moja pojava uživo nije instagramatizirana; takva sam kakva jesam, seljanka. Dojam je da su- zainteresirani.

Shvaćam ih, ipak je najgore je kada te svakog dana drkaju s Instagramom. Ideš nešto uljepšavati, a na kraju nitko zapravo ne zna kako to nešto uistinu izgleda, jer salata za ručak više ne izgleda poput salate, prije je to dojam kako bi salata izgledala kada bi bila lijepa. Ne pamtim kada sam vidjela tako ružna jaja za Uskrs kao ove godine; svi su ih uljepšavali, popravljali, dorađivali, pa sam preskočila objavu svojeg jaja na fejsu. Jebi ga. Usrala sam se. Učinilo mi se da su stvari izmakle kontroli. Kako je moguće poružniti uskrsno jaje, pitam se? Eto, očito možeš pretjerujući u nastojanju da izgleda prejebeno, nešto učiniti itekako ružnim.

Zato možda treba prihvatiti godine koje dolaze, jer uljepšavajući dojam samo ćemo unakaziti odraz vremena. A ima neke ljepote u prolaznosti, egzotike i magije. Tko se, uostalom, želi vratiti u dvadesete? Ja definitivno ne. Ovo su najbolje godine, najviše se smijem. Istina, stvari nisu idealne, ali od svega uspijevam napraviti anegdotu, a to dugujem zrelosti. Ipak, poslije svega, bilo bi apsurdno od sebe napraviti unakaženo uskrsno jaje.

Toliko.

Danas smo udaljeni više nego jučer, a manje nego sutra. Povezanost više nije toliko bitna. Od ljubavi se ne živi. Bliskost zamara.
Stoga se povlačimo u svoja četiri zida, koja nastojimo uljepšati i unaprijediti koliko god to znamo i možemo, a u miru svojeg doma nastojimo pohvatati zaplete turskih sapunica, tko je koga ubio i zašto, ubiti vrijeme nedjeljom u dva, uostalom, gledati ono što nas zanima, a izvan iluzije TV-a skrivamo se iza svojih FB profila, foruma, portala, ondje komentiramo, sudjelujemo, uvjereni u svoju društvenost i izloženost. Čak i kada smo okruženi ljudima, imamo potrebu dio realnosti prebaciti natrag u virtualni svijet, jer zapravo je taj drugi svijet najveći dio nas, odnosi najviše našeg vremena i pozornosti.

Utočište, ta posve prirodna potreba, raspačava se brzim Internetom, jer tobože čuvamo svoju privatnost, tajne zadržavamo za sebe, ali svoj mir nalazimo zureći u laptop. To nas opušta. Smiruje. Poveznice su smiješne, britke, poučne, rugaju se političarima, ismijavaju vjeru.... I već je ponoć, a mi smo mrtvi umorni. Čekaj malo, zar nakon opuštanja nisi krcat energije? Čudan je taj naš azil, trebamo ga, a nije na našoj strani.

I kada se udajemo, razvodimo, sastajemo i rastajemo, dobijamo mladunčad, slavimo ili gubimo neke bitke, podrazumijeva se da će trenutak vječnosti opteretiti još jedan komadić virtualne memorije. Jednostavno, želimo upravljati svojim podacima, svojim životom, želimo to podijeliti, neka se zna ono što želimo da saznaju. A izvan svih kategorija i definicija, nalazi se naš kućni ljubimac, ili više njih. Posebna vrsta utočišta, sasvim druga vrsta obaveze i brige o nekome. Doslovno se radi o bezuvjetnoj ljubavi. Ponekad znam zaroniti glavu ispod ušiju svojeg psa, negdje u sredini vrata, ondje je miris trave najintenzivniji. Ili kada leži na leđima i mazim ga, zavučem ruku ispod "pazuha", ondje je najtoplije. Ili položim ruku na krzno, osjećajući kako srce kuca. Našoj mački ili psu posve je nebitan naš status, život, gdje smo bili i što smo radili: to nas biće obožava beskrajnom ljubavi, doslovno ne može zamisliti život bez nas, treba nas, mora osjetiti ljudski dodir i pažnju, cvili kada odlazimo i raduje se kada nas ugleda, pa makar proteklo i pet minuta ispred marketa, jer smo ušli samo na kratko, po kruh i novine.

Ups, evo problem: s mačkom ne možeš do marketa. Istina glasi nije da ne možeš, samo je možda neobično. Načelno, moja prijateljica čija se kuća nalazi usred šume, ravnopravno bez lanca izvodi psa u šetnju, a mačka im se posve prirodno pridruži. Mačka je izabrala. Radi mace ukućani nikada do kraja ne zatvaraju prozor kupatila, te maca sama odlazi u nekakve svoje samostalne pohode i vraća se.
Uostalom, tko smo mi da odlučujemo kako će naša mačka živjeti? Otkud uvjerenje da je naša dlakava ljubav sretna u naša četiri zida, kastrirana? Koji oblik ima posjedovanje? Zamislimo da mene moj muž zatoči u stanu, izvadi mi jajnike i kaže mi- Možeš boraviti po kauču, po krevetu, samo nemoj po stolu, nemoj po sudoperu, ja te volim. Evo ti Whiskas. Najbolji je.

Ne slažem se da je našem čupavom anđelu mjesto s nama u dnevnom boravku, na kauču, krevetu, tepihu. Osim, ako je naš ljubimac tako izabrao. Kako grebalica može zamijeniti skok na drvo? Kako igračka na kotačiće može zamijeniti pčelu u letu? Zar je kutija pijeska smislenija od nužde na otvorenom?
Razmislimo o našem psu koji nas čeka po osam, devet sati dok dođemo s posla, ne zanimaju ga novine, televizija ili Internet, možemo li sebi predočiti tu usamljenost, a ujedno mora i trpiti nuždu. U najduljim vožnjama, nakon tri sata vožnje, vrijeme je za kavu i WC na OMV-u. Oh, da, ja sam čovjek, nisam pas. To je samo pas, reći će netko. U redu, a čemu onda iluzija da je naš ljubimac ravnopravan s nama, ako spava u dnevnom boravku i leži na krevetu pored naših nogu? Pogle' kako si ispao super tu na fejsu, imaš 22 lajka.

Što mislite, da li je vaš pas sretan? Što je za njega sreća? Da li je vaša ljubav, vaše zajedništvo, u stvari samo malo bolje upakirani azil? U konačnici, u azilu jer barem među svojima: lajat će, obavljati nuždu kada želi, potući će se s nekim mužjakom, netko će mu sjest na deku, a možda je na vidiku i njegov sretan dan, netko će ga udomiti. Možda taj čupavac dobija više ljubavi od volontera, jedino, eto, svi maštaju o domu, utočištu, privatnosti, pa tako i on. I, nažalost, uzbudljivije je osam sati u azilu, nego osam sati u četiri zida. Već kada se radi o jednoj riječi, ali dva sasvim druga značenja.

Ali danas svi živimo u uvjerenju kako znamo najbolje. Upoznati smo sa ključem sreće, definicijom kako stvari trebaju izgledati. Ako danas ne izgledaju dobro, biti će bolje sutra. Paralelno, ni udomljavanja ne teku glatko kao nekada, dapače, sve mi se čini da je danas lakše usvojiti dijete, a teže udomiti mačića. Jednostavno, nisi podoban. Ne uklapaš se. Tražeći "dobre ruke", ne vidimo svoje prste. Poput situacije kad od drveta ne vidimo šumu.

Sve je stvar tajminga i kada neki zaključci dođu iz guzice u glavu. Ovih dana mi smo komadić nečije vremenske crte, ali životinja želi komadić našeg srca, želi biti dio nas, trenutak vremena, posvetu. Paralelno, zaslužuje biti na zraku, na vjetru, suncu, kupati se u moru, trčati parkovima, lajati na mjesec, spavati pod zvijezdama. Ako to želi. Ako mi možemo, a trebali bi. Da li na ovoj planeti ima sve više stanovnika, a sve manje ljudi, moguće je, ali svatko manipulira na svoj način, stilom koji mu je najbliži. A sve u svrhu termina dobrobiti.

Naime, još sam pod dojmom kako nisam ispala podoban udomitelj dviju maca radi gore navedenih stavova. Doduše, rasprava nije otišla ovako daleko, ali odbijena sam na samom početku. Nije da se hvalim, ali meni nikada, ali doslovno nikada nijedna moja životinja nije pobjegla. Izgubila se. Nestala. I inače, uvijek su mi pomalo čudni ljudi kojima se to dogodi? Nije li to... neobično? Kako se to nekome može dogoditi? A sve moje životinje imaju manevra i mogućnosti da elegantno "uhvate crtu", najmanje nekoliko puta u jednom danu. Definitivno ne vjerujem ljudima koji su izgubili neku životinju na duže od par sati, i ta se životinja samovoljno nije vratila na onu točku gdje je zadnji put ostavila poznati miris svojeg skrbnika. Kao dijete imala sam dvije tigrice, Pupija i Vikija- nikada nisu odletile dalje od balkona? Nikad.

Sumnjivi su mi i oni koji tvrde da nikada ne bi mogli udariti svojeg psa, ili to nikad nisu učinili. To je kao kada mi netko kaže da nikada nije lagao. Mislim, čak i Cesar Millan koristi "šokove", premda mi čak ni to nije normalno, što nedostaje starim dobrim novinama? Čemu ga zaplašivati? Zatim, ne vjerujem onima koji svojeg psa odgajaju, a pas, primjerice, ima 40 ljudskih godina? Po meni, pas se odgaja do druge godine, dakle dok ne postane srednjoškolac, a nakon toga se dogovarate.

Najčudniji su mi oni koji odvode psa veterinaru da mu ovaj odreže nokte. Očito pas nije išetan i rastrčan, jer svi mi znamo da pas brusi nokte tijekom šetnje.

Naravno, nisam savršena. Uvijek kasnim sa cijepljenjem. Uvijek zaboravim datum, kao kad zaboravim iznova i iznova na bitan rođendan, ma koliko se trudila upamtiti. Dajem psu čokoladu. Moj pas je svejed. Kupujem mu jeftine konzerve. Nagrađujem ga jeftinim psećim keksićima i žvače fejk dentale. Ogrlica i uzica definitivno nisu krik pseće mode. Zapravo, ja sam jedna grozna osoba.

Ipak, moji psi se smiju. A kada sam već kod toga, također su mi sumnjivi oni čiji se pas ne smije. Moji se psi smiju, to se doslovno vidi iz aviona. Kad malo bolje razmislim, imaju karakter, imaju osobine, imaju gard. I kao takvi, mogli bi me napustiti kada god zažele. Pitam se, zašto to nikad nisu učinili? Možda jer mirišu po pokošenoj travi?